VIKTOR IVANČIĆ: Bog u rukama luđaka je opasan

(Lupiga) Bosanski franjevac Drago Bojić predstavio je svoju knjigu “Zlato i tamjan” u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. ÄŒovjek je to, kako ga je na predstavljanju oslovio novinar Ladislav Tomičić, koji je preozbiljno shvatio Bibliju. A Å¡to je o njemu govorio Viktor Ivančić, pročitajte u tekstu koji slijedi. 

Multiplikacija Drage Bojića

“Bog u rukama luÄ‘aka je opasan.”

Ta rečenica iz jednog od tekstova franjevačkog svećenika Drage Bojića, okupljenih u njegovoj knjizi “Zlato i tamjan”, mogla bi se uz neÅ¡to zlobe, tendencioznosti i loÅ¡ega kućnog odgoja – a to su resursi kojima potpisnik ovih redaka obiluje – povezati sa svečanim obilježavanjem 25 godina vjeronauka u Å¡kolama Å¡to je ovih dana upriličeno u Hrvatskoj.

Hrvatska biskupska konferencija organizirala je tim povodom čak i svečanu akademiju u – gdje bi drugo? – Hrvatskome narodnom kazaliÅ¡tu u Zagrebu, uz prisustvo najviÅ¡ih crkvenih, državnih i akademskih uzvanika, uključujući, dakako, i ministra obrazovanja. Nitko ne može pouzdano znati da li je ministar obrazovanja nazočio radosnome skupu kao predstavnik crkvenoga ili državnog aparata, no upravo se i radi o činjenici da je to svejedno.

Å to to uopće znači obilježavati 25 godina vjeronauka u Å¡kolama? Slaviti četvrt stoljeća učinkovite indoktrinacije? Podvući crtu i izložiti kvartalni slado pripitomljavanja prije nego se krene u nove duhovne pobjede? Ili je možda riječ o nekoj vrsti obljetničke uvertire, o pripremi terena za buduće slične svetkovine, jer je uz postojeće druÅ¡tvene prilike sasvim moguće da se 2027. – u istome organizacijskom aranžmanu, uz istu kolekciju uzvanika, u istome Hrvatskom narodnom kazaliÅ¡tu u Zagrebu – obilježi deseta godiÅ¡njica zabrane pobačaja?

Budući da vjeronauk kao takav postoji znatno duže od 25 godina, Hrvatska biskupska konferencija nije obilježila tek svoja odgojna postignuća, već prije svega kohabitaciju crkve i države; slavila je obljetnicu konstituiranja ne samo državne crkve, nego, mnogo važnije, i crkvene države. U zagrebačkom teatru održana je svečana misa povodom 25. godišnjice smrti sekularizma, uz prigodne govore o mrskom pokojniku i polaganje crkvenog vijenca na grob svjetovnoga zla. Ili je umjesto vijenca ipak bio upotrijebljen glogov kolac?

Hajde da, za promjenu, zamislimo istu infrastrukturu ispunjenu radikalno drugačijim sadržajem. Zamislimo da nastavu vjeronauka u hrvatskim Å¡kolama drži nekoliko tisuća intelektualnih replika fra Drage Bojića. Zamislimo da nekim Božjim čudom multiplicirani Bojić – ne nužno fizički nalik originalu, ali duhom, intelektom i moralom posve sličan – u Å¡kolama diljem Hrvatske poučava djecu kršćanskim vrijednostima… Na Å¡to bi to sličilo?

Umjesto strogih uputa o tome da je homoseksualnost bolest, da je abortus ubojstvo, a predbračni seks smrtni grijeh, učilo bi se o dostojanstvu pojedinca, o ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na njihove seksualne afinitete, rodnu, etničku, klasnu ili bilo koju drugu pripadnost. Umjesto recitiranja mitova i legendi o organskome savezu hrvatstva i katoličanstva, govorilo bi se o tome da je nacionalizam izvor zla, a religija koja se poistovjećuje s nacijom ideoloÅ¡ka patvorina vrijedna prezira. Umjesto pripreme na život u stadu, ukazivalo bi se na važnost individualiteta. Umjesto vježbanja pokornosti autoritetu, vježbao mi se kritički duh i zagovaralo pravo na slobodno iskazivanje vlastitog miÅ¡ljenja, tim prije ako se ono u sukobu s dogmama Å¡to su ih nametnule takozvane viÅ¡e instance. Umjesto iskazivanja bezuvjetne vjernosti državi i crkvi, učilo bi se da je pojedinac važniji od vlasti, i da je, u slučajevima kada ova negira istinu, pravdu ili njegov osobni moral, dužan toj vlasti se suprotstaviti, makar ona bila oličena u crkvi ili državi…

Na što bi dakle to sličilo? Svakako ne na bogohulnu ili ateističku subverziju: sličilo bi ponajprije na trijumf autentičnog kršćanstva nad službenom kršćanskom institucijom. Sličilo bi na vjeronaučnu obnovu temeljne kršćanske etike koja prkosi uzurpatoru, tj. Katoličkoj crkvu u Hrvatskoj.

Znamo, dakako, da je takva situacija nemoguća. ÄŒak i ako je zamislimo, realnost će munjevitom brzinom sasjeći naÅ¡u maÅ¡tu. Multiplicirani fra Bojić će po hitnome postupku biti izbačen iz nastavnog procesa u tisućama svojih verzija, a po svemu sudeći i kolektivno sankcioniran. Kao Å¡to je bio pojedinačno kažnjen i prije tri godine, kada je zbog javno iznesenih stavova – jer se usudio govoriti o crkvenoj zloupotrebi religije, o nacionalizmu svećenstva, o Å¡irenju mržnje s oltara, o odgovornosti i hercegovačkih franjevaca za politiku etničkog čišćenja u zadnjem ratu i “softcore-duhovnjaÅ¡tvu” kakvo se propagira preko meÄ‘ugorskog svetiÅ¡ta – smijenjen s pozicije urednika “Svjetla riječi” i uklonjen s mjesta predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Angažirani intelektualac u crkvenim redovima – intelektualac u punom smislu riječi, dakle ne tek biće koje misli, nego netko tko je spreman zastupati svoje miÅ¡ljenje po cijenu da se sukobi s nadreÄ‘enom hijerarhijom i zbog toga snosi drakonske sankcije – do te je mjere nepoželjna pojava da osim Bojića u ovdaÅ¡njem katoličkom univerzumu jedva da joÅ¡ egzistira Å¡ačica sličnih. Vjernička scena – a pogotovo ona unutarcrkvena – ustrojena je po uzoru na vojnu kasarnu, s pluralizam stavova koji se kreće u rasponu potvrdnoga klimanja glavom i zavrÅ¡ava u odzivom na komandu.

Zbog toga, a ne samo zbog besramnoga gaženja tekovina sekularnog druÅ¡tva, vjeronauku nije mjesto u svjetovnim Å¡kolama: ta odgojna praksa nema drugu ambiciju nego uzgajati posluÅ¡nike. Å toviÅ¡e – i to je podmukla poanta ovoga osvrta – takvog vjeronauka ne bi trebalo biti ni u crkvama!

Ali zašto bi se jedan prokleti ateist uopće petljao u te stvari i remetio idilu katoličkog monologa? Zato jer živi u crkvenoj državi, razumije se, pa je rečeni katolički monolog postao takoreći svjetovni fenomen koji ga se direktno tiče.

Crkva voli imati snažan utjecaj na druÅ¡tvo, ali ne podnosi da “svjetovni sektor” – osim u apologetski klečećem stavu – ima ikakav utjecaj na nju. Ne bi se, uostalom, u hrvatskome slučaju moglo govoriti niti o pukome mijeÅ¡anju crkve u politička pitanja – Å¡to je samo po sebi uglavnom odvratno – nego je prije riječ o crkvenom dirigiranju političkog života, o stanju u kojemu je vjerska institucija centralni politički subjekt iz kojeg se poput metastaza Å¡ire formalno posvjetovljeni ogranci i simuliraju politički život.

Eto razloga za ateistički pogled u tu crnu rupu: osnovni problem Katoličke crkve leži u tome što je Drago Bojić eksces, umjesto da bude pravilo. A budući da je eksces, vrijedi ponavljati njegove riječi:

Bog u rukama luđaka je opasan!