Pismo povjesničara zastupniku Marku Sladojevu

Stručna radna skupina za izradu prijedloga kurikuluma Povijesti poslala je otvoreno pismo saborskom zastupniku Marku Sladojevu nakon njegove izjave o statusu Domovinskog rata u kurikulumu Povijesti. Podsjetimo, nakon Å¡to je Ante Nazor, ravnatelj memorijalnog centra Domovinskog rata iznio cijeli niz netočnosti o kurikulumu pokazavÅ¡i ili da ga nije pročitao – ali ga to ne sprečava da ga komentira – ili da namjerno manipulira, te njegovog omalovažavanja nastavničke profesije, za Å¡to je sve zajedno nagraÄ‘en mjestom savjetnika ministra znanosti, obrazovanja i sporta, izgleda da su se njegove laži primile pa su ih počeli ponavljati i drugi. Pismo prenosimo u cijelosti.

Osvrt na obraćanje zastupnika Marka Sladoljeva u Hrvatskom saboru 30. svibnja 2016.

Poštovani,

očekivali bismo da kao učitelj s određenim iskustvom rada u školi, javna osoba i saborski zastupnik, odgovorno koristite javni prostor za raspravu o Cjelovitoj kurikularnoj reformi i prijedlogu Nacionalnog kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest, na temelju točnih i provjerenih podataka. Slušajući Vaše obraćanje zastupnicima u Saboru, u ponedjeljak 30. svibnja 2016. godine, osjetili smo potrebu da Vam skrenemo pozornost na neke Vaše izrečene tvrdnje koje nisu u suglasju s onim što stoji u dokumentu o kojem ste govorili. Veliki dio Vašeg obraćanja sadržajno se podudarao s tvrdnjama dr. sc. Ante Nazora, izrečenima nedavno u emisiji HRT „Otvoreno“. Ovim putem bi Vas željeli informirati da navodna ideologizacija kurikuluma Povijesti, odnosno tvrdnja dr. sc. Ante Nazora da „kurikulum više sliči na jugoslavenski nego na hrvatski“ se zasniva na činjenici da se u kurikulumu na jednome mjestu spominju „ratovi na postjugoslavenskom prostoru“. Iznoseći takvu tvrdnju, dr. sc. Ante Nazor je doveo u zabludu gledatelje emisije „Otvoreno“, a očito i širu javnost, budući da u prijedlogu kurikuluma Povijesti stoji sljedeće:

„Učenik istražuje procese oblikovanja samostalne hrvatske države nakon 1990. uključujući demokratizaciju, političku i gospodarsku preobrazbu hrvatske države i društva, Domovinski rat, ratne sukobe na (post)jugoslavenskom prostoru i uključivanje Hrvatske u međunarodne integracije. Naglasak je na razdoblju od početka Domovinskog rata do mirne reintegracije Podunavlja: na uzrocima rata, ključnim vojnim operacijama, mirovnim inicijativama, različitim iskustvima ljudi u ratu te vojnim i civilnim žrtvama rata. Učenik istražuje uzroke i posljedice navedenih događaja te analizira izvore uključujući osobna svjedočanstva suvremenika tih događaja.“. (str. 51)

Razlog navodnoj ideologizaciji vidi se u tome da pri izradi kurikuluma nisu konzultirani znanstvenici iz Hrvatskog instituta za povijest, pa se autori kurikuluma „nisu istrgli iz jugoslavenskog okvira“. Nećemo se pozivati na činjenicu da jugoslavenski kurikulum nije nikada postojao, jer se u vrijeme postojanja te države, kao što i sami znate, nisu izrađivali kurikulumi, nego zasebni nastavni planovi i programi za svaku pojedinu republiku (što je dobro poznato i dobro obrađeno u znanstvenoj literaturi). Termin „Domovinski rat“, pretpostavljamo, ne treba dodatno elaborirati. Termin „ratni sukobi na (post)jugoslavenskom prostoru“ odnosi se na one sukobe koji su započeli još u vrijeme postojanja SFRJ i na one koji su se dogodili nakon njezina raspada – dakle u Sloveniji, u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. U većinu tih sukoba Srbija je bila uključena kao agresor. Negiranje takvih općepoznatih činjenica nema veze ni sa znanošću ni sa strukom. Stoga primjedba da je kurikulum „jugoslavenski“, što god to značilo, očito nije stručna, nego politička i zlonamjerna s ciljem diskreditiranja čitave Stručne radne skupine i kurikuluma.

Prigovor da je za hrvatsku povijest predviđeno samo 40-60 % satnice u srednjoj školi, a trebala bi biti zastupljena s najmanje 50 % također je (matematički) upitan, ali u novoj inačici kurikuluma prijedlog je usvojen i nacionalna je povijest predviđena za 50 % satnice. U kurikulumu se, osim toga, naglašava da se što više povijesnih fenomena i procesa učenicima objašnjava na hrvatskim primjerima, što dosad nije bila praksa, pa će i u osnovnoj školi udio hrvatske povijesti biti bitno veći no dosad.

Kako dr. sc. Ante Nazor gleda na ulogu učitelja i na vrijednost dobre nastavne prakse vidi se i iz tvrdnje da se u stručne radne skupine trebalo pozivati ugledne znanstvenike (umjesto da su se javljali na javni natječaj), jer bi se tako jamčila kvaliteta cijelog posla, a da se natječajem moglo birati učitelje, iz čega očito proizlazi da su za njega pri izradi kurikuluma „učiteljska“ znanja manje važna od onih „znanstveničkih“. Naglašavamo da su među članovima Stručne radne skupine tri ugledna znanstvenika. Osim toga, sadašnji nastavni programi za nastavu povijesti su rezultat rada znanstvenika pa se onda postavlja pitanje zašto su učenici, učitelji i javnost njima nezadovoljni.

Postoji i problem s razumijevanjem znanstvenog rada. Učestalo se može čuti tvrdnja da je u znanosti neprihvatljivo da onaj tko je „radio nešto o tome i odlučuje“, želeći valjda reći da autori znanstvenih radova ne odlučuju o tome što će od recenzentskih primjedaba uvrstiti u konačnu verziju. Svatko čiji je rad bio ikada podvrgnut recenzentskom postupku zna da autor odlučuje što će od primjedaba recenzenata uvažiti, a što neće. Naravno da je na uredniku časopisa ili knjige u kojima se rad objavljuje da ocijeni je li autor primjereno postupio. Ako nije, rad neće biti objavljen, ali je nevjerojatna i pomisao na to da bi recenzenti unosili ispravke i dopune u nečiji rad mimo volje autora.

Slično je i s razumijevanjem procesa donošenja kurikuluma: unaprijed se zna da je on neprihvatljiv, iako se nije vidjelo inačicu 2.0, nastalu nakon stručne rasprave, a u koju su unesene brojne izmjene temeljem prijedloga i primjedaba izrečenih u stručnoj raspravi. Kako nakon toga slijedi i javna rasprava te ponovno dorađivanje prijedloga, nije jasno na temelju čega se donose zaključci o neprihvatljivosti dokumenta?

Sve ovo pokazuje da se radi o nestručnim i, nažalost, nedobronamjernim kritikama, pri čemu dr. sc. Ante Nazor nije ostao usamljen. Možemo se nadati da će javna rasprava teći u tolerantnijem tonu, bez ideoloških diskvalifikacija i s više stručnih priloga i da će analitičari i komentatori uistinu pročitati prijedlog Nacionalnog kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest prije nego se oglase u javnosti.

S poštovanjem,

Članovi Stručne radne skupine za izradu prijedloga Nacionalnog kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest

Sonja Bančić, Neven Budak, Rona Bušljeta, Mirela Caput, Martina Glučina, Miljenko Hajdarović, Daniela Jugo-Superina, Snježana Koren, Valeria Turk-Presečki i Loranda Miletić (JSAP)