(DW) Ivana je učenica četverogodišnje srednje škole i ne može se pohvaliti velikim uspjehom. Iako je u srednju donijela odlične ocjene iz osnovne škole, znanje joj je oskudno, teško savladava program pa je čak pala jednu godinu. Profesori su joj nakon pada savjetovali da upiše trogodišnju obrtničku školu u kojoj bi imala puno manje teorije u korist prakse, ali to za nju nije bila opcija. Ivana se jednostavno ne želi prebaciti u „nepopularnu“ školu. Sličnih je primjera u četverogodišnjim tehničkim i umjetničkim školama puno, a još ih je više u gimnazijama. „Svi žele u gimnaziju. Ne znaju koje bi zanimanje odabrali. Ili misle da će biti uspješni samo ako upišu fakultet. A onda nakon gimnazije nemaju zanimanje i slažu kutije po trgovačkim lancima“, priča nam mlađa gimnazijska profesorica.
Zašto hrvatski učenici nerado biraju trogodišnje obrtničke programe doznali smo od Mirele Lekić, šefice Odjela za obrazovanje Hrvatske obrtničke komore i ugledne zagrebačke slastičarke Martine Dumančić.
Loša reputacija trogodišnjih strukovnih škola proizlazi iz poražavajuće činjenice da u Hrvatskoj ni samo poduzetništvo nema pozitivan predznak, objašnjava za DW Mirela Lekić i dodaje da Hrvati kao nacija ne vrednuju jednako opće i strukovne kompetencije. Zbog toga su gimnazije i opći programi cjenjeniji u društvu. „Jednostavno ne shvaćamo da je dobro strukovno obrazovanje temelj dobrog gospodarstva. Cijelo se vrijeme govori da strukovne škole upisuju učenici koji ne mogu postići dobar akademski uspjeh i da su nezainteresirani za struku. To i jest tako, jer onaj tko ima dobre ocjene, radije upisuje gimnaziju koja mu otvara put na visokoškolske institucije. Svi bi htjeli visoko obrazovanje, a zaboravljamo da trebamo dobre radnike koji će iznijeti naše gospodarstvo.“ Ipak, situacija ide na bolje, jer do prije dvije godine učenici koji su završavali trogodišnje strukovne škole nisu imali mogućnost nastavka obrazovanja, ako ga nisu sami platili. „I to je razlog neatraktivnosti obrtničkih škola. Sada smo to uspjeli izmijeniti pa učenici mogu upisati dodatnu godinu, polagati državnu maturu nakon koje se mogu upisati na fakultet“, navodi Lekić.
Često i sami roditelji ne znaju za koje je zanimanje dijete talentirano pa ga silom pokušavaju upisati u gimnaziju, doznajemo u Komori. „Trenutno se izrađuje Program razvoja strukovnog obrazovanja u kojem sudjeluju svi dionici, osmišljava se dobro profesionalno usmjeravanje tijekom osnovne škole. Ona je sada najslabija karika, ne traži razvijanje vještina pa učenik ni ne može shvatiti za koja je zanimanja dobar. Inzistiramo na tome“, priča šefica Odjela za obrazovanje Hrvatske obrtničke komore (HOK).
U navedenu sliku se uklapa i slastičarka Martina Dumančić, uspješna vlasnica obrta M&M u Zagrebu. Uz osmijeh nam govori da ni ona nije išla u obrtničku školu, već je nakon gimnazije završila hotelijersko-turistički menadžment. „Nisam to htjela raditi. Roditelji su mi radili u hotelu.“ Danas u svojoj slastičarnici obučava buduće slastičare koji joj na praktičnu nastavu dolaze iz ugostiteljskih škola. Odmah kaže kako je nezadovoljna brojem sati praktične nastave, na što već desetljeće upozorava. Uzor su joj njemački i austrijski model u kojem praksa čini glavninu obrazovanja budućih obrtnika. „Ne možete učenika iz prvog razreda koji dođe na praksu jedan dan u tjednu nešto naučiti.“ Pogotovo ne ako ih treba učiti osnove poput pranja ruku. „Ono što su me roditelji učili doma, toga više nema, djeca ne dolaze s tim znanjem. Naučila bih ih sve, ali nema kontinuiteta. Ono što ih naučim ovog ponedjeljka, do idućeg zaborave. To su tinejdžeri. Da ih ‘driblam’ u kontinuitetu, to bi bilo već nešto“, priča ova uspješna obrtnica. „Sjećam se dok su moji roditelji vodili posao, dolazili su profesori iz škole i kontrolirali praktičnu nastavu. Sada toga nema. Znam da je kod nas i naših kolega sve u redu, ali mora postojati sustav kontrole“, dodaje Martina Dumančić. A Mirela Lekić potvrđuje da je takva komunikacija izuzetno važna kako bi nastavnici u školama znali povezati ispredavano i ono što se u praksi radi.
Obrtnicima je, objašnjava Dumančić, jedina stimulacija za primanje učenika na praksu mogućnost da će se među njima istaknuti oni koje valja zadržati u poslu kao buduće radnike, no takvi su ipak u manjini. „Slastičari izlaze iz škole, spremni su za burzu rada, ali oni neće raditi to zanimanje. Dobio je diplomu, ali taj posao ne zna raditi. Naš slastičar i slastičar koji završi školu u Francuskoj, to je nebo i zemlja. Ne možete mi reći da su ti naši konkurentni vani kada oni rade onako kako smo radili u vrijeme kad smo otvarali slastičarnicu, a ovaj Francuz već radi molekularnu kuhinju. To nije isto. Kod nas je izrazit otpor promjenama.“ Da stimulacije nema, kaže i Lekić. Postoje tek poticaji koji se dodjeljuju na zahtjev obrtnika, a kojim se vraća novac kojeg su isplatili učenicima na praksi.
Čekaju da im se posao ponudi
Uza sve navedeno, Hrvatska u ovom trenutku ima 263 tisuće registriranih nezaposlenih građana, no postoje tvrtke koje ne mogu pronaći radnike. Posebno je to izraženo u građevini koja uvozi radnu snagu iz susjedne BiH. Čini se tako da poslove koje vani rado prihvaćaju, Hrvati u domovini odbijaju ili se jednostavno ne javljaju na oglase za posao. „Imamo četiri tisuća frizera na burzi, no kada obrtnik traži gotovog čovjeka, ili se ljudi ne javljaju na oglase, ili ih nema. Frizeri danas rade većinom kao konobari“, priča Lekić i dodaje da prema istraživanju koje je Komora provela 2009. godine, veliki dio učenika strukovnih trogodišnjih škola ni ne traži posao. “Valjda čekaju da netko dođe po njih i odvede ih raditi“, kaže Lekić koja smatra da mladi nisu naučeni biti proaktivni. Dumančić pak dodaje da razumije tu stidljivost u traženju posla, obzirom da imaju diplome za struku koju ne znaju raditi. „Teško im je to prihvatiti, preskočiti tu barijeru i opet krenuti od nule“, priča svoja iskustva slastičarka i podcrtava da Hrvatska kao turistička zemlja jednostavno mora školovati odlične konobare, kuhare, slastičare.
Ipak, situacija nije posve crna, priča Lekić i navodi Strukovnu školu Vice Vlatkovića u Zadru koja školuje buduće strojare, elektrotehničare i brodograđevince. „Duboko sam uvjerena da je to budući centar kompetentnosti. Otvoreni su za sve promjene, suradnje i projekte u sklopu kojih su i nastavnike osposobili za drugačije metode učenja. Tamo je ravnatelj prepoznao te vrijednosti“, ushićeno nam priča da će se i druge škole jednostavno morati povesti za tim primjerom. „Samo se zajedničkim angažmanom, promjenom nastavnih programa i metoda poučavanja, promjenom upisne politike i povezivanjem škola s gospodarstvom, mogu promijeniti stvari. Kad djeca vide da se svi trude i da će dobiti znanje, povećat ćemo imidž strukovnih škola“, zaključuje Mirela Lekić iz Hrvatske obrtničke komore.
Zašto Njemačka nema s tim problema- nakon 4.osnovne učenike rasporede u programe strukovne ili gimnazijske…prema rezultatima rada i ocjenama. I sve to im donosi izvrsne radnike i vrhunske stručnjake te prosperitetno društvo temeljeno na gospodarskim rezultatima. A naši roditelji radije kradu ispite na maturi nego da im dijete bude uspješan obrtnik.
Nakon 4. osnovne u RH svi bi išli u gimnazijski program ili, još bolje, na fakultet direktno jer je prosjek masovno 5.0. A sitnice koje se jave ulaskom u peti razred, npr. da dijete se ne zna potpisati, da ne razumije prepisati s ploče, da ne zna tablicu množenja … su zanemarive.
Dapače, znam da u nekim europskim zemljama, npr. u Francuskoj, roditelj može donijeti odluku hoće li mu dijete ponavljati razred ili ne. I zamislite, ima ih koji kažu da im dijete nije savladalo gradivo i da će ponoviti razred. A kod nas?!
Nisu ni roditelji uvijek krivi. Nedavno sam doznao za slučaj kad je majka HTJELA da dijete ide na produžnu kako bi naučila. Ravnatelj je uposlio marionete i krenuo s manipulacijama i djetetu je poklonjena dvojka. Ima i više detalja koji najbolje govore da nekim ljudima ne bi trebalo dati pristup ovcama, a kamoli obrazovanju.
Pa smo došli do problema ocjenjivanja- da se boduju predmeti kao za upis u srednju ili maturu-Hrvatski jezik,strani jezik i Matematika, sigurno ne bi svi išli u gimnazije.Naravno,da ” odgojni” predmeti podižu prosjek u nebesa. Inače, već na tablici množenjau drugom osnovne padaju trojke, tako da je savršeno jasno tko je kakav učenik.
Smatrate li da njemački sustav ne valja- zašto im onda gospodarstvo itekao valja?
Nije nakon 4. već nakon 6. Osim ako su nedavno nešto mijenjali. 😀
Hrvatske mame i tate znaju da njihova djeca mogu,…A ako mama i tata tako kažu struka mora da zašuti i da dijete bez problema ispravi onih 10 jedinica koje vuče cijelu godinu.
Inače će tata da se pojavi (iako se nije pojavljivao cijelu godinu usprkos svim pozivima razrednika, stručne službe,…) u uniformi ko zna koje gardijske brigade i svojim domoljubnima autoritetom riješi situaciju a neposlušne nastavnike dovede u red.
Ako se slučajno usudite predložiti roditeljima da dijete prebace u strukovni program najčešće ste vrlo grubo etiketirani i to se apriori odbija.
Srećom naši se strukovnjaci se još uvijek zapošljavaju i to sa dobrim plaćama,…mnogi završavaju fakultet, vrijedni su pametni i sposobni.
Što se tiče ove optimističke ideje o povećanju imidža, nisam skeptik, trudimo se iz petnih žila ali ako naša upisna politika godišnje povećava broj upisnih mjesta u gimnazijama a struku marginalizira o čemu onda pričamo.
ZaključaK se sam nameće, to smo mi!
„Imamo četiri tisuća frizera na burzi, no kada obrtnik traži gotovog čovjeka, ili se ljudi ne javljaju na oglase, ili ih nema. Frizeri danas rade većinom kao konobari“
Meni u ovome članku mnogo toga ne stoji. Mislim da jednostavno podržava stereotipe i baš mi je žao što je i DW krenuo tim putem. Inače, zaista kvalitetan portal.
Npr. kakve su ovo tvrdnje? Ako ih je netko izgovorio, ne treba ih prenositi kao da je u pitanju teorem. Drugo, čini mi se da je članak pisan iz perspektive Zagreba. Ovdje gdje ja radim navale na gimnaziju nema. Dok sam radila u Zagrebu, činilo mi se da pola osmog razreda gravitira na MIOC. Kažem opet – činilo mi se – ne bih dala ruku u vatru da je zaista i bilo tako.
Osim tog mita o velikom broju gimnazijalaca koji će vjerojatno postati intelektualni paraziti, neka vrsta nepotrebne pameti, dok nam neće ostati nitko tko bi se bavio pravim poslom (pripremom kolača), bitan je još onaj kojim se kao pretpostavlja da je zadatak četverogodišnjeg ili trogodišnjeg strukovnog obrazovanja na tržište lansirati sve same GOTOVE 17- i 18-godišnje LJUDE. Barem bi ovi obzirni i zabrinuti iz Obrtničke komore to htjeli. A koliko su oni spremni uložiti u radnika ili samo grintaju što od 4000 frizera nemaš ni jednog GOTOVOG ČOVJEKA, i ovi koji nisu GOTOVI, ionako rade u ugostiteljstvu (ili da suzimo područje djelovanja – kao konobari).
Sada se još ne čini opasnim, ali bi po obrazovanje razmišljanja gđe. Lekić i slična moglo postati vrlo pogubnima, pogotovo što je jučer, na tv-u, i sama predsjednica ponovila sličnu mantru na ponešto drugačiji način, da se obrazovanje mora prilagoditi tržištu rada. Sjajno je kako odjednom svi znaju što je obrazovanje, koja je njegova funkcija i kako se treba odnositi prema svim ostalim područjima ljudskog djelovanja. I na kraju, ako netko želi otići van, ako netko želi u gimnaziju, ovdje, ondje – to je izbor te osobe, tog djeteta, njegove obitelji. Oni imaju na to pravo i nismo mi ti koji smo u poziciji bilo koga i šta prezirati zato što nije išao u obrtnike. Mislim, jesmo li mi išli u obrtnike, je li redakcija hrvatskog DW-a išla u obrtnike?
Dakle, obrazovanje se MORA dok je to nesretno tržište rada posve nedodirljivo. Oni ne trebaju ništa, samo dobivati GOTOVE LJUDE. A što je sa cijeloživotnim obrazovanjem, stručnim usavršavanjem. Baš me zanima što misli gđa. Lekić, koliko je ona spremna POLUGOTOVOG ČOVJEKA, u kojem vidi potencijal koje okrutno obrazovanje u Hrvatskoj nije prepoznalo, poslati na kakvu do- ili prekvalifikaciju, platiti to svojim novcem, shvaćajući trošak kao sigurnu investiciju u budućnost?
Povećati satnicu tehničke kulture i informatika obvezan predmet? Opremiti učionice (radionice) tehničke kulture i fizike i kemije? “Ishodi učenja” vještine, sposobnosti i znanje na papiru lijepo zvuče kad se izgovore. Treba odraditi plan i program sa puno NEMA između. Nema papira, nema alata, nema materijala, nema NOVACA!!!
Lakše je forsirati 5.00 prosjek, to ne traži puno ulaganja, samo pusto štrebanje u izgubljenom vremenu za dijete.