…a orkestar i dalje svira

Krupjeu na čelu izbijaju kapljice znoja od nervoze sto stalno dobija crna boja
Al’ voda Å¡to pod cipelom Å¡ljapka sigurno nije od krupjeovog znoja

Igrač igra, krupje se znoji, Titanik tone, putnici dremaju
Budala ne zna da tamo gdje ide žetoni vrijednosti nemaju
                                                              Rambo Amadeus, Titanik

“Ponizili su nas”. “Å trajk je uspio”. “Danas proglaÅ¡avamo Å¡trajk za obranu dostojanstva”. “Prekidamo Å¡trajk”.

Sve ovo nisu citati iz epizode “Letećeg cirkusa Montyja Pythona” niti “Top liste nadrealista”, nego iz mrtvo-ozbiljnog priopćenja koje je četvrtog radnog dana Å¡trajka prosvjetara potpisala predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Å prem. Da budemo iskreni, ovaj Å¡trajk nije ni mogao zavrÅ¡iti nikako drugačije nego lakrdijom. Nakon Å¡to su prethodni zavrÅ¡avali burleskom i farsom, doÅ¡lo je vrijeme za joÅ¡ jedan izraz tragikomedije koja se već povelik broj godina valja hrvatskim obrazovanjem. Na stranu bespoÅ¡tedna antiobrazovna kampanja koja je u viÅ¡e-manje svim hrvatskim medijima kulminirala posljednjih dana, na stranu omalovažavanje, laži, udarci ispod stola kojima se prije i za vrijeme Å¡trajka služila Vlada u pregovorima i medijskom manipuliranju cijele situacije, oni koju su cijelu stvar vodili – glavni Å¡kolski sindikati – pokazali su toliku nesposobnost u snalaženju u vremenu i prostoru – zapravo, nesposobnost općenito – da je jedina veća tragedija od toga da ti i takvi sindikati uopće joÅ¡ uvijek imaju ijednog člana.

No, krenimo redom.

Kad poštenje nema vrijednost, fotelja ima cijenu

Prije svega, bizaran je bio tajming Å¡trajka. Od gotovo četiri godine, koliko je trajala ova vlada, bilo je nekoliko izravnih razloga za Å¡trajk koji su svi redom propuÅ¡teni (osim jednog kilavog “Å¡trajka upozorenja” prije nekoliko godina koji je – opet – viÅ¡e poslužio kao rastezanje miÅ¡ića i sredstvo političke promocije). Umjesto kad su prosvjetarima skinute plaće, u nekim slučajevima i za 20% (zbog čega su Milanović i Jovanović ronili krokodilske suze, nije poznato jesu li ih, poput Nerona, skupljali u posudice kako bi kvantificirali svoju žalost), kad se nastavilo rezati dodatke, kad je nacija bila malo viÅ¡e uz prosvjetu, za ovaj potez odlučili su se pred izbore kad se pojavio cijeli niz izgovora za nepopuÅ¡tanje njihovim zahtjevima. Da, činjenica da je Vlada “tehnička” i da se “ne zna kako će izgledati Hrvatska nakon izbora” je u cijeloj ovoj priči nebitna, kao i izgovor da “nije fer ostavljati budućoj Vladi obaveze koje nije potpisala”. Naime, za vlast se očekuje da bar formalno ima neki kontinuitet. Å toviÅ¡e, jedan od sporazuma koji je (Sanaderova) Vlada potpisala sa (Ribićevim) sindikatima je bilo “povećanje plaća s odgoÄ‘enim djelovanjem”, i to dva puta, pri čemu se primjena dogovorenog očekivala upravo od budućih vlada (kao Å¡to se uvijek i očekuje).

Ako bi se sve strateške odluke u državi donosile s obzirom na izbore, bila bi to još jadnija država nego što jest (a nemajte iluzija, uvijek može jadnije; dno, naime, ne postoji).

Međutim, ono što su vodeći sindikati neobjašnjivo odlučili zanemariti je što su ovakvim vremenom štrajka dali dodatan predivan adut vladajućima, praktički im sami dajući u ruke izgovore kojima će ovi pokušati opravdati nepopuštanje i pritom dobiti na svoju stranu dio javnosti, a bogami i dio prosvjetara.

Uz sve to, stare priče o povezanosti Vilima Ribića s HDZ-om (već se godinama priča kako dotičnog, za njegove usluge, čeka spremno mjesto u Saboru) i činjenica da se kod Å¡trajka u vrijeme predizborne kampanje ne može izbjeći pretvoranje istog u stranačko pitanje dovoljno govore o tome da u svemu tome nisu čista posla. No, s obzirom da “Hanlonova oÅ¡trica” kaže da ne treba pripisati namjeri ono Å¡to se sasvim lijepo može objasniti glupošću, nije potrebno ulaziti u teorije zavjere. Prije svega, budućnost će pokazati tko je bio u pravu, a s organizacijskog stanoviÅ¡ta, ovakva evidentna nesposobnost je jednako straÅ¡na kao i bilo kakva razina korumpiranosti. Drugim riječima, možemo se praviti fini i reći da “nemamo materijalnih dokaza da je Ribić HDZ-ov trojanski konj”, ali da je to u ovoj situaciji ustvari nebitno: potpuno je svejedno jesu li aktualni sindikalni voÄ‘e krajnje korumpirani ili totalno nesposobni, rezultat je, ako ćemo iskreno, u potpunosti isti. Potpuni nedostatak ikakve suvisle komunikacije s članstvom, retorika viÅ¡e prikladna sjednici Sabora nego Å¡trajku koji okuplja desetke tisuća ljudi, potpuni nedostatak svijesti o stanju na terenu i druÅ¡tvu općenito, sve to ukazuje da su vodeći prosvjetni sindikati beznadežno zaglavljeni u mentalitetu akcija za prodaju svinjskih polovica, a ne u nečemu Å¡to bi trebalo biti sindikalizam 21. stoljeća.

Kakav narod, takva vlast i drugi eseji

Ono Å¡to nije nebitno u cijeloj priči, a joÅ¡ je straÅ¡nije, je Å¡to ti i takvi sindikati imaju podrÅ¡ku većeg dijela prosvjetarske mase, i ne samo to, nego ta prosvjetarska masa te i takve sindikalne voÄ‘e financira iz vlastitog džepa s 500 kuna godiÅ¡nje po osobi Å¡to je – duboko udahnite – otprillike 20 milijuna kuna godiÅ¡nje. No, čak ni to nije ono najgore. ÄŒak i loÅ¡ sindikat je bolji od nikakvog, a poanta sindikata je kooridnacija i organizacija zaposlenika u zajedničkim akcijama. No, kako je ta koordinacija i organizacija djelovala u ovom Å¡trajku, a bogami i u većini dosadaÅ¡njih? Prilično točan odgovor mogao bi glasiti: tragikomično. Iako je o Å¡trajku održan referendum i iako je većina članstva glasala za Å¡trajk, trebalo je samo nekoliko dana da se ta zahuktala maÅ¡inerija počne raspadati sama od sebe. Pa “žao mi djece”, pa “sve ćemo morati nadoknaÄ‘ivati”, pa “to je sve Ribićeva igra”, pa “ovakvi sindikati nam ne trebaju” pa “ne želim sudjelovati u predizbornoj kampanji”… i osuÅ¡e se junaci. Nije SHU-ovsko povlačenje ručne bio nekakav izdajnički potez, bilo je to jednostavno prihvaćanje stanja na terenu da se Å¡trajk raspada sam od sebe, a zahvaljujući svemu dosad nabrojanom: nikakvoj motivaciji, kilavoj organizaciji, nesposobnom vodstvu, (u najmanju ruku) sumnjivom tajmingu, pogreÅ¡no usmjerenom suosjećanju, ali i ono najvažnije: nepoÅ¡tivanju sebe i drugih, svojih odluka i svojih obećanja. Jer ako ste na referendumu zaokružili “za” Å¡trajk, onda je to valjda nekakvo obećanje; ako niste za Å¡trajk, onda bi valjda bilo logično da ste zaokružili “ne”. Tako je sindikat “Preporod” četvrtog dana Å¡trajka objavio da je u tom trenutku u Å¡trajku oko 13% njegovog članstva dok je, zanimljivo, njih 60% na referendumu glasalo “za” i time praktički prisililo vodstvo da se priključi svemu tome. Ostali sindikati ove podatke joÅ¡ nisu objavili, ali s obzirom na dosad pokazano, malo je vjerojatno da će kod njih biti iÅ¡ta bolje.

U cijeloj ovoj situaciji, ali samo na prvi pogled, najčišći su ispali prosvjetari koji su se gospodski ispisali iz svih sindikata, nosevima orući nebesa, priključujući se masi kad krene u nekom smjeru, cijelo vrijeme se ponaÅ¡ajući kao da se “to njih ne dotikavlje”, ali zato, kad povremeno neka sindikalna akcija i urodi plodom, dijeleći korist svojih kolega koji su riskirali svoje kože i p(r)oveli akciju. Izgovor koji pritom možemo čuti je da su “sindikati neorganizirani, korumpirani, Ribić ovakav, Stipić onakav, ne dam svoje pare” i tome slično. A, kao prvo, zanemaruju činjenicu da je sindikalna članarina sitniÅ¡ prema novcima koje im je u proteklih nekoliko godina smanjenjima dodataka oduzela država i da su pritom sindikalnoj nesposobnosti i sami značajno pridonijeli svojim odbijanjem da se angažiraju. Izgovori kako ovaj ili onaj sindikat “ne valja” – iz kojeg god razloga – i dalje ne mogu služiti kao iÅ¡ta drugo osim izgovora jer, da je imalo krvi i života u njima, nakon toliko prigovaranja i zvocanja, ako već nisu u stanju na cijeloj sceni s već previÅ¡e sindikata pronaći neki koji bi odgovarao njihovim visokim moralnim i intelektualnim prohtjevima, trebala im je biti moralna dužnost da osnuju svoj i pokažu nesposobnjakovićima “kako se radi posao”.

Mangupi u našim redovima

A posebno mjesto u paklu čeka “kolege” koji su se u najosjetljivijem trenutku, kad je cijela prosvjeta bila na meti viÅ¡e-manje cijelog druÅ¡tva (djelomično i svojom krivicom, ali samo djelomično) odlučili javno distancirati od sebe samih i denuncirati svoje kolege kao neradnike, kukolj kojeg se treba rijeÅ¡iti kako bi, valjda, cijela prosvjeta procvjetala, a sebe predstaviti kao principijelne radnike kojima je, kao prvo, stalo do djece i, valjda, “digniteta struke”. Da se razumijemo, ono Å¡to su rekli je istina. Dijagnoza je viÅ¡e-manje dobro postavljena. MeÄ‘utim, terapija za kojom su posegnuli, bacanje klipova pod kotače vlastitim suborcima u trenutku najžešćeg juriÅ¡a, ne može se nazvati nikako drugačije negoo licemjernim, podlim i izdajničkim. Da, treba počistiti kukolj. Pa Å¡to ste dosad čekali? Sad ste se naÅ¡li javljati, usred Å¡trajka, kad se tisuće kolega bore, ako niÅ¡ta drugo, za vlastiti dignitet? Gdje su takvi pravednici u situacijama kad se Å¡trajk pripremao i kad se o Å¡trajku diskutiralo? Gdje su bila njihova javna pisma kad su se po Å¡kolama u Hrvatskoj dogaÄ‘ali nevjerojatni slučajevi korupcije i krÅ¡enja ne samo pravila zakona i pristojnosti, nego i zdravog razuma? Da, Ribića treba mijenjati, a to Å¡to se to ne radi samo je joÅ¡ jedan dokaz koliko zapravo kukolja ima, ali takoÄ‘er i postavlja pitanje je li zapravo ovdje možda riječ da u kukolju ima žita, a ne obratno. No, propitkivanja i pokuÅ¡aji čistke se onda rade prije ili poslije Å¡trajka, a ne usred kampanje kad su važnije neke druge stvari. Ovako kukolj definitivno nisu pročistili. Å to su umjesto toga napravili, sudit će povijest.

Nakon cijele ove tirade, s druge strane, stoji jedna druga kozmička istina. Možemo se žaliti, iščuÄ‘avati, protestirati, puhati i hukati koliko god hoćemo. Da, sindikati su nesposobni i glavna odgovornost za propast Å¡trajk(ov)a leži na njima. No, možda ovdje ipak treba prihvatiti jednu činjenicu kao prirodni zakon: kakva država, takva i prosvjeta, kakva prosvjeta, takvi i prosvjetari, a kakvi prosvjetari, takvi i sindikati. Sasvim je moguće da u hrvatskoj državi i druÅ¡tvu, pa tako i prosvjeti, jednostavno nema kapaciteta da se stvari istjeraju na čistac; u situaciji kad je u nekim Å¡kolama sasvim normalno da ravnatelji postavljaju “svoje” sindikalne povjerenike i da je cijeloj zboornici to normalno, kad se u nekim Å¡kolama Å¡ikaniranje nekih kolega dogaÄ‘a pred očima cijelog kolektiva bez da itko zucne, a kamoli neÅ¡to napravi, kad se zna tko i gdje može dobiti kakvo radno mjesto i gdje je za ravnateljski položaj u mnogim slučajevima bitno da ti je bratić ili kum načelnik općine, onda postaje jasno da sve skupa i ne može biti puno bolje. I ako je u tome stvar, onda bi neutralni promatrač, ugodno zavaljen na svoje neutralno mjesto uz rub dogaÄ‘anja, mogao reći, pa dobro, onda neka i imaju takvu plaću kakvu imaju, ako njima nije stalo do vlastite dobrobiti, zaÅ¡to bi se itko drugi brinuo oko toga? I to bi, za neutralnog promatrača koji nema veze ni s čim, bilo sasvim opravdano.

Kad ne bi bilo jedne nezgodne činjenice.

Razglednica iz nacije leminga

Stanje u prosvjeti diktira i pokazuje kakvo će biti stanje u državi u sljedećih deset do dvadeset godina. Obrazovanje je budućnost i ono Å¡to se u tom sustavu dogaÄ‘a danas, u cijelom druÅ¡tvu će se dogaÄ‘ati za manje od jedne generacije. A ono Å¡to se dogaÄ‘a je sveopća kataklizma na svim razinama. ViÅ¡e o tome udruga “Nastavnici organizirano” napisala je u svom kratkom Izvješću o stanju obrazovanja u Republici Hrvatskoj joÅ¡ prije godinu dana, od kada su se stvari promijenile samo malo, i to nagore. U svemu tome najmanje je bitna plaća nastavnika, a kritično je to kako je sustav sastavljen, ali i važnost koja se tom sustavu pridaje.

O toj važnosti najbolje govori način kako je aktualni (ili aktualno umirući) Å¡trajk prosvjetara popraćen u medijima i javnosti: uglavnom omalovažavanjem i kritikama. To možda i ne bi bio problem da kritike nisu bile dio sveopće antiintelektualne histerije koja vlada hrvatskim informativnim prostorom već neko vrijeme, a svoj nagli procvat doživjela je u proteklih nekoliko godina kad se histeričnom kampanjom pokuÅ¡avalo smekÅ¡ati prosvjetare, opravdati “mjere Å¡tednje”, oslabiti svaki pokuÅ¡aj otpora i sasjeći svaku podrÅ¡ku javnosti koju bi taj otpor mogao dobiti. Kao rezultat, prosvjetari su se sve viÅ¡e doživljavali kao “uhljebi” i “neradnici”, a ovaj posljednji pokuÅ¡aj da se izbore za veće plaće doživljen je kao neviÄ‘ena drskost. Ponavljanje kako “prosvjetari žive na grbači onih koji imaju 3000 kuna plaće” govori o nevjerojatnoj sljepoći za stvarne činjenice koju su pokuÅ¡ali staviti u perspektivu u savezničkim sindikatima, ali izgleda da rečenicu “ovo Å¡to tražite je kap u moru onoga Å¡to su oni protraćili” nitko nije ni primijetio.

Naime, spomenimo malo brojke: prosječni hrvatski radnik s prosječnom plaćom od 5700 kuna za plaće u školstvu izdvaja 1,20 kuna mjesečno, a ovim štrajkom je traženo povećanje od četiri posto, što na ovu sumu iznosi pet lipa. Sumarno. Za sve učitelje i nastavnike u svim školama u Republici Hrvatskoj. Istovremeno, radnik s plaćom od 3000 kuna za iste te prosvjetare od svoje plaće izdvaja 27 lipa mjesečno, dok bi mu ovo povećanje plaća iz džepa izbilo još jednu dodatnu lipu.

I niÅ¡ta od ovoga se nije moglo čuti u raspravama koje su se vrtile oko Å¡trajka; dominantni motivi bili su “ljudi rade za tri ili četiri tisuće, a vi dobijate viÅ¡e od pet i joÅ¡ vam nije dosta”, Å¡to je valjda trebalo značiti da bi svi u Hrvatskoj trebali zaraÄ‘ivati tri tisuće. Pa kad ne možemo pričepiti političare, tajkune, Mamića, nogometaÅ¡e, hajdemo onda pričepiti učitelje, oni su nam bliže, osim toga, oni su nam i pred nosom, maltretiraju nam potomke svaki dan, a sada ćemo zbog njih joÅ¡ i morati čuvati vlastitu djecu zato jer traže da ih se za to maltretiranje viÅ¡e plati! Jer i ovo je joÅ¡ jedna informacija koja se bjelodano pokazala: malo tko se u ovih nekoliko dana, koliko Å¡kole nisu radile, bunio zbog propuÅ¡tenog obrazovanja svoje djece. Većina tužaljki roditelja bila je vezana uz to Å¡to sada nemaju kome ostaviti djecu dok su na poslu. ÄŒitanje? Pisanje? Tablica množenja? Fizika, biologija, kemija? Kome to treba? Ne ide dijete u Å¡kolu da neÅ¡to nauči, nego da bude na toplom dok mama i tata rintaju kako bi hranili uhljebe koji ga čuvaju! A obrazovanje? Kome joÅ¡ treba obrazovanje?

Ovakav nevjerojatan stav, iako prisutan već neko vrijeme, došao je do izražaja upravo proteklih godina, ohrabren od strane aktualno vladajućih, ali i potenciran pričama o tome kako nam je školstvo neefikasno i kako hrvatski učenici sve više zaostaju za svojim kolegama iz drugih zemalja. Bizarno i nevjerojatno, krivac u tome opet je pronađen u nastavnicima što je samo nastavak paranoidno-šizofrenog igrokaza koji je započeo sa štednjom novca, nastavio sa sve češćim premlaćivanjem učitelja (a posebno učiteljica jer, kao prvo, više ih je, a kao drugo, sitnije su pa se ne mogu braniti), a bojimo se i pomisliti kako bi mogao završiti.

A sve to zbog nekoliko stotina kuna mjesečno.

Štrajk kao izraz općeg revolta

No, tek pri samom kraju ovog štrajka postalo je jasno da prosvjetari zapravo najmanje štrajkaju zbog novca. Ono što je započelo kao štrajk, nastavilo se kao protest protiv svega: dugogodišnje klime u društvu, sustavnog omalovažavanja, općeg stava prema prosvjeti, tretmanu vladajućih, nezainteresiranosti općih masa, medijskoj histeriji, zbog svega zbog čega se zapravo zakonski ne može štrajkati, ali što je podiglo borbenu gotovost u mnogim zbornicama da se ustraje u onom jednom zahtjevu zbog kojeg se može, a taj je, kad se sve svede na to, djelovao poprilično jadno: povećanje plaće od 200-300 kuna. Situacija je slična privatnoj tužbi za naknadu štete: ako ne možemo dobiti pravdu, onda ćemo bar pokušati dobiti financijsku odštetu. Što je nešto za što su mnogi, nakon kraćeg razmišljanja, zaključili da se baš i ne isplati štrajkati.

I stvar je završila kako je završila.

I sad smo tu gdje jesmo, sa sindikatima u rasulu – u neku ruku potpuno zasluženo, iako to i nije neka utjeha – prosvjetarima bez ideala i vjere u ikakvu budućnost – ako su je ikada i imali, jer riječ “budućnost” nestala je s police s nacionalnim idealima joÅ¡ prije četvrt stoljeća – nacijom koja sve brže i brže tone u bezidejnost dok se rijeka aktivnih i obrazovanih mladih ljudi ubrzava prema zapadu, prosvjetarima koji masovno bježe iz prosvjete kad imaju kamo Å¡to, u konačnici, u sustavu stvara suviÅ¡ak onih koji nemaju i dodatno ga srozava. U ovim aspektima (u ostale se ne želimo petljati jer nismo stručni) Hrvatska kao država je zakazala u potpunosti i zahvaljujući tome već neko vrijeme se nalazimo u spirali koja se sve brže i brže sunovraćuje prema dolje, pri čemu sama sebe hrani i ubrzava jer, jednom kad krene, povratna sprega samo se pojačava. ÄŒast izuzecima, novi nastavnici u prosjeku su sve manje stručni, sve manje motivirani, sve manje zainteresirani za rad, a o kreativnosti da se i ne govori. Kakve će učenike takvi nastavnici proizvoditi nije teÅ¡ko pretpostaviti i spirala se nastavlja ubrzavati.

Kažu da žaba koju bacite u vruću vodu odmah iskoči van. Međutim, ako je ubacite u hladnu vodu koju polako zagrijavate, žaba će ostati unutra čak i kad temperatura postane smrtonosna. Upravo u takvoj situaciji nalazi se i hrvatska prosvjeta: voda se polako grije već dvadesetak godina, vitalne funkcije već se neko vrijeme polako gase, prvi mjehurići vrenja već se pojavljuju i još je malo vremena preostalo dok nam od svega toga ne ostane raspadnuti kuhani komad kuhanog mesa.

Za to vrijeme, dame i gospoda u svojim večernjim toaletama nastavljaju piti svije koktele i zabavljati se u brodskom salonu, promatrajući metež na palubi. Nitko ne misli da je negdje prisutan problem jer orkestar svira i dalje, a neki, koji su izašli van, vratili su se sa svježim ledom u čašama; kažu, prosuo se s nekakve sante u koju je brod udario. Ukusniji je od onog iz brodskog zamrzivača i ima ga puno. Posada je malo napeta, ali vjerojatno će sve završiti dobro. Imamo državu o kojoj smo snivali tisuću godina. Što bi uopće moglo poći krivo?