U javnosti, medijima i na društvenim mrežama podigla se prava bura nakon što je sredinom prošlog tjedna Agencija za odgoj i obrazovanje objavila vijest da se ove godine neće održati dodjela Oskara znanja, manifestacije na kojoj se trebaju dodijeliti nagrade najboljim učenicima. Rezultat te reakcije javnosti povlačenje je odluke o neodržavanju Oskara znanja i brisanje objave #5705 s mrežnih stranica Agencije. Grubi gaf prosvjetnih vlasti, da pokuša štedjeti baš na onima koji će za koju godinu zajednici svojim talentom i radom vratiti više od ikoga drugoga, tako je osujećen. Možemo li sada biti zadovoljni bez potezanja pitanja osobne odgovornosti?
Marginalizacija najboljih
Sama objava na mrežnim stranicama Agencije bila je vrlo šturo napisana, bez velike isprike i, što je nedopustivo, bez ikakvog obrazloženja! Kasnije se ispostavilo da je u pitanju novac, a još kasnije da ga zapravo i ne treba toliko koliko se trošilo prethodnih godina. Nije li trebalo o tome razmisliti ranije? Očito je da ta manifestacija u nečijim očima nije bila prioritet kad ju se tako lako otkantalo i, još važnije, očito da neki troškovi i nisu bili toliko realni kao što se prikazivalo.
Za TV Dnevnik Hrvatske televizije, prije dva mjeseca, 7. travnja nova ravanteljica Agencije, profesorica psihologije Jadranka Žarković-Pečenković je kazala: “Svakako bi trebala ta natjecanja biti provedena tijekom ljetnih i zimskih praznika, kako bi učenici što manje gubili od nastave”. Dakle, kad još malo zatopli, a već sada je teško održavati nastavu po ovim vrućinama? Ili u onih deset dana nakon Nove godine, kad mnogi idu na skijališta, a kroz Gorski Kotar obično biva prekinut promet? Istina je da učenici zbog natjecanja malo izgube od nastave. Radi se o tri razine natjecanja: školsko, županijsko i državno. Zbog prve se razine praktički ništa ne gubi, a na drugu i treću idu malobrojni učenici pojedine škole. Ti koji idu u principu ništa ne gube, a lako nadoknade. Ili, izravno rečeno, gube dosadu kojom naša redovna nastava obiluje. Stavljanjem natjecanja izvan nastavne godine marginaliziralo bi ih se i propustilo priliku da se učenike pošalje na međunarodna natjecanja i olimpijade.
Fantazije o kontroli
U istom tom TV prilogu nova je ravnateljica smatrala važnim reći da će zbog smirivanja napetosti pri zaključivanju ocjena “svakako potaknuti odlazak na teren krajem školske godine timove u kojima će biti prisutan savjetnik, psiholog ili defektolog uz savjetnika određene struke, u svaku školu i ako treba i u svaki razred”. A je li to izvedivo i koliko bi tek koštalo nije se dvoumila. Zašto problem, ako postoji, ne riješiti sustavno, regulirati to famozno zaključivanje da se ne može zadnjih dana dopisivati koliko se kome hoće ocjena, da se iz postojećih ocjena ne može izvoditi bilo koja bez jasnih kriterija? Zna se kako rade inspekcije koje izlaze na teren. Ne ulaze u sam problem opravdanosti zaključene ocjene, nego traže bilo kakve proceduralne greške da bi poništili ocjenu. Vrijeme je da se prekine s takvim rabotama. To sigurno nije put do kvalitetne škole, a košta i novaca i ljudskih resursa.
Još je nešto ravnateljica Žarković-Pečenković imala na umu, za što je također potreban novac. Ali nisu to bili nadareni, pa ni oni među učiteljima, nego ravnatelji koji na svoje funkcije zasjedaju ne toliko po sposobnosti koliko po pripadnosti političkim kuhinjama. Kazala je: “smatram da bi u novom pravilniku (o napredovanju) trebalo omogućiti i ravnateljima da napreduju” kao i učitelji i pritom napravila usporedbu koja ne stoji. Ravnatelj je dobro plaćena mandatna funkcija koju bi bilo pametno ograničiti na dva mandata. Učitelj ostaje u učionici cijeli radni vijek, 40 godina, i nekakvo unapređenje mora postojati kako bi sustav zadržao one sposobnije. Potezi čelnice agencije, koja bi prije svega trebala brinuti o kvaliteti nastave i nastavnika, kao da su usmjereni ne izguravanje nadarenih, sposobnijih, vrednijih izvan sustava. U svemu tome, otkazivanje dodjele Oskara znanja samo je kamenčić jednog mozaika.