(T-portal) Trijumf radikalne desnice i euroskeptika na nedjeljnim europskim izborima, osobito Nacionalne fronte u Francuskoj, iznenadio je i razbudio umjerene političare centra, a znanstvenike potaknuo da pokušaju još jednom analizirati i objasniti korijene ovih ksenofobnih pokreta na multietničkom i multirasnom kontinentu.
Ekonomski i socijalni kontekst prilično je jasan i poznat: gospodarstvo je u dubokoj krizi, nezaposlenost doseže kritične razine, a Europa je zapljusnuta novim velikim valovima imigracije. Radikalni pokreti, ideologije i diktature u povijesti su uvijek lako klijali u sličnim okolnostima.
Psihologija predrasuda
No Ian H. Robertson, profesor psihologije na Trinity Collegeu u Dublinu, u svojoj novoj kolumni u uglednom The Conversationu piše kako je važno znati da ovaj obrat ima i psihološku pozadinu.
Većini krajnje desnih stranaka, ističe, zajedničke su predrasude prema useljenicima te određenim rasnim skupinama.
Primjera takvog načina razmišljanja ne nedostaje ni u prilično etnički, vjerski i rasno homogenoj Hrvatskoj – kako na stadionima i ulicama, tako i u političkim krugovima. No među notornijima posebno se ističe prošlogodišnji incident u Italiji u kojem je jedan od čelnika krajnje desne Sjeverne lige Roberto Calderoli crnačku ministricu Cecile Kyenge nazvao orangutankom.
Nizak IQ i potreba za brzim, jasnim rješenjima
Nedavne britanske analize pokazale su zanimljive političke trendove – s jedne strane snažan rast popularnosti desnih radikala iz United Kingdom Independence Party (UKIP), a s druge duboki jaz između njihove slabe popularnosti u Londonu (7%) u odnosu na ostatak Engleske (20%). Bivša vijećnica UKIP-a Suzanne Evans, koja je izgubila svoje mjesto u Londonu, objasnila je da ‘obrazovani, kulturni i mladi’ stanovnici metropole nisu skloni njihovoj stranci.
Ovu opservaciju potvrđuju istraživanja koja su pokazala da postoji snažna statistička sprega između slabijeg uspjeha u obrazovanju i sklonosti predrasudama. Primjerice, jedna velika kanadska studija u kojoj su analizirani podaci iz SAD-a i Velike Britanije, pokazala je da je niži kvocijent inteligencije u djetinjstvu pouzdan prediktor snažnijeg rasizma u odrasloj dobi te da je slabija sposobnost apstraktnog razmišljanja povezana s homofobijom. U Londonu, u kojem su razine obrazovanja više od prosjeka, podrška antiimigracijskim radikalima značajno je manja. Neke slične rezultate dale su i analize rezultata referenduma o braku u Hrvatskoj.
No zašto ljudi nižeg kvocijenta inteligencije i akademskog uspjeha statistički češće daju podršku ekstremno desnim ideologijama?
Jedan odgovor na ovo pitanje prvi je još sredinom prošlog stoljeća predstavio socijalni psiholog Gordon Allport koji je ustvrdio da predrasude jednostavno predstavljaju određeni stil promišljanja o svemu što nas okružuje.
Red, struktura, diktatura
Ovaj način razmišljanja, tumači dublinski psiholog, opisan je kao ‘potreba za zaključenjem’, a definiran je kao želja da se za svaki problem ili temu dobije jasan odgovor kako bi se izbjegle neugodnosti koje stvaraju nejasnoće i dvojbe.
Dva aspekta potrebe za zaključenjem su hitnost i trajnost. Hitnost znači da ljudi traže brze odgovore na probleme, a trajnost podrazumijeva da odgovori, kada su jednom dati, trebaju ostati čvrsti i nepromjenjivi, odnosno da se ne mogu mijenjati u svjetlu novih podataka i ideja.
Ljudi koji imaju izraženu sklonost zaključenju preferiraju red i strukturu u životima te predvidljivost u svemu. Oni vole jasne i brze odgovore na probleme i osjećaju intenzivnu neugodu kada su suočeni s dvojbama i dvosmislenostima, sa situacijama koje nemaju jasne odgovore ili koje imaju različite moguće interpretacije. Oni su također skloni uskogrudnosti i ne vole da se njihove spoznaje i uvjerenja dovode u pitanje.
Ova potreba za zaključenjem obično potiče tzv. esencijalističko razmišljanje, odnosno stvaranje jednostavnih kategorija – kao što je primjerice ‘crnci’ – čiji pripadnici dobivaju automatski pripisane karakteristike povezane s kategorijom. Ovakvom navikom lakog i brzog razmišljanja izbjegava se potreba za složenijim analizama pojedinaca. Ako radikalni desničari naiđu na neke dokaze koji opovrgavaju njihovu brzu kategorizaciju, primjerice na pripadnika omalovažene skupine koji je obrazovaniji od njih, oni će to doživjeti kao snažnu neugodu i nastojati pobjeći od situacije.
Takvi su ljudi također snažno privučeni autoritarnim ideologijama jer one zadovoljavaju njihovu najdublju psihološku potrebu za sigurnošću, brzim rješenjima i nepromjenjivim, trajnim odgovorima.
Ima li rješenja?
U svojoj kolumni britanski profesor konačno postavlja pitanje postoji li rješenje ove europske krize golemih proporcija.
Kao jedan od odgovora predlaže ublažavanje segregacije, odnosno poticanje smislenih kontakta i komunikacije između pripadnika različitih etničkih i rasnih skupina jer oni slabe rasne stereotipe.
Drugi ključan odgovor je u obrazovanju. Naime, obrazovanje povećava IQ i smanjuje predrasude. Naravno, riječ je o statistici – uvijek postoje iznimke i odstupanja od nje što najbolje ilustriraju neki visoko obrazovani čelnici ultradesnih stranaka. Obrazovanje također pomaže ljudima da razmišljaju apstraktnije, a to također smanjuje predrasude.
Dakle, ako Europa želi preživjeti poplavu euroskepticizma i radikalnih antiimigracijskih ideologija, morat će više ulagati u kvalitetno obrazovanje. To je očito dugoročno rješenje, međutim u protivnom potreba za zaključenjem i rješenjima u kojima se traže lako prepoznatljivi krivci mogli bi Europu pretvoriti u vrlo nesretno mjesto, upozorava britanski psiholog.
Da, to znaju biti vrlo interesantne teme za promišljanje.
Ne treba ići daleko, dosta se osvrnuti oko sebe – sličan polusvijet u nas obično sam sebe lakše podnosi ukoliko se naziva navijačima, nacionalistima, krajnjim desničarima, i tome slično!
Okruženi smo mrziteljima svega i svačega – u Hrvatskoj se mrzi pedere, lezbe, ateiste, crnce, muslimane, komunjare, Srbe, partizane, ustaše, naše i njihove, nije bitno – jedina konstanta je mržnja! I to u društvu koje se u ogromnoj većini od 90% naziva katoličkim!?
No, ako dotični već ne mogu bez gnjeva, bilo bi kudikamo svrsishodnije za sve nas da se ona usmjeri ka onima koji svakodnevno truju ovu zemlju – političarima svih vrsta i provenijencija, kapitalistima, tajkunima, bankarima, kriminalcima, mafijašima!
Kad naši sportaši uzmu neke medalje, eto učas pun trg ljudi, na desetke tisuća! No, kad treba ustati za obespravljene radnike, za uništenu državu, za bolje školstvo i zdravstvo – šačica ljudi!
Kako rekoh na početku – zanimljiv smo mi narod za promatranje!
Odlično. A i nasmijala sam se iako nema ničeg smiješnog u Vašem tekstu. Žalosno je sve to i jadno. Baš smo narod za promatranje, razmatranje i observaciju.