(T-portal) Naši osnovnoškolci nemaju pravu motivaciju za učenje; uglavnom uče radi ocjena, upisa u srednje škole i zato što moraju, a sustav ih ne uči kako učiti niti kako samokritično vrednovati svoja postignuća, pokazalo je danas objavljeno istraživanje ‘O učenju 2014.’
Studija koju je u svih 109 osnovnih javnih škola Grada Zagreba proveo Institut za društvena istraživanja (IDIZ) u suradnji sa Županijskim stručnim vijećem pedagoga otkrila je da učitelji značajno više savjetuju učenike kako trebaju učiti u nižim razredima nego u višim.
Prema prikupljenim podacima, više od dvije trećine učenika četvrtog razreda tvrdi da im njihovi učitelji često ili gotovo uvijek savjetuju i predlažu kako učiti.
Nasuprot tome, odgovori učenika osmog razreda jasno ukazuju na nedostatak ovakve prakse u predmetnoj nastavi. Tako tek 30 posto učenika kaže da ih njihovi učitelji često savjetuju kako uspješnije učiti.
Ovi rezultati važan su pokazatelj nepostojanja sustavnog poticanja znanja, vještina i stavova vezanih uz učenje u sustavu obrazovanja Republike Hrvatske. Sustav koji je usmjeren prenošenju i usvajanju sadržaja pojedinih predmeta, ali ne potiče izravno razvoj učenja, ne može u dugoročnoj perspektivi imati pozitivne ishode, kako za pojedinca, tako i za društvo, upozoravaju autori.
Zanimljivo je dječaci i slabiji učenici više pozitivno procjenjuju djelovanje učitelja nego djevojčice. Autori smatraju da je to zbog toga što dječaci postižu nešto slabije rezultate pa im je, kao i slabijim učenicima, potrebna veća pomoć nastavnika.
‘Učenicima slabijeg uspjeha učitelji vrlo često jasno iskazuju što je potrebno za dobivanje pozitivne ocjene te oni to mogu doživjeti kao savjet o tome kako uspješnije učiti. Odgovori učenika boljeg uspjeha ukazuju pak na nedostatak sustavnog poučavanja kako učiti’, pišu dr. sc. Boris Jokić i dr. sc. Zrinka Ristić Dedić iz IDIZ-a.
Učenici se ne uče samokritičnosti!
Istraživanje je otkrilo izrazito velik nedostatak samokritičnosti i sposobnosti samoprocjene kod učenika.
Manje od petine učenika smatra da učitelji često pokazuju učenicima kako mogu sami ocijeniti svoj rad, a više od polovine rijetko ili gotovo nikada.
‘Činjenica da nastavnici ne potiču samoprocjenu pa i ocjenjivanje vlastitog rada, osim na proces učenja, može imati i šire posljedice. Poznato je da upravo sustavi koji razvijaju kritički odnos prema vlastitom radu i sposobnost realistične procjene postignuća ostvaruju i najbolje obrazovne ishode. Obrazovni sustav nužno treba biti okruženje u kojem se razvijaju sposobnosti procjene vlastitog rada kroz usporedbu s prethodnim osobnim postignućima i postignućima drugih’, pišu autori.
Pozitivno: Pomoć učitelja i roditelja…
Da sve nije tako crno, pokazalo je istraživanje čiji rezultati ukazuju na to da se nastavnici trude povezati sadržaje koje poučavaju s primjerima iz svakodnevnog života te da nastoje potaknuti učenike pohvalama. Gotovo polovina učenika osmog razreda smatra da njihovi učitelji prilikom poučavanja često ili gotovo uvijek povezuju gradivo s primjerima iz svakodnevnog života. To je suprotno uvriježenom mišljenju javnosti da je upravo nepovezanost onoga što se poučava sa svakodnevnim životom jedan od glavnih nedostataka hrvatskog sustava obrazovanja.
Također su pozitivni rezultati koji pokazuju da učenici u učenju dobivaju prilično dobru podršku kako učitelja, tako i roditelja.
Više od polovine učenika smatra da učitelji često ili gotovo uvijek pohvaljuju učenike za napredak u učenju (graf dolje). Sličan postotak ih smatra da učenici mogu dobiti potrebnu pomoć učitelja, a još veći da je učiteljima važno da svi savladaju gradivo.
Podrška koju učenici dobivaju od roditelja u razumijevanju gradiva, pisanju zadaća i vježbanju za ispitivanje također je vrlo dobra, no očekivano utvrđene su velike razlike u odnosu prema učenicima četvrtog i osmog razreda. Više od 80 posto učenika četvrtog razreda kaže da ih roditelji ispituju prije ispitivanja, a gotovo polovina da im roditelji pomažu pri pisanju domaćih zadaća. U osmom razredu tek trećina učenika kaže da roditelji često rade s njima.
To se može objasniti očekivanjima roditelja da su osmaši samostalniji, ali i činjenicom da se mnogi ne osjećaju dovoljno kompetentni da pomažu djeci u naprednijim zadacima. Navedeno potvrđuju ranija istraživanja koja pokazuju da se roditelji djece u višim razredima osnovne škole i u srednjoj češće obraćaju servisu privatnih instrukcija. Čini se također da roditelji manje sudjeluju u učenju starije djece u osjetljivoj adolescentskoj dobi kako bi izbjegli određene sukobe i frustracije. I ovo pitanje pokazalo je da roditelji više rade s dječacima i slabijim učenicima nego s djevojčicama.
Rezultati studije pokazuju da roditelji često komuniciraju s djecom o tome što su radili u školi, osobito u četvrtom razredu, te da često govore o važnosti učenja. Mada roditelji žele da im djeca uče svakodnevno, a ne kampanjski, ranije objavljen dio istraživanja pokazao je da im to ne polazi za rukom.
Učenici pomažu šaptanjem, ali ne i zajedničkim učenjem
Zanimljivo je da naši učenici nemaju naviku učiti zajedno sa svojim vršnjacima. Više od dvije trećine učenika osmog razreda gotovo nikada ne uči s prijateljima.
Navedeno naravno ne znači da učenici uopće ne surađuju. Njihovi odgovori vezani uz šaptanje prilikom ispitivanja i prepisivanje domaće zadaće ukazuju na postojanje suradnje, ali, naravno, postavlja se pitanje primjerenosti i ispravnosti takve suradnje.
“odgovori učenika osmog razreda jasno ukazuju na nedostatak ovakve prakse u predmetnoj nastavi. Tako tek 30 posto učenika kaže da ih njihovi učitelji često savjetuju kako uspješnije učiti.”
Ja ovdje ne vidim problem. Ako učenik nije do osmog razreda naučio ili shvatio šta i kako treba učiti, onda neće nikad. S druge strane, ovako ih učimo odgovornosti za vlastite postupke. Zar bi jednom osmašu trebalo sve nacrtati? Pa neki od njih će u gimnazije. Zašto stvarati invalide od njih kad to nisu?
Kada bi bar djecu učili sposobnosti kritičkog razmišljanja da se mogu obraniti od propagande i ostalih vrsta manipulacija.