Piše: Aurora
Pripremam se za nastavu. Listam plan i program Građanskog odgoja i obrazovanja, vrtim u glavi ciljeve, pazim da ne izgubim iz vida očekivane ishode nastave. Krasno. Treba djecu učiti vještinama aktivnog građana. Sviđa mi se ta ideja. (Za trenutak me podsjetilo na TIPSS, ali, ne. Brzo sam odagnala tu mrsku mi misao i vratila se pisanju pripreme za sat GOO)
Zamišljam moje đake kako lijepo diskutiraju, argumentirano iznose svoja stajališta poštujući stavove sugovornika te zajedno doaze do rješenja. Ne plaše se iznijeti svoje mišljenje i kad je suprotno već izrečenom i zalagati se za svoje stavove jer su stekli vještine pregovaranja. Pristojno i strpljivo saslušaju suprotna mišljenja, ne upadaju u riječ jer znaju da je to uvredljivo, tek kad sugovornik završi s izlaganjem ljubazno i argumentirano obrazlažu svoja stajališta. Krasna vizija… Na kraju sata plešu kolo držeći se za ruke i smješkaju. (Opet mi vrag ne da mira i prisjetim se kako smo plesali kolo u našem razredu, ali se priberem i odagnam tu sliku)
Podne je. Na radiju se čitaju vijesti. Predizborna kampanja. Pomislim, odlično! Korelacija! Povezivanje natave s praksom u realnim životnim situacijama. Izvrsno! U priručnim materijalima za GOO je zamišljeno da djeca izaberu predsjednika razreda oponašajući prave izbore. Kandidati trebaju iznijeti svoj program, održati govor. (Ne smiju kao Pera Kladarac podmićivati glasače čokoladicama!) Slušam izjave pravih odraslih političara u pravoj predizbornoj kampanji. Uhvati me panika! Što ako moji klinci održe svoje izbore po uzoru na prave političare? Odjednom, posramim se što sam odrasla, što spadam u istu generaciju s ovima što se oglašavaju kroz medije.
Sjetim se rečenice iz mudre knjige: Normalni ljudi u dodiru sa Zlom osjećaju se isprljano, oštećeno, posramljeno. Ne mogu vjerovati da se tako što događa, da je moguće da takvo nešto postoji i opsataje. Tako osupnuti, zašute i šute kao zaliveni. Prestravljeni. I ne suprotstavljaju se.
I sad se ja trebam pripremiti za sat građanskog odgoja i obrazovanja. Mala djeca. Žele vjerovati što im učiteljica kaže. A učiteljica laže.
Kako da uvjerim djecu da ne valja međusobno se vrijeđati, nazivati se pogrdnim nazivima, lažno se optuživati, ucjenjivati, lažno obećavati ono što je nemoguće, zastrašivati, manipulirati…. Slušajući izjave raznih političara pitam se ima li smilsa učiti djecu da su istinitost, pristojnost i ljubaznost temelj demokracije, onaj uvjet bez kojeg demokracija ne može postojati?
Lastane, pomozi!