(Večernji list) Ne znam zašto informatika nije obvezni predmet. Sram me to reći – kazao je premijer Zoran Milanović na konferenciji startupa Zagrebačkog inkubatora poduzetništva. Dodao je kako po svojoj djeci vidi da “uče puno besmislenih stvari, a malo čitaju”.
Spomenuo je svog sina koji pohađa zagrebačku Klasičnu gimnaziju za koju je rekao da je “sjajna škola, ali ima loš kurikulum”. Sa te dvije-tri rečenice o obrazovanju, kojem se i za vrijeme mandata njegove vlade svake godine iz proračuna uzimalo što se moglo, a u kojoj se financijsko omalovažavanje učitelja, ali i njihova položaja u društvu, nastavilo, Milanović je pokazao da o obrazovanju ne zna gotovo ništa. Da je i ovoj vladi obrazovanje zadnje odavno je svima jasno, a da bi u javnosti stvorila privid da vodi brigu o školstvu, u posljednjoj godini svog mandata, prilično nevoljko, neuvjerljivo i bez dovoljno logistike (čitaj novca) ali i dobro osmišljenog, realnog projekta, započela je pripreme za reformu školstva.
A u toj reformi, zbog čega će se premijer vjerojatno opet sramiti, informatika neće biti obvezni predmet. Zašto? To bi premijer trebao pitati svog ministra obrazovanja Vedrana Mornara, ali i savjetnika Nevena Budaka. Jer, u trenutku kad konačno počinje i najavljena informatizacija škola, i kad bi novi kurikulumi i nova organizacija nastave u školama trebali zaživjeti za dvije-tri godine, izgovoru da je problem nabava računala nema mjesta. I ono najvažnije, premijeru Milanoviću netko bi trebao objasniti da za “sjajnu školu” nisu ključni kurikulumi, nego kvalitetni i kreativni učitelji.
Mnogi učitelji, nastavnici i profesori to dokazuju svakodnevno, nadoknađujući manjkavosti kurikuluma, propuste državne administracije, nebrigu i siromaštvo.