Grlom u ajpede

piše: Šime Šuljić

Jutarnji list 25. studenog objavio je članak pod naslovom Hrvatske Å¡kole ne žele ući u digitalno doba. Ah Jutarnji, bilo bi najbolje reći i ne čitati dalje. ZamiÅ¡ljam sliku obližnje Å¡kole i pred njenim stubama dostavni kombi CityExpressa punog tableta, LCD projektora i pametnih ploča … Vozač i pomoćnik pokuÅ¡avaju isporučiti robu, ali ih pred ulazom u zgradu čeka ravnatelj Å¡kole i tvrdi da oni to nisu naručili. Za svaki slučaj, da ona dvojica ne bi obrlatili ravnatelja, učiteljice i učitelji su formirali živi zid oko Å¡kole. Glasnu podrÅ¡ku sa svih prozora Å¡kole daju im učenici vičući: ne će-mo aj-pe-de, ne će-mo aj-pe-de! Kad je opasnost taj dan minula, odmah je sazvan Å kolski odbor koji je jednoglasno odbio digitalizaciju Å¡kole, te predložio mjere opreza da se sveprisutna tehnoloÅ¡ka opasnost uvuče na mala vrata u sve pore života Å kole.

NapuÅ¡tam slike koje pobuÄ‘uje naslov članka i pokuÅ¡avam čitajući otkriti razlog zaÅ¡to Å¡kole ne žele ući u doba u kojem već zapravo jesu. Å togod da znači pojam digitalizacija, koji se intenzivno u medijima rabi posljednjih tjedana, činjenica je da su odreÄ‘eni procesi u obrazovnom sustavu već digitalizirani i s viÅ¡e ili manje problema dobro uhodani. Neki su sveobuhvatni kao Å¡to je sve vezano za polaganje državne mature osim samog čina pisanja, upis na fakultete, upis u srednje Å¡kole, prijava nastavnika na seminare, e-matica i ispis svjedodžbi, … E-dnevnik je sustav otvoren svima ali za sada mu se priključuju Å¡kole koje uspiju osigurati dovoljno opreme za provedbu projekta. Iako rijetke, ipak postoje Å¡kole koje gotovo u svakoj učionici imaju računalo i projektor, neke imaju i pametne ploče, neke čak učionicu s tabletima ili računalima za nastavu svih predmeta, a ne samo nastavu informatike. Naravno, da mnogi učitelji koji imaju mogućnosti već rabe modernu tehnologiju u nastavnom procesu svog predmeta. Nažalost zbog gospodarske krize i krize upravljanja reže se proračun i nije za očekivati da će se sada pojačano troÅ¡iti na informacijsko-komunikacijsku tehnologiju. U čemu je onda poanta članka u Jutarnjem?

Neki već provode digitaliziraju, ali o vlastitom trošku!

Iako članak polazi od problema nedovoljne opremljenosti Å¡kola i nedovoljnog ulaganja u informatičku opremu, vrlo brzo se obruÅ¡ava na učitelje koji su valjda jedina nepremostiva prepreka ulasku IK tehnologije u učionice. Postavlja pitanje:“ZaÅ¡to bi se učitelji danas, s malom ali relativno stabilnom (neugroženom) plaćom, dodatno obrazovali? ZaÅ¡to da rade neÅ¡to Å¡to ne moraju? Ako bi ovo retoričko pitanje trebalo pokrenuti velik broj onih u zbornicama koji doista ne mare za suvremene procese u poučavanju, pitam se neće li povrijediti nezanamariv broj onih koji donose svoje računalo ili tablet u Å¡kolu i svoju opremu koriste da bi izvodili nastavu. Jedan je kolega neki dan izjavio na FB grupi, komentirajući baÅ¡ ovaj članak, da razmiÅ¡lja o kupovini svog LCD projektora jer ga njegova Å¡kola nema! Na takvu ideju dolazi jer je očito toliko vremena utroÅ¡io na izradu digitalnih nastavnih materijala da je sada nabava LCD projektora po bilo koju cijenu logičan slijed uloženog truda. Ciljani dio zbornica ni najmanje ne brine kakva im pitanja upućuje nekad najtiražniji dnevni list u Hrvata, jer osjećaju da im mogu samo staviti soli na rep ili ih poslati na informatičko obrazovanje, a njega će, kao i zaÅ¡titu na radu, uspjeÅ¡no položiti. Uostalom, ne bi im to bilo prva edukacija te vrste. ProÅ¡li su ih najmanje nekoliko, briga ih kada drugi plaća. Hoće li onaj drugi dio zbornice, koji to neÅ¡to već radi, a da nije iÅ¡ao na edukaciju ili je pak bio prisiljen ići na tečajeve koji mu uopće nisu bili ni od kakve koristi, zastati i zapitati se: zaÅ¡to radim neÅ¡to Å¡to ne moram? Je li to bio cilj ovog članka? Da, zaÅ¡to pratiti svoju struku na Mreži i silne sate utući da bi oblikovali nastavne sadržaje za rad u učionici? ZaÅ¡to da rade neÅ¡to Å¡to ne moraju je doista pravo pitanje, ali je krivo adresirano. Potrebno ga je uputiti onima koji upravljaju obrazovnim sustavom i ravnateljima Å¡kola. Uz malu modifikaciju: kako ćete postići da vam ljudi rade neÅ¡to Å¡to ne moraju? Ako su doista menadžeri u obrazovanju naći će načina, a ako nisu, maknite ih. Ali im treba dati ovlasti da visoko obrazovanom učitelju koji dozvoljava da ga pregazi vrijeme pokažu vrata.

Referentima u Ministarstvu teško je i odgovarati na telefon

Od svih faktora koji čine školu udri samo po učiteljima, a kad već po njima, naš će tisak najradije i posebnim guštom udariti po nastavi i učiteljima matematike. Ni ovaj članak nije izbjegao tom stereotipu. Tako piše: Ili drugim riječima: zašto bi koristili PC u nastavi matematike, ako grafoskop radi, a u tajništvu ima još folija? Istina, ako danas još netko u školi koristi grafoskop onda je to vjerojatno učitelj matematike. To nastavno sredstvo se, za razliku od drugih predmeta, moglo u matematici koristiti na vrlo pametan i kreativan način. Preklapajući foliju preko folije, pišući ili crtajući po njoj pred očima učenika, vrlo ih se prirodno moglo voditi kroz spoznajni proces u matematičke apstraktne sadržaje. Ako je neki nastavnik s grafoskopom izuzetno vješt i izvodi dobru nastavu, u čemu je problem da ne nastavi tako? Zar je računalo čarobni štapić koji sam po sebi garantira da ćemo rabeći ga izvesti dobru nastavu? Mogli biste pomisliti da, poput lisice u basni, pričam kako je grožđe kiselo jer je visoko, odnosno da omalovažavam računalo jer se ne znam služiti njime. Naprotiv, dobro je poznato koje se fantastične mogućnosti uporabe računala u nastavi matematike otvaraju. O tome se piše i govori unutar struke već desetljeće i pol. Matematika zahtijeva poseban pristup i specijalizirane alate. Ništa niste napravili ako ste nastavnika matematike poslali na tečaj uredskih programa.

Po svemu sudeći ideju za ovakve stavove u članku dao je neki izvor u Ministarstvu ili Agenciji. Vidi se to opisu nastavnika: “Fantastičan primjer otpora dijela prosvjetara prema digitalnom dobu nije samo u stavu “računala i internet samo odvraćaju djecu od učenja” već i u živom primjeru koji, eto, joÅ¡ traje. Jedan je odjel Ministarstva obrazovanja prije nekog vremena uveo obvezu digitalne prijave učitelja na stručne seminare. Stvar je zamiÅ¡ljena jednostavno, no u praksi ima problema. Od uvoÄ‘enja novine u tom odjelu uporno zvone telefoni. Učitelji se ne znaju prijaviti, pa im referent koji nije ni sanjao da će mu to biti svakodnevni posao – pomaže u prijavi. Mahom je riječ o starijoj populaciji učitelja”. Jesu li bilježili koliko je bilo upita? Riječ je oko pedesetak tisuća korisnika, pa Å¡to ako je bilo 1000 upita? To je samo 2%. Å to bi trebala raditi helpdesk služba doli biti na raspolaganju? Nažalost, kada se neki dočepaju pozicije u administraciji MZOS-a zaboravljaju da su ondje da bi služili korisnicima, odnosno učiteljima! Krajnje je vrijeme za promjenu paradigme: ne viÅ¡e nareÄ‘ivati učiteljima nego ih opsluživati! Na primjer, osim odgovaranja na telefon, mogli su snimiti videouradak o registraciji koja, usput budi rečeno, i nije baÅ¡ iÅ¡la glatko ni nekim iskusnim korisnicima.

Kraj članka nam nudi rjeÅ¡enje problema: “Uzmemo li učiteljima grafoskop i foliju, odvedemo ih na kvalitetnu obuku (s naglaskom na kvalitetnu), podignemo li letvicu očekivanja, dobit ćemo neku vrstu selekcije.” Apsolutno točno! One dosadaÅ¡nje edukacije u organizaciji MZOS-a bile su baÅ¡ to: selekcijske! Pametni i napredni su uvidjeli da im je bolje otići iz Å¡kole. Bile su toliko kvalitetne da je profesor informatike morao polagati osnove Worda umotane u celofan ECDL-a, ostali nabubetati definiciju File Transfer Protocola koji nikada neće ni rabiti, a, iako se e-poÅ¡tom služiÅ¡ skoro dva desetljeća, trebalo je tri sata sjediti da bi “naučio” webmail na famoznom Modulu 1.

“Edukacije” i “digitalizacija” – joÅ¡ jedan izgovor za korupciju

Koliko je otiÅ¡lo novca i kome za svaki položen ECDL ispit? ZaÅ¡to oni koji su svim tim znanjima već vladali nisu dobili laptop za rad u učionici ili pola laptopa. Koliko su koÅ¡tale one interaktivne ploče Å¡to ih je u jednom navratu dobilo 40 Å¡kola, a koje su već u tom trenutku bile tehnoloÅ¡ki pregažene i u praksi većina tih ploča nije se rabila niti nekoliko nastavnih sati? Ima puno takvih zaÅ¡to u dosadaÅ¡njem procesu digitalizacije Å¡kola. Kao druÅ¡tvo teÅ¡ko smo bolesni od korupcije i svekolike zloporabe u upravljanu javnim novcem. Javnost bi morala znati tko se, zaÅ¡to i iz kojih interesa zalaže za digitalizaciju obrazovnog sustava. Kao graÄ‘anin od novina očekujem da rasvjetljavaju aktere, preispituju projekte i slijede trag novca. O tome bih u novinama volio čitati, a ne Å¡to netko tko se dočepao pozicije u hijerarhiji misli o svojim bivÅ¡im kolegama. Da parafraziram: ZaÅ¡to bi se novinari danas, s malom ali relativno stabilnom (neugroženom) plaćom, dodatno raspitivali? ZaÅ¡to da rade neÅ¡to Å¡to ne moraju? Ili drugim riječima: zaÅ¡to bi se bavili istraživačkim novinarstvom, ako članak možeÅ¡ napisati stavivÅ¡i mikrofon pred nos nekom na položaju?”

Srećom, taj netko u MZOS-u ipak ne bi otpuÅ¡tao nastavnike. Ima rjeÅ¡enje: “Pri čemu nitko ne kaže da bi stari, dobri profesor bio poražen od nove tehnologije i istjeran u mirovinu. Ionako nam – gledamo li radna mjesta po Å¡kolama u svijetu – nedostaje kvalitetnog savjetničkog i upravljačkog kadra, mjesta koja zahtijevaju iskustvo.”

A možemo li se javiti mi koji nismo poraženi od tehnologije iako imamo tek nekoliko godina do mirovine? Da poučavamo kolege baÅ¡ toj tehnologiji, Å¡to u biti i radimo, na aktivima, skupovima, časopisima i, naravno, preko interneta. Najčešće zabadava. Mo’Å¡ mislit’ da će se u Hrvatskoj dogoditi lov na pametne glave koje će onda sustav na najbolji mogući način upregnuti u opći napredak. ViÅ¡e me je strah da će velike poslove i akcije u javnom sektoru ubaciti svoje poltrončiće i nećake. A za nastavnike koji su napredovali do te mjere da izraÄ‘uju nastavne materijale na razini svjetske kvalitete tko mari. JoÅ¡ bi mogli biti optuženi da trče pred rudo, jer za njih jednostavno nema mjesta u svim ovim pomalo bezglavim digitalizacijama, koje ponekad nazivam grlom u ajpede.

Autor je nastavnik matematike na Gimnaziji i strukovnoj školi Jurja Dobrile u Pazinu. Također je predsjednik udruge Normala, jedan od suradnika na projektu lokalizacije programa GeoGebra za hrvatski jezik, autor brojnih članaka vezanih za učenje matematike, kako edukativnih, tako i o edukaciji, i aktivno sudjeluje na nekoliko interaktivnih servisa na kojima pomaže učenicima da lakše savladaju sadržaje iz matematike.