(Index.hr) ‘Pavo Barišić – beznačajan filozof, osvjedočeni zakulisni spletkar, nezasitni akademski torbar, dokazani putno-troškovski double-dipper, te povremeni sudski proganjatelj novinara koji se usude primijetiti nešto od navedenog – novi je hrvatski ministar znanosti i obrazovanja. Braćo Hrvati, ubijte se. Ali ozbiljno’.
Ovim je riječima dr. sc. Boris Lenhard, redovni profesor i voditelj skupine za računalnu biologiju na uglednom sveučilištu Imperial College London, na Facebooku jučer popratio odabir čovjeka za čelno mjesto u osjetljivom resoru oko kojega se već desetljećima vode raznorodne bitke, a koje do danas niti jedan ministar i niti jedna vlada nisu uspjeli ozbiljnije reformirati.
Njegov status podijeljen je na Facebooku 20-ak puta, a neki su postavili pitanje što on točno znači.
Naš uspješni molekularni biolog dao nam je dozvolu da prenesemo njegov status jer je, kako je istaknuo, ionako javno objavljen, no nije nam bio dostupan za njegova tumačenja.
Stoga nam ostaje da pokušamo interpretirati njegove ocjene na temelju onoga što je iz medija već godinama poznato o Barišiću.
Prva Lenhardova teza vjerojatno se, među ostalim, odnosi na činjenicu da Barišić u svojoj karijeri nije objavio naročito velik broj znanstvenih radova, osobito ne u nekim utjecajnim časopisima.
Mada će većina njegovih kolega reći da mu je u danom kontekstu znanstvena uspješnost vjerojatno najmanji grijeh, na temu se ipak na portalu Hrvatska danas osvrnuo dr. sc. Kristijan Krkač, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu družbe Isusove i redovni profesor na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. On u svojem tekstu kaže da je Barišić u svojoj znanstvenoj karijeri ‘objavio 3 autorske knjige, 4 članka u CC časopisima, 18 znanstvenih radova u drugim časopisima, 16 poglavlja u knjigama i za 9 knjiga bio urednikom i/ili suurednikom (https://bib.irb.hr/lista-radova?autor=9735)’.
‘Ukratko, u 33 godine od diplomiranja i 27 godina od doktorata nije objavio niti količinski najviše radova među hrvatskim filozofima, a niti kakvoćom u najboljim međunarodnim časopisima i kod najboljih međunarodnih nakladnika (od svih članaka na svjetskim jezicima samo tri su u međunarodnim časopisima koji se objavljuju izvan RH, a ostali u istima koji se objavljuju u RH) što je ukupno gledajući barem čudno s obzirom da je P. B. zaposlen na Institutu za Filozofiju, a to znači kao znanstvenik kojem je istraživanje i objavljivanje temeljna djelatnost’, piše Krkač.
Pritom treba istaknuti da je u dvama časopisima – ‘Filozofska istraživanja’ i ‘Synthesis philosophica’, koji su objavili većinu njegovih radova, naizmjenično s Antom Čovićem bio glavni urednik i član uredničkog savjeta od 1984. do 2016.
‘Dajem ruku u vatru da mi u Hrvatskoj imamo barem 10 ljudi koji su svjetski poznati, kvalitetni filozofi, a od kojih najmanje pet ima iskustva u upravljanju velikim sustavima jer su radili na svjetskim sveučilištima pa bi taj posao mogli bolje raditi’, rekao je za Index Krkač.
Tvrdnja da je nezasitni ‘akademski torbar’ i ‘zakulisni spletkar’ vjerojatno se odnosi na činjenicu da su mediji, osobito Jutarnji list i 24sata, 2008. pisali (koristeći isti termin torbar) da je kao nastavnik bio svojevrstan supermen, jer je u nastavnoj godini 2008./2009. držao 19 kolegija, od čega čak 11 obaveznih i to na četiri sveučilišta – u Splitu, Zagrebu, Osijeku i Zadru. To je ukupno iznosilo 450 sati po semestru dok je godišnje, u dva semestra, nastavno opterećenje 300 sati, odnosno prosječno po semestru 150 sati. Jednostavnim dijeljenjem dolazimo do toga da je imao tri puta više sati od maksimalnog prosječnog opterećenja (budući da se jedan sat predavanja računa kao dva norma-sata taj omjer je i znatno veći). Prema pisanju naše nagrađivane znanstvene novinarke Tanje Rudež u Jutarnjem, on je tada također 70 posto radnog vremena bio zaposlen na Institutu za filozofiju u Zagrebu te 30 posto na Sveučilištu u Splitu. Zbog ovakvih statistika novinari su postavili opravdano pitanje kvalitete takvih kolegija.
U medijima se također spominjao slučaj u kojem je 11. rujna 2008. na sjednici Senata u Splitu Barišiću odobren subvencionirani kredit za stan.
Onovremeni rektor UNIST-a Ivan Pavić demantirao je jučer da je Barišić tražio i dobio kredit. No na službenim stranicama UNIST-a još uvijek postoji zapisnik prema kojem je kredit bio odobren pa je nejasno što je točno Pavić svojim demantijem htio reći.
Barišić je tada već imao kuću od oko 200 četvornih metara, a poseban problem je u tome što su sporni krediti bili dijeljeni mimo lista na kojima je 150 mladih znanstvenih novaka čekalo stambeno zbrinjavanje.
U engleskom ‘double-dipper’ znači onaj koji je za isti posao plaćen dva puta, iz dva izvora. Očito se u ovom slučaju double-dipper odnosi na činjenicu da je kao pomoćnik ministra Dragana Primorca morao podnijeti ostavku jer je utvrđeno da je sa svojom suradnicom putovao na simpozij u Dubrovnik za što je naplatio putne troškove i dnevnice iz dva izvora – i od organizatora simpozija i od Ministarstva.
O tom slučaju također su pisali brojni mediji.
Poznata je činjenica da je Barišić 20. studenog 2008. tužio Tanju Rudež, najbolju europsku znanstvenu novinarku 2015. zbog teksta u kojem je iznijela gore spomenute činjenice o dvojbenom hiper-angažmanu.
Četiri godine kasnije, 23. listopada 2012., Barišić je povukao tužbu nakon što je Tanja Rudež izjavila da izražava iskreno žaljenje ako je svojim člankom škodila njegovoj časti i ugledu, mada smatra da su informacije koje je prenijela točne i da je prije objavljivanja teksta poduzela sve što je trebala poduzeti.
Poznato je također da je Barišić oštro reagirao na HTV-ov prilog u Dnevniku u kojem je postavljeno pitanje zašto je dozvolio da beogradski filozof Božidar Jakšić u časopisu Filozofska istraživanja koji je on tada uređivao, u broju posvećenom Milanu Kangrgi u veljači 2006., hrvatsku znanstvenu i kulturnu elitu optuži kao odgovornu za progon Srba tijekom Oluje.
Dr. sc. Tomislav Bracanović, izvanredni profesor na Odjelu za filozofiju Hrvatskih studija kaže da Barišić ima dužu povijest sukoba unutar znanstvene zajednice.
‘Već je devedesetih godina dr. Damir Barbarić javno upozoravao da su dr. Barišić i dr. Ante Čović, pod svoju kontrolu stavili Institut za filozofiju, Hrvatsko filozofsko društvo i njegova dva časopisa, u kojima su sami sebi objavili pozamašan broj radova. Dr. Barišić je svojedobno bio smijenjen iz uprave Hrvatskih studija, pa je zbog toga, skupa s Antom Čovićem i Mislavom Ježićem, čak podnio tužbu Ustavnom sudu, koja je odbačena. U medijima smo imali priliku čuti da na njegovome Institutu za filozofiju nisu nimalo oduševljeni time što je imenovan za ministra, ali i to da lako pribjegava sudskim tužbama. Teško je povjerovati da za funkciju ministra znanosti ponovno nema boljeg kandidata od filozofa, nakon Čovića, Flege i Šustara i da je osoba poput dr. Barišića, s nizom sukoba s kolegama i institucijama, te pristranošću koja iz toga proizlazi, najbolji kandidat’, rekao je za Index Bracanović.
Iz akademskih krugova doznajemo da je, zbog svega navedenog, više znanstvenika pokušalo intervenirati kod mandatara nove vlade da Barišić ne bude ministar, no njihovi apeli očito nisu prošli.