Obrazovanje s posebnim potrebama

Sastanak između predstavnika organizacija civilnog društva i članova povjerenstva za provedbu Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije, održan u utorak, 10. ožujka, nije završio nekim konkretnim zaključcima, iako su se naznake o onome što nas čeka u budućnosti već mogle nazrijeti. Naime, kvantitativno, sastankom su dominirale poruke kao što su “učitelji nisu u školi da bi predavali svoj predmet, nego da bi se bavili djecom i njihovim problemima”, “djeca sama kažu da im je u školi dosadno”, “ne postoje prosječna djeca” i “propagirajte Strategiju”. Međutim, kako je razgovor tekao, počelo se nazirati i međusobno razumijevanje između ljudi s idejama, ali bez praktičnog znanja (što su neki otvoreno priznali), i predstavnica udruge “Nastavnici organizirano” koje su na sastanku odigrale prilično aktivnu ulogu.

Strategija kao cilj, umjesto kao sredstvo?

Cilj sastanka bilo je dogovaranje međusobne suradnje koja će omogućiti kvalitetnu provedbu određenih ideja Strategije i, netko tko bi stvari gledao crno-bijelo, mogao bi zaključiti da se radilo o samoreklami i širenju propagande “kako je Strategija genijalno zamišljena” i kako bi se opravdalo približno 500 milijuna eura i 17 milijuna kuna iz proračuna osiguranih za provedbu iste. Međutim, naravno, u pitanju je bilo još puno toga.

Između ostalog, na sastanku je prisustvovao Neven Budak, voditelj tima za donošenje Strategije, Jadranka Žarković-Pečenković, ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje te veći broj dužnosnika, članova raznih timova i nekoliko predstavnika organizacija civilnog društva (OCD).

Implementacija ove Strategije, rečeno je, značila bi otvaranje prostora za rad organizacijama civilnog društva (OCD) u stručnom usavršavanju nastavnika. Neke od njih ponudile su svoje usluge u tom smislu, što samo po sebi ne bi bilo loše, ali je misao vodilja sastanka bio novac, njegov nedostatak, neregulirani načini plaćanja takvih usavršavanja i izdavanje certifikata od strane nadležnih tijela. Otvorena su i pitanja procjene kvalitete njihove ponude, a nameće se i pitanje što sa usavršavanjima iz primarne struke, a ne samo onima koja se odnose na rad s učenicima s teškoćama najrazličitijih tipova.

Međutim, manje se govorilo o sadržajima takvih usavršavanja što bi, nekom osnovnom logikom, trebalo biti glavno pitanje. Upozorili smo prisutne da je sadašnji problem sa stručnim usavršavanjima to što su najmanje stručna, a najviše služe prikupljanju potvrda za napredvanje u nastavnička zvanja. Također, materijalna sredstva za ovu aktivnost već godinama su svedena na minimum. Ravnateljica AZOO naglasila je da će se to promijeniti te da je i sama iskusila mane i nedostatke koji su vezani uz stručne seminare i usavršavanja učitelja i nastavnika.

Odgoj bez obrazovanja

Odmah na početku sastanka nametnula se tema o djeci s posebnim potrebama i inkluziji djece s različitim oblicima invalidnosti u redovne škole te osposobljavanju učitelja za rad s takvom djecom; pokazalo se da su interesi većine civilnih udruga idu u tom smjeru, te se zato razgovaralo o restrukturiranju inicijalnog obrazovanja nastavnika, odnosno studija na kojima se obrazuju budući prosvjetni djelatnici. Matični studiji trebali bi, po mišljenju nekih, imati više kolegija koji se bave psihološko-pedagoško-socijano-rehabilitacijskim problemima, vjerojatno na uštrb stručnih kolegija. Usprotivili smo se takvoj ideji te naglasili da to neće riješiti probleme, već rješenje vidimo u zapošljavanju asistenata i stručnih suradnika koji će učiteljima biti podrška i pomoć u radu.

Također, govorilo se o licenciranju učitelja, ali do odgovora na pitanje po kakvim kriterijima bi se ta selekcija odvijala nismo uspjeli doći. Inzistiralo se na demokratizaciji obrazovanja (što god to značilo), i autonomiji učitelja u radu. Shvatili smo to više kao prepuštenost samima sebi, a manje kao suradnički rad i slobodu odabira metoda, nastavnih sredstava i oblika nastave. Spomenula se i magična fraza o rasterećivanju od prekomjerne papirnate administracije.

Govorilo se i o dostojanstvu učitelja i nastavnika, ali je prevladavalo simplističko mišljenje da se taj problem može riješiti povećanjem plaće. Iako smo istaknule da plaća, bez obzira što se ta tema najčešće spominje u medijima, nije primarni problem naše struke, mnogi nam nisu povjerovali i popratili su taj komentar smijehom. (Naravno da se niti jedan učitelj ili nastavnik neće pobuniti povećaju li nam plaću, no nije li pametnije sredstva usmjeriti na već spomenuto zapošljavanje adekvatnih stručnih suradnika svih profila i asistenata u nastavi, a o opremanju škola te njihovom uređivanju da i ne govorimo?)

Trauma, dosada i, općenito, davež

Zanimljivo je da je većina sugovornika apostrofirala vlastite traume iz obrazovanja i vlastite dojmove o radu učitelja, pokušavajući dati težinu izjavi: „Pa djeca sama kažu da im je u školi dosadno!“

Osim vlastitih trauma, sugovornici su ponavljali da se i danas metodički radi jednako kao i u njihovoj mladosti i da je nužno koristiti nove i revolucionarne metode, te kao panaceju za sve boljke našeg obrazovnog sustava navodili interaktivne ploče, tablete i digitalizaciju svega što bi se digitalizirati dalo. Također, navodilo se i navodilo kao nekakvu novinu metode koje se u nastavi već odavno koriste. Da se suvremenost može postići i bez napredne tehnologije, ali uz učiteljski trud i rad, nije im bilo drago čuti i stekao se dojam da ne treba govoriti o konkretnom, nego je “bolje da se držimo općenitog”, dakle, imaginarnog i fluidnog.

Izjava da “učitelji nisu u školi da bi predavali svoj predmet, nego da bi se bavili djecom i njihovim problemima” te da je “dijete centar svih zbivanja” opasno je vukla na to da se ide prema degradaciji struke i znanja koje smo stekli na matičnim studijima. To smo mogli zaključiti i iz nastojanja da se nastavni sadržaji rasterete materijom, a obogate zabavom i posvećivanju svakom djetetu osobno i u skladu s djetetovim potrebama, interesima i sposobnostima. Znanje je pojam koji su iz diskusija istisnule magične kompetencije. “Znanje” je danas valjda zastarjelo, a i sa svoja dva mala sloga zacijelo nema jezičnu težinu kao impresivna peterosložna riječ “kompetencije”.

(I ovdje se nameću digitalizacija obrazovnih sadržaja te uvođenje onih nesretnih tableta i animacija kao nezaobilazne svete vodice koja rješava sve probleme.)

Na ovom sastanku smo doznali i da ne postoje prosječna djeca (iako statistika pokazuje da je većina djece prosječnih sposobnosti).

Djeca o kojoj smo slušali i kako ih većina onih koji ne rade u nastavi doživljavaju, djeluju poput nekakvog imaginarnog fluida. Pokušali smo objasniti da su naši učenici konkretne osobe i da ih kao takve doživljavamo i prema njima se tako i odnosimo, ali to je ostalo neprepoznato. Kako da učitelj praktičar o tome razgovara, nego konkretno i iskustveno?

Čuvari djece u zimskom periodu

Između redaka dalo se zaključiti da, ako čovjek ima imalo zdrave pameti, učiteljima uopće nije potrebna VSS da bi predavali u OŠ, nego je dovoljan tečaj koji se sasvim malo dotiče nastavnih tema, a sve ostalo ide u smjeru profesionalizacije dušebrižnika i čuvara djece u školi.

Spomenuli smo nekoliko primjera iz prakse, od rada s djecom s poteškoćama, preko rada s problematičnom djecom do uvjeta u kojima se nastava odvija u nekim školama, ali smo zamoljene da ne spominjemo konkretne primjere, nego da se usredotočimo na općenito. Međutim, s obzirom da ne radimo s općenitom djecom, nego konkretnim pojedincima, nismo odustale u nabrajanju problema i razbijanju stereotipa koji se u javnosti širi kao kuga, a to je da su učitelji dosadni, da je nastava suhoparna i da je nastava ex catedra zastarjela, iako mnogi niti ne znaju što znači frontalni rad i na koji se način može kvalitetno i zanimljivo realizirati te koje su prednosti takvog rada.

Od ostalih predrasuda, spomenula se i skeptičnost učitelja spram novina u obrazovanju s posebnim naglaskom na suradnju s organizacijama civilnoga društva. Važno je naglasiti da i svi ostali koji nisu učitelji, a imaju porive utjecati na njihov rad, prema učiteljima gaje skepsu u smislu da su učitelji fosilizirani u nesuvremenim metodama i neorijentirani na djecu. Na pitanje upućeno gospodinu Budaku “Možete li reći što točno očekujete od učitelja” nismo dobili odgovor jer je pitanje shvaćeno kao retoričko i popraćeno je, opet, smješkanjem. Možda se u tom trenutku i samim kreatorima Strategije, koji su tamo sjedili i šutjeli, učinilo neumjesnim nabrajati sve željene kompetencije jer bi izgovaranjem svega shvatili da je to u stvarnom životu nemoguće, ali papir sve podnosi.

Osim tih tema, ovlaš se dodirnulo i rad organizacija koje se bave sadržajima vezanima uz građansku pismenost, ljudska (napose ženska i dječja) prava, te rad organizacija koje okupljaju roditelje i zagovaraju njihove interese.

Naređenje – prosvjećenje

Iako je u početku atmosfera bila pomalo napeta i svi smo jedni druge imali „na nišanu“ , postupno se ipak moglo nazrijeti međusobno razumijevanje, ali je tada sastanku došao kraj. Sljedeći sastanak dogovoren je za tri mjeseca.

Dojmovi se mogu sažeti u nekoliko razina. Prva, nadležna se tijela (AZOO i MZOS) otvaraju OCD-ima i time se pokazuje određen demokratski napredak. Druga je razina nešto gorčeg okusa, a može se sažeti u sljedeću rečenicu:“Propagirajte strategiju.“ Iako apriorno nismo protiv nje – poboljšanje obrazovanja nam i jest glavni cilj – nismo sigurni da je baš Strategija ono što će riješiti dugogodišnje i sve brojnije probleme hrvatskoga obrazovanja.

A treća razina je ono što najviše boli. Poruka koja se cijelo vrijeme provlačila kroz sastanak bila je: evo, mi iz OCD-a imamo ideju što vi učitelji sve trebate raditi u školi, ne zanima nas predmet koji predajete i vaša struka, ali prihvatite naše prijedloge, koliko god bili argumentirano demantirani, i budite zahvalni što smo se svega toga sjetili jer će provođenjem “toga” rezultati na PISA-i biti zasigurno bolji.