(24 sata) Mnogi profesori znaju taj izraz lica. Pogled tate usmjeren u pod i nelagodno vrti palÄeve dok objaÅ¡njava da je mali imao virozu, gadno je kaÅ¡ljao i da će donijeti ispriÄnicu lijeÄnika. Sigurno dolazi u ponedjeljak odgovarati usmeno za taj ispit.
Majka, pak, samouvjereno gleda profesora u oÄi i kaže: Da, bila je bolesna, znate to su neki ženski problemi… Bolje me nemojte niÅ¡ta pitati. Znate to su te godine…
ÄŒesto profesori imaju ovakve situacije u kojima izbjegavajući loÅ¡u ocjenu ili test u dogovoru sa svojom djecom roditelji gledaju profesore u oÄi i lažu. Znaju to profesori dobro… Znaju to i djeca.
Šalju li time poruku da se trud ne isplati i da se ne treba biti odgovoran prema svojim obvezama. Kako će to kasnije utjecati na ponašanje djeteta i socijalizaciju.
Može li se to kasnije loÅ¡e odraziti i na gospodarstvo ako djecu ne uÄimo odgovornosti i da priznaju svoje greÅ¡ke, nego da se mogu izvlaÄiti?
Pa što ako padne razred? Je li to najgore što mu se može dogoditi u životu?
Nije li bolje priznati da postoji problem i pokuÅ¡ati ga sustavno rijeÅ¡iti…