(Slobodna Dalmacija) U Hrvatskoj još nije zabilježen slučaj kakav se prije nekoliko dana dogodio u Splitu. Zapravo, sve do jučer, ili, da budemo sasvim precizni, do prošloga ponedjeljka, takav je slučaj bio nezamisliv. Da vam je netko rekao da se to može dogoditi, pa makar i u teoriji, uputili biste ga na pregled. Ima dovoljno ustanova koje se bave takvima. A jednu bi, očito, trebalo otvoriti i u Splitu.
U gradu koji je po mnogočemu poseban, prvi i nedostižan, a poglavito po emocionalnoj zaostalosti, intelektualnoj invalidnosti i socijalnoj neosviještenosti onog dijela njegovih stanovnika koji primaju plaću upravo da budu osjetljivi, pametni i empatični, žive i Marija i Matko B., roditelji 12-godišnjeg dječaka koji je, baš kao i deseci 12-godišnjih splitskih dječaka, pao peti razred. Napunio je svjedodžbu negativnim ocjenama i “opleo” godinu.
Marija i Matko još prije 12 godina shvatili su da u životu ima puno važnijih stvari od uspjeha koji se može izmjeriti ocjenom. I nije im namjera juriti za nastavnicima kako bi njihovu djetetu uljepšali indeks. Niti su se zbog toga odlučili na javni istup.
Marija i Matko roditelji su, naime, dječaka s posebnim potrebama. Njihov 12-godišnji sin od rođenja treba pomoć pri savladavanju prepreka koje se njegovim vršnjacima čine tako lakima i jednostavnima da ih uopće ne doživljavaju preprekama.
Njihov 12-godišnji sin usporeno se razvija, te intelektualno i motorički nikad neće moći biti u istoj ravni sa svojom generacijom, no to ne znači da s njome ne može biti na istoj stazi. A neki, kasnije ćemo ih i imenovati, upravo to mu brane. Gaze po njegovu dostojanstvu i žele ga smjestiti u posebnu ustanovu. Da ga više ne vide. Ni njega ni njegove roditelje.
Tri negativne ocjene
Marija i Matko roditelji su 12-godišnjeg dječaka s posebnim potrebama koji je peti razred Osnovne škole “Spinut” završio negativnim uspjehom. Bacili su ga na godinu. A to da dijete s posebnim potrebama – koje uči po posebnom programu i kojemu je škola prije svega odgojna, a ne obrazovna institucija – dobije tri zaključne negativne ocjene, u ovom slučaju iz hrvatskog jezika, matematike i tehničkog odgoja, presedan je i dosad, prema svim dostupnim informacijama, u Hrvatskoj nezabilježen slučaj.
– Naš sin je već odrastao dječak, te se samo zbog njega nikada ne bismo odlučili na javni istup. Ovo činimo prije svega zbog druge djece i njihovih roditelja koji su tek kročili na naš put. Ovo činimo i zbog čitavoga društva, da ukažemo kako sustav u ovoj državi ne samo da ne funkcionira, nego da uopće ne postoji. Ovo činimo da svi shvate kako se na djecu s posebnim potrebama u ovoj državi i u ovome društvu gleda kao na problem, a ne kao na ljudska bića, koja imaju pravo na jednakost i ničim ne zaslužuju segregaciju kojoj su svakodnevno izloženi – govore Marija i Matko.
Sin im je četiri godine pohađao OŠ “Spinut”. Problema nije bilo. Radio je prema prilagođenom programu, ostali učenici prihvatili su ga kao ravnopravnog člana razreda, zbližili su se kao pravi prijatelji, učiteljica Vini Ballarin odnosila se prema njemu kao prema vlastitu djetetu, a u pratnji asistenta lani je bio i na ekskurziji. Nikad se u te četiri godine nitko nije žalio na njegovo ponašanje, niti su Marija i Matko imali razloga za brigu.
A onda je došao upis u peti razred…
– Odmah nam je bilo jasno u kojem smjeru vjetar puše. Ravnateljica i školska pedagogica jasno su nam dale do znanja kako ne žele da naš sin nastavi školovanje u njihovoj školi. Stalno su ponavljale kako je za njega bolje da ga se smjesti u posebnu ustanovu – s gorčinom se prisjećaju Marija i Matko.
Na tu opciju, naravno, nisu željeli pristati. Da jesu, bilo bi to kao da su digli ruke, kao da su se predali i nakon dvanaest godina teške borbe pustili da im sistem proždre ono što im je najsvetije.
– Škola nam se osvetila na najstrašniji mogući način. Nisu željeli našeg sina uvrstiti u posebnu odgojno-obrazovnu skupinu, iako je ona u školi formirana, a nisu mu omogućili ni asistenta u nastavi. I tako je bilo čitavo polugodište, sve dok Ministarstvo obrazovanja nije pozitivno odgovorilo na našu žalbu – ističu Marija i Matko, a mi ćemo u ovom trenutku zastati, i to zbog tebe, cijenjeni čitatelju, da malo sabereš misli.
Zamisli, naime, dijete s posebnim potrebama, dijete koje nije u stanju samostalno pratiti nastavu, zamisli to dijete kako iz sigurnosti četvrtoga razreda, gdje je imalo asistenta, jednu učionicu i jednu, i to majčinski brižnu, učiteljicu, prelazi u peti razred. Zamisli to dijete koje najednom, a da mu nitko nije objasnio što (ni)je skrivilo, ostaje bez pomoći asistenta i svoje učiteljice.
Dijete koje, a da nema pojma što se događa, nakon svakog školskog sata tjeraju iz jedne u drugu učionicu i koje svakih 45 minuta mijenja nastavnike, potpune strance, koji niti znaju kako mu prići ni kako ga podučavati.
Prepušten sam sebi
Zamisli, cijenjeni čitatelju, muku tog djeteta. I kaos u njegovoj maloj glavi.
Cijelo prvo polugodište 12-godišnji sin Marije i Matka B. proveo je, dakle, u redovnom razredu bez plana i programa rada, kao i bez nadzora stručne službe. Cijelo prvo polugodište nitko iz škole niti jednom nije kontaktirao roditelje djeteta koje nastavu pohađa po prilagođenom programu. Cijelo prvo polugodište uprava škole, ravnateljica i stručne službe ostavile su dijete s posebnim potrebama prepušteno samo sebi.
– Ravnateljica Sanja Čagalj i rehabilitatorica Helena Piplović, koja radi u posebnoj odgojno-obrazovnoj skupini, sustavno su, tijekom cijele školske godine, kršile sva moguća prava našeg djeteta. Tri negativne ocjene pri tome su samo vrhunac, zbog čega smo bili prisiljeni pisati i Agenciji za odgoj i obrazovanje, te dječjoj pravobraniteljici – objašnjavaju roditelji.
Šokirani su, vele, primitivizmom ravnateljice i stručnih službi OŠ “Spinut”, poglavito jer se Europska unija strogo zalaže da osobe s teškoćama u razvoju, posebno djeca, dobiju pravo na ravnopravno uključivanje u sve segmente društva, s naglaskom upravo na školovanje. Sve ostalo smatra se nečovječnošću i zločinom.
– Žrtve smo pokušaja segregacije djeteta s teškoćama u razvoju, koje se na sve moguće načine pokušava udaljiti i izolirati bez mogućnosti da se socijalizira i druži sa svojim vršnjacima – tvrde Marija i Matko.
Najviše ih boli što su im dijete – koje, ponovimo, tijekom prve četiri godine školovanja nikad nije sudjelovalo ni u najmanjem incidentu – ocrnili kao problematično i neprilagodljivo. Nasilno.
– Naš sin postaje “problematičan” tek nakon što su ravnateljica i školske stručne službe na polugodištu dobile rješenje, zapravo nalog Ministarstva obrazovanja da nastavak školovanja za njega organiziraju unutar posebne odgojno-obrazovne skupine, gdje će učiti hrvatski jezik, matematiku i prirodu, dok će odgojne predmete, likovni, glazbeni, tjelesni i tehnički, pohađati s ostatkom razreda.
No, već nakon drugog dana takve nastave rehabilitatorica Piplović zaprijetila nam je sazivanjem stručnog povjerenstva zbog toga što se naš sin navodno nasilno ponaša. A ista se situacija ponovila i sljedećih dana – kažu Marija i Matko.
S obzirom na to da im dijete nikada nije bilo agresivno, slučaj su odmah prijavili Agenciji za odgoj i obrazovanje, koja je 5. veljače ove godine u OŠ “Spinut” poslala profesora Roberta Cimpermana da provede stručni nadzor.
Viši savjetnik za odgoj i školovanje djece i mladeži s teškoćama u razvoju nakon obavljena izvida podržao je Mariju i Matka B., te je donio odluku da se za njihova sina u roku od 30 dana izradi IOOP, individualizirani odgojno-obrazovni program.
Teška srca u školi su to i napravili. Da bi od tada čekali svoj trenutak. Koji je došao onog dana kad je trebalo zaključiti ocjene.
– Učeniku koji se školuje po IOOP-u, u posebnoj odgojno-obrazovnoj skupini, u svjedožbu su upisali tri nedovoljne ocjene. Tijekom drugog polugodišta oni su samo u teoriji proveli nalog Ministarstva, dok u praksi s našim djetetom ništa nisu radili. U samo nekoliko mjeseci upropastili su sve ono dobro što je postignuto u prve četiri godine njegova školovanja – objašnjavaju Marija i Matko.
U ponedjeljak 30. lipnja, bili su pozvani na sastanak u školu. Rečeno im je da im je sin godinu završio s negativnim uspjehom. Kada je popravni, pitali su. Nema ga, odgovoreno im je. S tri zaključene jedinice ne ide se na popravni. Nego – ovaj put to nitko nije rekao, ali je svima bilo jasno koja je svrha ovih jedinica – u posebnu ustanovu.
– Proključao sam. Povišenim sam tonom, i ravnateljici i rehabilitatorici i pedagoginji i logopedici i psihologinji, kao članicama stručne službe, rekao da su sramota za hrvatsko školstvo. Rekao sam im da ih može biti sram što provode segregaciju nad djecom s posebnim potrebama i što cijelu godinu nisu obavljale svoj posao s unaprijed određenim ciljem da mog sina smjeste u posebnu ustanovu – veli Matko.
Policajci pred vratima
Još istog dana na vrata obitelji B. pokucali su policajci. Matko je morao dati iskaz, jer je prijavljen za kršenje javnog reda i mira.
– Sasuo sam im istinu u lice. A ta istina je toliko strašna da su odmah zvali policiju. Te moralne nakaze, koje su čak i pravno u krivu jer se djeci s posebnim potrebama ne smije zaključiti negativna ocjena, dok iz odgojnih predmeta ne smiju dobiti manje od trice, mene su optužile za uznemirivanje, a to što one čitavu godinu maltretiraju mog nemoćnog sina, što ga se po svaku cijenu žele riješiti i što su ga lažno okarakterizirale nasilnim, prolazi nekažnjeno.
E, neće ići, borit ćemo se do kraja, jer za naše dijete možda i jest kasno, ali nije za stotine druge djece koja bi tek mogla dopasti u ruke ovakvih spodoba. Pri čemu ih je, a to svakako napišite, u Splitu najviše. Najzatucanija smo sredina u Hrvatskoj, to svi znaju i svi se, gdje god s našim sinom dođemo, tome iščuđavaju – zaključuje Matko B.
Slučaj su, naravno, još jednom prijavili Agenciji za odgoj i obrazovanje. Njezin ravnatelj Vinko Filipović otkrio nam je kako je izdao hitnu suglasnost da se već u utorak, dakle sutra, u OŠ “Spinut” provede novi stručno-pedagoški nadzor nakon kojeg će izdati i priopćenje za javnost.
Dosad nezabilježen slučaj
Na pitanje je li se ikad u Hrvatskoj dogodilo da dijete s posebnim potrebama zbog zaključenih negativnih ocjena ne prođe godinu, u Agenciji za odgoj i obrazovanje nisu mogli decidirano odgovoriti. Ali, za tako nešto, priznali su, do sada nisu čuli.
U školi o svemu – šute
U Osnovnoj školi “Spinut” dočekao nas je muk. Dva dana na telefonske pozive nitko nije odgovarao, niti se itko od kontaktiranih, od ravnateljice preko stručnih službi do tajnice, pojavio na svom radnom mjestu.
Milo dijete. Uči, sluša, roditelji brižni… A oni mu „u svjedodžbu upisali tri nedovoljne ocjene“. Baš su neki zločesti u toj školi.
Sad će barba Vinko poslati nadzor školi. A da teta Milanka pošalje nadzor roditeljima?
Radi se o nezapamćenom trećerazrednom, amaterskom, bahatom, nemuštom i patetičnom novinskom članku.
Dosad nezabilježen slučaj.
Opet padamo na testu logike: škola ne odobrava nikakve asistente u nastavi. Škola može poslati zahtjev i čekati na odgovor Ministarstva (na koji se, hvala Bogu, čeka i po čitavu godinu), a i taj je odgovor često negativan jer Ministarstvo gleda da se riješi kadra, a ne da zapošljava nove.
No, najbitnije je da je novinar sve to istražio.
Najprije su roditelji bili na razgovoru kod ravnateljice i pedagogice, a onda malo dalje ih nitko nije kontaktirao cijelo polugodište. Koje sad od toga? Eto, sva sreća da roditelji nemaju nikakvu odgovornost u Lijepoj Našoj, pa se bez svečanog poziva u školi ne pojavljuju, niti im uopće pada na pamet da sami odu na individualni razgovor niti na (u prosjeku) 2 roditeljska sastanka koja su vjerojatno zakazana u tom polugodištu. Ali, eto, njima se nije pozivnica uručila.
Od kud informacija da za dijete nije postojao plan i program? Ako dijete ima službeno rješenje, plan se radi na mjesečnoj bazi za svaki predmet posebno i revidira za svaki slijedeći mjesec ako se pokažu poteškoće u usvajanju određenog sadržaja. I da baš svi učitelji iz tog razrednog odjela nisu znali da im je to u opisu posla? Ne vjerujem. Ali, recimo da nitko nije napravio taj plan, dužnost je pedagogice da ih na to upozori i da im planove pregledava. To je ista ova pedagogica koja je na početku članka bila svjesna da ima u školi dijete koje nastavu pohađa po prilagođenom programu, a onda je najednom na 4 mjeseca to zaboravila. Hmmmm….
Idemo sad malo o ocjenama: to dijete je sve te negativne ocjene nakupilo u zadnjem tjednu nastave?? Nije sigurno. Pa što su onda čitave godine radili Marija i Matko ako su znali da negativne ocjene postoje? Zašto nisu surađivali s razrednicom i predmetnim učiteljima da se putem dopunske ili na neki drugi način te ocjene malo po malo ispravljaju?
Sve se meni čini da su Marija i Matko tipični roditelji djece s posebnim potrebama koji smatraju da su nabavili papir s kojim njihovo dijete nije dužno izvršavati nikakve obveze jer ima određenih poteškoća te da su radi tog papira svi učitelji dužni dijete “pustiti” samim time što se je dijete na nastavi pojavilo. I sad se čudom čude što i po prilagođenom programu znači da ipak neki nivo sadržaja treba usvojiti.
I Agencija se tome čudi jer na sama mnogo doprinosi ovome stavu.
Ne mogu komentirati ovu patetiku o bolu i čemeru prelaska s razredne nastave u predmetnu jer je to stvarno da se čovjeku smuči tko sve može kod nas imati titulu “Novinar”.
Na stranu loše napisan članak, ako je osoblje ove škole doista bilo neprimjerenog ponašanja, zbog čega je reakcija izostala sve do srpnja? Valjda je već u prvom polugodištu bilo jasno da se ne ponašaju profesionalno te se onda odmah trebalo obavijestiti ministarstvo i agencija. Zbog čega je takva pravovremena reakcija izostala? Gdje su onda bili Marija i Matko? Stvarno čudnovat slučaj…
Pa sve su to čudnovati slučajevi, kao i ono u Osijeku (učeniku navodno nije dopušteno da bude na nastavi) što je bilo nedavno..
U dva dana u dva dnevna lista tiskaju se tekstovi o školstvu koji jedan drugome sliče kao jaje jajetu – oba govore o školama koje proganjaju svoje učenike, jednog zbog visine, drugog zbog teškoća u razvoju, oba teksta lišena svake smislenosti, oba napisana manirom pjesnika – početnika, oba šuplja i mutna kao u pijančevoj glavi – spremaju li nam se to s jeseni neke nove restrikcije u školstvu, pa valja pripremiti teren?
Modus operandi već je viđen!
Prvo, ako ravnateljici ( ovaj tekst ponukao je čak i mene da branim hrvatske ravnatelje, Bože mili, kud sam zašo ) i stručnoj službi toliko smeta dijete s posebnim potrebama, ili teškoćama u razvoju, kako nikakvih problema nije bilo u nižim razredima? Zar je ravnateljica povampirila tek ove šk. godine, ničim izazvana? Nadalje, to je gradska škola, bit će da ima tamo još djece s teškoćama u razvoju u višim razredima – prolaze li i oni sličnu kalvariju?
Potom, ne vidim ni najmanji razlog zašto bi ikome u školi smetalo dijete s teškoćama u razvoju? Dapače, u manjim školama ako ima određeni broj takvih učenika, odobravaju se čista odjeljenja i s manjim brojem učenika. Nema mi tu logike!
Potom, priznajem, tu nisam siguran – zna li netko – je li uistinu točan ovaj podatak da dijete s prilagođenim programom ne smije imati zaključenu jedinicu, niti ocjenu manju od trojke iz odgojnih predmeta? Mislim da to nije tako – djeca s teškoćama u razvoju imaju prilagođene programe, gradivo se prilagodi njihovim mogućnostima, ali ipak imaju obavezu da savladaju takav reducirani program! Ako ni to ne uspiju, što im dati – peticu?
Budući da se svaki dolazak roditelja u školu mora evidentirati u Dnevniku, kao i nazočnost roditeljskim sastancima i individualnim razgovorima, budući da škole imaju obavezu da evidentiraju sve što s takvim učenicima rade, mislim da ne bi trebao biti problem ustanoviti tko ovdje govori istinu!
O ostalim nelogičnostima iz članka pisali su već kolege prije mene, ali evidentne su!
Sve u svemu – plitko!
“Potom, priznajem, tu nisam siguran – zna li netko – je li uistinu točan ovaj podatak da dijete s prilagođenim programom ne smije imati zaključenu jedinicu, niti ocjenu manju od trojke iz odgojnih predmeta? Mislim da to nije tako – djeca s teškoćama u razvoju imaju prilagođene programe, gradivo se prilagodi njihovim mogućnostima, ali ipak imaju obavezu da savladaju takav reducirani program! Ako ni to ne uspiju, što im dati – peticu?”
U potpunosti se slažem s vama, no nažalost, stvari tako ne stoje. Do donošenja famoznog Nacionalnog okvirnog kurikuluma vrijedilo je pravilo da se učenici s posebnim potrebama koji rade po prilagođenom programu ocjenjuju, kao i svi drugi učenici, ocjenama 1-5. Također je vrijedila odredba da takvi učenici ne mogu ponavljati razred ako je riječ o prva četiri razreda osnovne škole. Od petog razreda nadalje su mogli pasti godinu i ponavljati razred. Tako je to bilo prije, i vjerojatno su se kolege iz dotične škole ravnali po tim odredbama. Međutim, od 2010. vrijedi sljedeća odredba iz Nacionalnog okvirnog kurikuluma:
“Stoga, oni učenici koje su stručna povjerenstva prepoznala kao učenike s teškoćama i teškoćama u učenju, ne mogu biti ocijenjeni negativnom ocjenom, neovisno u kojoj su godini obveznoga školovanja. Njima se trebaju prilagođavati nastavni zadatci i aktivnosti kako bi se što više poticao njihov razvoj i napredak, odnosno kako bi se potpuno uklonio bilo kakav loš utjecaj na njihov razvoj (stigmatiziranje, isticanje poteškoća, a zanemarivanje napretka i tomu slično).”
Dakle, ispada ne samo da takvi učenici ne mogu ponavljati niti jedan razred osnovne škole, nego da im se ne smije niti zaključiti negativna ocjena iz bilo kojeg predmeta. To je valjda zato jer je, kao što svi znamo, negativna ocjena “loš utjecaj na njihov razvoj”, a nipošto izraz objektivne evaluacije usvojenosti nastavnih sadržaja.
Hvala Vam na informaciji, nisam bio siguran kako stvari pravno stoje kod negativnih ocjena učenika s teškoćama u razvoju.
No, kad se već roditelji žale na navodnu diskriminaciju, zar ne vide da je i takva odredba Nacionalnog okvirnog kurikuluma koju ste citirali, a na koju se oni očito pozivaju, sama po sebi diskriminatorna?! Ovi učenici smiju i mogu imati jedinice i pasti razred, a oni ne mogu i ne smiju!
Nadalje, u tekstu se navodi i da je prof. Cimperman, nakon nadzora, naložio školi da se za učenika izradi posebni IOOP, a nigdje u tekstu ne piše ništa o njegovu stavu prema negativnim ocjenama, kojih je moralo biti i u veljači, kad je nadzor proveden!
Još k tome – kako sad pravno ovo riješiti? Ako takav učenik ne smije imati negativne ocjene, pretpostavljam kako će se one poništiti. No, kojim ocjenama ga ocijeniti, i kako, nakon završetka nastavne godine?
Nastojim razumijeti i te roditelje – svatko bi uradio sve što može za svoje dijete. Ako dijete ima određenih poteškoća, vjerojatno su roditelji tu još osjetljiviji. No, ipak, dojma sam kako stvari nisu baš onakve kakovima ih ovaj članak nastoji prikazati.
Zanimljivo je kako uvijek kad se u novinama opegla neku školu ili profesora, uvijek se donosi samo jedna strana priče, i uvijek, baš uvijek, škola ili profesor su nedostupni, neraspoloženi za izjave, brane se šutnjom, i slično!
Naposljetku, članak izravno vrijeđa i drugi po veličini grad u Hrvatskoj!
Kad to dijete završi osnovnu školu, vjerojatno ćemo iznova čitati kako su zlikovci iz te i te srednje škole brane upis, jer ne zadovoljava uvjete, a on baš želi k njima!
kad smo kod nok-a u odjeljku ocjenjivanje i vrednovanje migdje se ne spominje ocjena nedovoljan, ocjena odličan naziva se izvrstan a uz tu ocjenu piše;
Ako se koji učenici posebno istaknu originalnošću i kvalitetom svojega rada, uloženim naporom i
čime sličnim što se ističe u odnosu na ostale, to označavamo riječima (ocjenom) izvrsno ili odlično.
Takvih obično nema mnogo pa, prema tome, ni tu riječ, odnosno ocjenu ne bi trebalo odveć često
dodjeljivati za postignute rezultate, odnosno ne bi ju se trebalo dijeliti veliku broju učenikâ jer se uz
takvo pretjerivanje gubi smisao istinskoga značenja te ocjene.
pa kad roditelji, pe(de)magozi ili ravnatelji prozivaju učitelje za prestrogo ocjenjivanje odgovorite im da oni svjesno krše odredbe nacionalnog obrazovnog kurikuluma.
Predizborna kampanja 😛 u našem malom mistu.