Ministar obrazovanja: ‘U Europi bi se smijali da znaju koliko novca imam za reformu’

(Jutarnji list) Iako činjenicu da je uopće pokrenuta reforma školstva naziva znanstvenom fantastikom, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar nakon deset mjeseci mandata doima se po nekim pitanjima nesigurnim. Opasnost da reforma ne prođe je realna, priznaje u razgovoru za Jutarnji i dodaje:
– Volio bih da imam više novca. Novac s kojim raspolažemo za reformu, a riječ je o 12 milijuna kuna, smiješan je i bilo koji ministar obrazovanja u drugim državama koji čuje koliko novca imam za reformu sigurno pomisli – ovaj je lud. Takvi su se projekti prije radili sa 20 puta više novca.

Kako će vam onda učitelji povjerovati da radite ozbiljnu stvar?

– Vjerujem u njihov entuzijazam. Mislim da zbog toga ova reforma može uspjeti.

Koja je uopće vaša uloga u reformi koja se radi izvan Ministarstva?

– Dati političku, financijsku i motivacijsku potporu. Niti mogu, niti se stignem aktivno uključiti u reformu. Ovaj posao s tri resora u Ministarstvu me pojede. Nisam na kraju krajeva ni dovoljno stručan, mogao bih pridonijeti oko predmeta informatike… Poanta ove reforme bit će da će prvi put djeca biti stavljena u prvi plan. Pokušat ćemo utjecati na to da se dio nepotrebnog gradiva izbaci iz predmeta.

Može li ova reforma pasti zbog otpora akademske zajednice?

– Opasnost je realna. No, mi računamo na onu masu ljudi koja je svjesna da reformu treba napraviti i bezrezervno se slažu s principima koje smo donijeli. Ono što je najbitnije jest djecu naučiti kako učiti i gdje pronaći informacije, a ne ih forsirati na učenje napamet.

I da uspije reforma kurikuluma, opet ćemo kasniti za Europom po digitalnoj zrelosti škola. Tek 2022. vam je u planu da 60 posto škola bude spojeno na ultrabrzi internet, ima digitalne sadržaje i opremu.

– Pokušat ćemo uzeti još novca iz EU fondova da požurimo s digitalizacijom.

Sigurno će s vremenom cijena tableta pasti, možda dođe i do toga da se tableti dijele s Jutarnjim listom. Vidjet ćemo…

Time što u škole ulažete parcijalno dolazi do još većih razlika u uvjetima obrazovanja.

– To je točno i tu treba biti oprezan. Umjesto postupnog opremanja, možda je moguće opremiti sve škole manje sofisticiranom opremom. Kroz pilot projekt e-škole steći ćemo iskustva, a vidjet ćemo i hoće li se pojaviti netko tko je spreman kreditirati naše inicijative.

FER-ovac ste, od vas se očekivalo da barem u segmentu informatičkog opremanja škola nudite jasno definiran projekt.

– Bilo bi sve jasno da imam odriješene ruke i neograničena sredstva, da imam – kao što ima turski ministar – sedam milijardi dolara za sličan projekt.

Međutim, jedva smo i za sufinanciranje pilot-projekta uspjeli osigurati 20 milijuna kuna za prvih 150 e-škola. Zbog toga doista ne mogu garantirati da će sve škole biti na istoj razini opremljenosti.

Imali ste akciju traženja većih izdvajanja za obrazovanje i znanost, a onda ste utihnuli. Pomirili se s realnošću ili ste dobili po prstima?

– Postao sam, nažalost, bolno svjestan tih 12 milijardi kuna kamata koje plaćamo svake godine. Naravno da bih ja dao prioritet obrazovanju, no ne znam što bih istovremeno s potplaćenim doktorima, medicinskim sestrama, policajcima. Da bi se u ovom trenutku dalo obrazovanju, nekome treba uzeti. I ovo što smo s napravili s reformom meni sliči na znanstvenu fantastiku.

Što Vedrana Mornara u izvršnoj vlasti više opterećuje – birokracija, manjak novaca ili spinovi?

– Podjednako. Ali spinovi sa svih strana bole jer idu na osobnu razinu.

Je li spin i vaš put u Južnu Koreju?

– Ne razumijem takve spinove zbog nevažne stvari. Zar bih se zbilja radi tako nečega kompromitirao?

To vas vrijeđa?

– Da. Fantastično je koliko dugo se to perpetuira u medijima. To zaista ne razumijem. Već sam više puta rekao da je moj službeni put platilo Ministarstvo i siguran sam da nisam u nikakvom sukobu interesa. Napadi na mene potekli su zato što sam povukao neke poteze koji se nekima nisu svidjeli. Malo se progugla svjetonazor autora najžešćih kritika i sve postaje jasno.

Na početku mandata susret s Bozanićem, pred kraj s Kolindom Grabar-Kitarović?

– Mislim da treba razgovarati. Moj susret s Bozanićem jako je pridonio smirivanju strasti u sustavu obrazovanja. Prestala je ona neproduktivna svađa između države i Crkve koja nikome nije mogla donijeti dobro. Nažalost, mi se u ovoj državi previše svađamo, a premalo razgovaramo.

Na Milanovićevu mjestu sigurno biste razgovarali s Karamarkom?

– Ne bih se imao problem sresti s bilo kime, ako ima nade da se nešto iz toga izrodi. Čak i da ništa nisam napravio, što gubim razgovorom?

U 200 stranica udžbenika povijesti tema Domovinski rat obrađuje se na njih 14. Dovoljno – premalo?

– Mislim da to nije dovoljno. Nedopustivo je da djeca izađu iz škole a da ne znaju što je Oluja i kako je počeo Domovinski rat. Ključan događaj u hrvatskoj povijesti iz današnje perspektive nije krbavska bitka ni ubojstvo kralja Aleksandra, nego Domovinski rat. Zato mu treba dati dužno poštovanje.

S ovakvim stavom sigurno nećete, poput svog prethodnika Jovanovića, ući u sukob s HDZ-om.

– Mislim da svatko normalan vidi da djeca premalo uče u Domovinskom ratu.

Iako ste od početka u projektu državne mature, ni u ovoj godini nema promjene. Zašto?

– Ima li smisla sada nabrzinu raditi promjene? Maturi nedostaje ono što i cijelom sustavu: previše je faktografije, premalo problemskih zadataka.

Revizija bolonjskog procesa – zašto ni tu ništa?

– Jer smo tu, nažalost, najmanjih operativnih mogućnosti zahvaljujući autonomiji visokih učilišta i tu ne možemo učiniti puno. Volio bih zapravo vidjeti doslovnu primjenu Bolonje, no to trebaju odraditi visoka učilišta sama i pritom drastično revidirati svoje studijske programe. No, kod nas se ništa ne mijenja.

Do kad čekati?

– Nemam mehanizama. Ali vidim i krivnju u poslodavcima. Oni bi trebali reći da trebaju prvostupnike, a ne mastere. Što je razvijenija zemlja, traži više prvostupnika, a kod nas je suprotno – samo masteri mogu zadovoljiti te sofisticirane potrebe našeg tržišta rada. Koliko u mom Ministarstvu ima poslova za koje treba studirati pet godina, 20 posto, 30?

Kada kreće potpisivanje prvih programskih ugovora i što ćete ponuditi sveučilištima?

– Krenut će potkraj godine i ponudit ćemo im postojeće stanje uz uvjet da nakon prve godine proizvedu nešto više stručnjaka u STEM području, a smanje one iz društvenoga područja. Koliko, tek ćemo pregovarati, no pomaka mora biti.

U međuvremenu će vas sveučilišta tražiti više novca.

– Da je meni jedna kuna za svaki milijun koji su od mene tražili, već bih imao pozamašnu sumu.

‘Sveučilište u Zagrebu bilo bi cjenjenije da se spoji s Ruđerom’

Preustroj instituta: treba li nam Institut za migracije?

– Ja to ne mogu reći.

Prije ste bili hrabriji.

– Sad sam oprezniji i napokon sam se donekle naučio politički ponašati. Ne mogu reći koliko će samostalnih instituta ostati. Da samo Institut Ruđer Bošković spojimo sa Sveučilištem u Zagrebu, ono bi poprilično naraslo na svjetskim ljestvicama. No, ne vjerujem da će to proći bez otpora dijela ruđerovaca.

Tu isplativost vam je pokazala neka studija?

– To pokazuje zdrava logika. Ruđer ima 768 zaposlenih, 320 znanstvenika, više od 100 znanstvenih novaka, oni rade čistu znanost, a Sveučilište u Zagrebu ne stiže toliko publicirati jer se bavi i nastavom. Samo s postojećim radovima znanstvenika s Ruđera Sveučilište bi puno dobilo. Često se spominje kako je sveučilište u Beogradu više na rang-listama od zagrebačkog. Pogledajte njihove sastavnice: Vinča, Pupin…

Plan do kraja mandata?

– Htio bih da se priča s reformom kurikuluma zakotrlja do te mjere da je više nitko ne može zaustaviti. Htio bih urediti financijsko poslovanje visokih učilišta i postupak spajanja instituta. Ako to napravim, bit ću jako zadovoljan.

I priželjkivati novi mandat?

– Nisam siguran da ga želim.