Zašto ministar Mornar uporno tvrdi da je prosječna plaća nastavnika 6300 kuna?

Nešto čudno se proteklih dana – možda i tjedana – ponavlja u medijskim istupima ministra Mornara. To je podatak da prosvjetari imaju prosječnu plaću od 6300 kuna. Nije potpuno jasno zašto ministar to neprestano ponavlja.

Kao prvo, moguće je da ne zna. To bi svakako bilo tragično, da ministar ne zna koliko su plaćeni ljudi iz njegovog sektora. Tada bi se možda mogla odbaciti sumnja u zle namjere (iako znamo kamo vode i one dobre), ali bi se također moglo postaviti pitanje o sposobnosti konkretne osobe da vodi ne samo ovaj, nego i bilo koji sektor.

Kao drugo, moguće je da ministar jest upoznat s podacima Državnog zavoda za statistiku (koji kažu: prosječna plaća je oko 5500 kuna, malo ispod državnog prosjeka). Međutim, iz nekog razloga, ministar tim podacima ne vjeruje. Ovo objašnjenje bi ga možda amnestiralo odgovornosti za direktnu laž, ali bi postavilo mnoga druga pitanja, neka neugodna, ali neka samo pomalo čudna. Naime, zašto ministar ne bi vjerovao jednoj službenoj instituciji? Ima li razloga sumnjati u njihovu dobronamjernost? Ili možda stručnost? Možda ministar ima neke svoje podatke? Ako ih ima, bilo bi lijepo da nam to kaže tako da možemo provjeriti. Po društvenim mrežama učitelji i nastavnici već tjednima uspoređuju svoje plaće s onima koje ministar iznosi i pitanje koje se najčešće razvlači uokolo je: tko je tu lud? Pa, gospodine ministre, bilo bi lijepo da nam kažete ako smo ludi. Mi sebe ne možemo da vidimo sa strane, a ne bi bilo lepo da smo ludi, a da to ne znamo.

I treća mogućnost je, naravno, da ministar svjesno laže. Tu svakako ne bi bio prvi takav slučaj, sektor prosvjete ugostio je prevelik broj profesionalnih lažljivaca i muljatora i brojka koju iznosi ministar Mornar svakako je bliža istini od one od 7500 kuna koju je (bar) jednom uživo, na televiziji, iznio bivši ministar Radovan Fuchs, pri čemu se vidi Mornarova spremnost na kompromis. On spusti svoju tvrdnju sa 7500 na 6300, možda sindikati podignu svoju tvrdnju sa 5500 na, recimo, 5800, na kraju se svi slože da je prosječna plaća učitelja 6000, rukuju se, pozdrave, možemo dalje, hvala lijepo, vidimo se pred sljedeće izbore. To što ta prosječna plaća činjenično nije ni 7500 ni 6300 ni 6000 kuna, to nije bitno. Ako tvrdnja službenih instanci ne odgovara činjenicama, tim gore po činjenice.

Nismo u mogućnosti točno utvrditi koja je od ove tri mogućnosti istinita, zašto ministar uporno barata krivim brojkama. No, svima, a ne samo njima, je poznata jedna od osnovnih lekcija u školi propagande: tisuću puta ponovljena laž na kraju postaje istina. I u vječitom medijskom ratu protiv obrazovanja koji u Hrvatskoj traje već godinama ovo je najjače oružje: uvjeriti javnost da je riječ o preplaćenim lezilebovićima i niškoristi uhljebima koji samo maltretiraju nevinu dječicu kad god stignu. Da, ima korova u našim redovima, i to daleko previše. Međutim, kao prvo, kakva nam je država, prosvjeta je još mila majka i kod iskorjenjivanja uhljebništva je posljednje mjesto po kojemu treba žariti i paliti (dakle, nije da ne treba, ali bilo bi lijepo usporediti je sa svim ostalim sektorima, kao i s nekim drugim dijelovima istog sektora). I, kao drugo, upravo je ovakva agresivna, neprijateljska i, prije svega, maćehinska politika dovela do toga da svatko normalan u školi ili nakon nekog vremena dobije živčani slom ili odustane od bilo kakvog konstruktivnog, kreativnog i inventivnog rada i, nakon nekog vremena, digne ruke i prepusti se pokretnoj žabokrečini ili, na kraju, pošalje sve u 3:00 PM i ode se baviti nečim od čega će imati više osobne, emocionalne koristi, a o intelektualnoj i materijalnoj da se i ne govori.