piše: Žukov!
– Halo, dobar dan želim! Kolega Ž., vi ste?
– Živili! Jest, ja sam. A vi ste?
– Gospođa Z. iz sindikata (podaci poznati kome je potrebno)! Znate, u Dubrovniku sam, u županijskom uredu za školstvo. Evo, baš gledamo listu tehnoloških viškova, i jelte, vaše je ime na njoj, pa sam mislila da vas priupitam, da provjerim…
– Ha?
Momentalno sam, međutim, pročitao igru – modus operandi bio je dobro poznat, instrumentarij i metodologija nisu ostavljali mjesta sumnji, rukopis je nepogrešivo otkrivao tvorca ove blistave umotvorine. Osmogodišnje iskustvo rada u svijetu polusvijeta – neprocjenjivo! Za sve ostalo, tu je – SHU!
– Say no more! Hvala vam na pozivu, ali ja imam punu satnicu.
– Kako, molim?
Eto, upravo tako – odgovorna osoba ustanove u kojoj djelujem prijavila me županijskom uredu za školstvo kao tehnološki višak, bez mog znanja, iako ja tamo imam punu satnicu i Ugovor o radu na neodređeno puno radno vrijeme, potpisan od – Nje osobno! Kako nevolja nikad ne dolazi sama, tu prijavu supotpisao je i mitski sindikalni povjerenik, siva eminencija Suae Majestatis. Što da vam kažem – rečeno je davno već – svaka država ima svoju mafiju, ali jedino hrvatska mafija ima svoju državu! Budući da su i moj „visoki izvor“ kao i personal županijskog ureda za školstvo dosad već upoznali kojekakve morske ideje moje ravnateljice i njenog remete povjerenika, uspio sam, ne bez muke, objasniti naizgled neobjašnjivo – kako se ljude koji imaju punu normu, na bazi osobne netrpeljivosti, prijavljuje kao tehnološki višak (iako je u cijeloj školi samo jedna osoba višak, i to takav od kojeg boli glava kao nakon trećeg dana Woodstocka).
Ova, za naše prilike sasvim uobičajena zgoda, zbila se početkom rujna. I kao što vjerni čitatelj već naslućuje, za naše prilike isto tako uobičajeno, na tome nije stalo.
Prvog tjedna nastavne godine održala se sjednica Učiteljskog vijeća. Pri kraju, pod tekućom problematikom (ljubim ga tko je smislio ovaj simpatični naziv), postavim pitanje o tehnološkim viškovima u našoj školi, konkretno o svom slučaju – pitam ravnateljicu zašto sam prijavljen kao višak u županijskom uredu. Bude mi odgovoreno.
– Zato, kolega, jer ja smatram kako vi ne radite dovoljno – odsječe ona k’o na panju!
Budući da velike ideje redovito zaobilaze male ljude, nekakvo suvislo obrazloženje od nje nisam ni očekivao. No, ovo je nadišlo sva moja očekivanja. Cijele prošle školske godine nisam primio nikakvo službeno, pisano očitovanje da ne radim dovoljno (što je dovoljno, treba li uopće isticati, ne određuje Ugovor o radu ili Rješenje o tjednim radnim obavezama, već odokativna procjena poštovane, temeljena na kriteriju poslušništva). Budući da, temeljem navedenog kriterija, u školi opstoje pojedine odlične ličnosti kojima je dopušteno da pojam svog radnog vremena razvlače poput žvakaće gume, priznajem kako sam, izazvan tolikim licemjerjem i bezobraštinom, odlučio postaviti neka pitanja koja je trebalo postaviti davno prije. Upravo na način kojeg se ekipa užasava – javno, pred svima. Pojedinci su se, iako ih nisam prozvao (još) počeli meškoljiti i gutati knedle (ah, nije li divno kad se ljudi sami prepoznaju)!
Pitao sam tako uvaženu kako je moguće da je, iako je radno vrijeme škole, definirano u Godišnjem planu, do 18.30, već iza 15.00, škola zakračunata? Da meni na dodatnoj nastavi sedme sate čistačica redovito upada u učionicu do zuba naoružana krpama i partvišem, u želji da čim prije šmugne kući? Ili kako je moguće da ravnateljica osobno, pod radnim vremenom, štiha i krampa u svom masliniku poput kakova težaka? Da se lakše izražava motikom nego tipkovnicom? Kako je moguće, za ime svijeta, da domar dolazi u školu po pozivu (to vam je posebna priča – naš domar je kao G – točka; svi znaju da bi trebao biti tu negdje, ali rijetki ga nađu kad im ustreba)! Ona planu Gnjevom Velikim, te propišta:
– Kolega, ja vas molim – meni je domar odradio neke poslove (nisam siguran da želim znati što je na stvari) koje bih ja u školi skupo platila posve besplatno, i normalno je da sad dolazi samo kad ga zovem da nešto treba popraviti!?
Ako ovo nije za anale, ne znam što jest – nit’ javnog natječaja za radove u školi, nit’ izbora najboljeg ponuditelja, ništa, nego po dobrom starom brđanskom običaju – ja tebi, ti meni! I još to javno izlane na UV (jasno k’o dan, nitko ništa nije čuo; omerta je divna stvar)! Budući da se opet nisam uspio othrvati urođenome mi porivu da postavljam nezgodna pitanja i, štoviše, da inzistiram na odgovorima, već sam se pomirio s tim da ću još jednom na obavijesni razgovor (vidi jednu od prošlih kolumni). No, ovog puta metode su bile kudikamo suptilnije.
Sutradan, dolazeći na radno mjesto, nisam ni dospio do zbornice kad mi put presiječe odbor za doček – Čista i naš hausmajstor (čovjek se, konstatirali smo već, ukazuje u školi po potrebi)! Inače, u dobrom dijelu hrvatskih škola putnika namjernika čistačice dočekuju podupirući se o metle; budući se u nas metle uglavnom koriste u druge svrhe (prijevozno sredstvo), ja ih nikako ne mogu naći kad čistim kabinet (da, ja ga čistim, i zato naša čistačica reži na mene). Govor je na sebe preuzeo domar, i od svega neartikuliranog baljezganja uspio sam razaznati jedino kako „oni“ sve znaju – s kime se ja družim i sastajem, s kime pijem kave, što radim u potaji i kako će nastati veliki škandal ako „oni“ progovore. Još k tome, kako me odsad on, domar, prati u školi na svakom koraku i vreba na mene! Kulturno sam odvojio dvije minute za te budalaštine, a kad mi je prestalo biti smiješno otpilio sam lika u dvije rečenice i nastavio svojim putem.
Je li do podzemnih voda, punog mjeseca ili je nešto treće u pitanju ne znam, ali ovih dana događaji se u nas zbivaju kao na tekućoj traci. Nakon gore rečene sjednice UV, ravnateljica je, bijesna k’o, k’o… k’o ravnateljica, nazvala sindikat kako bi napravila reda i ukazala im da ne mogu oni mene obavještavati o njenoj prepisci s županijskim uredom. Međutim, po kratkom je postupku popila pedalu.
To je rezultiralo još bezumnijim potezom, kojem svjedočimo već pet dana uzastopce – preuzela je na sebe da iskorijeni javašluk lokalnih vozača autobusa! Dočula je, naime, tko zna od koga, kako je jedno jutro vozač autobusa koji razvozi učenike djecu ukrcao malo dalje od autobusne stanice! Ne časeći časa, okrenula je broj načelnika općine i u dahu se požalila na vozačev bezumni čin. Kako je to nije zadovoljilo, okrenula je i predsjednika susjedne mjesne zajednice, a potom i lokalnu ispostavu prijevozničkog poduzeća, odlučna da vozača dadne na disciplinsku. Kad su je i otamo na finjaka otpremili, svjedočio sam kako je, u predinfarktnom stanju, rječnikom kakve pipničarke, u histeričnom monologu naspram kojeg i homilije uzoritog oca Košića zvuče sasvim trezveno i umjereno, prijetila kako će nazvati generalnog direktora Autotransa u Rijeci i istjerati stvar na čistac ili raskinuti ugovor (iako je riječ o milijunskim iznosima)!
Kad sam vodio učenike na ekskurziju, odabranoj je turističkoj agenciji poslala službeni dopis s žigom škole i svojim potpisom, a kojim traži da profesorima voditeljima agencija isplati dnevnice za svih pet dana ekskurzije. Kad sam se tamo pojavio kako bih dogovorio detalje ekskurzije, voditelj poslovnice turi mi pod nos taj dopis i, šeretski se smiješeći, napomene kako bi se, kad bi on dopis proslijedio na odgovarajuću adresu, uvažena vrlo loše provela. Tako, eto, čovjek bude doveden u situaciju da se ne smije pojaviti dva puta na istom mjestu, a sve zbog ingenioznih poteza wannabe lidera naših obrazovnih ustanova.
Nedavno, dok se do škole gradila nova sportska dvorana, uzela si je u zadatak da škilji kroz rolete prozora u zbornici na gradilište i broji radnicima lopate. Zaključivši jedno jutro da su podbacili (a stvar je hitna, mandat se bliži kraju; zamislite da netko drugi prereže vrpcu na otvaranju dvorane), mašila se telefona da zove direktora Lavčevića u Split i požuri cijelu stvar! Ona to, naime, rješava jednim telefonskim pozivom. Takvim se, eto, stvarima, bavi ravnateljica jedne osnovne škole; meanwhile, mi ni u trećem tjednu nastave nemamo raspored sati! No, u državi u kojoj domari vrebaju profesore po školama, a biskupi drže zapažena predavanja na kongresima ginekologa, valjda je normalna pojava da se ljude s punom satnicom prijavljuje kao tehnološki višak.
Sve dosad navedeno, ipak, treba staviti u širi kontekst – ova groteska i vremenski i prostorno začudno koincidira s jednom drugom, ništa manjom – raritetnim pojavama koje se već gotovo dva desetljeća povezuju s komisijama za tehnološke viškove, osobito u četiri dalmatinske županije. U tim četveročlanim komisijama, naime, sjede po dva predstavnika većinskog SHU – a i dva predstavnika ureda državne uprave. U praksi to znači da čak i u onim županijama (na sjeveru Hrvatske) u kojima Preporod ima daleko više članova o njihovom zbrinjavanju odlučuju predstavnici SHU – a! To navedenom sindikatu daje veliku mogućnost kadroviranja (u dealu s ravnateljima), i ujedno je vrlo snažan modus držanja članstva u pokornosti i na hrpi. Koliko su im komisije za tehnološke viškove bitne vidjelo se i prilikom posljednjih pregovora oko osnovnoškolskog KU – a, kad se, onako stidljivo, najavljivala solucija ukidanja komisija. SHU, koji se inače baca na glavu kad su materijalna prava zaposlenih na kocki, potpisao je KU kojim su djelatnici u sustavu izgubili sijaset materijalnih prava, u zamjenu za očuvanje komisija u postojećem obliku. Posljedično, nastavile su se priče o teškim marifetlucima koji su, navodno, permanentno početkom svake školske godine bili glavni trademark komisija za viškove. Naslušali smo se svega – od toga kako se viškovi šalju samo određenim školama, kako prednost imaju članovi većinskog sindikata, kako pojedini kolege desetak godina tuku zamjene, a pojedini budu raspoređeni odmah nakon diplomiranja, do toga da pojedini ravnatelji uporno odbijaju zaposliti viškove s uputnicom ureda državne uprave. Šuškalo se čak i o cjeniku za svako radno mjesto. Iziritirani, kako kažu, samovoljom pojedinih ravnatelja, čelnici većinskog sindikata nedavno su ispred resornog ministarstva održali prosvjed, i javno objavili listu desetak škola čiji ravnatelji, navodno, kaubojski krše zakone i odbijaju zaposliti kolege s uputnicom. Ravnatelji, očekivano, opovrgavaju optužbe, istovremeno ih servirajući čelnicima SHU – a. Postoje i određena stručna mišljenja koja tumače kako je prosvjed zapravo motiviran nedavnim odgovorima HDZ – a i Mosta sindikatu Preporod, u kojima se dvije stranke zalažu za ukidanje ili stavljanje pod nadzor rečenih komisija, pa se prosvjed objašnjava kao svojevrsna pila naopako. Jer, tajming je vraška stvar – ako je istina da pojedini ravnatelji godinama krše zakone po pitanju tehnoloških viškova (a znajući kako je zajednica hrvatskih ravnatelja pravi kadrovski ružičnjak to je vjerojatno istina), postavlja se logično pitanje – zašto prosvjed baš sad? Istina je, kao i obično, vjerojatno negdje u sredini – sa zakonima je na vi najvjerojatnije i ekipa iz SHU – a, kao i prozvani ravnatelji, o čemu svjedoči gore opisani slučaj iz moje škole. S obje strane operiraju veliki majstori školske kuhinje, naročito kadrovske – to je chef do chefa; provalili su sve tajne zanata. I moj slučaj pokazuje kako se kao tehnološki višak iz najnižih pobuda prijavljuju ljudi koji nisu višak, čime se sustav zagušuje, nekome tko uistinu jest višak umanjuje šansa da bude zbrinut, a samo ministarstvo nepotrebno financijski opterećuje. Koliko je, međutim, ministarstvo adekvatan adresat za prosvjede ovakve vrste, posebno je pitanje.
Navedenim bi se, po mom skromnom sudu, trebale pozabaviti neke druge institucije ove države, dok bi ministarstvo trebalo učiniti ono što može – vinovnike ovakovih rabota izložiti brutalnim sankcijama, stvoriti zakonske okvire da se ove komisije napokon ili ukinu ili dovedu u red, a isto da se poduzme i po pitanju ravnatelja – umjesto licenciranja, da se napokon postave jasni i strogi kriteriji tko može biti ravnatelj, da se uvede neovisni nadzor njihovog rada, i da im se napokon broj mandata ograniči na maksimalno dva, a ne da imamo ravnatelje in saecula saeculorum (za moju se po kuloarima priča kako je već pribavila posebno odobrenje ministarstva da može ravnati i nakon navršene 65. godine; poznavajući naš školski odbor ne bih se nimalo čudio da se piše „gore“ i traži doživotni mandat s mogućnošću produljenja nakon isteka roka)!
Isto tako, u najboljem interesu zaposlenih u sustavu, trebalo bi konačno Vertikalu (obrazovanja) položiti u horizontalu!
Unatoč svemu, ovakvi ravnatelji i dalje prolaze reizbore; kolege su i dalje većinom članovi SHU – a. Od svega što smo mogli prihvatiti od razvijenog svijeta, od bogate Švedske, recimo, mi prihvatimo stockholmski sindrom! Tako to biva u društvu u kojem nacionalno zamijeni racionalno!
Široko im bilo polje, svima skupa. No, kao što je pisano – širok je put koji vodi u propast! Pozamašan ih je broj, na raznim funkcijama, koji hrvatsko školstvo vode u tom pravcu!
Te komisije za viškove prave više nereda nego reda i nadam se da će to ukinut jer nema svrhe. Što s ravnateljima onih škola koje nisu radile po zakonu o čemu je tu nedavno pisalo? Opet očito nikom ništa.
Hmm… jel bilo moguće otpiliti tog domara s dvije rečenice ako je takva napast ? Ne znam što reći takvim osobama?
Vozio tip autoputom u pogrešnom smjeru i o tome slušao na radiu.
– Kakav JEDAN vozač!
– Svi voze u krivom smjeru!
Godinama slušamo o tom mjestu i toj školi. Stanovnici smeće, roditelji, zaposlenici (osim njih dvoje), učenici, svi smeće. Sada, eto domar i čistačice, vještice. Ah , da, ravnateljicu sam skoro zaboravio!
Vozio tip autoputom u krivom smjeru i slušao o tome upozorenje na radiu.
– Kakav JEDAN vozač!?
– Svi voze u krivom smjeru!
Godinama slušamo o tom mjestu i školi! Roditelji smeće, mjesni političari smeće, učitelji(osim njih dvoje) smeće, učenici isto. Sad i domar smeć, čistačice vještice na metli, isto smeće. Ravnateljicu sam skoro zaboravio!
Živili, dragi kolega!
Već sam se pitao gdje ste, budući ste već u ponedjeljak alarmirali svoju dominu o gore napisanom.
Da čitatelj ne bude u zabludi – riječ je o uvaženom sindikalnom iz moje škole (liku i dalje nije jasno kako ja znam da je on, ma koje lažno ime da koristi, a ja, zločest kakav već jesam, u inat mu neću reći kako to znam)! Da, da, to je onaj isti sindikalni koji otkucava kolege ravnateljici, koji je u njenom uredu dio inventara, koji je godinama imao 4 sata u nastavi i ugovor na pola radnog vremena, koji krivotvorene zapisnike o kolegama dostavlja uredništvima na objavu, kojeg su čak i iz SHU – a ispljunuli kad su nestali neki novci, koji je godinama pljuvao po Preporodu da bi potom postao njegov povjerenik unatoč zaklinjanju da to neće napraviti (postoje svjedoci), koji se na ovom portalu proslavio prosipanjem laži o tome kako sam ja bio ravnatelj i zbog tog dobio PTSP, koji javno na svom disqus profilu veliča fašizam i NDH u društvu sebi sličnih redikula, koji je, kad sam bio predložen za školski odbor prekinuo sjednicu i pohrlio gospodarici po savjet što sad (isto postoje svjedoci), koji je…uglavnom, shvatili ste tko mene proziva.
Nuder, dragi kolega – držimo se fakata i činjenica – javno Vas ovim putem pozivam da jasno navedete – što sam u tekstu naveo, a da nije točno, ovom ili bilo kojem drugom! Pustite animozitet i dajte činjenice – što sam krivo iznio?
Je li u školi bila inspekcija? Je li Vaša najmilija morala korigirati svoje bezakonje?
Kako, dakle, stvari stoje?
I dajte, skupite hrabrosti i prestanite se skrivati iza drugih (radi se o muškarcu od skoro dva metra, ali što vrijedi kad je karakter nula) – u kojem sam tekstu pisao o roditeljima, učenicima ili kritici izložio lokalne političare (iako je satira najbolji lijek za glupane)?
Jasno i glasno – pišem o Vama i Onoj kojoj se klanjate, tu i tamo o našem impotentnom školskom odboru, o Vašim gadostima i o tome kako sramotite jednu časnu i plemenitu profesiju! Ostali u školi nisu loši ljudi, ali većina nema kičme ni petlje nazvati stvati pravim imenom. To je, nažalost, tako s ljudima!
No, u jednom ste ipak u pravu – vozim u suprotnom smjeru od Vas i Nje, ja i ovo dvoje koje spominjete. Ja sam izabrao njih i oni mene, jer izbor je mogućnost slobodnih ljudi.
Što Vi o tome znate? Lakajska livreja puno Vam bolje stoji!
Generale, nema srđžbe od potreba! Vi vozite pravim smjerom, tj. na pravom Ste putu – da promijenite zanimanje!
(Jasno da znate tko piše, kada je post stajao dva dana u uredništvu na čekanju, prije nego je objavljen).
Ta ne ljutim se na Vas – smiješni ste, i žalim Vas, nekako u isto vrijeme.
Međutim, gdje su činjenice? A?
Meritum mog članka nije čista i domar; niste to ni Vi ni ravnateljica. Pisao sam o komisijama za tehnološke viškove, i o tome kako je SHU napravio biznis od tog. Isti onaj SHU kojeg ste godinama bili kamen zaglavni, dok Vas nisu šupirali pa ste se podrepili kod nas u Preporodu, iako ste samo koji mjesec prije pred kolegama grmili kako se može svuda, samo ne k nama.
Dakle, meritum jest ovo:
1. Imam li ja u školi punu satnicu?
Da ili ne?
2. Jesam li, unatoč tome, prijavljen u Županijski ured kao višak – potpisala ravnateljica, a Vi supotpisali?
Right?
To su činjenice – možete li to poreći?
Sad je, kažete, i uredništvo udruge kontra Vas? Vjerojatno ste htjeli nadodati i kako Vas komunjarskoboljševičkojugočetnički elementi sabotiraju i bacaju Vam klipove pod noge, baš kao i na Filozofskom, recimo? Ta slobodno dajte, ne ustručavajte se, mi na portalu volimo kad riječi slobodno teku!
Vidite, recimo, to na Filozofskom – tip je mogao otići kao gospodin; ovako ga potralo ko beštiju!
Što mislite, hoće li se uskoro slično desiti i kod nas u školi?
Mogu!
1. Imali Ste je, ali niste održavali šahovsku grupu! čitavu prošlu godinu.To smo čuli na sjednici. Branili ste se da ni drugi ne rade po zaduženjima. Prozivali Ste domara da sjedi u kafiću, a mene za sat estetskog uređenja. Zbog neodržavanja sati šaha prijavljen Ste Županijskom uredu. Nije Vam “monstrum” ravnateljica odbila od plaće neodrađene satove (4 sata tjedno godinu dana). Štoviše ponovno je pristala da vodite Šahovsku grupu. Imate tri učenika. Kada im roditelji skuže da Vam je na tabli u prvom redu – rusko pješaštvo, a u drugom – Kurski tenkovi, ostati ćete i bez njih.
2. Nisam supotpisnik, jer tada nisam bio sindikalni povjerenik!
SHU je u drugom mjesecu 2016. ukinuo podružnicu nakon dva mjeseca neplaćanja članarine, a sindikat Preporod registriran 23. rujna 2016.
Vrlo dobro!
Ponovno se saplićete u vlastite laži; čak ne ni vlastite, nego ponavljate laži Poštovane. No, u laži su kratke noge, čak i kod inače visokih ljudi!
A da ste lažov, pokazali ste kad ste na ovom portalu (još se može provjerit) tvrdili kako sam ja bio ravnatelj, razjurio najbolje kolege iz škole, kad ste se kleli kako se nećete kandidirati za povjerenika (Vi znate kome ste to pričali, i to ne jednom), i tako dalje, i tome slično, toj niski laži nema kraja!
Zašto, dakle, vjerovati dokazanom lažovu?
No, odgovorit ću Vam i na ovu najsvježiju seriju blesastih laži (blesastih, jer je tako lako utvrditi istinu)
Dakle – nije istina da nisam držao šahovsku grupu. Da je tako mogu potvrditi i učenici, i izvješće koje je predano ravnateljici, a koje je prihvatila bez pogovora. Radilo se koliko su obaveze učenika i raspored dopuštali (a o čemu je dotična bila obaviještena), ali se radilo. A da je ravnateljica odradila što je trebalo i prijavila ih na natjecanje, radilo bi se i više. Osvećuje se meni, a zapravo zakida djecu.
Ako se, kako kažete, nije radio šah, objasnite onda kako je to ona tolerirala i nije mi odbijala od plaće? Jer je jako dobra i puna milosrđa? Kako je opet u zaduženje ove godine stavila šah, ako ga dosad nisam radio? Kako je prihvatila moje izvješće o radu na kraju prošle šk.god?
Na isti ste način dosad trovali ljude i portale budalaštinom kako nisam obrađivao Domovinski rat. Sad je šah na tapetu. Saplićete se o vlastite laži jer više ne znate ni sami kome ste, gdje i kad, servirali koju laž.
Lažni moral, lažno domoljublje, lažni autoriteti pred kojima padate nice i ljubite im skute u proskinezi, lažni osmjesi, lažna obećanja – prihvatite dobar savjet i počnite napokon govoriti istinu, kako dolikuje Vašim godinama.
Ako imate još kakvu primjedbu, rado ću odgovoriti. Valjda Vam neće post opet dva dana čekati u uredništvu?😉
Inače – jučer je bio Svjetski dan učitelja!
Recite, kolega, što ste, kao sindikalni, priredili za taj dan? Jeste čestitali kolektivu? Organizirali kakvo druženje, večeru? Uopće se pojavili u školi?
Vi nekoga prozivate? Krijete se iza zastave i krunice jer domoljublje (lažno) je tako često posljednje utočište…koga ono?
Nema odgovora na ovo pitanje?
Još ga tipka!😂
Nije odgovorio svom članstvu već godinama kako troši njihov novac od članarina, ni kakav je saldo na računu podružnice. Kao ni gdje je onaj novac SHU – a koji je završio na nekom računu, navodno da ga centrala ne dohvati.
Neobično me veseli da je gospodin moj redoviti čitatelj!😉
Zar bi trebao kao isljedniku odgovarati na pitanja? Razgovarati ću se sa Željkom Stipićem! On Zna, kada je bio na osnivanju podružnice 24. lipnja 2016. u Oš Smokvica, o kojem se bolesniku radi. Tada se je derao, vikao i napustio sastanak zalupivši vratima, i samo zato što je riječ o čvrstom austrougarskom zdanju ostala su na svom mjestu. Također i Stipić, čudeći se.
Kakav karakter moraš bit da izgovoriš o Stipiću sve ono što si, kolega, ti izgovorio o njemu, da onako nekoga pljuješ kao što si ti, dok si bio povjerenik SHU – a pljuvao po čovjeku koji sam vrijedi više nego cijeli SHU, da braniš svom članstvu da dođe k nama u Preporod, a onda, kad su te napucali, da dopužeš k nama i progutaš sve ono što si izgovorio? Da imaš obraza biti povjerenik i nakon svega? Da se pozivaš na čovjeka na spomen čijeg imena ti je do jučer pjena izlazila na usta?
Kakav si ti karakter, moj kolega? Kakav si ti to čovjek? Do ovih godina nisi naučio da možeš steći sve – ništa je ako izgubiš obraz i dostojanstvo!
No, ti si to izgubio davno prije; progutala te ona sredina i Ona kojoj si se prodao, umjesto da, kao sindikalni, ukazuješ na njeno bezakonje i mobbing.
Čemu opet laži? Što ti to treba? Možda ovo čitaju i kolege koji su bili na sastanku o kojem govoriš i pred kojima se dodatno unizuješ. Je, bio je i Željko, i zna da se nisam derao, kako gore imputiraš, da nisam vikao ni treskao vratima. Rekao sam pred svima, otvoreno, ono što je trebalo reći, i potom sam izašao van, jer mi je tvoj igrokaz bio isuviše gadljiv. Istom tom Stipiću nešto si bio rekao, pa porekao.
Kako ono kaže Andrić o poltronima – ko psi vjerni svakom režimu, ko kurve nevjerni svakom čovjeku, manje ljudi od bilo kojeg čovjeka…
Jadno i žalosno!
Vidi! Tvoj uzor bio je najodlikovaniji general Sovjetskog saveza. Dobio je i najveće Jugoslavensko odlikovanje. Ambiciozno bi bilo da i ti čezneš za pustim odlikovanjima, ali i jednog dana biti sindikalni povjerenik, nemoguća je misija sa toliko bjesa? Od kada si napustio SHU i otišao u Preporod, u dvije si godine uspio pridobiti samo jednog člana.
Nisam otišao iz SHU – a u Preporod da bi bio tamo povjerenik, nego zato jer sam htio bit u drugačijem sindikatu. Učinio sam to i stoga jer si podružnicu SHU – a pretvorio u filijalu ravnateljice, jer nisi bio povjerenik, nego njen potrčko. I čak je i ona izjavila u zbornici da je jeftino i mizerno od tebe ovo što si izveo. Eto, to misli o tebi, ali joj trebaš.
Što ti misliš o njoj?
Zar si zaboravio što si govorio o njoj kad smo bili u Zagrebu? Pa i nedavno u Stonu? Služiš osobi koju u sebi prezireš, savršeno svjestan cijene za koju si se prodao.
Ajde nađi u školi jednu osobu od koje sam tražio da prijeđe k nama? Jednu jedinu, koju sam to pitao? Oni koji još nisu progledali i uvidjeli kakav si povjerenik neće progledat ma što ja rekao. A ta jedna osoba koja je prešla k nama, kad je već spominješ, jesi li je pitao zašto je prešla i maknula se od tebe? Jesi li? Nisi, nego si sazvao sastanak podružnice da bi članstvu tumačio kako je nepismena, iako ne staneš s njom u istu rečenicu! Zašto na tom sastanku nisi pročitao njeno obrazloženje, da ti članstvo čuje zašto ti ljudi odlaze? Koliko ljudi ti je otišlo prije nas?
Jesi li je pitao zašto je istupila i iz Preporoda isti onaj dan kad si postao povjerenik?
Što još da ti kažem? Što se može reći osobi poput tebe? Mislim da je rečeno sve. Javio si se s komentarom na moju kolumnu, i neka si. Nisu ti trebale laži, ali, na kraju – rekao si, kao i svaki puta dosad, samo o sebi, tko si i što si.
Svako ti dobro želim!
Poštovani „žukov1943“ i „praznoglavi“,
zar ne bi bilo pametnije i poštenije silnu energiju koju trošite na međusobne obračune, preusmjeriti na rad s učenicima radi koji, valjda, i jesmo u školi.
Zanimljiva korespodencija dvojice “kolega”. Jedan puno prica i pise, a nista ne kaze (stara narodna ” mlati praznu slamu”). Drugi je covjek za sva vremena koji bi se prilagodio svemu. Nazalost oni su presjek naseg drustva punog mlatitelja prazne slame i poslusnika koji cekaju naredbu pa tko god bio naredbodavac. Jos je nama i dobro uz takve “kolege”.
Imate apsolutno pravo; zato i jesam gornjim postom završio jalovu raspravu s dotičnim.
Upravo je prošli tjedan kolega general usmjerio svoju energiju prema jednoj učenici vrijeđajući je zbog njezina tjelesnog izgleda. Roditelj je dolazio u školu, ali kao i više puta prije, na tome će i završiti.
A ja ću se ovaj puta pobrinuti da ovo ne budu tek “jalove rasprave”! Dok na portalu iznosi “što nas ide”, istovremeno u školu dolaze roditelji, prosvjeduju zbog njegovog neprihvatljivog ponašanja, pišu se zapisnici. Ima ih nekoliko, sa jednim sam bio upoznao i uredništvo. Kako je napisao “škola do bola” radi učenika zbog kojih, valjda, i jesmo u školi.
Što reći o čovjeku koji je dovoljno hrabar da šamara djecu od 12 – 13 godina na nastavi, ali nema hrabrosti danas, kad je prošao pored mene, pogledati me u oči, obratiti se, reći koji ima problem, popričati kao čovjek s čovjekom, nego gleda u pod, a sad prijeti tipkovnicom da će se “on pobrinuti”?
Jest, ima zapisnika o meni, sastavljanih u potaji, lažiranih, jer to je način, to je jedini način na koji vi znate djelovati. Bizantinska laž koja nema petlje stati pred čovjeka i reći što ga muči. No, kad već spominjete onu svoju sramotu koju ste o meni sastavili i poslali uredništvu, imate li barem obraza ovdje obznaniti što Vam je uredništvo odgovorilo?
Ova rasprava odavna je trebala stati; prešli ste granicu dobrog ukusa, a ja sam kriv što Vam uopće pridajem pozornost. Ukoliko nastavite i dalje prosipati frustraciju po portalu, bit ćemo prisiljeni tretirati Vas na u takovim prilikama uobičajen način:
“Sestro, injekciju!”
Nema na čemu! I drugi put!
Sastavljenih u potaji, lažiranih… Sestro injekciju… Da!
Da bi reč rekel!
Hm..šamaranje učenika, vrijeđanje …. ???