(Novi list) piše: Jasmin Klarić
Nema, doista, bolje slike od otužnog stanja hrvatske javnosti i, posljedično društva, od sumanute rasprave koja se posljednjih dana razvila oko kratkog rada koje je prije nekoliko godina, u suradnji s kolegicom Aleksandrom Golubović, u Riječkom teološkom časopisu objavio aktualni ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar.
Sve je tu, doista, skoro pa nasilna politička netrpeljivost, bazični nedostatak najtemeljnijih informacija, gotovo jednako golem nedostatak pažnje i posrnula medijska scena, koja i jest jedan od bitnih uzroka društveno-političkog kaosa u kojem se obrela Hrvatska danas.
Nesretni bivši laburist, a sadašnji ministar znanstveno-prosvjetnog resora, tu je tek kolateralna žrtva, koju će zapjenjeni polemičari već sutra ispljunuti i zaboraviti, zajedno s Ruđerom Boškovićem i Charlesom Darwinom, čim netko kaže “Bleiburg” ili “Jasenovac”, te će nastaviti postojati tek u falsificiranoj kolektivnoj memoriji kao “onaj koji je negirao evoluciju”.
Već je viđeni to rezultat besmislene javne hajke, poput one koja je kao “povijesnu istinu” ustanovila krivnju poteza Vlade Zorana Milanovića za produžetak recesije iz 2012. godine (kad je u minus, zbog dužničke krize, upala cijela EU), ili one koja se zgražala nad “luksuznom” javnom nabavom smartfona za državne dužnosnike.
Uglavnom: u priči o aktualnom ministru znanosti ne radi se, niti jedne milisekudne, o Šustarovoj neznanstvenosti, ili religioznom fundamentalizmu, nespojivom s funkcijom koju obavlja. Ne radi se, niti jedne milisekunde, o sporenju Darwinove teorije evolucije, ili bilo kakvom znanstveno suspektnom djelovanju. Radi se, međutim, o javnoj hajci na slobodu promišljanja i slobodu govora i, što je najgore, hajci koja dolazi s “lijeve” strane političkog spektra, kao da nam nije dovoljno sve očitije ufanje Tomislava Karamarka i njegove sljedbe na operacionaliziciji najavljene slobode govorenja “u svoja četiri zida”.
Uostalom, za razliku od praktički svih koji sudjeluju u ovoj isfabriciranoj i sumanutoj raspravi, odvojite sami 10-15 minuta i pročitajte što su Golubović i Šustar doista napisali . Tekst nije zahtjevan, nije nerazumljiv, niti pretenciozan.
Ukratko, radi se o, kako je i sam Šustar neki dan izjavio, o staroj raspravi o odnosu znanosti i religije, o davno poznatim i izrečenim argumentima jedne i druge strane i savršeno jednostavnoj činjenici da znanost (barem na sadašnjem stupnju razvoja) ne može odgovoriti na sva pitanja. A gdje nema odgovora znanosti, tu ostaje prostora za religiju. Kao vjernik, Šustar vjeruje da se tu nazire Bog, dok će oni koji nisu religiozni (poput mene) u tom prostoru nedogovorenih pitanja i dalje vidjeti samo – upitnik.
Smije li uopće vjernik biti ministar znanosti i obrazovanja? Valjda nitko ozbiljan ne bi negativno odgovorio na ovo pitanje.
A gdje su tu Darwin, kreacionizam i teorija evolucije oko čega se lome politička koplja i haubaju pljuvačne žlijezde u hrvatskoj javnosti ovih dana? Pa njih, u suštini, tamo i nema.
Naime, Bog kao dizajner o kojem govore Golubović i Šustar nije onaj djed koji je direktnom intervencijom napravio čovjeka na svoju sliku već ona inteligencija koja je (prije Velikog praska) odredila osnovne fizičke konstante i zakone baš tako da se na osnovu njih i može naposlijetku razviti inteligentni život. Znanost na ova pitanja ne odgovara jer, jednostavno, o tome (zasad) nema činjenica.
A nemaju ih, jasno i već debelo kronično, ni hrvatski mediji, ni hrvatska publika. Najveći dio kritika koje se bespotrebno slijevaju prema raskuštranom ministru idu na račun rečenice (“Čini da do sada teorija evolucije nije ponudila konačna rješenja, što nam i dalje ostavlja prostor za Boga kao dizajnera. Što, drugim riječima znači da je opcija Bog i dalje otvorena (tj. najvjerojatnija)”, koja je zapravo tek objašnjenje argumenata jedne od dviju suprostavljenih škola mišljenja.
Još jednom: Šustar ne spori Darwina i ne spori teoriju evolucije kao znanstveno utemeljeno objašnjenje razvoja vrsta (uostalom, kliknite na gornji link, tekst je zanimljiv).
No, nakon svega, osim vjerojatne neugode za prozivanog ministra, cijela ova farsa s “negiranjem evolucije” mogla bi ispasti pozitivna. Jer, osim što se uvijek dobro, mentalne gimastike radi, posjetiti stare rasprave o znanosti, religiji i metafizici, ona je, još jednom, rendgenski jasno pokazalo u kojem je stanju hrvatska medijska i javna scena. Čisto da se ne bi, nakon nekoliko sjajnih novinarskih otkrića (Crnoja i njegova baraka, Hasanbegovićeva suspektna ekstremistička prošlost), previše opustili.
A hajka na nekog zbog javno izrečenog mišljenja potpuno jednako smrdi s koje god strane strane političkog spektra dolazila.