…a orkestar i dalje svira

Krupjeu na čelu izbijaju kapljice znoja od nervoze sto stalno dobija crna boja
Al’ voda što pod cipelom šljapka sigurno nije od krupjeovog znoja

Igrač igra, krupje se znoji, Titanik tone, putnici dremaju
Budala ne zna da tamo gdje ide žetoni vrijednosti nemaju
                                                              Rambo Amadeus, Titanik

“Ponizili su nas”. “Štrajk je uspio”. “Danas proglašavamo štrajk za obranu dostojanstva”. “Prekidamo štrajk”.

Sve ovo nisu citati iz epizode “Letećeg cirkusa Montyja Pythona” niti “Top liste nadrealista”, nego iz mrtvo-ozbiljnog priopćenja koje je četvrtog radnog dana štrajka prosvjetara potpisala predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem. Da budemo iskreni, ovaj štrajk nije ni mogao završiti nikako drugačije nego lakrdijom. Nakon što su prethodni završavali burleskom i farsom, došlo je vrijeme za još jedan izraz tragikomedije koja se već povelik broj godina valja hrvatskim obrazovanjem. Na stranu bespoštedna antiobrazovna kampanja koja je u više-manje svim hrvatskim medijima kulminirala posljednjih dana, na stranu omalovažavanje, laži, udarci ispod stola kojima se prije i za vrijeme štrajka služila Vlada u pregovorima i medijskom manipuliranju cijele situacije, oni koju su cijelu stvar vodili – glavni školski sindikati – pokazali su toliku nesposobnost u snalaženju u vremenu i prostoru – zapravo, nesposobnost općenito – da je jedina veća tragedija od toga da ti i takvi sindikati uopće još uvijek imaju ijednog člana.

No, krenimo redom.

Kad poštenje nema vrijednost, fotelja ima cijenu

Prije svega, bizaran je bio tajming štrajka. Od gotovo četiri godine, koliko je trajala ova vlada, bilo je nekoliko izravnih razloga za štrajk koji su svi redom propušteni (osim jednog kilavog “štrajka upozorenja” prije nekoliko godina koji je – opet – više poslužio kao rastezanje mišića i sredstvo političke promocije). Umjesto kad su prosvjetarima skinute plaće, u nekim slučajevima i za 20% (zbog čega su Milanović i Jovanović ronili krokodilske suze, nije poznato jesu li ih, poput Nerona, skupljali u posudice kako bi kvantificirali svoju žalost), kad se nastavilo rezati dodatke, kad je nacija bila malo više uz prosvjetu, za ovaj potez odlučili su se pred izbore kad se pojavio cijeli niz izgovora za nepopuštanje njihovim zahtjevima. Da, činjenica da je Vlada “tehnička” i da se “ne zna kako će izgledati Hrvatska nakon izbora” je u cijeloj ovoj priči nebitna, kao i izgovor da “nije fer ostavljati budućoj Vladi obaveze koje nije potpisala”. Naime, za vlast se očekuje da bar formalno ima neki kontinuitet. Štoviše, jedan od sporazuma koji je (Sanaderova) Vlada potpisala sa (Ribićevim) sindikatima je bilo “povećanje plaća s odgođenim djelovanjem”, i to dva puta, pri čemu se primjena dogovorenog očekivala upravo od budućih vlada (kao što se uvijek i očekuje).

Ako bi se sve strateške odluke u državi donosile s obzirom na izbore, bila bi to još jadnija država nego što jest (a nemajte iluzija, uvijek može jadnije; dno, naime, ne postoji).

Međutim, ono što su vodeći sindikati neobjašnjivo odlučili zanemariti je što su ovakvim vremenom štrajka dali dodatan predivan adut vladajućima, praktički im sami dajući u ruke izgovore kojima će ovi pokušati opravdati nepopuštanje i pritom dobiti na svoju stranu dio javnosti, a bogami i dio prosvjetara.

Uz sve to, stare priče o povezanosti Vilima Ribića s HDZ-om (već se godinama priča kako dotičnog, za njegove usluge, čeka spremno mjesto u Saboru) i činjenica da se kod štrajka u vrijeme predizborne kampanje ne može izbjeći pretvoranje istog u stranačko pitanje dovoljno govore o tome da u svemu tome nisu čista posla. No, s obzirom da “Hanlonova oštrica” kaže da ne treba pripisati namjeri ono što se sasvim lijepo može objasniti glupošću, nije potrebno ulaziti u teorije zavjere. Prije svega, budućnost će pokazati tko je bio u pravu, a s organizacijskog stanovišta, ovakva evidentna nesposobnost je jednako strašna kao i bilo kakva razina korumpiranosti. Drugim riječima, možemo se praviti fini i reći da “nemamo materijalnih dokaza da je Ribić HDZ-ov trojanski konj”, ali da je to u ovoj situaciji ustvari nebitno: potpuno je svejedno jesu li aktualni sindikalni vođe krajnje korumpirani ili totalno nesposobni, rezultat je, ako ćemo iskreno, u potpunosti isti. Potpuni nedostatak ikakve suvisle komunikacije s članstvom, retorika više prikladna sjednici Sabora nego štrajku koji okuplja desetke tisuća ljudi, potpuni nedostatak svijesti o stanju na terenu i društvu općenito, sve to ukazuje da su vodeći prosvjetni sindikati beznadežno zaglavljeni u mentalitetu akcija za prodaju svinjskih polovica, a ne u nečemu što bi trebalo biti sindikalizam 21. stoljeća.

Kakav narod, takva vlast i drugi eseji

Ono što nije nebitno u cijeloj priči, a još je strašnije, je što ti i takvi sindikati imaju podršku većeg dijela prosvjetarske mase, i ne samo to, nego ta prosvjetarska masa te i takve sindikalne vođe financira iz vlastitog džepa s 500 kuna godišnje po osobi što je – duboko udahnite – otprillike 20 milijuna kuna godišnje. No, čak ni to nije ono najgore. Čak i loš sindikat je bolji od nikakvog, a poanta sindikata je kooridnacija i organizacija zaposlenika u zajedničkim akcijama. No, kako je ta koordinacija i organizacija djelovala u ovom štrajku, a bogami i u većini dosadašnjih? Prilično točan odgovor mogao bi glasiti: tragikomično. Iako je o štrajku održan referendum i iako je većina članstva glasala za štrajk, trebalo je samo nekoliko dana da se ta zahuktala mašinerija počne raspadati sama od sebe. Pa “žao mi djece”, pa “sve ćemo morati nadoknađivati”, pa “to je sve Ribićeva igra”, pa “ovakvi sindikati nam ne trebaju” pa “ne želim sudjelovati u predizbornoj kampanji”… i osuše se junaci. Nije SHU-ovsko povlačenje ručne bio nekakav izdajnički potez, bilo je to jednostavno prihvaćanje stanja na terenu da se štrajk raspada sam od sebe, a zahvaljujući svemu dosad nabrojanom: nikakvoj motivaciji, kilavoj organizaciji, nesposobnom vodstvu, (u najmanju ruku) sumnjivom tajmingu, pogrešno usmjerenom suosjećanju, ali i ono najvažnije: nepoštivanju sebe i drugih, svojih odluka i svojih obećanja. Jer ako ste na referendumu zaokružili “za” štrajk, onda je to valjda nekakvo obećanje; ako niste za štrajk, onda bi valjda bilo logično da ste zaokružili “ne”. Tako je sindikat “Preporod” četvrtog dana štrajka objavio da je u tom trenutku u štrajku oko 13% njegovog članstva dok je, zanimljivo, njih 60% na referendumu glasalo “za” i time praktički prisililo vodstvo da se priključi svemu tome. Ostali sindikati ove podatke još nisu objavili, ali s obzirom na dosad pokazano, malo je vjerojatno da će kod njih biti išta bolje.

U cijeloj ovoj situaciji, ali samo na prvi pogled, najčišći su ispali prosvjetari koji su se gospodski ispisali iz svih sindikata, nosevima orući nebesa, priključujući se masi kad krene u nekom smjeru, cijelo vrijeme se ponašajući kao da se “to njih ne dotikavlje”, ali zato, kad povremeno neka sindikalna akcija i urodi plodom, dijeleći korist svojih kolega koji su riskirali svoje kože i p(r)oveli akciju. Izgovor koji pritom možemo čuti je da su “sindikati neorganizirani, korumpirani, Ribić ovakav, Stipić onakav, ne dam svoje pare” i tome slično. A, kao prvo, zanemaruju činjenicu da je sindikalna članarina sitniš prema novcima koje im je u proteklih nekoliko godina smanjenjima dodataka oduzela država i da su pritom sindikalnoj nesposobnosti i sami značajno pridonijeli svojim odbijanjem da se angažiraju. Izgovori kako ovaj ili onaj sindikat “ne valja” – iz kojeg god razloga – i dalje ne mogu služiti kao išta drugo osim izgovora jer, da je imalo krvi i života u njima, nakon toliko prigovaranja i zvocanja, ako već nisu u stanju na cijeloj sceni s već previše sindikata pronaći neki koji bi odgovarao njihovim visokim moralnim i intelektualnim prohtjevima, trebala im je biti moralna dužnost da osnuju svoj i pokažu nesposobnjakovićima “kako se radi posao”.

Mangupi u našim redovima

A posebno mjesto u paklu čeka “kolege” koji su se u najosjetljivijem trenutku, kad je cijela prosvjeta bila na meti više-manje cijelog društva (djelomično i svojom krivicom, ali samo djelomično) odlučili javno distancirati od sebe samih i denuncirati svoje kolege kao neradnike, kukolj kojeg se treba riješiti kako bi, valjda, cijela prosvjeta procvjetala, a sebe predstaviti kao principijelne radnike kojima je, kao prvo, stalo do djece i, valjda, “digniteta struke”. Da se razumijemo, ono što su rekli je istina. Dijagnoza je više-manje dobro postavljena. Međutim, terapija za kojom su posegnuli, bacanje klipova pod kotače vlastitim suborcima u trenutku najžešćeg juriša, ne može se nazvati nikako drugačije negoo licemjernim, podlim i izdajničkim. Da, treba počistiti kukolj. Pa što ste dosad čekali? Sad ste se našli javljati, usred štrajka, kad se tisuće kolega bore, ako ništa drugo, za vlastiti dignitet? Gdje su takvi pravednici u situacijama kad se štrajk pripremao i kad se o štrajku diskutiralo? Gdje su bila njihova javna pisma kad su se po školama u Hrvatskoj događali nevjerojatni slučajevi korupcije i kršenja ne samo pravila zakona i pristojnosti, nego i zdravog razuma? Da, Ribića treba mijenjati, a to što se to ne radi samo je još jedan dokaz koliko zapravo kukolja ima, ali također i postavlja pitanje je li zapravo ovdje možda riječ da u kukolju ima žita, a ne obratno. No, propitkivanja i pokušaji čistke se onda rade prije ili poslije štrajka, a ne usred kampanje kad su važnije neke druge stvari. Ovako kukolj definitivno nisu pročistili. Što su umjesto toga napravili, sudit će povijest.

Nakon cijele ove tirade, s druge strane, stoji jedna druga kozmička istina. Možemo se žaliti, iščuđavati, protestirati, puhati i hukati koliko god hoćemo. Da, sindikati su nesposobni i glavna odgovornost za propast štrajk(ov)a leži na njima. No, možda ovdje ipak treba prihvatiti jednu činjenicu kao prirodni zakon: kakva država, takva i prosvjeta, kakva prosvjeta, takvi i prosvjetari, a kakvi prosvjetari, takvi i sindikati. Sasvim je moguće da u hrvatskoj državi i društvu, pa tako i prosvjeti, jednostavno nema kapaciteta da se stvari istjeraju na čistac; u situaciji kad je u nekim školama sasvim normalno da ravnatelji postavljaju “svoje” sindikalne povjerenike i da je cijeloj zboornici to normalno, kad se u nekim školama šikaniranje nekih kolega događa pred očima cijelog kolektiva bez da itko zucne, a kamoli nešto napravi, kad se zna tko i gdje može dobiti kakvo radno mjesto i gdje je za ravnateljski položaj u mnogim slučajevima bitno da ti je bratić ili kum načelnik općine, onda postaje jasno da sve skupa i ne može biti puno bolje. I ako je u tome stvar, onda bi neutralni promatrač, ugodno zavaljen na svoje neutralno mjesto uz rub događanja, mogao reći, pa dobro, onda neka i imaju takvu plaću kakvu imaju, ako njima nije stalo do vlastite dobrobiti, zašto bi se itko drugi brinuo oko toga? I to bi, za neutralnog promatrača koji nema veze ni s čim, bilo sasvim opravdano.

Kad ne bi bilo jedne nezgodne činjenice.

Razglednica iz nacije leminga

Stanje u prosvjeti diktira i pokazuje kakvo će biti stanje u državi u sljedećih deset do dvadeset godina. Obrazovanje je budućnost i ono što se u tom sustavu događa danas, u cijelom društvu će se događati za manje od jedne generacije. A ono što se događa je sveopća kataklizma na svim razinama. Više o tome udruga “Nastavnici organizirano” napisala je u svom kratkom Izvješću o stanju obrazovanja u Republici Hrvatskoj još prije godinu dana, od kada su se stvari promijenile samo malo, i to nagore. U svemu tome najmanje je bitna plaća nastavnika, a kritično je to kako je sustav sastavljen, ali i važnost koja se tom sustavu pridaje.

O toj važnosti najbolje govori način kako je aktualni (ili aktualno umirući) štrajk prosvjetara popraćen u medijima i javnosti: uglavnom omalovažavanjem i kritikama. To možda i ne bi bio problem da kritike nisu bile dio sveopće antiintelektualne histerije koja vlada hrvatskim informativnim prostorom već neko vrijeme, a svoj nagli procvat doživjela je u proteklih nekoliko godina kad se histeričnom kampanjom pokušavalo smekšati prosvjetare, opravdati “mjere štednje”, oslabiti svaki pokušaj otpora i sasjeći svaku podršku javnosti koju bi taj otpor mogao dobiti. Kao rezultat, prosvjetari su se sve više doživljavali kao “uhljebi” i “neradnici”, a ovaj posljednji pokušaj da se izbore za veće plaće doživljen je kao neviđena drskost. Ponavljanje kako “prosvjetari žive na grbači onih koji imaju 3000 kuna plaće” govori o nevjerojatnoj sljepoći za stvarne činjenice koju su pokušali staviti u perspektivu u savezničkim sindikatima, ali izgleda da rečenicu “ovo što tražite je kap u moru onoga što su oni protraćili” nitko nije ni primijetio.

Naime, spomenimo malo brojke: prosječni hrvatski radnik s prosječnom plaćom od 5700 kuna za plaće u školstvu izdvaja 1,20 kuna mjesečno, a ovim štrajkom je traženo povećanje od četiri posto, što na ovu sumu iznosi pet lipa. Sumarno. Za sve učitelje i nastavnike u svim školama u Republici Hrvatskoj. Istovremeno, radnik s plaćom od 3000 kuna za iste te prosvjetare od svoje plaće izdvaja 27 lipa mjesečno, dok bi mu ovo povećanje plaća iz džepa izbilo još jednu dodatnu lipu.

I ništa od ovoga se nije moglo čuti u raspravama koje su se vrtile oko štrajka; dominantni motivi bili su “ljudi rade za tri ili četiri tisuće, a vi dobijate više od pet i još vam nije dosta”, što je valjda trebalo značiti da bi svi u Hrvatskoj trebali zarađivati tri tisuće. Pa kad ne možemo pričepiti političare, tajkune, Mamića, nogometaše, hajdemo onda pričepiti učitelje, oni su nam bliže, osim toga, oni su nam i pred nosom, maltretiraju nam potomke svaki dan, a sada ćemo zbog njih još i morati čuvati vlastitu djecu zato jer traže da ih se za to maltretiranje više plati! Jer i ovo je još jedna informacija koja se bjelodano pokazala: malo tko se u ovih nekoliko dana, koliko škole nisu radile, bunio zbog propuštenog obrazovanja svoje djece. Većina tužaljki roditelja bila je vezana uz to što sada nemaju kome ostaviti djecu dok su na poslu. Čitanje? Pisanje? Tablica množenja? Fizika, biologija, kemija? Kome to treba? Ne ide dijete u školu da nešto nauči, nego da bude na toplom dok mama i tata rintaju kako bi hranili uhljebe koji ga čuvaju! A obrazovanje? Kome još treba obrazovanje?

Ovakav nevjerojatan stav, iako prisutan već neko vrijeme, došao je do izražaja upravo proteklih godina, ohrabren od strane aktualno vladajućih, ali i potenciran pričama o tome kako nam je školstvo neefikasno i kako hrvatski učenici sve više zaostaju za svojim kolegama iz drugih zemalja. Bizarno i nevjerojatno, krivac u tome opet je pronađen u nastavnicima što je samo nastavak paranoidno-šizofrenog igrokaza koji je započeo sa štednjom novca, nastavio sa sve češćim premlaćivanjem učitelja (a posebno učiteljica jer, kao prvo, više ih je, a kao drugo, sitnije su pa se ne mogu braniti), a bojimo se i pomisliti kako bi mogao završiti.

A sve to zbog nekoliko stotina kuna mjesečno.

Štrajk kao izraz općeg revolta

No, tek pri samom kraju ovog štrajka postalo je jasno da prosvjetari zapravo najmanje štrajkaju zbog novca. Ono što je započelo kao štrajk, nastavilo se kao protest protiv svega: dugogodišnje klime u društvu, sustavnog omalovažavanja, općeg stava prema prosvjeti, tretmanu vladajućih, nezainteresiranosti općih masa, medijskoj histeriji, zbog svega zbog čega se zapravo zakonski ne može štrajkati, ali što je podiglo borbenu gotovost u mnogim zbornicama da se ustraje u onom jednom zahtjevu zbog kojeg se može, a taj je, kad se sve svede na to, djelovao poprilično jadno: povećanje plaće od 200-300 kuna. Situacija je slična privatnoj tužbi za naknadu štete: ako ne možemo dobiti pravdu, onda ćemo bar pokušati dobiti financijsku odštetu. Što je nešto za što su mnogi, nakon kraćeg razmišljanja, zaključili da se baš i ne isplati štrajkati.

I stvar je završila kako je završila.

I sad smo tu gdje jesmo, sa sindikatima u rasulu – u neku ruku potpuno zasluženo, iako to i nije neka utjeha – prosvjetarima bez ideala i vjere u ikakvu budućnost – ako su je ikada i imali, jer riječ “budućnost” nestala je s police s nacionalnim idealima još prije četvrt stoljeća – nacijom koja sve brže i brže tone u bezidejnost dok se rijeka aktivnih i obrazovanih mladih ljudi ubrzava prema zapadu, prosvjetarima koji masovno bježe iz prosvjete kad imaju kamo što, u konačnici, u sustavu stvara suvišak onih koji nemaju i dodatno ga srozava. U ovim aspektima (u ostale se ne želimo petljati jer nismo stručni) Hrvatska kao država je zakazala u potpunosti i zahvaljujući tome već neko vrijeme se nalazimo u spirali koja se sve brže i brže sunovraćuje prema dolje, pri čemu sama sebe hrani i ubrzava jer, jednom kad krene, povratna sprega samo se pojačava. Čast izuzecima, novi nastavnici u prosjeku su sve manje stručni, sve manje motivirani, sve manje zainteresirani za rad, a o kreativnosti da se i ne govori. Kakve će učenike takvi nastavnici proizvoditi nije teško pretpostaviti i spirala se nastavlja ubrzavati.

Kažu da žaba koju bacite u vruću vodu odmah iskoči van. Međutim, ako je ubacite u hladnu vodu koju polako zagrijavate, žaba će ostati unutra čak i kad temperatura postane smrtonosna. Upravo u takvoj situaciji nalazi se i hrvatska prosvjeta: voda se polako grije već dvadesetak godina, vitalne funkcije već se neko vrijeme polako gase, prvi mjehurići vrenja već se pojavljuju i još je malo vremena preostalo dok nam od svega toga ne ostane raspadnuti kuhani komad kuhanog mesa.

Za to vrijeme, dame i gospoda u svojim večernjim toaletama nastavljaju piti svije koktele i zabavljati se u brodskom salonu, promatrajući metež na palubi. Nitko ne misli da je negdje prisutan problem jer orkestar svira i dalje, a neki, koji su izašli van, vratili su se sa svježim ledom u čašama; kažu, prosuo se s nekakve sante u koju je brod udario. Ukusniji je od onog iz brodskog zamrzivača i ima ga puno. Posada je malo napeta, ali vjerojatno će sve završiti dobro. Imamo državu o kojoj smo snivali tisuću godina. Što bi uopće moglo poći krivo?