Izbori (na Učiteljskom vijeću) prisnažili su tezu o stockholmskom sindromu – napaćeno biračko tijelo, godinama lobotomizirano, u paničnom strahu od zamjeranja još jednom je dokazalo kako demokracija svakome pruža priliku da napravi glupost. Kompromis? Rekao bih, prije kompromitacija, napose sa zdravim razumom i osobnim dostojanstvom; potrebno je daleko više od diplome da bi se bilo intelektualac
Piše: Žukov
Svako vrijeme, kako nas uči povijest, dobro je, i nijedno nije pravo. Svako vrijeme, isto tako, ostavlja iza sebe određeni talog. Devedesete su po tom pitanju bile osobito produktivne. Zagorski Bismarck, pater patriae i mitski utemeljitelj hrvatske države pod egidom demokracije ozakonio je kleptokraciju, što je dovelo do hiperinflacije domoljuba opće prakse. Mačekovski rečeno, lajbek je od samog početka bio krivo zakopčan, što su mnogi lajbeki itekako iskoristili. Do jučer veliko ništa, danas veliki Hrvati; onaj tip koji križevima oko vrata prikriva duhovnu pustoš koju nose u sebi i šire oko sebe. Naći ćete ih redovito blizu funkcija i fotelja, pa bile to i fotelje ravnatelja lokalnih osnovnih škola, iako su, u pravilu, hodajuća antireklama bilo kakvom obrazovanju, o odgoju da i ne govorimo (vjernom čitatelju past će na pamet jedna od prošlih kolumni, nažalost, s pravom)! Ipak, svakim izbornim ciklusom dokazuje se kako je kršćanska zemlja kršćanski oprostila tipovima koji bi u svakom iole normalnom društvu gulili tri doživotne, a ne krumpire!
Dementna demonkroacija
Iz vlastita iskustva mogu reći da ni hrvatske zbornice nisu iznimka kad je u pitanju reizbor. Objasniti tu, za civilizirani svijet, raritetnu pojavu biranja, kao kolektivne psihoterapije, onog najgoreg što se nudi, prilično je zahtjevno. Najlogičnija dijagnoza kaže – Hrvati ili pate od stockholmskog sindroma, ili je u pitanju nacionalna autoflagelacija, ili je na stvari njegovanje višestoljetnog mita o hrvatskom martirstvu! Budući da smo jedan od najstarijih naroda Europe, ne bi trebalo isključiti ni staračku demenciju. Davne 1918. godina smo u svega nekoliko mjeseci doskočili od Schonbrunna do Ade Ciganlije; kako dokazuje olovna stvarnost koju živimo – natrag ide daleko teže!
Čemu analiziram, pitat će netko, nacionalno stanje uma na portalu koji se, vrlo uspješno, bavi prosvjetarskom problematikom? Na to pitanje odgovaram, ne bez određene doze ironije, ovako: kroničan deficit demokratskog potencijala i nesklonost korištenja malih sivih stanica na nacionalnoj razini reflektira se s tragičnim (na momente i tragikomičnim, da ne kažem karikaturalnim) posljedicama itekako i na školski sustav; napose je ta otužna povezanost vidljiva u hramu odgoja i obrazovanja u kojem imam čast i zadovoljstvo prosvjetljivati. Oni koji su imali strpljenja i snage čitati o tome u prošlim tekstovima, prepoznat će nastavak priče za koju je teško reći je li prije horor, parodija ili travestija. Što je da je, poprilično je vjerna slika stanja u (pre)velikom broju hrvatskih škola; radi se više o pravilu nego o iznimki koja potvrđuje pravilo da u našim zbornicama pravila postoje kako bi ih se držale – budale!
Hrvatski sindrom
Od zadnjeg broja imali smo tako reizbor u školi, koji je vremenski otprilike koincidirao s predsjedničkim izborima. Sličnost je vidljiva i u činjenici kako su se glavni akteri jednog i drugog festivala demokracije (ili mediokracije, kako vam drago) bavili svim i svačim, samo ne obrazovnom problematikom. Ravnateljicu s čijim podvizima – i instrumentarijem kojim se služi – ste već upoznati tih se dana redovito moglo zateći, umjesto na radnom mjestu, u prostorijama općine. Žena naprosto zna znanje, jer zna se čija je zadnja! Izbori na Učiteljskom vijeću prisnažili su tezu o stockholmskom sindromu – napaćeno biračko tijelo, godinama lobotomizirano, u paničnom strahu od zamjeranja još jednom je dokazalo kako demokracija svakome pruža priliku da napravi glupost. Kompromis? Rekao bih, prije kompromitacija, napose sa zdravim razumom i osobnim dostojanstvom; potrebno je daleko više od diplome da bi se bilo intelektualac, a tu je i limitirajuća, gotovo plemenska zatvorenost lokalne zajednice, koja funkcionira po ključu – neka je i najgora, samo neka je naša! Čitava stvar prerasla je u grotesku u času kad smo moja najveća obožavateljica i ja zajedno marširali do biračke kutije. Za sve ostalo pobrinula se lokalna politika, a usluge su uredno naplaćene nakon inauguracije na školskom odboru.
I tako, dragi moji, promijenilo se u nas nije ništa – mrak se i dalje širi brzinom svjetlosti, sivila je kudikamo više od trenutno planetarno popularnih pedeset nijansi, a u cijeloj školi prije bi čovjek našao G–točku nego kolegu koji na posao dolazi radostan, motiviran i oran za rad!
Birokratska devolucija
U opisanim okolnostima raznorazne pomaknute situacije naša su svakodnevica; ima tu materijala za kolumne na dnevnoj bazi. U školi je tako najnormalnije (u nas se termin „normalno“ razvlači poput žvakače gume) da pripravnici koji su završili sveučilišni studij odgovarajuće struke i spremaju se za polaganje stručnog ispita ne smiju samostalno održati sat jer, navodno, nisu kompetentni?! Istovremeno, matematiku godinama predaju nestručne osobe koje su, ničim izazvane, eto, kompetentne za taj posao (imali smo i stručne, ali se ravnateljica, pogodite koje struke, na sebi svojstven način pobrinula da dotičnu ljubazno otpravi)! Posao pripravnika u nas nije samostalno držanje određenog broja sati, a što je sastavni dio pripravničkog staža, već piskaranje kojekakvih formulara i preslagivanje papira s hrpe na hrpu! Prijestolje mudrosti koje vodi školu ima, jednostavno rečeno, svoje viđenje svijeta oko sebe; ukoliko se to viđenje ne poklapa s činjenicama – to gore po činjenice!
Ništa bolje od pripravnika ne prolaze ni kolege s povećim godinama staža, napose oni koji su iz ovih ili onih razloga, u nemilosti. Desila se tako, nema tome dugo, incidentna situacija u sedmom razredu zbog divljanja jednog učenika. Predmetni kolega obavijestio je razrednicu i sutradan je održana sjednica Razrednog vijeća, na kojoj je dotičnom učeniku izrečena pedagoška mjera vodeći računa o njegovoj situaciji, ali i o zaštiti digniteta struke. Obavljen je razgovor s roditeljima koji su odmah pozvani u školu i kompletna dokumentacija dostavljena je u propisanom roku u upravu škole na daljnje postupanje stegovnom povjerenstvu. Međutim, nekim sretnim spletom okolnosti tih dana ravnateljice nije bilo u školi. Razredno se vijeće drznulo, zamislite samo, održati sjednicu i donijeti mjeru (za što je, inače, i ovlašteno), a da pritom poštovanu nije pitalo za mišljenje i savjet (posao je to koji je prezahtjevan za desetak visokoobrazovanih ljudi)! Reakcija, dakako, nije izostala – stegovno povjerenstvo (kao i sva tijela škole, uredno popunjeno ekipom koja po mišljenje hodočasti u ured ravnateljice – ništa neuobičajeno, to je onaj balast po školama koji je, u pravilu, obavezni must have većine ravnatelja) prvi puta od kad se pamti, ukinulo je odluku Razrednog vijeća i poništilo pedagošku mjeru, i to pod obrazloženjem kako odluka Razrednog vijeća nije u propisanom roku dostavljena tajnici da je ova uruči ravnateljici, već je dokumentacija dostavljena, u zadanom roku, direktno Onoj Koja Ravna!!! Zemljo, otvori se – i dignitet struke, i pedagoške norme, i zaštita kolege koji je doživio neugodnost, sve to ne znači ništa naspram povrijeđenog ega osobe koja ni debelo u sedmom desetljeću života još nije shvatila kako je najveća vlast – vladati sobom!
OZNA sve dozna
Shvatila je, međutim, veoma ingeniozno, kako je temeljna misija ravnatelja njenog kalibra obraniti obrazovnu ustanovu od aveti slobodnog govora i promišljanja; sukladno tome, oni rijetki pojedinci koji iskaču iz nametnutih kalupa, crvena su krpa u očima ljudi kojima je crveni mentalitet u glavi! Pritom se razvijaju teorije zavjere kakvih se ne bi postidjela ni dinarska reinkarnacija Clarka Gablea, legendarni admiral Domazet! Nakon što sam u jednoj od prošlih kolumni opisao kako sam osobno prijavljen organima gonjenja da sam pokušao silom ono što, valjda, nisam u stanju mozgom i tipkovnicom (ukazati na kronični deficit u vođenju škole), u školi su na red došle suptilnije metode obračuna. Učenike se tako potajice ispituje što pojedini nastavnici govore i kojim tonom, a čistačice se upravo ispred točno zadanih učionica hvataju ukoštac s paučinom. Fiksacija je poprimila takve razmjere da se u tom hramu odgoja i obrazovanja o nepoćudnim pojedincima u potaji sastavljaju falsificirani zapisnici te se, poput Brijunskih transkripata, već prema potrebi vrhovne svećenice da se obračuna s imaginarnom opozicijom, šalju redakcijama na objavljivanje! U svemu tome prste ima i wannabe sindikalni lider naše škole, pajac na kratkom lancu svoje gospodarice, čiji je plafon sindikalne imaginacije cinkanje članova vlastita sindikata!
Međutim, možda i ne treba pripisivati namjeri ono što se sasvim pouzdano može objasniti primitivizmom i elementarnim odsustvom svakog srama. Pomno se pazi tko, kada i s kime pije kavu; sukladno rasporedu ispijanja kave prilagođava se i raspored sati u školi, praktički na tjednoj bazi – vjernima treba omogućiti da se naspavaju i odmore, a krivovjernima onemogućiti istovremene slobodne sate! Štoviše, nedavno donesenim Pravilnikom o radu zabranjuje se svima da napuštaju prostor škole bez izričitog blagoslova Duha školskoga!
Posljednje što sam doznao o sebi jest kako na nastavi ne obrađujem Domovinski rat. Tako se navješta roditeljima mojih učenika, iako se besmislenost te foskule može vrlo lako dokazati. Cilj je, vjerojatno, urbi et orbi razglasiti da, kako i priliči nečastivome, nisam dovoljno dobar Hrvat, barem po aršinu kojim mjere veliki Hrvati s početka članka. Znate, oni s križem oko vrata! Takvi sastavljaju o meni falsificirane poslanice za javnost, propitkuju moje hrvatstvo, zaviruju u spavaću sobu, potiču kolege da špijuniraju i denunciraju jedni druge, izobličeni i slijepi od mržnje!
Što da kažem – moji kritičari i naslijepo pogađaju u sridu!
Noć je, barem tako kažu, najcrnja pred svitanje! Obzirom koliko je crn mrak u glavama i dušama pojedinaca, nadamo se skorašnjem svanuću! Ni noć ne traje vječno!
Dragi druže, Mornar će ovo pročitati. Moje saučešće što radite u takvoj školi.
Ma kakav Mornar??
Neće on to nikad pročitati.
A i da pročita, neće shvatiti.
Da se čuda i događaju pa da pročita i shvati i još k tome razumije da treba nešto poduzeti, on će si pogladiti svoju plaćicu, nasmijati se, potpisati potvrdu dotične kao ravnateljice i još vragolasto uz vlastoručni potpis nadodati kao dječica na internetu: “LOL”
“Davne 1918. godina smo u svega nekoliko mjeseci doskočili od Schonbrunna do Ade Ciganlije; kako dokazuje olovna stvarnost koju živimo – natrag ide daleko teže!”
Jedino što bi ovdje moglo biti dvojbeno je jesmo li ikad i bili u Schönbrunu, ili možda ipak negdje puno, puno bliže.
Recimo, negdje između Špičkovine i Gornje Bačuge.
http://b3.blog.hr/2006/11/1621738259/o-mackama-i-psima.html
Moj duboki naklon kolega 😉
Dragi kolega,
Da li to možda pišete o mojoj zbornici?:-)
Jeste Vi sami protiv svih ili ipak imate još nekog tko “vidi” kao Vi?!:-)
Imam!
Kako poznato zvuči!
Ovaj slap pomaže tkati i moja mala kap.Znam, vidim, razumijem (i nadam se da je zadnja rečenica točna).Veliki pozdrav.
Preslika moje zbornice.Izgubih sve živce u borbi s tom dekadencijom.Ali ne smijemo posustati!Zašto su ovakvi ljudi u manjini?
Hvala svima na podršci.
Čitajući komentare, uviđa se kako ovo o čemu pišem nije izoliran slučaj. Pitate zašto smo u manjini, zašto se to dešava?
Odgovorio je davno nekoć netko – zlo se ne događa zbog zlih ljudi! Zlo se događa onog časa kad dobri i čestiti ljudi odluče okrenuti glavu, ne reagirati i ne vidjeti ono što je očito.
Ako oni koji odgajaju mlade naraštaje mogu ostati slijepi na ovakve pojave, ne samo u mojoj školi, pita se čovjek – kakva nas to budućnost čeka?!
na sjednici Razrednog vijeća ne mora biti ravnatelj.
Nije mi poznato da se ravnatelje treba pitati za mišljenje vezano za pedagošku mjeru osim naravno za posljednju ,a to je izbacivanje iz škole što se naravno rijetko dogodi u hrvatskim školama.
A kako biste Vi kolega Žukov riješili problem s tim učenikom?
Kolega je trebao sam na što mudriji način riješiti tog barabu pošto mu je vjerojatno poznato da te pedagoške mjere ne vode ničemu već samo gubljenju živaca , pogotovo kad moraš proći tu silnu proceduru.
Dakako da na sjednici Razrednog vijeća ne mora biti ravnatelj! Jasno je i da se ravnatelje ne treba pitati blagoslov da bi Razredno ili Učiteljsko vijeće izreklo pedagošku mjeru. Tako to kaže pravna legislativa i tako je to u normalnim školama!
Međutim, u tome i jest kvaka – ja sam opisao jedan uobičajen dan u školi koja nije normalna!
U nas se ravnateljicu pita za sve i sva – tako kolege (većina) skida sa sebe odgovornost, a ona voli biti pitana; to pumpa toliko potreban osjećaj važnosti i moći!
Dokle je to sve otišlo, najbolje će Vam prispodobiti ova situacija:
Bilo je to pred koju godinu, rujan, početak šk. godine! Sve do tog dana u našoj školi ravnateljica je sazivala, vodila i određivala dnevni red na sjednicama Razrednog vijeća!!! Iako, po pravilima, ravnatelj uopće nije član Razrednog vijeća!
Koliko se ravnateljica i ekipa ameba oko nje razumije u školsko zakonodavstvo, reći će Vam i to da je za tu sjednicu u Kurikulum škole stavila da ona vodi Razredna vijeća! Istovremeno, u Statutu škole jasno je stajalo da Razredna vijeća sazivaju i vode razrednici!
Na toj sjednici sam upozorio na taj disbalans Statuta i Kurikuluma, kao i na neprihvatljivost činjenice da ona vodi Razredna vijeća. Progutala je knedlu i popustila, ali je ipak napravila scenu na sjednici (sasvim uobičajena pojava), a ja sam otad državni neprijatelj br.1!
Kako bih ja riješio taj problem?
Ja sam problem tog učenika riješio davno prije, i ne stvara mi nikakve probleme. No, kad je do ovoga već došlo, riješio bih to na način na koji je postupila i razrednica i Razredno vijeće – sazvao sjednicu, i poštujući rokove, proceduru i pravilnike, izrekao pedagošku mjeru!
Sve se odradilo sukladno zakonu i propisima. Ravnateljica i njeno Stegovno povjerenstvo, međutim, uvrijeđeni što se nju nije konzultiralo (iako je tad dva dana uopće nije bilo u školi, da je čekamo nema smisla, a i tako bismo prekoračili rokove), pod sumanutim obrazloženjem ukida mjeru, pljuje po vlastitom kolegi i Razrednom vijeću i šalje poruku učenicima – samo divljajte i dalje, ravnateljica će vas zaštititi.
Ali, samo ako divljate na satovima nepoćudnih kolega!
Pa što se onda kolega ne žali,pisano napisati obrazloženje i točka,pa ak može i ona može i on,ionako ništa ne gubi,pogotovo ako je sve odradeno po propisu. Jasno mi je da ga je popljuvala,lako je neke stvari promatrati iz ravnat.fotelje kao sto su recimo ti disciplinski problemi Jer ravnatelji samo stvari zataškavaju Kako ne bi imali problema. Sigurno ga je proglasila nesposobnim. Ne znam dotle više tako!
Nažalost, puno zbornica funkcionira ovako. Ljudi se boje i vlastite sjene, a kamoli odmazde razdraženih ravnatelja. Kolega, svaka čast, jer ste jedan od malobrojnih koji se “usuđuju” razmišljati i naglas viknuti: “Car je gol!”
Odličan članak kolega Žukov!
Na žalost je tako u dosta škola, pa tako i u mojoj. Teško je gledati kako neki “vođe” uzimaju sebi sve za pravo, kontra zakona, ali i zdrave pameti. Najžalosnije je što ljudi na to sve okreću glavu, a dio ljudi (da bi bio u milosti) to sve podržava (mislim da bi taj dio ljudi podržalo ravnateljicu da ona kaže da je bijeli zid plave boje, samo da ne bi slučajno drugačije mislili od velikog šefa!). Ostajemo onda sami ili u velikoj manjini i teško je nešto učiniti. Ali nadam se da ćemo imati snage, jer ako se i mi predamo… Što će tek onda biti.
Sad je valjda jasno zašto pišemo anonimno jer svi mi znamo koliko su ravnatelji moćni i koliko su nam u stanju zagorčati svakodnevni rad.Kao da sami nisu potekli iz naših redova.Tu treba nešto promijeniti,neka ravnatelji imaju plaće kao i mi pa se neće toliko bahatiti i produžavati si mandat do penzije!Mi nismo našli diplomu na cesti da se tako odnose prema nama!Moramo li biti pognute glave kao da smo nešto skrivili ili ćemo se boriti za svoje dostojanstvo?
Ljudi se boje slobode i odgovornosti koju ista implicira.
Najlakše je biti žrtva, žrtva je lišena odgovornosti i slobodne volje.
Teško je dokučiti ljude koji bi trebali odgajati djecu za kritičko promišljanje, asertivnost, stvaranje boljeg i pravednijeg svijeta, a koji šute, pognu glavu, puštaju da ih se gazi, a što je najžalosnije tebi kažu: Da, svjestan sam toga, vidim ja to, ALI…
ALI, što?
Ma budi i romantični leptir, ali tvoj zamah krila može izazvati uragan!
Bravo kolega ili kolegice!!:-)
U školama treba ukinuti funkciju ravnatelja jer škole mogu sasvim lijepo funkcionirati i bez njih!Učenici bi bolje vodili škole nego što to oni rade!Također,zapošljavanje bi trebalo biti isključivo u domeni Školskog odbora u kojem bi trebali biti samo predstavnici iz Zaposleničkog vijeća,vijeća učenika i vijeća roditelja!U školama treba razvijati povjerenje i iskren odnos,a ne masoneriju!Nastavnici cijele Hrvatske,udružimo se!:-)
To i ja kažem kad netko udari po Nast org. Hoćete da Vam djeca razvijaju kritičko mišljenje. Kako će ga razvijati ako ne date njihovim učiteljima da ga imaju?
Mrzim nojeve.Kad ukazujem na nepravilnosti ili nepravdu,svi šute.Pa što se onda čudimo? Ne okreću glavu dobri i čestiti,već lijeni.
Kolegice,sad mi je lakše kad vidim da je i u drugim zbornicama tako!:-)A zašto ljudi šute,možda zato jer su im istrošene glasnice u razredima ili su ucijenjeni radnim mjestima i boje se odmazde ravnatelja koji ne žele nikakve probleme i nikakve polemike na sjednicama jer oni su apsolutni vladari!!:-)A nas nitko ne pita kako je nama,da li nama treba savjet psihologa, jer mi smo nadbića koja odgajaju i obrazuju ovu državu za malu, ponižavajuću nadnicu!
Eh, ti slavni i samodopadni monolozi na sjednicima 🙂
A ja mišljah da je nama najgore: kad ono cijelo školstvo u HR je kao soba ogledala u kojoj sa svih strana vidiš isti odraz: teško bolesne zbornice u kojima se jedva diše i iz kojih se zapravo bježi.
Čak me i ne čudi ovakvo stanje, možda me čak ne čudi ni šutnja (strah je moćno oružje), najviše me čudi lobotomiziranost nekih kolega i kolegica koji se u društvu ravnatelja/ravnateljica ponašaju kao da je sve u najboljem redu. Ulizivitis vulgaris!
Ljudi te u životu cijene koliko si se spreman izboriti za nešto. Mi učitelji nismo se spremni boriti i zato nam je ovako. Pogledajte razlike u plaćama nas i liječnika. Uz dužno poštovnje prema časnom i odgovornom poslu liječnika, ali mnogi imaju i šest puta veće plaće nego mi. Ali sječate se njihovog čelnika sindikata vlast je zatvorila, ali oni nisu popustii i ostvarili su svoja prava. To se nekako događalo u ovo vrijeme prošle godine istovremeno Sinikat hrvatskih učitelja je potpisao kolektivni ugovor koji je po nas učitelje vrlo nepovoljan. To je bilo vrijeme kada je ministar Jovanović donio onaj nepovoljni Pravilnik o normi, kada su pomoćno osoblje htjeli izdvojiti iz sustava i kada je nama sa više staža znatno smanjena plaća. Što više taj Sindikat je poslao prijeteće pismo članstvu u kojem kaže, ako ne potpišete naj…i ste. A sve su to prodali kako bi bili u Povjerenstvima za viškove i manjkove i kako bih sa šljamom od ravnatelja i političara odlučivali o radnim mjestima. Ravnatelji i sindikati (ovdje u prvom redu mislim na Sindikat hrvatskim učitelja ) ovi močnim oružjem ucjenjuju učielje i kažu,ako me budeš slušao i radio ono šta ja kažem biti će ti dobro. I zato zbornice šute, zato smo potplaćeni jer se ne želimo boriti i dozvoljamo da nas vodi najgori talog iz naše struke.
Točnu ste dijegnozu, kolega, postavili!
Ravnatelji i sindikalisti nisu pali iz aviona (iako mnogi upravo tako djeluju) – jedni su od nas!
Ono koji se, međutim, prodaju po zbornicama da bi im dobro bilo, a takvih je u mojoj školi čitava armija, samo jedno ih se može pitati:
Pošto obraz, kolika je cijena dostojanstva?
Jeftini su, jako su jeftini!
Pedeset prelifa črne tvore obzirni (nikom se ne bi štel zamerit), čelniki i pročelniki, klimavci sake vrste, lufteri, grabežlifci, drveni, mudrijaši, nahuškani, prestrašeni, šalabejzeri, fušeri, nevalani… i tak do pedeset. I kak ž njimi na kraj dojti?
Bože sačuvaj,nema nam spasa!Al možda se čudo dogodi..:-),možda osnujemo novi sindikat koji će nas povesti u borbu za veće plaće,a do tad,prenosite i dalje baklju sljedećim generacijama!:-)
Jednom je već osnovan novi sindikat pa nikako da dođe do izražaja jer je većina odlučila ostati u starome.
Eto,nije čudno da smo nepovjerljivi. Ali što s onim da “vjera miče brda”?
Pomicati brda i planine ne možemo bez alata, bez obavljanja rada, samo što većina slijedi princip minimuma energije, nažalost.
Ljude treba motivirati,treba nam jedan Mesija (ženski ili muški) koji će pokrenuti lavinu.Hoće li “taj”/”ta” doći?Toplo se nadam jer ovo je sve skupa preotužno!Jedino je Vesna Kanižaj imala moć povesti ljude u dvotjedni generalni štrajk do ispunjenja!Prejadni smo,neka nam uzmu još,zaslužili smo!
Niste u osmom razredu obradili područje Domovinskog rata i to ste dobro učinili, jer manja je šteta ne govoriti ništa, nego govoriti na ovaj način:”Zagorski Bismarck, pater patriae i mitski utemeljitelj hrvatske države pod egidom demokracije ozakonio je kleptokraciju…”
Istina boli.
Ali slažem se da je dotičnog neukusno uspoređivati s Bismarckom.
Dotični je prvi Hrvatski predsjednik, a mnogima bi na ovom portalu boli nestale jednim regionom ili sljedećom po redu Jugoslavijom.
da naravno, svi koji ne slave dotičnog kao oca domovine mora da imaju neki teški feler-nisu glupi, pa nije baš jednostavno manipulirati njima kao ovcama.
Hvala što ste se obznanili.
Za neupućene, autor ovih bisera sindikalni je povjerenik škole opisane u tekstu koji komentira! Spomenuo sam ga u članku jednom rečenicom, a svi oni koji ga poznaju znaju da nije vrijedan ni te jedne!
Kolega nikako da shvati da svaki puta kad komentira, bez obzira na promjenu nicka, ja znam da je on, a ja, zločest kakav već jesam, eto, baš mu neću reći kako to znam!
Čovjek je vjerojatno želio reći nešto o meni (navodno ne radim Domovinski rat, svi mi na portalu smo Jugoslaveni, i sl.), a zapravo je rekao samo o sebi, i tko je i što je – baš kao što sam u članku i opisao!
Inače, dragi kolega, veliki domoljub poput Vas barem bi, ako ništa drugo, trebao vladati hrvatskim jezikom u mjeri dostatnoj da zna kako se u sintagmi “prvi Hrvatski predsjednik” riječ Hrvatski piše malim slovom!
A da ste, kolega, igrom sudbine rođeni kao žena, tad biste znali da oni koji su prvi, obično i nisu bogzna što!
Primite moje tople pozdrave!
Ne znam jeste li, rođeni, primjetili, ali svi na portalu šumom, Vi drumom! Ne uklapaš se, brate, nikako!
Prodavanje magle i manipuliranje, koje Vam tako dobro ide u našoj školi, ovdje ne prolazi – ovaj portal je za ljude koji misle glavom i znaju prepoznati laž od istine, čovjeka od nečovjeka!
Držite se Vi ureda ravnateljice, tamo ste već komad inventara!
Hab SoSlI’ Quch!
bIjatlh ‘e’ yImev
tlhIngan maH!
Jedino što ste točno nadrobili: “…svi na portalu šumom, Vi drumom!” To se i meni čini, ali davno je bila 1941. ili 1991. Recimo POE ne bi vrijeđao Bismarcka Tuđmanovim imenom, SUNCOKRETU je svatko tko štuje Tuđmana glup, tj. ovca. Vaš nick je u početku bio Žukov 1943. jer je on tada krenuo čistiti fašiste iz majčice Rusije, što biste i Vi htjeli učiniti od Trpnja do Vele Luke.Ono što je Rusima Ukrajina, mnogima i Hrvatska (moze velo slovo?), izgleda kao U-krajina!
Evo ja s druma, vama u šumi (sami ste tako odredili ili Vi koji vješto žonglirate frazama na raznim jezicima, zapetljali ste se na jednoj balkanskoj, svejedno)!
Zanimljivo, svi komentari koji vam nisu po volji, su od sindikalnog povjerenika iz Vaše škole, osim komentara od 20. 01. 2015. na kolumnu SVE ZA FOTELJU, FOTELJU NI ZA ŠTO gdje se, ustvari, opisuje Vaš slučaj u petom razredu (dokument poznat redakciji). Izostala je tada informacija za neupućene o tome tko je autor.
“Ta u kakvoj to školi Vi radite?”- pitali ste, praveći se lud!
“Velebit, Biokovo i Dinara zajedno, manji su od Tuđmana!”
Koliko sam ja upoznata s programom povijesti u osmom razredu, ova tema se obrađuje tek u svibnju.
Bilo je svibanja više, recimo prošle godine i pretprošle…
Ako ste upoznati s nepravilnostima u radu nekog učitelja prijavite ga prosvjetnoj inspekciji, umjesto što piskarate tu po portalu.
Zašto to niste napisali Žukovu? Znate li koliko dugo blati svoju školu i njezine zaposlenike? Znate li kolika je to količina mržnje, diskreditacija i objeda? bez obzira na anonimnost trebao je već netko reagirati posredstvom ovog portala ( da barem ima neke koristi). Autobus inspektora nebi bio dovoljan. U vezi piskaranja, suzdržati ću se.
Četiri su to hrvatske planine i perad ih preletjeti ne može!
“Poslovica PSI LAJU, A KARAVANI PROLAZE nastala je u Hrvatskoj. Nemamo pustinju, ali na pravom smo putu.”
Ajde Bogu hvala! NB hvala Vam na gornjem citatu sa mog portala.
Kolega Žukov molim vas za informaciju, gdje mogu pronaći (u kojem pravilniku, zakonu…) podatak da ravnatelj ne saziva sjednice Razrednog vijeća, naime, ni našoj ravnateljici to nije poznato-pa da ju upoznam s tom činjenicom :).
Biti će mi silno zahvalna.
Statut škole. Na primjer, ovakav:
http://www.os-josipdol.skole.hr/upload/os-josipdol/newsattach/110/Statut_OS.doc
Hvala, a tko piše Statut škole, tj. je li on podložan promjenama u smislu da u našeg ravnateljica stavi kako je upravo ona ta koja saziva Razredna vijeća?
Vidim sad tko ga donosi, ali još mi je nejasno može li se u njemu odrediti da ravnatelj saziva Raz. vijeća.
Teoretski vjerojatno može, ali postoji određen broj prepreka tome i mislim da se to ne događa. Iako, u Apsurdistanu ništa nije nemoguće.
Teoretski i praktički to se radi prema potrebi vladajućih garnitura u svim strukturama Apsurdistana pa tako i u školama, jer vladajući uvijek imaju dovoljno klimavaca za promjenu svega što im trenutno ne odgovara . Ovo s Raz. vijećem je sitnica.
Ispričavam se, kolega/kolegice, što Vam odgovaram tek sada! Obaveze!
Odgovor je dao već kolega P.O.E. – to mora stajati u Statutu Vaše škole!
Statut donosi školski odbor, a piše ga, pretpostavljam, ravnatelj, ili ga metodom copy – paste skine sa stranica neke druge škole, iako je to kažnjivo!
Tako prihvaćeni Statut još mora potvrditi i županija, kao osnivač!
Međutim, ravnatelj ne može staviti u Statut što mu se hoće, jer i neki drugi dokumenti govore o tome tko saziva i vodi Razredna vijeća.
Npr., ovaj novi Pravilnik o tjednim radnim obvezama učitelja u osnovnoj školi, u dijelu koji se odnosi na razredništvo, ne znam napamet točno sad koji članak, ali naći ćete pri vrhu dokumenta, jasno govori kako je RAZREDNIK taj koji saziva i vodi sjednice Razrednih vijeća, i određuje dnevni red!
Naravno, ukoliko drži potrebnim, ravnatelj može doći ili govoriti, ali ne voditi i sazivati sjednicu!
Da se uvjerite, utipkajte u tražilicu bilo koju osnovnu školu u Hrvatskoj i iščitajte njihov Statut – svaki govori kako Razredna vijeća saziva razrednik!
Još jednom – naročito Vam to potvrđuje Pravilnik o tjednim radnim obvezama!
U Zakonu o odgoju i obrazovanju mislim da to nije definirano.
Eto, nadam se da sam pomogao barem malo!
Svako Vam dobro!
Hvala vam svima na odgovorima, jedva čekam rav. upoznati s mojim novim otkrićem 🙂
Uvaženi kolega Drumsky!
Osjećam se blaženo kad vidim kako pažljivo pratite moj rad i moje tekstove. Iz Vaših komentara uočljivo je kako pišete uglavnom iza 7 sati izjutra, i oko 15 sati popodne – dakle, kad ustajete i kad dolazite s posla! Veseli me spoznaja kako sam opsesija jednog tako uglednog i poštovanog mislioca kakav ste Vi!
Svakako, blažena i djeca koju Vi učite; od Vas mogu jako puno toga naučiti. Recimo, što nikad ne smiju postati u životu!
Tek, da Vas pitam – nije li i onaj kojem se toliko klanjate izišao iz šume?
I, čisto onako, usput – kad mislite uplatiti onaj novac koji ste uime sindikata sakupljali za stradale u Gunji?
Prejadno je ovo prepucavanje,neće nam biti bolje od toga!Rađe osnujmo novi sindikat (najnoviji) i tražimo veće plaće,bit ćemo zadovoljnjiji i nećemo se svađati!:-)Tko je za?:-)Učitelji i nastavnici,ujedinimo se!:-)
Ivane Plantiću,
prije par godina predložio si sam sebe za sindikalnog povjerenika OŠ Smokvica (otok Korčula) te na tajnom glasovanju dobio dva(2) glasa (jedan je, vjerujem, tvoj) od mogućih Osamnaest (18). Tada si napustio SHU. Zato dozvoli: kada se dogovaralo o pomoći za stradale, odlučeno je da se sa žiro računa SHU – podružnice OŠ Smokvica uplati tisuću kuna (1.000,00 kn) na žiro račun jednoj osnovnoj školi u Gunji.
Frano Cebalo
Ta hajde, kolega, mozete Vi i bolje od ovog! Ovo su pocetnicke lazi – odgovorno tvrdim – u zivotu se nikad nisam kandidirao za sindikalnog povjerenika; to se vrlo lako moze provjeriti! Kandidirao sam se jednom za povjerenika zastite na radu. Isto tako, jednom sam bio predlozen na izborima za sk.odbor, a na sto ste Vi panicno otrčali svojoj gospodarici u ured, po savjet kako sprijeciti da u odbor i uđem! Kako biste Vi i ona i dalje mogli raditi to sto radite, vazno je da ja ne budem u odboru! Je li bilo tako, ili nije? Svjedoci postoje, kako znate!
Da je dogovoreno da se skupi novac za Gunju, to stoji! Međutim, bilo je to prije vise od godinu dana, a na zadnjoj sjednici ravnateljica je kolektiv upoznala s cinjenicom kako niste uplatili jos!
Pretpostavljam kako cekate iduću poplavu!
Inače, bilo bi zanimljivo da kazete kad ste zadnji puta clanovima podruznice predocili financijsko stanje iste!
Dobro ste uradili predstavivsi se – nomen est omen, sad je puno tog jasnije!
Kolegica Ela u pravu je – rasprava s Vama jalova je, i samo dokazuje s cime se u nasoj skoli susreću oni koji misle glavom!
Uostalom, rekao sam sto sam imao!
Do idući puta,
zdravstvujte!
Kolega pa vi ste tamo zatrpani pecotićima 😀
petina radnog kolektiva vam ima isto prezime. koliko ih je u rodu sa glavnim likom naslovnog teksta? 😀
Tesko je reći,još teže shvatiti te odnose selsko – školske, naročito nekome izvana. Kad bih Vam trebao opisati stanje svijesti tamo, rekao bih da je najsličnije Borgu!
Pokorite se – otpor je uzaludan!
Tko odbija asimilaciju, sljeduju ga laži i objede kako Vam to zorno pokazuju komentari osobe koju me sram nazvati kolegom!
Suosjećamo se s Vama kolega!
Ali neke stvari me baš zanimaju:
Kako onda izgleda pijenje kave s kolegama pod velikim odmorom u takvoj zbornici,druženje na ekskurzija te ostalo? Pa škola nam je drugi dom, teško je trpiti takve odnose cijeli radni vijek. Kako to izdržite inače? Pisali ste tu o Vašim odnosima s ravnateljicom, ali nije lako ulaziti s njima u bilo kakve sukobe. Što recimo da Vam ta osoba treba za nešto- recimo traženje slobodnog dana radi privatnih obveza, uzeti dva-tri slobodna dana u slučaju neke bolesti bez bolovanja i sl.
Hvala na podršci, kolega!
Glede Vašeg pitanja, o tome sam već nekoliko puta pisao u komentarima na ovom portalu. No, nastojat ću odgovoriti Vam – želim to, naprosto jer smatram da treba!
Dakle – dosad sam radio u nekoliko škola ( 9 godina radnog staža). U dvije od njih nekoliko atmosfera je bila fantastična. Ravnatelji su bili izvanredni, kolege za deset, svi smo rado dolazili na posao, družili se nakon radnog vremena. Dakle – postoje i drugačiji kolektivi, postoje i izuzetni ravnatelji kojima skidam kapu i kojima mogu samo zahvaliti na svemu.
No, kako sam želio raditi što bliže kući, kad se ukazala prilika, prebacio sam se u školu o kojoj pišem. Tu, međutim, vrijede neka druga pravila.
1.
ravnateljica je u pravu
2.
ravnateljica je uvijek u pravu
3.
vrijede isključivo prva dva pravila
U ovom kolektivu nema radosti ni smijeha. Tu se ide na posao kao da idete u gulag. Atmosfera, radna i svaka druga, debelo je ispod nule. Međuljudski odnosi su na razini ledenog doba, a sve zbog ravnateljičine politike “podijeli pa vladaj” (da ne biste mislili da sam ja tome uzrok, takvo stanje vladalo je puno prije mog dolaska)! Nema druženja, izleta ni zabave. Nije preporučljivo misliti (nevjerojatno za ljude koji obrazuju i odgajaju, ali tako je), jer – zna se tko misli! Ostali – izvršavaju!
Ljude se gazi, ponižava, vrijeđa, piju se tablete, teku suze, a sve zbog nečije potrebe da svoje komplekse i životne neuspjehe liječi iživljavanjem na drugima!
Dakako, meni je vrlo brzo postalo tamo jasno kako stvari stoje. Mogao sam pognuti glavu, šutjeti, i bilo bi mi, koliko – toliko dobro.
Međutim – koliko košta obraz? Koliko dostojanstvo? Ja ne mogu biti ono što nisam, a nečiji otirač za noge nikad nisam bio!
Sukobe s njom tražio nisam. Međutim, prvi put kad sam iznio svoj stav, došlo je do sukoba. Kao što sukobe nikad nisam tražio, nisam im se ni uklanjao ako je netko baš inzistirao. Milostiva na to nije navikla, pa je uporno ponavljala istu grešku – što je više nasrtala, ja sam više ostajao pri svom. Da, jesi ravnateljica, ali nisi iznad zakona i pravila!
Tako, bilo je tu svega, došlo je i do policije, kako ste mogli čitati ranije, vrlo gadnih scena. Kad je uvidjela da ne ide direktno, pokušala je ispod žita – nepoćudne se kolege ogovara, čak i pred roditeljima učenika, izmišljaju se najgadnije afere, prisluškuje se, riječi se vade iz konteksta, huška se učenike protiv profesora, kolege se prisiljava da cinkaju jedni druge, da naprosto trče u njen ured otkucavati (i takvi uče hrvatsku mladost, eto)!
No, štogod pokušala, rezultata dalo nije – ja sam ostajao pri svome, svaki puta kad sam imao pravo, i kad je to trebalo tako.
I sad, pitam ja Vas – jesam li ja zbog toga problematičan? Ili je dužnost nas, profesora, reagirati na ovakve abnormalne pojave? Kako će djecu učiti da kritički misle oni koji se sami misliti ne usude? Nikad mi nije bilo jasno, ni sad nije, odakle toliko beskičmenjaštva po zbornicama, zašto su oni koji bi prvi trebali reagirati na društvene probleme u tolikom strahu, čemu se kolege toliko daju gaziti?! Eto, priznajem, ne znam, nemam sve odgovore!
Kako izgleda pijenje kave?
Imam u školi nekoliko bliskih osoba, pa kavu pijem s njima; dakako, ne u zbornici. To Vam je tako, kolega – dobri Bog Vam natovari na leđa ovakvu školu i ovakvu ravnateljicu, ali istovremeno Vam tamo dadne i nekoliko divnih osoba, uz koje se sve to lakše podnese.
Škola nam je drugi dom?
Česta premisa kod hrvatskih učitelja, ali ja se ne slažem, barem kad je ovakva škola u pitanju. Meni je škola radno mjesto, i ništa više od toga. Kad kolege shvate da im škola nije dom, a djeca da nisu njihova djeca, već posao koji treba odraditi (kao i, recimo, pedijatrima), tad Vam se otvaraju i neki drugi vidici!
Kako to sve izdržim?
Jednostavno, imam krug ljudi do kojih mi je stalo. Oni su mi važni, do njihovog mišljenja držim. Što će reći svi ostali, i hoće li mi ujutro odzdraviti na moje “Dobro jutro”, vjerujte – baš me briga! Život je prekratak da bi se čovjek zamarao nebitnim sitnicama. Svakome mogu pogledati u oči, što se za drugu stranu baš i ne bi moglo reći.
Reći ću Vam to ovako – ovakva osoba kakva je moja (koliko god to smiješno zvučalo) ravnateljica, i njene amebe u životu su mi savršeno irelevantni. Takav stav dovest će do toga da se, možebit, nekome zamjerite, ali imate unutarnji mir i spokoj.
Sukobi s ravnateljima?
Nisam nikad rekao da s njima treba ulaziti u sukobe samo radi sukoba, ni da treba biti kontra samo da bi se bilo kontra. Ne treba reagirati na prvu; ponekad treba nešto i prešutjeti! Međutim, kad vidite da Vas netko iz dana u dan pokušava jašiti, da Vas, da prostite, zajebava netko sto puta gori od Vas, tad ćete reagirati i otpiliti dotičnog/dotičnu i postaviti ga na mjesto ako poštujete sebe, ili ćete saviti kičmu ako samopoštovanja nemate! Ne slažem se da ravnatelje treba slijedom funkcije automatski poštovati – poštovati treba onoga koji je poštovanja vrijedan, bio ravnatelj ili podvornik! No, osnovni preduvijet da biste ikoga poštovali jest – samopoštovanje!
Tako Vam je sad i s mojom ravnateljicom – ne može me vidjeti, ali zna dokle može ići, i preko tog ne ide!
Što ako mi zatreba?
To je, vidite, priča za sebe. Nemam s tim problema, a razlog je vrlo prozaičan – ta ekipa koja vodi školu, kronično je nesposobna! U tom neznanju i nesposobnosti rade početničke greške, često krše zakone, prave takve budalaštine da se čovjek može samo smijati. Recimo, mene je ravnateljica godinama zakidala na plaći, dok je nisam prisilio da to ispravi. Međutim, zastara još nije nastupila, i ja još uvijek mogu podići sudsku tužbu, i ona to zna. O, još kako!
Kolega, za dobar dio toga imam papire, tako da – ne brinite, kad mi zatreba slobodan dan – dobijem ga!
Naravno, tamo se vreba svaka moja greška ne bi li me se otpililo! Nije lako, ali, Bože moj, i to je život!
Bolje je i umrijeti, ali na nogama, nego živjeti na koljenima!
S tom mišlju,
ja Vas najsrdačnije pozdravljam!
Žukov!
Nipošto ne mislim da ste problematični, no samo treba imati snage za takve borbe.
A kakav vam je stručni suradnik škole- ravnateljeva desna ruka?
Stručni/a dopusti takvu situaciju u školi- kud je sve van pravila još i razne podmetaljke? Ogovaranja prof. pred učenicima i roditeljima i sl.scenarije dopusti jedna školovana osoba koja je pedagog/psiholog?
Navodite da u Vašoj zbornici ljudi piju tablete- pa ako je više takvih što se ne slože pa na bolovanje, zatim sve dati u javnost, nedavno smo imali takav slučaj.
Tko zna kako će vam biti u školi kada vam ravnateljica ode u mirovinu- po nekim starim postovima čini mi se da ni to nije tako daleko jer svemu dođe kraj.
Puno Vas pozdravljam!
Često se mistificira uloga ravnatelja kao oni mogu sve i zakon je na njihovoj strani, što uopće nije istina. Ako je zbornica složna onda ravnatelj ne može raditi šte ga je volja. Često evo čujemo da u školama vlada strahovlada. U tim slučajevima odgovornost stoji i na učiteljima koji to dozvoljavaju i onim beskičmenjacima i poltronima od kolega učitelja koji to dozvaljavaju. Evo kolega spomenili ste stručne suradnike. Konkretno u mojoj školi puno veći je problem stručni suradnik nego ravnatelj. Prošli i sadašnji ravnatelj su korektni ljudi, međutim puno veći nered radi stručni suradnik koji praktički ne komunicira sa prošlim i sadašnjim ravnateljem. Djeli učitelje na jedan suptilan način i stvara nepotrebne klanove i stvara nered u školi. Da zaključim ako je zbornica složna i kada većina ljudi ima stav i kičmu nema tog ravnatelja koji će uvesti strahovladu, jer zakon mu to ne dozvoljava.
Točno rečeno!
Ravnatelji nemaju tolike ovlasti, kao što im (a i oni sami) neki pripisuju.
Veći je problem kod takvih ravnatelja što stvaraju nezdravu atmosferu u kolektivu. Iako nisu samo ravnatelji krivi za to, već su krivi učitelji koji ne znaju zakone, ne znaju što im ravnatelj može. A kad takvi još gurnu glavu u pijesak i samo klimaju glavom, dobijemo našu školu u kojoj, nitko ne misli svojom glavom, nitko ne želi reći neki prijedlog ili nešto pitati, nego samo slušaju velikog šefa. A šefu to odgovara jer se tako osjeća bitnim i velikim.
A tako ga se lako može smijeniti. Htio sam pisati o jednom slučaju gdje je ŠO bez problema izglasao nepovjerenje ravnatelju… A razlozi… HAHAHAHAHAH bolje da ne pišem.. Živi smijeh. Ali eto. Svi su zaštićeni, ali i mogu se smijeniti, ali ravnatelj puno prije može odletjeti nego učitelj. Ž
Samo da već jednom učitelji postanu stup ovog društva, a ne da se skrivaju!!
Kolega Učitelju, i kolega MarioM – posve ste u pravu, svaka vam je na mjestu!
Sad ostaje samo još jedna sitnica – kako to objasniti ostatku zbornice?!
Svaka vlast počiva na strahu; tako je bilo oduvijek i bit će zauvijek! Kad bi se kolektivi napokon odbili bojati, škole bi prodisale!
Znam kolega imam i ja sličnu situaciju u svojoj školi. Stvarno nemam ništa protiv ravnatelja, ali čim nešto pitam, čim nešto predložim, kao da sam im nož zabio u leđa!? A zakon! Što je to? To nitko ne čita, nitko ne prati, to je valjda nešto što nije tako važno. Zakon je RAVNATELJ i svaka njegova riječ!
No, doći će to sve na svoje, polako ali sigurno. Polako se okreće!! Samo raditi pošteno i ljudi sami dolaze po savjete i mišljenja. Pošten rad se primjeti… 😉