Ministre, vrijeme je…

(Novi list) Ukoliko Jovanović, međutim, ostane na svojoj poziciji, valja mu biti svjestan da će upravo on postati lik na zastavama onih koji bi se željeli vratiti na vlast. I da će dodatno doprinjeti sve pravocrtnijem padu rejtinga vlastite stranke

Možda i nije sve, ali tajming je u politici strašno puno. Znati kad koji potez povući često je bitnije čak i od njegovog sadržaja, a kamoli od načina na koji se povlači.
Između ostalog, treba znati i kad otići. Kad se poslužiti uzmakom kako bi se otvorilo prostor za neku svoju buduću političku akciju i umanjilo štetu političkoj organizaciji kojoj pripadaš.
A ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović došao je na to raskrižje.
Vrijeme je, ministre.
Lakrdija je potpuna, močvara je sve šira, a komarci veličine šake sve opasnije prijete.
Vrijeme je za uzmak.
I nije razlog tome narušeni odnos s akademskom zajednicom, niti pobuna kojom sve češće prijete nastavnici i profesori: u vremenu krize i smanjivanja prava nemoguće je biti omiljen.
Nisu razlog ni odluke Ustavnog suda kojom su zakočeni neki (dobri) projekti, zbog proceduralnih brzopletosti – hrvatsko sudstvo je veselo šutjelo dok su iste radili Jovanovićevi prethodnici.
Dva su ključna razloga radi kojih bi ostanak Željka Jovanovića na ministarskom mjestu do kraja mandata za njegovu stranku i koaliciju, koje su ionako, bez njegovog “doprinosa” u sve težoj poziciji, predstavljao dodatni uteg.
Prvo, u tajnosti izvedena operacija zapošljavanja na “rezervnom položaju”, na mjestu profesora osječkog Medicinskog fakulteta, u opatijskoj nastavnoj bazi Thalassotherapiji.
Natječaj za to radno mjesto objavljen je u siječnju prošle godine u “Glasu Slavonije”. A javio se samo jedan kandidat. Resorni ministar. Odmah nakon što je dobio posao, Jovanović je, obzirom da radi u Vladi, isto zamrznuo.
O cijeloj priči ništa se nije znalo do prije neki dan, kad ju je “provalio” Večernji list. Kako su i Osječki medicinski fakultet i Thalassotherapija u njegovom resoru i kako je cijeli posao bio obavijen velom tajne, jasno je da se radi o školskom primjeru sukoba interesa.
Ministarsko izvlačenje kako su slično radili i njegovi prethodnici samo je pogoršalo stvar – kao i odustajanje od posla kad je priča izišla u javnost.
Radi se, jednostavno, ne samo o najlošijoj odluci u mandatu, kako Jovanović naziva javljanje na taj natječaj, već o odluci koja za sobom povlači puno ozbiljnije posljedice od javnog samoposipanja pepelom.
Pogotovo kad se uzme u obzir Jovanovićev politički image žestokog i verbalno izravnog borca protiv korupcije i sličnih anomalija u politici. Realno, za ovakav “grijeh”, čuveni mail Mirele Holy je kamilica. S ljekovitim travama.
Drugi razlog zbog kojeg bi Jovanović trebao razmisliti o radikalnim potezima u svojoj političkoj karijeri je – močvara. To ime, koje je sam dao hrvatskom nogometu još dok je bio u oporbi, nikad nije bilo opravdanije nego danas.
Klupski nogomet je i dalje je prije svega isključiva tvornica novca Zdravka Mamića i bolesnih društvenih vibracija. Pritom su Mamić i njegov “šef” HNS-a Davor Šuker, zapravo solidni politički promotori lika i djela Željka Jovanovića. Jer, kad te na primitivan način napada ta vrsta polusvijeta, to je, zapravo, politički kompliment.
Međutim, Jovanović je zapovjedno odgovoran i za sport u Hrvatskoj. Svi pokušaji da su uvede red u nogomet su doživjeli krah. Lokomotiva se i dalje pravi da je samostalan klub, a sportska inspekcija je, izgleda, ostala bez zubi.
I najgore – policija je postala privatna vojska maksimirskog bossa, koja maltretira navijače zbog bizarnih verbalnih delikata na razini hipersenzitivne američke televizijske političke korektnosti. Još malo pa će na Maksimiru pendrečiti ako u prolazu ne pozdraviš starije.
Čekanje da “institucije obave svoj posao” ovdje djeluje kao loša šala, a svaki dan nogometne lakrdije pljuska je na licu resornog ministra. Nezadovoljstvo na tribinama ključa i kad se dogode ozbiljni incidenti bit će kasno prati se ostavkama.
Vrijeme je, dakle, za uzmak.
Ukoliko Jovanović, međutim, ostane na svojoj poziciji, valja mu biti svjestan da će upravo on postati lik na zastavama onih koji bi se željeli vratiti na vlast. I da će dodatno doprinjeti sve pravocrtnijem padu rejtinga vlastite stranke.
Koja, i bez njega, ima sasvim dovoljno vlastitih problema, teže riješivih od jedne puke ministarske ostavke.

Autor: Jasmin Klarić