Treba li ukinuti domaću zadaću jer nepotrebno opterećuje đake

(Večernji list) Imaju li od domaćih zadaća učenici koristi ili su samo gnjavaža za cijelu obitelj, posebno roditelje koji ih često, umjesto svoje djece, moraju rješavati? Na to pitanje stručnjaci daju različite odgovore, a roditelji priznaju da se katkad osjećaju kao da ponovno sami idu u osnovnu školu.

‘Naradim se kao konj’

– Pomažem, ne da pomažem, nego se naradim kao konj – odmah na početku kaže nam visokoobrazovani tata dviju djevojčica, učenica šestog i osmog razreda osnovne škole. – Pomažem im iz svega i ne postoji predmet iz kojeg nisam radio domaću zadaću uključujući tjelesni i vjeronauk. Iz tjelesnog sam s Klarom vježbao dva tjedna svaki dan kolut naprijed i natrag jer joj je učiteljica rekla da je “nesposobni debil”. A dijete trenira plivanje. Za vjeronauk sam s obje kćeri tragao za dokazima u prirodi da nas Isus voli – pomalo šaljivo prepričava svoje dogodovštine s domaćim zadaćama svojih kćeri liječnik obiteljske medicine. Misli da većinu zadaća nastavnici daju iz obijesti jer ne znaju što bi drugo i jer su vidjeli da to rade i njihovi kolege. U ovih osam godina osnovne škole naše starije kćeri supruga i ja napravili smo najmanje 20-ak prezentacija, desetak vizualnih animacija, a za likovni smo pokušavali napraviti konceptualne instalacije od kartonskih rola zahodskog papira. Nema toga što nismo radili – ironično će tata dodajući da nastavnica matematike često zna svojim učenicima reći: “Naučite lekciju na toj i toj stranici, sljedeći sat vas ispitujem”. – I što mi drugo preostaje nego učiti s kćeri. Moja djeca u školi imaju sve petice, ali da se mi nismo aktivno uključili u njihovo učenje, kao i ostali roditelji, današnji izvrsni učenici prolazili bi najviše s trojkom – iskreno će tata, ne kriveći pritom djecu i njihove mogućnosti, nego način rada u školi.

Da se u školama ne radi uvijek kako treba, slaže se i sveučilišna profesorica, psihologinja Mirjana Nazor.

– Način na koji se radi u školama očito ne odgovara većini učenika. Čujem i ja žalbe da nastavnici ne tumače gradivo, nego daju djeci da to sami obrade kod kuće, ali ima i onih koji izgovore što misle da trebaju, ali ne pitaju djecu je li im sve jasno – nabraja prof. Nazor naglašavajući da domaća zadaća ima smisla ako se ne dopusti da je djeca međusobno prepišu i ako ih ne rade roditelji umjesto njih.

– Kao roditelj nesretan sam jer sve više shvaćam da ove škole uništavaju sreću moje djece i kradu im bezbrižne dane djetinjstva koje neće moći nadoknaditi. Želim da se moja djeca igraju, da upoznaju vršnjake, a ne da cijele dane provode učeći i rješavajući domaće zadaće – kaže tata djevojčica.

Psiholog prof. dr. Josip Burušić kaže da su zadaće oblik individualnog i samostalnog rada, ali upozorava: – U našem odgojno-obrazovnom sustavu domaće su zadaće besmislene i čine veliku štetu. One su mehanizam kojim se djeci hrvatske sirotinje i niže obrazovanih, odnosno svima onima koji spadaju u marginalizirane skupine smanjuju obrazovne šanse – ističe Burušić objašnjavajući da su zadaće tako postavljene da traže intenzivan angažman obrazovanih roditelja u njihovu rješavanju. On se zalaže da dijete sve školske obveze završi u školi, a da mu vrijeme izvan škole bude za vršnjačka i obiteljska druženja.

Ne treba pretjerivati

Dr. Boris Jokić, voditelj kurikularne reforme, smatra da je domaća zadaća vrijedan dio odgojno-obrazovnog procesa, ali da s njima ne treba pretjerivati.

– Kad u Hrvatskoj krene cjelodnevna nastava, potreba za domaćom zadaćom smanjit će se jer će se dobiti prostor za vježbanje u školi – zaključuje Jokić. A do tada na njima će raditi i djeca i roditelji.

Količinu zadataka trebalo bi prilagoditi svakom pojedinom djetetu

Sedmogodišnja Matilda Samardžić iz Koprivnice voli ići u školu, ali na pitanje dobiva li previše zadaća kao iz topa će odgovoriti potvrdno. Ima spremno i objašnjenje: – Zadaća je previše jer mi oduzimaju vrijeme za igru.

Da ona određuje, svaki dan imala bi zadaću samo iz jednog predmeta, a ne svaki dan iz svih.

– Nikad nismo izravno o tome razgovarali pa sam malo začuđen njenim rezolutnim stavom, inače je vrlo pozitivna prema školi – kaže njen otac Miroslav, gimnazijski profesor. On smatra da se ne može općenito govoriti o tome dobivaju li đaci previše domaćih zadaća, već bi to pitanje trebalo individualizirati. – Sva djeca strpana su u isti kalup, svima ide jednaka količina zadaće, i to nije dobro. Mislim da bi zadaću trebalo prilagoditi sposobnostima pojedinog djeteta. Matildi količina zadataka koje dobiva sigurno nije prevelika, no, primjerice, mojem starijem sinu, koji je u njezinoj dobi bio zaigraniji, zadaće je bilo previše. Odmah bi ga demotiviralo kad bi vidio da mora riješiti deset zadataka iz matematike – kaže Miroslav. Kao pedagog zna da bi prilagodba zadaće pojedinom djetetu učiteljima oduzela dosta vremena, no smatra da bi to trebali činiti jer ovako neku djecu prevelika količina zadataka destimulira i stvara im odbojnost prema školi.

U prvom imaju zadatke kakve smo mi imali u četvrtom

Kada su im govorili koliko je zahtjevno školsko gradivo u prvom razredu osnovne škole, a onda i u razredima koji slijede, Marijana i Dejan Benak iz Vukovara nisu vjerovali. Međutim, već u prvom razredu uvjerili su se u istinitost svih tih priča.

– Previše se toga traži od djece. Razumijemo da je sada krenuo u školu, ali ne razumijemo i da poslije škole mora satima sjediti kako bi napisao domaću zadaću. Pri tome djeca sama ne mogu ništa i uvijek im mora pomagati netko od nas. Zadaci su često takvi da se i mi moramo zamisliti kako ih riješiti. Kako onda očekivati od šestogodišnjeg djeteta da to sve učini samo – kaže Marijana Benak govoreći o obvezama sina Ivana koji pohađa prvi razred.

Dodaje kako se svi roditelji koje oni poznaju žale na zahtjevnost gradiva tvrdeći da se nešto po tom pitanju treba riješiti što prije. Upozorava i na težinu đačkih torba koje su preteške jer djeca moraju nositi sve knjige.

– On ima tri knjige iz matematike i četiri iz hrvatskog jezika. Imaju zadatke kakve smo mi imali u trećem ili četvrtom razredu. Nije kriva učiteljica za sve to, nego sustav. Treba nešto mijenjati, a ako ne znamo sami složiti kvalitetan program obrazovanja, trebamo prepisati nečiji koji se pokazao kvalitetnim jer sve ovo nema nikakva smisla. Program treba biti prilagođen uzrastu djece – ističe Benak.

Zadaća služi da bi se mladima usadile radne navike

Dragan Rajšić i Kimberli Kauković odlični su učenici Srednje škole Topusko. Njihov odličan uspjeh omogućio im je da su od ove godine i stipendisti Sisačko-moslavačke županije. Za razliku od većine vršnjaka, oni u domaćim zadaćama ne vide ništa loše.

– Domaće zadaće nisu loše, služe nam za uvježbavanje znanja. Ponekad se dogodi da ih ima dosta u jednom danu, no općenito nismo previše opterećeni njima – kazuje nam Dragan Rajšić.

Njegovo mišljenje dijeli i Kimberli.

– Trebamo steći vještine i usavršiti znanje, a domaće zadaće tome služe. Ponavljanje je, na kažu uzalud, majka znanja – kaže Kimberil Kauković.

I njihovi roditelji također misle da domaće zadaće imaju važnu ulogu u školskom procesu.

– Ako žele uspjeti, moraju usavršiti znanje koje stječu u školi – mišljenja je Kimberlina majka Mehrije Krasnići, koja ne smatra da su učenici preopterećeni zadaćama.

– Uz sve to moja kći ima dovoljno slobodnog vremena – dodaje ona. I Jeka Rajšić smatra da zadaće učenicima nisu opterećenje.

– Mladima treba usaditi navike, a zadaća upravo tome služi. Dobro je da imaju zadaće, time stječu zdrave radne navike – kaže Draganova majka.

Mora biti domaće zadaće, kako bi to bilo da je nema?!

– Mora biti domaće zadaće, kako bi to bilo da je nema!? Ne mogu to ni zamisliti – čudi se Ivana Medvar iz Goričana u Međimurskoj županiji, majka dvoje djece od kojih starije pohađa osmi razred. Pitali smo je bi li kao roditelj podržala prijedlog da škole ukinu domaće zadaće pa da učenici imaju više vremena za druge aktivnosti. I dok mama misli da ne treba ništa mijenjati, njezina osmašica Sabina ne bi imala ništa protiv da domaće zadaće ispare s popisa dnevnih aktivnosti.

– Ostalo bi mi tada više vremena za učenje – dodaje. Odlikašica je, sve školske obveze rješava na vrijeme. Međutim, ponekad joj, objašnjava nam, za pisanje domaće zadaće treba i po dva sata. Kad se tome doda vrijeme učenja i sjedenja na nastavi, dolazi se i do devet sati dnevnih aktivnosti vezanih uz školu.

– Ako se mene pita, djeca moraju imati obveze i kad su kod kuće, pa da ono što su taj dan naučili u školi ponove kroz domaću zadaću. Pa tako je oduvijek! Ne mislim da se na nju troši previše vremena. Sabina zadaću napiše sama, a tek tu i tamo zamoli za pomoć ako joj nešto nije jasno – napominje majka Ivana.

Najviše je domaće zadaće iz kemije, hrvatskog jezika i matematike.

– Želi li biti odlična učenica, treba sjesti i zagrijati stolac, jednako i u školi i kod kuće – ne da se mama.