Pedagoginja Jelena Bićanić: Trebamo se prema djetetu u školi ponašati kao da je centar svijeta

(Jutarnji list) Osoblje zagrebačke osnovne škole dočekalo je iznenađenje u netom obnovljenom zahodu: nove pločice na podu poplavljene, toaleti redom zaštopani, a po zidovima zalijepljene lopte natopljenog papira. Da bi prizor ostao u pamćenju, sve skupa izdašno je poliveno kantom crvene boje koju je domar zaboravio ukloniti iz hodnika.

Autori instalacije brzo su otkriveni i pozvani na razgovor kod ravnateljice. Gospođa s kilometrima prosvjetnog iskustva gledajući ih ostala je potpuno zbunjena. Trojka iz WC-a bili su prvašići.

“Gledali su me i smješkali se nevinim krezubim osmijehom, potpuno nesvjesni da je njihova igra nešto za što im se može izreći pedagoška mjera opomene”, kaže ravnateljica. Nastave li s nestašlucima, nakon opomene slijedi ukor, potom strogi ukor, na koncu i preseljenje u drugu školu.

Ovo je prvi put da su štetu od 20-ak tisuća kuna napravili prvašići, konstatira ravnateljica, odlučna ovoga puta izbjeći kažnjavanje učenika. Svjesna je da izricanje pedagoških mjera naprosto nije više trend.

Prema zadnjim podacima, školske godine 2013./14. ukor je dobilo 1916 osnovaca, a četiri godine prije ukora je bilo 3612. Broj strogih ukora smanjen je s 1333 na 739, dok je brojka najtežih kazni preseljenja u drugu školu prepolovljena.

Podaci za srednje škole bilježe isti trend: 2009./10. izrečeno je 27.425 ukora, a četiri godine kasnije 18.772. Ipak, opomenu pred isključenje zaradilo je 2013./14. čak 8362 učenika, što je oko 3000 više no četiri godine ranije. Broj isključenih učenika iz srednjih škola smanjen je najdrastičnije: s 467 na 137. Ukupni rezultat je da se u posljednje četiri godine broj izrečenih pedagoških mjera u srednjim školama smanjio za gotovo 15 tisuća, a sve manje se kažnjavaju i osnovci koji su u školskoj godini 2013./14. zaradili oko 4500 manje kazni no 2009./10.

Jelena Bićanić, psihoterapeutkinja realitetne terapije i stručna suradnica – socijalni pedagog u osnovnoj školi Matka Laginje u Zagrebu, ne vjeruje u pedagoške mjere. Ima sreću što radi u školi u kojoj učenicima nikad ne izriču ocjenu vladanja “loše”.

“Što o sebi može misliti dijete koje dobije ocjenu vladanja loše, osim da ne vrijedi i da je loša osoba?” pita se pedagoginja.

“Ako vam netko naredi da nešto morate učiniti, a u to ne vjerujete, činit ćete sve da to izbjegnete. Ako vam naredi netko tko ima moć, tko vas može ‘kazniti’, tada ćete činiti ono što morate da izbjegnete posljedicu. Međutim, čim prođe opasnost od posljedice, djeca više neće činiti ono u što se nisu uvjerili da je dobro za njih i da ima nekog smisla. Zato je naš posao voditi učenike da vide kakvu korist za njih ima ponašanje koje je u skladu s pravilima”, objašnjava Jelena Bićanić, uvjerena da svakoj lošoj ocjeni vladanja i svakoj pedagoškoj mjeri treba prethoditi ozbiljan rad s učenikom na povezivanju i stvaranju odnosa.

Nakon dugogodišnjeg iskustva u radu s djecom, učiteljima i roditeljima, ima jasnu sliku o tomu komu ili čemu služi disciplina u razredu. Kad se učitelj, kaže, ljuti na razrednu disciplinu (zapravo se ljuti na učenike koji rade ono što se njemu ne dopada), onda je to prije svega zato što u tim uvjetima ne uspijeva ostvariti svoja očekivanja.

“U metodu ‘utjerivanja discipline’ apsolutno ne vjerujem, jer takav način implicira prisilu, a prisila je nešto čemu se svi opiremo i pritom smo izuzetno kreativni. A što je prisila veća”, uvjerava Jelena Bićanić, “veća je i nedisciplina.” Za nju je zato kazna prvenstveno odraz odgojne nemoći i zato nema vjere u njihovu učinkovitost.

Po njoj, ono što doprinosi razrednoj nedisciplini su nerealna očekivanja, visoki zahtjevi, manje zanimljivi sadržaji ili načini poučavanja, doživljaj nepovezanosti s učenicima i nedostatno poštovanje.

Njezina kolegica Ivančica Dragičević Tajs­l, učiteljica razredne nastave i savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu, u svojoj 27-godišnjoj karijeri ima niz primjera nestašluka u razredu. “Imala sam dijete koje je na svakom satu pjevalo. Kad sam na to skrenula pozornost roditelju, njegova je reakcija bila: Da, on znate jako lijepo pjeva. Zaključila sam da problem moram riješiti sama jer roditelj očito uopće ne shvaća da je riječ o nedisciplini”, kaže Ivančica Dragičević Tajsl.

Problemi s disciplinom djece u školi su svakodnevni, bilo da je riječ o iznenadnoj tučnjavi usred bezazlene igre s posljedicom slomljene ruke ili rezbarenja po ormaru. Djeca, kaže, nisu svjesna da je riječ o neprihvatljivom ponašanju.

Njima je to igra. Zbog toga, priznaje učiteljica, već godinama ne odlazi pod odmorom u zbornicu popiti kavu. Zašto? Ako napusti razred na deset minuta, nastaju problemi. Učitelj tako postaje čuvar, jer nikad ne zna što će djeci pasti na pamet.

“Škola jest odgojno-obrazovna ustanova, no nama učiteljima često su vezane ruke. Činjenica je da se pedagoške mjere pretvaraju u administriranje i moram priznati da je prije 20 godina bilo drukčije. Danas, ako opomenem dijete i tražim razgovor s roditeljima, prvo pitanje koje dobijem je li opomenut i netko drugi osim njihova djeteta. Roditelji vide isključivo svoje dijete, ono im je centar svijeta, a ne shvaćaju da ih ja u razredu imam 29”, priča učiteljica.

Svojedobno je imala učenika koji prilikom vježbanja ni u jednome trenutku nije želio skakati na jednoj nozi.

“Pokušala sam objasniti majci da dijete to ne može i uputiti je liječniku ne bi li se vidjelo je li problem u koordinaciji. No, majka me uvjeravala da njezino dijete može skakati na jednoj nozi. Dovela ga je pred mene i zatražila da skače i dijete je skakalo. Ostala sam zabezeknuta, jer na moju molbu to nije učinilo pune četiri godine. Kad sam u čudu rekla: Pa ti to možeš, dijete mi je odgovorilo: Mogu, ali neću. I majka se počela luđački smijati”, priča Ivančica D. Tajsl, ponovno uvjerena u pogrešku u stavu roditelja.

No pedagoginja Jelena Bićanić se pita: zar djeca ne bi trebala biti centar svijeta? Pitanje je, kaže, kako se mi odrasli odnosimo prema centru svijeta. Roditelji kao i učenici rade sigurno najbolje što znaju, no kad je riječ o odgajanju, valjalo bi odgovoriti na pitanje: u kakvu osobu želim odgojiti svoje dijete? “Odgovornu? Samostalnu? Poštenu?” nabraja Bićanić smatrajući zanimljivim koliko se dugotrajno i roditelji i učitelji iscrpljuju u nastojanju da djeca postanu takva kakvim ih oni žele, koristeći uvijek istu metodu koja “ne prolazi”. Toliko puta, kaže pedagoginja, čuje – sto sam mu puta rekla, nemoj, prestani, šuti, a on isto.

Kad to što roditelj ili učitelji rade ne djeluje u željenom smjeru, valjalo bi, smatra ona, mijenjati svoje načine, a ne pokušavati promijeniti dijete. Što se vremena koje roditelji provode s djecom tiče, sigurno je da je to vrijeme nedostatno. Ali, podsjeća Jelena Bićanić, puno je važnija kvaliteta vremena koje se provodi s djecom i način na koji se prema djeci odnosimo. Ako smo dovoljno povezani, udaljenost je manje važna.

Pedagoginja Jelena Bićanić često puta čuje od učitelja i to da nemaju dovoljno vremena da se na satu posvete odgoju.

“Mislim da je osobno približavanje učenicima važnije od približavanja gradiva. Jer, ako je učitelj približen, učenik će ga bolje čuti. Osim toga, postoji i neko drugo vrijeme za odgojno djelovanje osim sata. To je vrijeme prije i poslije nastave – tko hoće naÄ‘e i način i priliku. Sjećam se da je jedna profesorica pitala učenika koji je imao poteÅ¡koće da popravi jedinicu. Učinila je to s rukom na njegovu ramenu, na Å¡kolskom izletu na Sljemenu. Naravno da je dječak popravio ocjenu”, kaže Jelena Bićanić, za koju je razred “krasna pozornica i jedinstvena prilika da se u organiziranoj grupi vrÅ¡njaka zabave, da se dopadaju, pripadaju i iskuÅ¡aju svoje snage”.

“Na nedisciplinu možemo gledati kao na kreativan, ali neučinkovit način kojega se učenik dosjetio ne bi li dobio ono što mu treba. Dijete uvijek radi za sebe na najbolji način kojeg se dosjeti i s obzirom na svoja znanja i iskustva. Posao učitelja je poučavati učenike kako zadovoljiti svoje želje i potrebe uz druge i s drugima, a da pritom uvažava i sebe i druge. Ono što mudar učitelj zna, to je da sve što učenik radi, radi za sebe i da to ima veze samo s njim i njegovim potrebama, da nikad nije usmjereno protiv učitelja. Ako vjerujemo da dijete radi protiv nas, bitku smo izgubili u startu”, poruka je pedagoginje.

Stručnjaci su uvjereni i da su učenici discipliniraniji i suradljiviji kad je atmosfera u razredu poticajna, kada imaju prilike aktivno sudjelovati, odnosno kad se radi na zabavan i maštovit način. Ono što sigurno doprinosi dobrom razrednom ozračju su jasno postavljene granice i dogovorena pravila ponašanja. Ako ih nema, dijete ne zna što mu je činiti.

No, učitelji upiru prst u obitelj. Djeca od najnižih razreda dolaze iz škole u svoje sobe s ponudom tableta i mobitela. Roditelji su im umorni, preopterećeni svojim problemima, sve što im treba je tišina, odmor. Za to vrijeme dijete je izloženo fantastično maštovitom, ali i agresivnom svijetu igrica.

“Previše je tu agresivnosti, što je vidljivo u dječjoj igri. Igra prerasta u pokrete onoga što vide u kompjuterskim igricama i to katkad postaje vrlo ozbiljan problem. Takve probleme ne treba ignorirati, no nama učiteljima često su vezane ruke, pogotovo ako ne postoji suradnja i razumijevanje roditelja. A oni sve češće ne vide problem u sebi i svojem djetetu, nego smatraju da učitelji pretjeruju i suviše maltretiraju djecu”, kaže učiteljica savjetnica Ivančica Tajsl.

U pokušaju izmjene postojećih pedagoških mjera u školama, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta priprema novi pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera u školama. Koliko je javnost zainteresirana za ovu temu pokazuje više stotina reakcija pristiglih na prijedlog Pravilnika. Upravo u tim reakcijama vidljiva je različitost u stavovima prosvjetnih djelatnika i roditelja. Dok prvi podržavaju strože mjere, roditelji ih traže za – nastavnike.

U raspravu se tako uključio Ž. V., smatrajući da je daleko važnije donijeti “Pravilnik o izricanju disciplinskih mjera za nastavnike” koji se “sustavno iživljavaju nad djecom, provode mobbing, primaju mito za ocjene… Trebalo bi predvidjeti izbacivanje nastavnika u drugu Å¡kolu ili isključivanje iz Å¡kola ukoliko se utvrdi da nemaju pedagoÅ¡kih sposobnosti ili ako nemaju adekvatne stručne kvalifikacije”, prijedlog je Ž. V.-a, koji kao ključni problem vidi preopÅ¡irnosti Å¡kolskog gradiva. “Kad bi se iz Å¡kolskog gradiva izbacile sve gluposti, opseg gradiva pao bi za 60 posto, djeca bi počela živjeti normalnim životom, a broj incidenata pao bi za 90 posto. Prosječna ocjena na maturi bi porasla. Kad bi se pak iz nastave izbacili nestručni nastavnici, nedorasli suvremenoj nastavi, ostao bi ih mali broj. To su stvarni problemi obrazovnog sustava, a represivne mjere koje predlažete za djecu nisu niÅ¡ta drugo nego kukavički pokuÅ¡aj kompenziranja pedagoÅ¡ke nekompetentnosti nastavnika. UvoÄ‘enjem strahovlade i kaznenog zakonika, u hrvatsko Å¡kolstvo iz 19. stoljeća uvodite u rani srednji vijek. Nadam se da ste spremni snositi taj teret odgovornosti”, kritizira autor.

Činjenica jest, međutim, da novi Pravilnik mjerama ne odudara od dosadašnjeg rješenja. Raspravi se pridružila i stranka Mirele Holy, a ključna poruka Oraha (stranka je prije godinu dana pripremila svoj Program politike za obrazovanje i znanost s nizom konkretnih rješenja) jest: novim Pravilnikom o kriterijima za izricanje pedagoških mjera nije moguće riješiti problem neprimjerenog ponašanja učenika opravdanog i neopravdanog izostajanja iz škola. Rješenje vide u prevenciji i pojednostavljenju postupaka nasuprot represiji i birokratizaciji u odgoju i obrazovanju.

Unatoč izraženom problemu izostanaka iz škola, školska statistika pokazuje trend smanjenja: školske godine 2010./11. srednjoškolci su imali oko 2,5 milijuna neopravdanih izostanaka, a školske godine 2013./14. 1,4 milijuna. U Orahu (stranka koja se jedina uključila u raspravu) primjećuju da je veći problem od neopravdanih izostanaka postao velik broj opravdanih izostanaka u čijoj je pozadini, uz liječničke ispričnice, usmena ili pismena opravdanja roditelja. Zbog toga bi, smatraju, novim Pravilnikom trebalo jasnije odrediti nadležnost roditelja i liječnika u opravdavanju izostanaka.

“Kad učenici i roditelji budu svjesni da će se znanje i stručnost vrednovati na tržištu na odgovarajući način, tada će i njihov odnos prema pohađanju nastave biti drukčiji. Bit će manje neprimjerenih oblika ponašanja i manje izbjegavanja nastave te manje potrebe za pedagoškim mjerama i intervencijama”, zaključuju u svojem prilogu javne rasprave.