Glad!

“Kad je riječ o obrazovanju, nema referenduma. Ima, međutim, određenih pojava kojima bi se trebao pozabaviti širi dijapazon eksperata, uglavnom medicinske ili kriminalističke struke. Tako, recimo, Vladino službeno glasilo, Jutarnji list, danima bombardira javnost i sizifovskom upornošću kontaminira medijski prostor tekstovima koji profesore prikazuju kao teret društva, neradnike koji bi uz tri slobodna mjeseca još i primali plaću. Članke ovakve provenijencije uglavnom potpisuje uvijek ista novinarka, a odišu smislenošću i točnošću kao da su nastali na kursu za desetare bivše JNA!”

Piše: Žukov

Iz studentskih dana u Zadru ostale su mi mnoge lijepe uspomene, iz pitomih vremena kad se još moglo studirati bez da roditelje opteretite s tri kredita i hipotekom na obiteljske nekretnine, vremena kad se činilo da je ulaganje u sebe isplativa investicija, i da će zemlji znanja biti stalo do mladosti koja joj može toliko toga dati, ne pitajući što će dobiti zauzvrat. Grad iznimne ljepote zauvijek će mi ostati u sjećanju, kao i najzgodnije kolegice s ove strane Velebita, secesijska zgrada Sveučilišta, najljepša u nas, i noćne rasprave s najboljim prijateljem, danas uglednim vukovarskim intelektualcem. Sjećam se, međutim, i predavanja profesora antičke povijesti, divnog čovjeka i velikog erudita, koji je nama, budućim akademskim građanima često znao govoriti o svojevrsnom kraju povijesti. Uistinu, povijest jasno svjedoči – civilizacije su uglavnom nestajale ne zbog vanjske prijetnje, već zbog unutarnjeg urušavanja – moralne, humane, kulturološke dekadencije!

Hrvatska je školski primjer navedenog, jer unatoč zavidnom broju stoljetnih dušmana, nitko nije domovinu ogolio poput zimske živice doli njenih najvećih sinova, jednom rukom čvrsto na srcu, a drugom u džepu (tuđem, dakako)! Pritom se, ne slučajno, najviše devastiraju ključni resursi, pogotovo zdravstvo i obrazovni sustav (jer glava služi za klimanje, nipošto za promišljanje, ako sebi dobro želite). Konstanta je to nacionalne politike zadnjih dvadeset godina, ali najdalje se u tom pravcu otišlo za mandata bivšeg ministra, koji se pritom uspio posvađati vjerojatno i s inventarom u vlastitom uredu.

Hrvatski je obrazovni sustav, zahvaljujući ovakvima, postao, kao i naše društvo u cjelini, vrlo težak pacijent. Uz toliko liječnika u tako časnom i altruističkom poslu kakav je politika, očekivao bi čovjek da u hrvatskom društvu vlada zdravija atmosfera. Ipak, sve što se s nacionalnim habitusom događa zadnjih dvadesetak godina moglo bi se opisati svakako, samo ne kao zdravo! Postajemo robovi u vlastitoj domovini, bolesno i depresivno društvo u jednoj od najljepših zemalja Europe! Kad ste zadnji puta na ulici vidjeli nasmijanog Hrvata, pod uvjetom da ima manje od jednog promila u krvi? Kao odgovor na sustavno rastakanje temelja ove države, niču referendumske inicijative (znakovita pojava u zemlji koja od demokracije nije vidjela ni D)! Odaziv je, za hrvatske prilike, sasvim solidan. Podršku daju oni koji su prvobitnu akumulaciju kapitala na hrvatski način osjetili na svojoj koži, oni koji imaju dovoljno slobodnog vremena za potpisivanje jer su ostali bez posla u nekoj privatiziranoj firmi koju je za kunu stekao neki domoljubni zlatni dečko, oni koje je bog profita odavna izbacio iz svog čistilišta, žrtve jedne blistave ideje o dvjestotinjak hrvatskih direktora svemira, oni koji su odavna izgubili svaku vjeru u bilo koju instituciju ovog društva, konkretni ljudi s imenom, prezimenom i OIB – om – to je, naime, jedino što još mogu u borbi s podivljalim neoliberalizmom! Ova poplava referenduma zanimljiva je, međutim, i s jednog šireg aspekta – pokazuje, naime, kakvu bismo državu mogli imati kad bismo se češće ponašali kao suveren u svojoj domovini, a manje kao nijemi promatrači pretvaranja Hrvatske u nacionalni socijalni slučaj.

Kad je riječ o obrazovnom sustavu, nema čak ni referenduma. Ima, međutim, osobito zadnjih dana, određenih pojava kojima bi se trebao pozabaviti širi dijapazon eksperata, uglavnom medicinske ili kriminalističke struke. Tako, recimo, Vladino službeno glasilo, Jutarnji list, danima, već prema potrebi, bombardira javnost i sizifovskom upornošću kontaminira medijski prostor tekstovima koji profesore prikazuju kao teret društva, neradnike koji bi uz tri slobodna mjeseca još i primali plaću. Članke ovakve provenijencije uglavnom potpisuje uvijek ista novinarka, a odišu smislenošću i točnošću kao da su nastali na kursu za desetare bivše JNA! Potom, nema tome puno, isti list (baš čudno, zar ne?) objavljuje dopis stanovitoga profesora Borisa Dudaša s Riječkog sveučilišta, upućen resornom ministarstvu! Taj je pak, doživjevši prosvjetljenje i uvažavajući činjenicu kako papir podnosi i najveće budalaštine, iznio prijedlog da se svim zaposlenicima u obrazovnom sustavu, odnosno svima u javnim službama ukine plaćanje putnih troškova. Tu neviđenu manifestaciju oštroumlja opravdava činjenicom kako u suprotnom neće biti sredstava za plaće zaposlenih u visokom školstvu?! Ide i dalje, navodeći primjer Njemačke, gdje zaposlenicima, kako piše, ne pada na um tražiti od države da im plaća troškove prijevoza! Začudo, nije se dosjetio kako bi se uštede mogle ostvariti, recimo, ukidanjem dodataka na plaće zaposlenih u sustavu visokog školstva, koje su ionako daleko iznad državnog prosjeka! Nije promislio ni da bi se vjerojatno svi nastavnici u Hrvatskoj drage volje odrekli putnih troškova, po uzoru na njemačke kolege, kad bi imali, recimo, i primanja kao njemački kolege! Ipak, sasvim je moguće da je ovaj mudri čovjek u pravu, jer ako ga citira Jutarnji, njegova riječ jamačno ima težinu!

Budući da nevolja nikad ne dolazi sama, par dana nakon ovog izljeva ingenioznosti, svojim ukazanjem počastio nas je i resorni ministar. Jedan dnevni list (trebam li navoditi koji) prenosi izjavu ministra kako on osobno ne zna ni za jednu zemlju EU osim Slovenije, koja svojim profesorima plaća prijevoz do radnog mjesta! Ja, recimo, osobno ne znam ni za jednu zemlju EU koja u obrazovni sustav ulaže manje od 3 % BDP – a, osim Hrvatske, ili u kojoj ravnatelj škole može biti netko bez sveučilišne diplome, ali dobro sad, zar ćemo uvaženog ministra peglati takvim sitnicama?! Ta djelujemo u zemlji u kojoj dvanaesta plaća profesorskog kadra nije planirana u proračunu, a i ostalih jedanaest sve više postaje upitno. Da je ministru do ušteda, porazmislio bi o (pre) skupom najmu zgrade na Sveticama, ili ukinuo koju od milijun i jedne agencije za uhljebljivanje stranačkog kadra! Ovako, iz ovih izjava dade se naslutiti što nas dogodine čeka po pitanju troškova prijevoza!

Nije, međutim, trebalo čekati čak dogodine da svoje viđenje hrvatske renesanse javnosti podastre i Martina Dalić, dopisni član Panteona hrvatskih zaslužnika. Po njoj, Hrvatska nije u devetom krugu pakla zato jer se u njoj previše kralo, već jer se premalo radi. Tako, ona bi liječnike i profesore plaćala po uspjehu, odnosno, učinku. Takav prijedlog iznosi osoba koja bi, kad bi se prema tom modelu uspjeha plaćalo nju i njene saborske kolege, vjerojatno skapavala od gladi! Ovdje ću se suzdržati čak i od komentara i analize – izjava govori sama za sebe (kao i činjenica da je i ova umotvorina objavljena u… no dobro, nećemo biti zločesti)!

Da je na ovome stalo, rekao bi čovjek – dva, tri redikula, i eto meni kolumne! Ali, nije stalo. Nema tome dugo, organi gonjenja uđoše u Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja! Zamislite – kriminal u tom hramu obrazovnog progresa! Dok veleumovi iz ministarstva vrebaju nije li neki od buržuja iz zbornica zamračio kakav laptop od izdavačkih kuća, pod nosom im je godinama metastazirala otimačina javnog novca! Što reći, policija ovih dana radi i prekovremeno (neplaćeno, dakako)!

Punom parom radi i ekipa sa Svetica. Eto su postrožili pedagoške mjere. Od sad će u hrvatskim školama vladati samostanski mir i tišina, sve pod budnom paskom opata, pardon, ravnatelja! Šalu na stranu, krajnje je vrijeme da se odgovorni pozabave ovim problemom! Unatoč onim karikaturalnim mjedenim pločicama koje Vas upozoravaju kako se nalazite na mjestu nulte tolerancije na nasilje, hrvatske su škole pune nasilja poput zvjerinjaka. Veća je šansa da vam dijete oštemaju ili raščereče pod odmorom, nego na glavnom kolodvoru u gluho doba noći! Međutim, nema zime, Ministarstvo je taj problem upravo riješilo jednim potezom pera!

No, čim oni riješe jedan problem, novinari iskopaju dva nova. Tako se ovih dana javnost zgraža nad činjenicom kako u belomanastirskoj osnovnoj školi djeca gladuju u 21. stoljeću! Gladuju i u drugim školama, samo se o tome šuti. Ne želimo za to znati, lakše je okrenuti glavu nego priznati samima sebi da smo kao društvo dosegli dno dna! A ni tajming nije baš najsretniji, jer – ipak je predizborna kampanja!
Dakako, šećer ostaje za kraj, tema koja mi je uža specijalnost – ovih dana međunarodno istraživanje TALIS razotkrilo je hrvatske ravnatelje kao uvjerljivo najneobrazovanije od svih ravnatelja u 34 zemlje zahvaćene istraživanjem! Od 34 zemlje, naši su ravnatelji na zavidnom 34. mjestu!!! U osnovnom školstvu ima ih 188 bez fakultetske naobrazbe, dobar dio ih ne govori strane jezike, a da ih je podvrgnuti ispitivanju obrazovne zakonske regulative, rezultati bi bili još porazniji od TALIS–ovih (ukoliko je to uopće moguće)! Osobno sam imao čast upoznati ravnateljice koje prolaze porođajne muke kad treba napisati jedan smislen i gramatički točan dopis ili izgovoriti strana imena, ali zato briljiraju kad treba lobotomizirati školski odbor, dilati tračeve po selu i voditi računa o tome tko je čiji ljubavnik! Mentalni sklop i duhovna bijeda ovakvih ravnatelja djeluju na atmosferu u školi razornije od bilo kakvog cijepanja atoma! Ministarstvo ovaj problem misli riješiti licenciranjem ravnatelja, namjesto da šupira ravnatelje bez VSS, i omogući mlađem i visokoobrazovanom kadru da vodi škole. Zar će VŠS ravnatelji licencama pokrivati rupe o obrazovanju? Valjda po onoj staroj hrvatskoj – ja, doduše, ne znam plivati, ali mogu nabaviti potvrdu da znam! Ne čudi stoga da je upravo ovih dana Europska komisija objavila kako je hrvatski obrazovni sustav toliko loš, da se u njega ne isplati ulagati novac!

Naprosto – nije mu dopušteno da bude uspješan u zemlji u kojoj uspijeva samo neuspjeh, a uspjeh se, uglavnom, ne prašta!