Grlom u ajpede

piše: Šime Šuljić

Jutarnji list 25. studenog objavio je članak pod naslovom Hrvatske škole ne žele ući u digitalno doba. Ah Jutarnji, bilo bi najbolje reći i ne čitati dalje. Zamišljam sliku obližnje škole i pred njenim stubama dostavni kombi CityExpressa punog tableta, LCD projektora i pametnih ploča … Vozač i pomoćnik pokušavaju isporučiti robu, ali ih pred ulazom u zgradu čeka ravnatelj škole i tvrdi da oni to nisu naručili. Za svaki slučaj, da ona dvojica ne bi obrlatili ravnatelja, učiteljice i učitelji su formirali živi zid oko škole. Glasnu podršku sa svih prozora škole daju im učenici vičući: ne će-mo aj-pe-de, ne će-mo aj-pe-de! Kad je opasnost taj dan minula, odmah je sazvan Školski odbor koji je jednoglasno odbio digitalizaciju škole, te predložio mjere opreza da se sveprisutna tehnološka opasnost uvuče na mala vrata u sve pore života Škole.

Napuštam slike koje pobuđuje naslov članka i pokušavam čitajući otkriti razlog zašto škole ne žele ući u doba u kojem već zapravo jesu. Štogod da znači pojam digitalizacija, koji se intenzivno u medijima rabi posljednjih tjedana, činjenica je da su određeni procesi u obrazovnom sustavu već digitalizirani i s više ili manje problema dobro uhodani. Neki su sveobuhvatni kao što je sve vezano za polaganje državne mature osim samog čina pisanja, upis na fakultete, upis u srednje škole, prijava nastavnika na seminare, e-matica i ispis svjedodžbi, … E-dnevnik je sustav otvoren svima ali za sada mu se priključuju škole koje uspiju osigurati dovoljno opreme za provedbu projekta. Iako rijetke, ipak postoje škole koje gotovo u svakoj učionici imaju računalo i projektor, neke imaju i pametne ploče, neke čak učionicu s tabletima ili računalima za nastavu svih predmeta, a ne samo nastavu informatike. Naravno, da mnogi učitelji koji imaju mogućnosti već rabe modernu tehnologiju u nastavnom procesu svog predmeta. Nažalost zbog gospodarske krize i krize upravljanja reže se proračun i nije za očekivati da će se sada pojačano trošiti na informacijsko-komunikacijsku tehnologiju. U čemu je onda poanta članka u Jutarnjem?

Neki već provode digitaliziraju, ali o vlastitom trošku!

Iako članak polazi od problema nedovoljne opremljenosti škola i nedovoljnog ulaganja u informatičku opremu, vrlo brzo se obrušava na učitelje koji su valjda jedina nepremostiva prepreka ulasku IK tehnologije u učionice. Postavlja pitanje:“Zašto bi se učitelji danas, s malom ali relativno stabilnom (neugroženom) plaćom, dodatno obrazovali? Zašto da rade nešto što ne moraju? Ako bi ovo retoričko pitanje trebalo pokrenuti velik broj onih u zbornicama koji doista ne mare za suvremene procese u poučavanju, pitam se neće li povrijediti nezanamariv broj onih koji donose svoje računalo ili tablet u školu i svoju opremu koriste da bi izvodili nastavu. Jedan je kolega neki dan izjavio na FB grupi, komentirajući baš ovaj članak, da razmišlja o kupovini svog LCD projektora jer ga njegova škola nema! Na takvu ideju dolazi jer je očito toliko vremena utrošio na izradu digitalnih nastavnih materijala da je sada nabava LCD projektora po bilo koju cijenu logičan slijed uloženog truda. Ciljani dio zbornica ni najmanje ne brine kakva im pitanja upućuje nekad najtiražniji dnevni list u Hrvata, jer osjećaju da im mogu samo staviti soli na rep ili ih poslati na informatičko obrazovanje, a njega će, kao i zaštitu na radu, uspješno položiti. Uostalom, ne bi im to bilo prva edukacija te vrste. Prošli su ih najmanje nekoliko, briga ih kada drugi plaća. Hoće li onaj drugi dio zbornice, koji to nešto već radi, a da nije išao na edukaciju ili je pak bio prisiljen ići na tečajeve koji mu uopće nisu bili ni od kakve koristi, zastati i zapitati se: zašto radim nešto što ne moram? Je li to bio cilj ovog članka? Da, zašto pratiti svoju struku na Mreži i silne sate utući da bi oblikovali nastavne sadržaje za rad u učionici? Zašto da rade nešto što ne moraju je doista pravo pitanje, ali je krivo adresirano. Potrebno ga je uputiti onima koji upravljaju obrazovnim sustavom i ravnateljima škola. Uz malu modifikaciju: kako ćete postići da vam ljudi rade nešto što ne moraju? Ako su doista menadžeri u obrazovanju naći će načina, a ako nisu, maknite ih. Ali im treba dati ovlasti da visoko obrazovanom učitelju koji dozvoljava da ga pregazi vrijeme pokažu vrata.

Referentima u Ministarstvu teško je i odgovarati na telefon

Od svih faktora koji čine školu udri samo po učiteljima, a kad već po njima, naš će tisak najradije i posebnim guštom udariti po nastavi i učiteljima matematike. Ni ovaj članak nije izbjegao tom stereotipu. Tako piše: Ili drugim riječima: zašto bi koristili PC u nastavi matematike, ako grafoskop radi, a u tajništvu ima još folija? Istina, ako danas još netko u školi koristi grafoskop onda je to vjerojatno učitelj matematike. To nastavno sredstvo se, za razliku od drugih predmeta, moglo u matematici koristiti na vrlo pametan i kreativan način. Preklapajući foliju preko folije, pišući ili crtajući po njoj pred očima učenika, vrlo ih se prirodno moglo voditi kroz spoznajni proces u matematičke apstraktne sadržaje. Ako je neki nastavnik s grafoskopom izuzetno vješt i izvodi dobru nastavu, u čemu je problem da ne nastavi tako? Zar je računalo čarobni štapić koji sam po sebi garantira da ćemo rabeći ga izvesti dobru nastavu? Mogli biste pomisliti da, poput lisice u basni, pričam kako je grožđe kiselo jer je visoko, odnosno da omalovažavam računalo jer se ne znam služiti njime. Naprotiv, dobro je poznato koje se fantastične mogućnosti uporabe računala u nastavi matematike otvaraju. O tome se piše i govori unutar struke već desetljeće i pol. Matematika zahtijeva poseban pristup i specijalizirane alate. Ništa niste napravili ako ste nastavnika matematike poslali na tečaj uredskih programa.

Po svemu sudeći ideju za ovakve stavove u članku dao je neki izvor u Ministarstvu ili Agenciji. Vidi se to opisu nastavnika: “Fantastičan primjer otpora dijela prosvjetara prema digitalnom dobu nije samo u stavu “računala i internet samo odvraćaju djecu od učenja” već i u živom primjeru koji, eto, još traje. Jedan je odjel Ministarstva obrazovanja prije nekog vremena uveo obvezu digitalne prijave učitelja na stručne seminare. Stvar je zamišljena jednostavno, no u praksi ima problema. Od uvođenja novine u tom odjelu uporno zvone telefoni. Učitelji se ne znaju prijaviti, pa im referent koji nije ni sanjao da će mu to biti svakodnevni posao – pomaže u prijavi. Mahom je riječ o starijoj populaciji učitelja”. Jesu li bilježili koliko je bilo upita? Riječ je oko pedesetak tisuća korisnika, pa što ako je bilo 1000 upita? To je samo 2%. Što bi trebala raditi helpdesk služba doli biti na raspolaganju? Nažalost, kada se neki dočepaju pozicije u administraciji MZOS-a zaboravljaju da su ondje da bi služili korisnicima, odnosno učiteljima! Krajnje je vrijeme za promjenu paradigme: ne više naređivati učiteljima nego ih opsluživati! Na primjer, osim odgovaranja na telefon, mogli su snimiti videouradak o registraciji koja, usput budi rečeno, i nije baš išla glatko ni nekim iskusnim korisnicima.

Kraj članka nam nudi rješenje problema: “Uzmemo li učiteljima grafoskop i foliju, odvedemo ih na kvalitetnu obuku (s naglaskom na kvalitetnu), podignemo li letvicu očekivanja, dobit ćemo neku vrstu selekcije.” Apsolutno točno! One dosadašnje edukacije u organizaciji MZOS-a bile su baš to: selekcijske! Pametni i napredni su uvidjeli da im je bolje otići iz škole. Bile su toliko kvalitetne da je profesor informatike morao polagati osnove Worda umotane u celofan ECDL-a, ostali nabubetati definiciju File Transfer Protocola koji nikada neće ni rabiti, a, iako se e-poštom služiš skoro dva desetljeća, trebalo je tri sata sjediti da bi “naučio” webmail na famoznom Modulu 1.

“Edukacije” i “digitalizacija” – još jedan izgovor za korupciju

Koliko je otišlo novca i kome za svaki položen ECDL ispit? Zašto oni koji su svim tim znanjima već vladali nisu dobili laptop za rad u učionici ili pola laptopa. Koliko su koštale one interaktivne ploče što ih je u jednom navratu dobilo 40 škola, a koje su već u tom trenutku bile tehnološki pregažene i u praksi većina tih ploča nije se rabila niti nekoliko nastavnih sati? Ima puno takvih zašto u dosadašnjem procesu digitalizacije škola. Kao društvo teško smo bolesni od korupcije i svekolike zloporabe u upravljanu javnim novcem. Javnost bi morala znati tko se, zašto i iz kojih interesa zalaže za digitalizaciju obrazovnog sustava. Kao građanin od novina očekujem da rasvjetljavaju aktere, preispituju projekte i slijede trag novca. O tome bih u novinama volio čitati, a ne što netko tko se dočepao pozicije u hijerarhiji misli o svojim bivšim kolegama. Da parafraziram: Zašto bi se novinari danas, s malom ali relativno stabilnom (neugroženom) plaćom, dodatno raspitivali? Zašto da rade nešto što ne moraju? Ili drugim riječima: zašto bi se bavili istraživačkim novinarstvom, ako članak možeš napisati stavivši mikrofon pred nos nekom na položaju?”

Srećom, taj netko u MZOS-u ipak ne bi otpuštao nastavnike. Ima rješenje: “Pri čemu nitko ne kaže da bi stari, dobri profesor bio poražen od nove tehnologije i istjeran u mirovinu. Ionako nam – gledamo li radna mjesta po školama u svijetu – nedostaje kvalitetnog savjetničkog i upravljačkog kadra, mjesta koja zahtijevaju iskustvo.”

A možemo li se javiti mi koji nismo poraženi od tehnologije iako imamo tek nekoliko godina do mirovine? Da poučavamo kolege baš toj tehnologiji, što u biti i radimo, na aktivima, skupovima, časopisima i, naravno, preko interneta. Najčešće zabadava. Mo’š mislit’ da će se u Hrvatskoj dogoditi lov na pametne glave koje će onda sustav na najbolji mogući način upregnuti u opći napredak. Više me je strah da će velike poslove i akcije u javnom sektoru ubaciti svoje poltrončiće i nećake. A za nastavnike koji su napredovali do te mjere da izrađuju nastavne materijale na razini svjetske kvalitete tko mari. Još bi mogli biti optuženi da trče pred rudo, jer za njih jednostavno nema mjesta u svim ovim pomalo bezglavim digitalizacijama, koje ponekad nazivam grlom u ajpede.

Autor je nastavnik matematike na Gimnaziji i strukovnoj školi Jurja Dobrile u Pazinu. Također je predsjednik udruge Normala, jedan od suradnika na projektu lokalizacije programa GeoGebra za hrvatski jezik, autor brojnih članaka vezanih za učenje matematike, kako edukativnih, tako i o edukaciji, i aktivno sudjeluje na nekoliko interaktivnih servisa na kojima pomaže učenicima da lakše savladaju sadržaje iz matematike.