(Slobodna Dalmacija) Dok se ovih dana sva sila odraslih glava nadigla govoriti o reformi obrazovanja, a među stručnjacima i profesorima ima tu stranačkih ideologa, akademika, ali priznat ćete, i svakojakih laprdala i raznih političkih spadala, oni kojih se to prvenstveno tiče ne dižu glave s pretrpanih udžbenika.
U jeku priprema za završni ispit srednjoškolskog obrazovanja i upisa na fakultet, ukrali smo vrijeme nekolicini splitskih maturanata kako bismo doznali što misle o sustavu iz kojeg su netom izišli, je li državna matura pravedna i potrebna, isplati li se znanje i učenje u državi koja je korumpirana, kakva je budućnost reforme školstva, zašto mladi ne čitaju, zašto slušaju cajke…
Pozvali smo ih u “Slobodnu” za okrugli stol, nisu svi odlikaši, ali imaju čvrste stavove, koliko čvrsti u tim godinama samo mogu biti, i ne boje ga se slobodno izreći. Štoviše, od svih onih stabala, koje su im odrasli podmetnuli, izuzetno dobro vide šumu!
Tamara Vukičević završila je Prirodoslovno-matematičku školu i želi upisati medicinu, Ivan Frka Šeparović iz Četvrte gimnazije “Marko Marulić” sprema se za stomatologiju, Karlo Delić iz Treće gimnazije želi na fiziku i matematiku, Karlo Karninčić iz Prve gimnazije nada se sociologiji ili kineziologiji, Karla Zahirović iz Druge gimnazije odlazi u Essex kod Londona na ekonomiju, Roberta Skočić iz Umjetničke škole žarko želi studirati montažu na Dramskoj akademiji, ali spremna je na rezervnu varijantu, a Anja Anić Matić iz Pete gimnazije odlučila se za hrvatski jezik i književnost te povijest u Splitu.
SD: Split ili Zagreb?
TAMARA: Zagreb. Raduje me nova sredina.
IVAN: Kandidirao sam se i u Zagrebu, ali radije bih ostao u Splitu. Ne bi mi se bio problem uklopiti u novu sredinu, ali ovdje mi je ljepše i komotnije.
DELIĆ: Iden se malo osamostalit u Zagreb, vrijeme je.
SD: Dakle, spreman si kuhati i prati?
DELIĆ: Ima menza. Mater će valjda koji put autobusom poslat fažola…
KARNINČIĆ: Biram Split zato što je ovdje sociologija istraživačkog smjera, a tu je i kineziologija.
KARLA: Engleska je za mene potpuno novo iskustvo, mislim da ću se snaći, zaposlit ću se i olakšat roditeljima financiranje. Preko UniWorlda imam kredit koji će mi pokriti trošak studiranja, a poslije ću ga vraćati.
ROBERTA: Znan da radi montaže moran u Zagreb, ali draži mi je Split. Ajde, molin te, u Zagrebu ti tribaju dvi ure da stigneš na kavu. Ovde ću konkurirat za povijest umjetnosti i književnost.
ANJA: Ostajem u Splitu i nisam uopće razmišljala o Zagrebu.
SD: Sad kad ste izašli iz klupa, recite što biste, da možete, promijenili i što mislite o novome kurikulumu?
KARLA: Kurikulum nije bitan jer svaka škola i svaki profesor predaje na svoj način, a ako ne zna prinit znanje, može bit i najbolji kurikulum na snazi, to učenicima neće pomoć. Kad je neka škola na lošem glasu, profesori okrivljuju učenike, a zapravo su sami krivi za to. Treba profesore minjat.
DELIĆ: Nas taru s jako puno toga i radimo puno. Ako želite bolje ocjene, satrat ćete se, ali većina je korektnih profesora i rijetki gledaju kroz prste. Ali neke lekcije su ubitačne i nepotrebne. A profesore bi, kao u Finskoj, trebalo stavljati na stalnu provjeru.
KARNINČIĆ: Kad se okreneš iza sebe, shvatiš da je vrlo malo profesora koji učenike motiviraju za svoj predmet. Možda dvoje, troje…
ANJA: Ima ih kojima se ne može ništa, ni prijava inspekcijama, ni ravnatelj. Kako je moguće da nitko u generaciji nema peticu iz kemije? Imali smo pitanje u kontrolnom kakvo se postavlja na diplomskome radu kemijskog fakulteta. To me frustrira. Žalila se svaka generacija, a ravnateljica kaže da je nemoćna.
DELIĆ: Zanimljivo je kad ravnatelji kažu da su nemoćni.
KARLA: A bili su moćni zapošljavat preko veze.
ROBERTA: U našoj školi su profesori izvrsni, atmosfera je opuštena i to ne samo iz stručnih predmeta, već i ovi iz općih predmeta.
TAMARA: Postoje profesori koji nas još uvijek inspiriraju.
IVAN: Ja u svojoj školi mogu takve izbrojati na prste jedne ruke.
TAMARA: Učitelji bi trebali učiti od nas.
KARNINČIĆ: Trebalo bi možda u srednje škole uvesti učeničko ocjenjivanje profesora, kao na fakultetu.
KARLA: U nas provjeravaju samo one koji su na zamjeni i žele se zaposliti. Ravnateljica najavi da će mu doć na nastavu, a onda nas on prije toga moli da mu ne picamo i da surađujemo. Šta ćeš, mi ga razumimo, ali jasno nan je sve…
SD: Kažete da se profesori zapošljavaju preko veze. Državna matura htjela je iskorijeniti korupciju i manipulacije prilikom upisa na fakultet, je li se u tome uspjelo?
SVI: Nije. Trebalo bi ostavit samo prijemne ispite.
ROBERTA: Da su ostali samo prijemni, ja bi se sad pripremala za montažu, a moram se gnjavit s maturom.
ANJA: Možda treba ostavit maturu jer evo, koliko puta sam u školi čula od nekoga “ići ću na Ekonomiju jer mi je tamo tatin prijatelj…”
IVAN: To ti je danas normalno, ako imaš vezu, dobro ti je… Nisam siguran da se ne namištaju prijemni ispiti.
DELIĆ: Zar nije tako svugdje, kad ideš kod doktora, sve je preko veze. Mi to vidimo, ali zatvaramo oči. Mi u MIOC-u znamo da u nekim školama profesori pomažu učenicima na ispitu državne mature. Nas naši ne bi ni pogledali, ali u nekima šapću učenicima, to je javna tajna. Matura bi bila poštena samo da nas stave svih u jedan veliki hangar u isto vrijeme.
ANJA: Javna je tajna i da dvije zagrebačke gimnazije uvijek dva dana ranije znaju šta će bit na ispitu. Ne znam, tako se priča.
DELIĆ: Nije pošteno i to da za vrijeme ispita ne smiješ postavit pitanje, a ima ih puno nejasnih.
IVAN: Točno. Pitanja su lektorirana, ali lektori na primjer ne poznaju esenciju kemije, kako će onda znat je li jasno ili nije.
ANJA: Možeš rušit maturu na tim dvosmislenim pitanjima, ali u ovoj državi se sve provuče, čak i to. Veći je apsurd što ovi šta idu na medicinu ili stomatologiju moraju polagat šest predmeta. I ne samo to, forsiraju nam pitanja o časopisima iz književnosti. Ono, koje godine je bio koji urednik, apsurd, nema nijedne mature bez takva dva – tri pitanja.
TAMARA: Da je državna matura dovoljno učinkovita, ne bi bilo prijemnog…
IVAN:… koji trebamo platit. Evo ja za stomatologiju 300 kuna, a prijavio sam se na tri fakulteta.
DELIĆ: Ne može matura pokrit spektar znanja svih škola. Prije su prijemni bili puno teži na nekim fakultetima, a to je bio izazov kad znaš za što se spremaš.
IVAN: Loše je šta moraš spremat neke predmete koji ti uopće nisu potrebni za studij koji si odabrao i u potpunom su srazu s njim.
TAMARA: Meni nije potreban hrvatski za prijemni, a sada trošim puno vremena na pripreme. Kemija i bologija mi je puno potrebnija
SD: Jesu li ocjene realni odraz znanja?
SVI: Nisu.
DELIĆ: Ima veze s trudom i radom. Iako to ne znači da ćete, čak i ako sve naučite, dobiti dobru ocjenu. Ali, ipak se isplati bit marljiv i discipliniran, jer talent ne vrijedi bez toga.
ROBERTA: Zna se da je talent 30 posto, a ostalo rad.
ANJA: Mene frustrira činjenica da mogu raditi na nečemu mjesec dana, a opet dobiti jedan. Na primjer, čitam “Kiklopa”, evo iskreno, već mjesec dana jer to je kompleksno djelo, a pitat će me u šta je neki lik bio odjeven umjesto šta simbolizira. Trebalo bi se usredotočit što to djelo predstavlja u današnjem svijetu.
SD: Puno se govorilo o izboru lektire, što vi kažete na to?
KARLA: Meni je ova lektira iz četvrtog srednje super, ali one prije i ne baš.
SD: Koliko znam, počinje s antikom, a to je dosta neprivlačno? Mislim da je jedino “Lovac u žitu” u prvom srednje u skladu s godinama, zar ne?
DELIĆ: Mi smo ga prebacili u 4. srednje, jer kronološki tu i spada.
IVAN: Valjda nam kompleksnija djela ostavljaju za kraj.
ROBERTA: Mene je Homer ubija, to mi je prva duja u životu i zadnja.
DELIĆ: “Zlatarevo zlato” na prvih 50 stranica 50 likova… Pa to nas satare.
ANJA: Mi smo prva generacija koja čita “Kiklopa”, inače se radi na faksu.
SD: Zašto mladi ne čitaju dovoljno?
DELIĆ: Ubije nas lektira do četvrtog srednje.
IVAN: Nema u nas čitalačke kulture. Lektira nam je nametnuta, a čini mi se da vani to nije tako strogo, vidim mlade strance kako stalno čitaju, idu s knjigama po ulicama, kindlovima, čak i na Bačama, slušaju audio knjige, vjerojatno vani to nije tako strogo s lektirom.
SD: Mislim da i vi čitate, ali nešto drugo, možda portale sa smartphonea i slično. Pratite li politiku i mislite li da se treba politički angažirati?
DELIĆ: Pa zar ne vidite kako u politici prolaze inicijative mladih? U svim područjima ih se zatre u startu.
ANJA: Mi smo potiskivani, izgubiš volju, nemoćan si.
DELIĆ: Onda se čude zašto mladi idu vanka.
ANJA: Problem je čim netko želi otić, znači da mu nije dobro…
KARNINČIĆ: Ja ponešto pratim i mogu reć da nisam zadovoljan. Nisam bio zadovoljan ni s prošlom vladom, ali ova sada nije uopće vlada, ni HDZ ni Most nemaju konkretan plan šta napravit s ovom državom, ali se i ne trude ostavit dojam da rade nešto, nego da će možda nešto napravit.
ROBERTA: Ma ti političari rade budale od nas, šta mene briga za njih, budale side i imaju 20 iljada kuna plaću…
ANJA: A niti ne side! Uzeli su praznike…
KARNINČIĆ: I kad dođu u Sabor, Karamarko i Petrov gledaju u mobitel.
ROBERTA: Gledala san jedan Sabor, kolju se i ništa više…
TAMARA: Ja pratim politiku i mislim da je treba pratit.
IVAN: Mi kao pojedinci ne možemo ništa promijenit, jer u narodu je moć.
DELIĆ: Mi se ne stižemo pobunit, jer imamo puno posla.
ANJA: Samo 14 eseja na višoj razini mature i to usporednih!
SD: Dobro, mislite li da ćete svo to znanje moći upotrijebiti. Hrvatskom obrazovanju upravo se prigovara nekompetencija đaka…
KARLA: U nas još dica u osnovnoj moraju znat svako jezero u Americi, a Amerikanci ne znaju ni di je Hrvatska, toliko o tome.
DELIĆ: Upišete MIOC jer vas zanima matematika, a najviše radite povijest i zemljopis. Ovo ne govorim iz ponosa, nego iz samosažaljenja.
ROBERTA: Zemljopis je totalno nepotreban, imaš Google, internet, ukucaš i znaš sve…
TAMARA: Meni, na primjer, glazbeni i likovni u ovoj školi samo uzimaju vrijeme, možda bi mi trebalo nešto za opću kulturu, ali puno mi je važnija biologija i kemija, nema smisla ništa što nam puno vremena odnosi.
SD: A je li vjeronauk potreban u školama?
TAMARA: Aposlutno je nepotreban, trebalo bi ga odvojiti od škola kao i vjerska obilježja, zna se da svatko tko želi može ići u crkvu i pohađati vjeronauk.
KARLA: Nama časna uđe u razred i s vrata nam kaže da “ko ne viruje, ravno u pakal”, toliko o sekularizaciji društva i školstva. Ako se želiš krizmat, moraš ić na školski i crkveni vjeronauk…
DELIĆ: Znamo da smo sto godina iza Europe. Da sad krenemo mijenjat, ne stignemo.
ROBERTA: Ipak na vjeronauku nešto učiš o drugim religijama, o moralu…
IVAN: U nas se na vjeronauku uglavnom pričalo o aktualnim temama, pomolimo se na početku i na kraju sata i to je u principu sva vjerska pozadina toga sata…
ANJA: O moralnim pitanjima se uči na etici i može se izabrat.
SD: Kad ste već spomenuli etička pitanja, mislite li da živimo u društvu koje je dovoljno etično i pravedno?
TAMARA: Ne, cijelo društvo ne funkcionira po načelima pravednosti. Pa i školstvo tako funkcionira, varanje se oprašta…
KARLA: Živimo, ka, u demokratskom društvu koje nije demokratsko.
ANJA: Znanje gleda u budućnost, a politika gleda današnjost. Ja od prvog srednje slušam da smo mi stup države, ali nam se nikad neće dat prilika dok smo mladi da budemo ti stupovi. Oni ne shvaćaju da smo mi ta poslijeratna generacija, generacija krize koja može donijet promjene… Mi smo potiskivani, izgubiš volju, nemoćan si.
IVAN: Nepravda je na Balkanu, to je stereotip.
DELIĆ: Nepravda je godinama ovdje i godine će trebati da je se iskorijeni.
SD: Primjećujete li vi sve veće socijalne razlike među učenicima?
ANJA: Primjećujemo, ali kolegijalni smo i nećemo upirat prstom u nikoga.
KARLA: Kad sam odrasla, shvatila sam koliko je u osnovnoj toga bilo. Itekako smo svjesni toga, osjete se razlike.
SD: Mislite li onda da su maturalne večere i putovanja preskupi?
FRKA: Malo je pretjeran ceremonijal za maturalnu večeru, ali naša škola je napravila drugačije, mi smo se pretrgli oko toga i na kraju je naša večera bila od jeftinijih u gradu. Oko 500 kuna.
KARLA: Svima je bila toliko.
ROBERTA: Naša 250!
KARLA: Cila ta priča je lipa i slatka, ali znan da malo previše košta. Mene je iznerviralo šta smo platili bend deset tisuća kuna, a svirali su nam samo sat i po vrimena.
IVAN: To ti je sve stvar organizacije, mi smo se cjenkali, dali manje, a svirali su nam šest sati.
ANJA: Mi smo imali super program.
SD: A ekskurzije, treba li ih biti toliko i jesu li one preskupe za roditelje?
ANJA: Ja nisam ni išla zato što mi je to precijenjeno.
TAMARA: Mi smo dosta jeftino prošli u Grčkoj i dosta smo vidjeli.
KARLA: Mi smo oko tri i po tisuće platili, imali smo dobru vodičku u Pragu… Agencije nekim učenicima mogu ponuditi besplatno.
ANJA: Ma je, imali smo mi majku koja nije mogla platiti, ali je odbila da joj daruju, jer joj je to bilo ispod dostojanstva.
Zamislite kako je roditelju koji ne može priuštiti djetetu. Zato treba razmislit o ekskurzijama.
KARLA: Sve se može i jeftinije organizirat.
SD: Imamo li mi zbilja besplatno školstvo? Istraživanja pokazuju da sve više spadamo u red zemalja s kastinskim odnosima, siromašni se ne mogu školovati.
ANJA: Besplatno je, ali puno toga se plaća. Mene recimo glazbena škola mjesečno izađe preko tisuću kuna. Dok sam trenirala plivanje, i to je mjesečno bilo 200 kuna, koštala su natjecanja…
TAMARA: Subvencija za prijevoz učenika koji žive izvan grada nije dovoljna, tu je još i obrok u školi…
SD: Zašto su toliko masovne repeticije i jesu li potrebne? Kroz njih se vide socijalne razlike koje su u vezi s uspjehom. Plaćate li pripreme za maturu?
IVAN: Nisu potrebne, nego smo se mi razlinili, dica se oslanjaju na roditelje, ne mora se pretrgnit slušat organsku kemiju ako zna da će mu roditelj u subotu popodne dat za repeticije. Ja plaćam pripreme samo iz matematike.
TAMARA: Lakše je kad ti neko servira i posveti se samo tebi… Inače, ne plaćam pripreme, ponavljam staro gradivo sama.
ANJA: Moji meni nikad ne bi platili repeticije, ali sad idem na matematiku. U nas su učenici stekli naviku picavanja i to im roditelji opravdavaju. I to najčešće oni s prosjekom 4,9. Mi smo rekli profosorima, ali popuštaju im.
IVAN: Mislim da su i profesori izgubili volju za neke stvari, vidjeli ste onaj zadnji štrajk kad je bio, razočaranje općenito, ima ih koji su dušom i tijelom za posao, a ima ih i koji kaže šta me briga…
TAMARA: Pa šta će profesori istraživat ako im roditelji donose ispričnice…
KARLA: Sad u ove e-dnevnike uđeš priko materinog e-maila i sam opravdaš, ne radin ja to, oden u doktora.
KARNINČIĆ: Ja nisam nikad išao na repeticije osim nešto malo na kraju prvog i drugog razreda zbog grčkog. Inače, ne plaćam pripreme za maturu, izabrao sam matematiku nižu razinu i očekujem da to mogu sam riješit.
KARLA: Puno je repeticija zbog lijenosti! Igra to ulogu i kakav je profesor, kako objašnjava i, naravno, koliko sam radiš na satu. Repeticije su teška papilova… Ne može se u uru vrimena objasnit prije kontrolnog, uzmu ti sto kuna sat-dva, a ti ne naučiš ništa.
TAMARA: Da, to je brzo rješenje i nije pravi rad…
ROBERTA: Ljudi valjda misle da kad plate, da to i vridi. I sad imamo pripreme za maturu u školi, ali ljudi plaćaju izvan škole jer su lini ostat koji sat duže. Više cijene ono šta plate, to je tako.
SD: Ima li u Splitu dovoljno mjesta za izlaske i zašto se toliko slušaju cajke?
TAMARA: Toliko su cajke sveprisutne da ih ne možeš izbjeć.
IVAN: Ima nešto malo mista za izać, a da nisu cajke. Inače, svi idu pa kažeš “iden i ja” ili ostaješ doma. Stvarno nema raznolike ponude.
KARLA: Meni je O.K. i zabavit se na zidiću, jer realno nema mista za izać. Ima mista di vlasnici ne vole cajke, ali to im ide.
SD: Ultra je još u našem gradu, jel’ vam drago?
IVAN: Svi idemo na Ultru jer nemate osjećaj da ste uopće u Hrvatskoj. Svi su pozitivni, osim dok ne prođe neko naš, točno se vidi…
SD: Mislite da nam nedostaje smisao za različitosti?
TAMARA: Da, mi smo vrlo homogeni.
IVAN: Ali ipak se minja na bolje, mi smo generacija interneta.
KARNINČIĆ: Netrpeljivost prema drugačijima je možda više stvar nekog bunta nego što je stvarno ima. Ima više đira, a ne iz prave mržnje.
KARLA: O izbjeglicama su bila vrlo različita razmišljanja. Masu njih je reklo “vrati ih, pobij ih”. Bilo je dosta migranata među njima, valjda zato, ali većina ljudi je normalno razmišljala.
TAMARA: Normalno, svi smo mi ljudi…