(Moja Rijeka) piše: Davor Suhina
Godinama slušam priče kako hrvatsko obrazovanje zaostaje za europskim standardima, pri čemu se propušta jasno naglasiti u čemu se ogleda ova zaostalost. Mislim da je to veliki propust, čime se šalje kriva poruka javnosti i stvara potpuno pogrešna slika o nama samima, koji prema toj ocjeni, u usporedbi sa stranim kolegama, nismo dorasli zahtjevima pojedine struke. A to, naravno, nije točno. Štoviše, potpuno smo ravnopravni (kao radnici, inženjeri, liječnici, znanstvenici…); ponekad, i veoma često, bolji od ostalih. Mi doduše jesmo pomalo neusklađeni, ali poslije završetka naše škole ne može se reći da smo neobrazovani – mi smo samo malo bolesni.
Ovu istinu važno je osvijestiti prije nego standarde našeg školstva uskladimo s europskim. Bila bi to snažna poticajna motivacijska spoznaja za sve naše učitelje i profesore, koji bi stekli još veću profesionalnu sigurnost u poslu koji ionako, generalno gledano, rade dobro. Uostalom, škola i ne stvara stručnjake, ona daje potrebne obrazovne dispozicije za ulazak u praksu određene struke, koja se dalje razvija i napreduje po logici zanata, odnosno vlastite znanstveno-obrazovne tehnologije. A tu se našem hrvatskom školstvu ne može prigovoriti ništa.
Zaostalost našeg obrazovnog sustava u odnosu na europske nije informacijska inferiornost; dapače, učimo više nego nam treba. Problem je u nečem sasvim drugom. Riječ je o veoma otežavajućim programskim, organizacijskim i tehničkim uvjetima u kojima se odvija školska nastava. Programi su nam preopširni, organizacija nastave neprilagođena potrebama, učionice neopremljene. Zbog takvog (zaostalog) stanja cijelo školovanje postaje tortura – u takvom opsegu i mjeri da svi naši studenti i đaci (manje-više) imaju PTSP.
Vjerujem da ste sigurno iznenađeni. Ali prije nego odbacite ovu tvrdnju, vratite se mislima u školske/studentske klupe: Bliži se kraj godine, vrijeme je testova i završnih ispita. Osvijestite vlastito raspoloženje i osjećaje iz tog vremena, pročitajte dolje navedene simptome i sami si postavite vlastitu dijagnozu:
Koji su simptomi PTSP-a?
Da ne bi pogađali napamet, konzultirali smo struku, koja kaže da ih možemo grupirati u tri kategorije, a mi smo ih u ovom slučaju samo prilagodili HNOS-u (Hrvatski nacionalni obrazovni standard).
1. Simptomi ponovnog proživljavanja:
– Slike iz prošlosti (flashback) – ponavljano proživljavanje traume, uključujući i fizičke simptome poput brzog udaranja srca i znojenja
– Noćne more
– Zastrašujuće misli
2. Simptomi izbjegavanja:
– Izbjegavanje lokacija, događaja ili predmeta koji podsjećaju na traumatični iskustvo.
– Osjećaj emocionalne tuposti
– Snažni osjećaji krivnje, depresije ili brige
– Gubljenje interesa za aktivnosti koje su ranije bile predmet interesa
– Poteškoće prilikom sjećanja na opasni događaj.
3. Simptomi pretjerane uzbuđenosti:
– Osoba se lako preplaši
– Osjećaj napetosti ili osjećaj da je osoba “na rubu”
– Poteškoće sa spavanjem, i/ili ispadi bijesa
Bez ikakve namjere da dramatiziramo stvari, sasvim sam siguran da su se čak i mnogi odlikaši prepoznali u ovoj kliničkoj slici. Za ostale pak uopće ne dvojim. Nije li to potpuno nehumano?
Put kroz cijelo obrazovanje trebao bi biti oslobođen strahova i stresa. To je smjer u kojem ozbiljne države stvaraju školske programe, i primarni obrazovni standard u strategiji modernog školstva.
Kod nas je potpuno obratno, stoga treba posebno naglasiti da takvo stanje zahtjeva posebnu budnost struke u praćenju ponašanja i vladanja osnovaca i srednjoškolaca.
Kada učenici počnu zaobilaziti školu, izostajati s nastave ili zapostavljati knjigu (tj. izbjegavati lokaciju, događaj i predmet koji ih podsjeća na traumatično iskustvo) prije izricanja kaznene pedagoške mjere treba ih poslati liječniku školske medicine. Možda su samo ozbiljno bolesni.