(Srednja.hr) Povodom najavljene cjelokupne reforme obrazovnog sustava, Hrvatski povijesni portal je proveo istraživanje preko internetskog upitnika ‘Ususret reformi nastave povijesti’ ne bi li se saznalo što opća i stručna javnost misli o dosadašnjoj nastavi tog predmeta i što očekuje od reforme.
Pa krenimo redom. Upitnik je ispunjen 769 puta, zaključno sa 7. lipnjem, od čega 86,7% ispitanika još uvijek sudjeluje u obrazovnom sustavu, bilo kao učenici (70%) ili nastavnici (16,7%, od čega je više od polovice nastavnika povijesti). Što se tiče dobnih kategorija, 70% ispitanika je starosti između 15 i 25 godina.
– Preko upitnika sam nastojao prikupiti mišljenja opće i stručne javnosti o nastavi povijesti, a upravo zbog toga što je on bio anoniman su ljudi mogli iskreno izraziti svoje mišljenje, rekao nam je Miljenko Hajdarović, profesor povijesti u Srednjoj školi Čakovec, urednik Hrvatskog povijesnog portala te pokretač upitnika.
Veličanje NDH, previše faktografije i štrebanja
A rezultati su sve samo ne bajni. Ako je vjerovati onima koji su ispunili upitnik, na nastavi povijesti se, primjerice, ‘veliča NDH’, a ‘u povijesti 20. stoljeća nema istine’.
– Često susrećemo nacionalne mitove, a nemamo slobodan odnos prema tome kako raspravljati, primjerice, o utjecaju i tko su zapravo bili Zrinski i što je ono što mi zovemo Zrinsko- frankopanska urota. Ili, recimo, koji je stvarni učinak i tko je stvarno bio Josip Jelačić, priča nam Miljenko.
Osim što, kako kažu rezultati upitnika, u školi često slušamo ‘neku drugu povijest’, nastava tog predmeta je, prema ispitanicima, previše fokusirana na faktografiju i ‘štrebanje nepotrebnih činjenica’. Ipak, problem s nastavom povijesti je, prema Miljenku, još dublji.
– Najveći problem je što se ponekad nastavnici boje o nekim temama izraziti svoj stav. Uvijek govorimo da je povijest objektivna znanost, ali ona je ustvari interpretacija, navodi Miljenko.
Politika i Crkva ne bi se trebali miješati u obrazovanje
S obzirom na nalaze upitnika, rezultati istraživanja MyPlace, prema kojima 55% mladih u Hrvatskoj podržava sustav s vođom neovisnim od parlamenta, trećina ih podržava vojnu diktaturu, a treći najvažniji događaj u povijesti Hrvatske im je NDH, ne trebaju nas čuditi.
– Ako nemamo dovoljno vremena da s učenicima prođemo izvore, da oni sami dođu do zaključka, recimo o karakteru NDH. Da je ona bila zločinačka tvorevina koja ni nije bila država, onda nastavnik mora dati svoj stav. Ako se to stalno izbjegava, onda se dobiju takvi rezultati gdje djeci ništa nije jasno pa im je NDH ili diktatura OK. Također, to je nešto s čim se sreću u svakodnevnom životu, u politici. Od prvog predsjednika do dan danas se izdvaja jedna ‘velika’ osoba koja se praktički ponaša diktatorski i drži sve konce u rukama, priča nam Miljenko.
Spomenuo je i oporbenog vođu Tomislava Karamarka koji, kako kaže, unaprijed najavljuje da treba mijenjati povijest i napisati novu. Tako je jedno od pitanja u upitniku bilo smije li se politika miješati u nastavu, a svi nastavnici povijesti koji su sudjelovali odgovorili su ‘Ne’ (osim općih rezultata, posebno su izdvojeni odgovori nastavnika povijesti, op.a.). Na isto pitanje s Crkvom, rezultat je bio oko 90% ‘Ne’.
– Ipak ima povjesničara koji smatraju da Crkva na to ima pravo, ali i obavezu, navodi Miljenko.
Umjesto kronološkog, poželjniji tematski pristup
Kako je povod pokretanju upitnika najavljena cjelokupna reforma obrazovnog sustava, Miljenko nam je prokomentirao na što bi stručna skupina koja će se baviti poviješću trebala obratiti više pažnje, iako ih, pravno, nitko ne tjera da rezultate uzmu u obzir.
– Nije to samo terenski rad kod kojeg u urbanim sredinama postoji puno više mogućnosti. A, s obzirom na to u kakvom je stanju hrvatsko školstvo, nema niti puno novca da učenici odlaze na teren. Ono što svakako trebamo iskoristiti je informatička tehnologija. Da se ne čeka nakladničke kuće da objave svoje digitalne arhive, nego da se za to pobrine MZOS i resorne agencije. Takav bi arhiv trebao sadržavati primarne i sekundarne izvore povijesti, pa da to bude dostupno svima i da se na temelju toga radi. Da učenici prvenstveno uče kako tražiti izvore, kako vrednovati informacije i kako ih samostalno interpretirati, objašnjava nam Miljenko te dodaje kako bi buduća nastava povijesti trebala biti manje fokusirana na kronologiju i faktografiju, a više na tematski pristup, odnosno razvoj uzročno- posljedičnih veza gdje bi kronologija služila kao orijentir.
‘Iskreno, nisam siguran u pozitivan ishod reforme’
Što se tiče same radne skupine koja će se baviti reformom, Miljenko tvrdi da će oni imati jako težak posao, a jako malo vremena.
– Imamo malo mjesta za rezanje, teško je izbaciti određene sadržaje. Također, radna će skupina na reformi raditi tek tri ili četiri mjeseca, počevši s rujnom, a to je premalo vremena da se iznjedri kvalitetan novi nastavni program. Iskreno, nisam siguran u pozitivan ishod, zaključuje Miljenko.
Ako vas detaljnije zanimaju rezultati upitnika, možete ih saznati ovdje, a ostatak razgovora s Miljenkom možete poslušati u emisiji Veliki odmor koju vam donosimo na kraju teksta.
Ovdje ima nekoliko momenata na koje, kao povjesničar, želim reagirati.
Već na početku, intrigantan je ovaj termin – opća javnost! Na što se misli pod tim terminom?
Od svih ispitanika, profesori su zastupljeni udjelom od cca 17%, od čega je više od polovice (pretpostavljam, 9 – 10% samo profesora povijesti). Možda je to premali postotak da bi se dobila objektivna slika stanja? Tu je i dob ispitanika od, većinom, 15 – 25 godina, koja mi se čini nedostatnom da bi se navedena problematika sagledalau punom obujmu. No, to je samo moje mišljenje, moguće je da se varam, a upitnik je u svakom slučaju koristaan i dobrodošao!
Termin “opća javnost” me zaintrigirao iz razloga jer od svih školskih predmeta, možda ponajviše o našem većina ljudi, koji s obrazovnim procesom nema veze, misli da zna dovoljno! Uglavnom nećete doživjeti vozeći se vlakom da se sugovornici u kupeu bave polemikom o Ohmovom zakonu, francuskom impresionizmu ili problemu bitka, ali o povijesti, naročito povijesti XX. stoljeća, svi misle da znaju dovoljno!
Ne mora to nužno biti loše – takvo zanimanje za povijest ipak svjedoči kako se ne radi o štreberskom predmetu temeljenom isključivo na faktografiji!
Piše, nadalje, kako rezultati pokazuju da se na nastavi povijesti veliča NDH dok u povijesti XX. st. nema istine!
Glede NDH – tko veliča tu tvorevinu? Učenici, nastavnici, javnost, udžbenici? U udžbenicima, barem onim današnjima, uglavnom nema veličanja NDH. Međutim, od profesora se očekuje da učenicima razjasni karakter te države, dok oni, u određenom postotku, dolaze s već izgrađenim stavovima koje donose ponajviše iz roditeljskog doma! Kako u takvim okolnostima u dva sata tjedno objasniti i trajno demaskirati stvarni karakter te tvorevine? I to u situaciji kad gotovo na svakoj nogometnoj utakmici ili koncertima pojedinih izvođača bude zastupljena ustaška ikonografija! Nije li licemjerno društvo koje tolerira takve pojave, a od škole, kojoj su oduzeti svi alati, očekuje da iste iskorijeni?
Tumačiti kako NDH nije bila država, prilično je nategnuto. Imala je teritorij, stanovništvo, glavni grad, bila međunarodno priznata, imala zakone (znamo kakve, ali ipak zakone). Njen zločinački karakter ne odriče joj državnost. Na kraju, ako tumačimo kako NDH nije bila država, već, valjda, dominion sila Osovine, onda se opravdano postavlja pitanje njene odgovornosti za počinjene zločine!
Nadalje, tvrdnja kako u povijesti XX. st. nema istine točna je tek donekle! Tu bih mogao postaviti pitanje – a što je to istina? Povijest XX. st. pisali su pobjednici svjetskih ratova, pa je kroz tu prizmu valja i promatrati. Primjerice, koji udžbenik piše o notornoj činjenici kako su za izbijanje Drugog svjetskog rata zapadne demokracije krive barem toliko koliko i Treći Reich? Da je konc – logor britanski, a ne njemački izum? Da, ukoliko uzmete neki govor Cecila Rhodesa i usporedite ga s Hitlerovim, suštinske razlike gotovo da i nema? Koji udžbenik, koji profesor će rastumačiti djeci kako je bacanje atomske bombe na japanske gradove ratni zločin bez presedana? Eto, neki dan uvaženi Banac izvali kako Truman nije mogao počiniti ratni zločin jer je imao demokratski legitimitet, i nakon te izjave ostane živ! Kad eminentni povjesničari valjaju takve besmislice, kako očekivati da povijest u osnovnoj školi bude objektivna?
EU stalno govori o komunističkim zločinima, potpuno opravdano – jasno da ih treba istražiti i osuditi. No, koji udžbenik djeci govori o zločinima zapadne demokracije? Ta tko je izazvao oba svjetska rata? U čemu je suštinska razlika Auschwitza i Guantanama (osim, dakako, u broju žrtava)? Tko je imao svoje prste u valjda svim sukobima nakon WW2? Gdje ćete u hrvatskim udžbenicima naći išta o tome? Kako djeci objasniti da država koja se ponosi izumom moderne demokracije takoreći do jučer svojim građanima tamne puti nije priznavala temeljna ljudska prava?
Nacionalni mitovi?
To je priča za sebe. U članku se spominju Zrinski i Frankopani, odnosno urota. Manje – više svi udžbenici postavljaju stvar na način da su oni bili hrvatski rodoljubi koji su se borili za hrvatsku stvar! No, elementarno poznavanje povijesti govori da stvari nisu baš tako crno – bijele!
Prije svega – kakvi hrvatski rodoljubi u 17. stoljeću? Ta moderne nacije i nacionalna svijest plod su XIX. stoljeća. Što je hrvatski narod u doba urote? To je politički narod, dakle – oni koji uživaju politička prava. Dakle – plemići! Petru Zrinskome daleko je bliži jedan plemić iz Venecije ili Pariza, nego seljak iz Zagreba! Kakvi rodoljubi! Ta bore se za svoje uske feudalne ekonomske interese koje Leopold želi slomiti, a ne za narod! Kakvo rodoljublje u situaciji kad su čak i osmanskom sultanu spremni podložiti se, ne bi li se spasili od bečkog apsolutizma?! U tom smislu mi zaista pothranjujemo nacionalni mit na nastavi povijesti! Slično je i s Jelačićem.
No, u takvoj situaciji zadaća je profesora da se odmakne od faktografije kao takve, i potiče i vodi učenike da dođu do vlastitih zaključaka. Da bi to mogli, nastavnici trebaju imati i dozu građanske hrabrosti i usuditi se imati, i još važnije, prezentirati svoj stav! Nisu pritom bitne godine, već povijesni procesi, uzrok i posljedica. Nije toliko bitno da učenik napamet zna datum pogibije u Bečkom Novom Mestu, već da nauči i zapamti posljedice sloma urote. Kad se povijest tumači na takav način, fleksibilan, neuštogljen, slobodan, koji učeniku dopušta suprotan stav i potiče ga na raspravu, tad povijest nije ni štreberska ni faktografska. Naravno, pritom se valja odmaknuti od didaktike Komenskoga i klasične artikulacije sata, a neophodno je i da imate učenike kapaciteta za ovakav tip nastave.
Činjenica da mladi u Hrvatskoj preferiraju dominantnog vođu neovisnog o parlamentu nije toliko problem nastave povijesti koliko činjenice da demokracija na hrvatski način nije ispunila očekivanja i ne funkcionira u stvarnom životu.
Isto tako, kronologija je važna stvar, i ne bih olako prelazio preko toga. Povijest jest strukturirana kronološki, i to se ne može zanemariti.
A glede Karamarka – mišljenja sam kako taj iznimno kvalitetno obnaša svoj poziv vođe oporbe, toliko da bi najbolje za sve nas bilo da i nakon slijedećih izbora ostane na toj poziciji!