Što je, osim afera, do sada napravio Željko Jovanović?

(Jutarnji list) Nazivajući novinare astrolozima sa staklenom kuglom, tarot kartama i talogom iz šalice turske kave – ministar znanosti Željko Jovanović pokušao je relativizirati priču o tome da mu je ugrožen ostanak u Vladi. Bitnijim od novog ministrova Facebook ironiziranja jest očito pokazivanje kako još uvijek nije svjesan težine svog promašaja. (U ovome slučaju jednoga, iako ih je bilo još).

Rezervacija novog radnog mjesta u nastavnoj bazi Thalassotherapia godinu i pol do isteka prvoga ministarskog mandata politički je i osobni promašaj, i Jovanović bi to sa svojim iskustvom mogao znati. Tražiti radno mjesto može biti nužno-popularno ovih godina i nadasve zakonito, ali u situaciji kad ministar traži uhljebljenje u drugoj polovici mandata, svako obrazloženje koje je za svoj potez dao premijeru Milanoviću naprosto mora zvučati tanko.

Ministar je napravio grešku jer je pokazao da ne razumije kako bi stvari trebale funkcionirati u nama još nepoznatom zdravom društvu za koje se zalaže. Pitanje je li ministar znanosti Željko Jovanović sljedeći koji odlazi iz Vlade u suštini je stiglo prekasno, s obzirom na to da su novinari o tome pisali prije dva tjedna i slučaj je riješen ministrovom ekspresnom brzinom otkazivanja bezecirane funkcije u znanstvenoj bazi. Drugi problem s pitanjem je li ministar znanosti na odlasku jest u tome što ga nisu lansirali novinari, već sam ministar dovodeći se u poziciju da uopće postane akter afere. Prema tome, rugajući se novinarima da talogom iz šalice turske kave koju su upravo popili gataju o budućoj križaljci odlazaka iz Vlade, ministar se ruga prvenstveno samome sebi. Jutarnjem listu pritom daje fantastičnu reklamu. (“Što su zaključili u mom slučaju čitajte u najnovijem broju Jutarnjega lista!”, napisao je jučer na svom profilu).

Dva pitanja trebala bi prethoditi onome je li Jovanović sljedeći. Prvo je, ima li na vagi njegove bilance rada (da ne gledamo u kuglu ili tarot) više pozitivnih ili negativnih učinaka? Što je uspio učiniti od studenoga 2011. u za naše prilike mastodonskom i poprilično nakaradno pripijenom sustavu obrazovanja, znanosti i sporta?

Drugo je pitanje kako uspijeva plivati – prvenstveno zbog vlastite lakoće nepotrebnog prokazivanja neprijatelja u situacijama kada mu oni to realno nisu.

Prije pokušaja odgovora, treba podsjetiti na dvije bitne činjenice: ministar Jovanović je završio Medicinski i Ekonomski fakultet te ima specijalistički magisterij iz područja marketinga managementa i doktorat iz interne medicine. Prije sadašnje pozicije bio je dogradonačelnik Rijeke i saborski zastupnik u dva saziva (ukupno oko pet godina). Te su nijanse bitne ne bi li bilo jasnije zašto ministar znanosti i obrazovanja (sport ćemo ovaj put izostaviti) nije do kraja “doma” u svom resoru. Za razliku od nekolicine njegovih prethodnika, Jovanović je prvenstveno političar, potom liječnik, slabije znanstvenik, a nikako praktičar koji dubinski poznaje sustav. Ono s čim se muči možda i više nego s tom činjenicom (jer uvijek se može okružiti praktičarima koji će mu šaptati objašnjenja na uho) jest što se i kao ministar nastavio ponašati kao saborski zastupnik. Replika Karamarku, replika Bozaniću, replika Mamiću, pa opet Karamarku…

Tu dolazimo do odgovora na drugopostavljeno pitanje: kako pliva?

Upravo zbog vlastitog temperamenta i nemogućnosti samokontrole u javnim nastupima Jovanović se pozicionirao kao jedan od udarnika SDP-a u obrani Vlade. Pritom je znao braniti i druge resore, kao i gaziti protivnike izvan kruga znanosti, školstva i sporta. Reklo bi se, svojoj stranci odan čovjek. Kad se tamo negdje oko 1. svibnja zbog previše zamaha počeo potapati, bilo je logično da mu je šef stranke ponudio ruku da ispliva.

U dva velika sustava – školstvu i znanosti – pokušao je tijekom razdoblja od dvije i pol godine dosta, no malo toga je dosad i uspio.

Jovanović je odlično odradio proboj za ulazak zdravstvenoga odgoja u škole, temom koja je novinarstvu spasila ljeto od sezone krastavaca, a Vladi osigurala da se prikaže sposobnom uvesti promjene u zakržljali sustav. Nešto sporije je išao proboj građanskoga odgoja, no zahvaljujući ustrajnosti vanjskih (nevladinih) timova na tom projektu od rujna će školarci imati novi sadržaj u školama.

Jovanović je uspio primiriti i vječnog neprijatelja svih dosadašnjih ministara prosvjete: nakladnike. Ujedinjeni nakladnici i ministar obrazovanja na istoj presici u prošlosti su bila nezamisliva slika.

Iako su mu neki skinuli kapu i na novom zakonu o visokom obrazovanju i znanosti, stvarna “zahvala” tu ide Jovanovićevu pomoćniku Saši Zeleniki koji je u sustavu ipak kod kuće.

No, koliko je zapravo toga uspio realizirati, najbolje je pokazala presica u povodu polovice mandata: pobrojeni poluuspjesi u obliku press materijala stali su mu na jedan list A4 formata.

Osim očuvanja vlastitog digniteta (previše je izjava ispod razine pristojnosti), nije uspio riješiti krucijalni problem obrazovanja: trom sustav zastarjelih metoda poučavanja s preopširnim kurikulumom.

Novi kurikuli su tu negdje, leže u ladici, nisu zaživjeli i teško će uskoro. Iako je tijekom mandata Ivice Račana bila dovršena strategija razvoja obrazovanja (poslije ih je bilo još), nova strategija opet se nalazi u čudnome glibu. Najava da će ući u Sabor sredinom veljače rastegla se do sredine svibnja, pa danas ni voditelj radne skupine Neven Budak nema volje prognozirati nove datume.

Najvažnije ipak: ministar Jovanović zgrozio se na međunarodne (PISA) rezultate koje su u znanju pokazali naši učenici, što je bila još jedna i više nego dovoljna potvrda sumnji da nam je sustav obrazovanja blago rečeno ispodprosječan.

Zgražanje ne može biti jedina reakcija na predočeni nalaz o pacijentu koji je strašno bolestan. Treba se valjda zapitati ima li lijeka. A obrazovanje je veliki pacijent koji vapi za novim lijekovima i Jovanović ih nije morao izmišljati. Tek smoći snagu plasirati ih u katastrofalno loš sustav školstva.