(Slobodna Dalmacija) Na neviđeno bih potpisao kurikulum jer imam gotovo stopostotno povjerenje u rad mojih kolega, a pogotovo u Borisa Jokića, jer njegove mi se ideje čine suvremene, avangardne i gotovo spasonosne – komentar je splitskog profesora hrvatskog jezika i književnosti Borisa Škifića na najavljenu obrazovnu reformu.
– Da nam treba kurikularna reforma, jasno je iz konzerve od školstva u kojoj se nalazimo i iz koje užasno smrdi na ustajalost, na davno prošlo vrijeme trajanja i nemogući zadah prahistorije. A od svega, najbjednije je u našem školstvu nečitanje učenika, kako osnovaca, tako srednjoškolaca i posebno gimnazijalaca koji se, kao, pripremaju za neki intelektualni rad u životu – naglašava profesor splitske Druge jezične gimnazije.
Škifić, naime, silno drži do čitanja i smatra ga posebno važnim, odnosno ključnim za vrijeme školovanja. Štoviše, on tvrdi da bez čitanja nema ni čovjeka, ni kompletnog stručnjaka.
– Živjeti ne moraš, ali čitati svakako moraš ako misliš biti čovjek u pravom smislu te riječi – kaže on, jer “čitanje spašava ovaj svijet od primitivizma, nasilja i svih ostalih nakaznih dijelova našeg društva”. Stoga očekivano nije sretan što će reformom neki klasični autori zauvijek nestati s popisa lektire za hrvatski jezik u školama.
– Da sam bio savjetnik ili, slučajno, na neki način tvorac dijela reforme, mogao bih mijenjati svašta, ali bih se argumentirano borio da se ne smanjuje broj lektirnih naslova u većoj mjeri. Naprotiv, maksimalno bih povećao satnicu hrvatskog jezika i preko stalnih seminara osposobio učitelje za novi pristup čitanja lektirnih naslova, a povećao bih broj naslova, što obveznih, a što po odabiru učenika. Čitalo bi se “sve u šesnaest” i strogo bi se kažnjavalo nečitanje, kao i prepisivanje. Nečitanje i prepisivanje je karcinom našeg školstva, a i cijelog društva, a karcinom se ne liječi, nego se odstrani. Sa sigurnošću vam mogu reći da učenici prepisuju i to smatraju izuzetnom vrlinom – što je strašno! – ali i gotovo ništa ne čitaju, nego se bave raznoraznim internetskim smicalicama. A profesori moraju biti prvenstveno policajci, a ne učitelji, kako bi doznali je li nekolicina u razredu uopće pročitala neko djelo – objašnjava profesor Škifić iz vlastitog iskustva.
O skidanju s lektirnog popisa naslova poput “Don Quijotea”, “Ribanja i ribarskog prigovaranja”, Marulićeve “Judite” ili Homerovih epova kaže:
– Neka djela humanističkog svjetonazora, koja su odredila svjetsku i hrvatsku civilizaciju, moraju biti pročitana, a nečitanje takvih djela od čovjeka čini kljastu nakazu u duhovnom smislu. Smanjivanjem lektirnih naslova na tri obvezna godišnje, uz odabir još tri djela, padamo u još veći bezdan gluposti, primitivizma i besmislenosti.
Vidjevši neke autore kao mogući lektirni odabir, okrenula mi se svijest u glavi, mislim da je u tom odabiru trebalo puno obazrivije pristupiti. Pa kome bi pametnom uopće palo na pamet da izbaci “Don Quijotea”, najgenijalnije djelo ikada napisano, u odgojnom i bilo kakvom smislu, i ubaci, recimo, Arsena Dedića, a jadna nama majka, svima nama? Logično da će se izbaciti “Judita” i “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, djela koja treba samo fragmentarno upoznati, ili “Dubravku”, ali zato iz tih vremena ima puno zanimljivijih djela koja svakako treba pročitati, a nisu na popisu.
Primjerice, drugi razred u hrvatskoj književnosti nije tako zanimljiv, pa treba ubaciti što više djela po izboru učenika ili samog učitelja. Zato u trećem razredu ima djela koliko god želite za čitanje i analiziranje, što svjetskih, a što hrvatskih! Lektirne naslove treba po razredima prilagoditi učeniku i čitanju kako bi mu to bilo zanimljivo, uz napomenu da se neka djela moraju čitati! Pa učenicima nisu zanimljivi ni glagoli, ali ih mora znati ako misli biti pismen! Pa tko će biti toliko sumanut i izbaciti Dostojevskog, Turgenjeva, Gogolja, Novaka, Kovačića, Kozarca, Flauberta, Balzaca, i da ne nabrajam prekrasna djela koja je moguće pročitati u trećem razredu? – temperamentno će splitski profesor, koji smatra da se u stvaranju reforme ipak trebalo povesti više računa o tome.
– Možda griješim, ali mislim da je trebala biti organizirana posebna radna skupina za problem čitanja i pitanje lektirnih naslova i da se tom problemu trebalo pristupiti jako pažljivo, kao kada zlatar želi milimetarskim potezima oplemeniti neki dijamant – pogrešan potez narušava cijeli sklad ljepote dijamanta. Jer čitanje je važno i za učenje i proučavanje svih ostalih predmeta u školi, znači daleko najvažnije što se učeniku i događa u njegovu školovanju.
Oni danas ionako malo i ništa ne čitaju – jer mogu, kao što mogu nesmetano i prepisivati na ispitima. A ako im smanjite lektirne nalove i ubacite tko zna kakve bezvezarije od autora, jedino što će učenici pročitati bit će uputa za korištenje mobitela, i to s velikim naporom – poručuje profesor Boris Škifić.