Kako naše škole proizvode nepismene učenike?

(T-Portal) Nije tajna to da u našem sustavu obrazovanja već desetljećima mnogo toga nije kako treba. Potvrđuju to i rezultati PISA testova koji pokazuju da su naši mladi ispodprosječni u matematičkoj, čitalačkoj i prirodoslovnoj pismenosti, a slično se može zaključiti i na temelju tradicionalnog straha naših maturanata od prirodnih i tehničkih fakulteta

U tom kontekstu, osobito kada je riječ o prirodoznanstvenim predmetima poput matematike, fizike, kemije i biologije, često se mogu čuti kritike u kojima se upozorava na previše bubanja i na preopterećenje nepotrebnom faktografijom s jedne strane te na nedovoljan rad na razumijevanju biti, odnosno znanstvene metode s druge.

Reforme u školstvu, osobito novi kurikulum, trebale bi riješiti ovaj problem; barem se tako najavljuje. No mi smo od stručnjaka pokušali doznati što temeljno nije dobro u poučavanju znanosti u našim školama te što treba postići.

Učenje znanstvene metode učenje je razmišljanja

Tajnik udruge Nastavnici organizirano Dalibor Perković, srednjoÅ¡kolski profesor fizike iz Zagreba, smatra da je problem s bubanjem činjenica to Å¡to se naučena faktografija, ako se redovno ne koristi, brzo zaboravlja, Å¡to nije slučaj s učenjem ‘metode’ i ‘razmiÅ¡ljanja’.

‘Danas kada preko interneta u nekoliko sekundi možete dobiti koju god informaciju želite, besmisleno je stavljati naglasak na učenje faktografije. Ono Å¡to nedostaje u Å¡kolstvu jest naučiti djecu Å¡to da rade s tim podacima, kako da ih interpretiraju i obraÄ‘uju. No ovdje treba biti oprezan: treba reći da ‘ne valja stavljati naglasak na učenje faktografije’, ali to ne znači da bi bilo dobro ‘ukinuti ili drastično smanjiti učenje faktografije’. Neke stvari ipak treba naučiti, pa i napamet, kako bi u učenju metode ili obrade podataka, najjednostavnije rečeno, učenici imali podatke s kojima mogu baratati. Ako niÅ¡ta ne naučite, nemate Å¡to obraÄ‘ivati’, rekao je Perković.

No ističe da je problem u tome što je u našim školama dominantan aspekt bubanja.

‘On se ponekad uspjeÅ¡no upakira u neÅ¡to drugo, ali ostaje činjenica da se u hrvatskim Å¡kolama savladava ‘gradivo’, a ne ‘uči’, joÅ¡ manje ‘uči raditi”, dodaje.

Sličnog mišljenja je i dr. sc. Boris Jokić iz Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja, prema kojem je jedan od glavnih nedostataka hrvatskog obrazovanja upravo manjak razvijanja i usvajanja znanstvene metode.

‘Ona je važna ne samo radi obrazovanja budućih znanstvenika, već joÅ¡ viÅ¡e radi razvoja znanstvenog razmiÅ¡ljanja cjelokupne populacije. Gotovo sve razvijene zemlje inzistiraju na iskustvenom učenju, učenju otkrićem i eksperimentiranjem kao važnim elementima razvoja mladih ljudi, kao i razvoja njihovog pozitivnog stava prema znanosti’, kaže Jokić.

Prema Perkoviću, nedostatak učenja i razumijevanja znanstvene metode vodi u nesposobnost prilagodbe suvremenoj i dinamičnoj civilizaciji u kojoj se sa svih strana nude informacije, od kojih su mnoge netočne, te u manjak fleksibilnosti u životu i poslu, što u društvu koje se brzo mijenja ne može biti ništa drugo nego katastrofa.

Jokić je uvjeren da bi inzistiranje na razumijevanju pozitivno djelovalo na stavove učenika jer su spomenute metode učenja bliže svakodnevnom iskustvu djece.

‘One bi i dugoročno bile pozitivne jer, premda ljudi ne razmiÅ¡ljaju i ne donose odluke isključivo koristeći znanstveni pristup, važno je vrlo rano predstaviti učenicima osnove postavljanja ciljeva, hipoteza, variranja i donoÅ¡enja zaključaka. Svjetska iskustva pokazuju da djeca navedeno vrlo lako transferiraju u druge životne situacije te racionalnije donose odluke’, kaže Jokić.

Zapreka je potpuna nacionalna nebriga za obrazovanje

Perković smatra da je glavna zapreka ovakvom sustavu obrazovanja potpuna nebriga cjelokupne nacije za obrazovanje. Nebriga vlasti, ističe, tu je samo posljedica, što, naravno, ne amnestira Vladu i Ministarstvo od njihovog značajnog dijela odgovornosti.

‘Å kolski sustav trenutno ne funkcionira ni u jednom svom aspektu. To Å¡to vidimo da se kotačići vrte, da se neÅ¡to radi, ne znači funkcionalnost. Jednostavno, energija se troÅ¡i, a rad se ne obavlja. Zapreke organiziranju nastave onako kako treba su manjak svega – i prostora i vremena i organizacijskih i materijalnih pretpostavki, a u velikom broju slučajeva i kvalificiranih nastavnika’, kaže Perković.

Ideje prema kojima bi u prirodoznanstvene predmete trebalo uvesti viÅ¡e praktičnog rada i eksperimenata poput poznatih ‘znanstvenih projekata’ u zapadnim zemljama Jokić snažno podržava.

‘Zaista je potrebno uvesti Å¡to viÅ¡e praktičnog rada u hrvatsko obrazovanje. U obrazovanju za vrijeme socijalizma, Å¡togod tko mislio o njemu, barem ste jednom tijekom Å¡kolovanja zaÅ¡ili gumb, zabili čavao ili skuhali jaje. Analizirajući danaÅ¡nje obrazovanje, jasno je da nema praktičnog elementa’, kaže naÅ¡ stručnjak.

Treba li nam objedinjavanje predmeta u ‘znanost’?

I Jokić i Perković slažu se da bi u prirodoznanstvene predmete trebalo unijeti viÅ¡e interdisciplinarnosti. To se, kažu, može provesti objedinjavanjem u predmet ‘znanost’, no ne nužno.

‘Nama ne treba ‘smanjenje broja predmeta’, Å¡to je koncept nastao iz zastarjele koncepcije Å¡kolovanja po kojoj je nastava podijeljena u ladice koje jedna s drugom nemaju veze. Svaka reorganizacija se pritom svodi na premjeÅ¡tanje ili ukidanje ladica. Ono Å¡to nama treba jest reforma sustava ladica u neÅ¡to Å¡to će viÅ¡e izgledati kao otvorena, povezana polica’, kaže Perković.

Jokić je uvjeren da je moguće imati dobro znanstveno obrazovanje i kroz jedan predmet i kroz više njih. No ističe da je niska povezanost predmeta u hrvatskom obrazovanju te da je vrlo upitno doživljavaju li učenici znanost kao cjelinu.

‘Moja istraživanja ukazuju na to da se njihov doživljaj poučavanja prirodnih znanosti može opisati kao načelno pozitivan, ali bez iskrenog interesa i posvećenosti. TakoÄ‘er mislim da bi se znanost trebala poučavati od prvog razreda osnovne Å¡kole’, kaže Jokić.

Naši učenici ne uče previše, naprotiv!

Obojica stručnjaka također se slažu da je pretjerana histerija koja se diže oko navodne preopterećenosti naših učenika gradivom; kažu – u inozemstvu se još mnogo više uči.

‘Ono po čemu se dobre Å¡kole u inozemstvu razlikuju od hrvatskih jest to da ima puno viÅ¡e samostalnog učeničkog rada; u druÅ¡tvenim znanostima piÅ¡u se eseji i analize, a u prirodnima se izvode znanstveni projekti. MeÄ‘utim kod nas su, čak i u najboljim i najnaprednijim Å¡kolama, predavanje ex catedra i ispitivanje naučenog okosnica sustava’, upozorava Perković.

Jokić kaže da su hrvatski učenici opterećeni samo zato što su uglavnom suočeni s jednim oblikom kognitivne aktivnosti, a to je pamćenje napamet i reprodukcija temeljena na činjenicama i faktografskom znanju.

‘Oni mogu puno viÅ¡e nego Å¡to to javnost misli, ali ih treba dovesti u situaciju da to Å¡to mogu izraze i primijene. Nadam se da će promjene najavljene Strategijom obrazovanja ići smjerom uvoÄ‘enja znanosti od prvog razreda osnovne Å¡kole i razvijanjem različitih sposobnosti učenika’, zaključio je Jokić.