(Slobodna Dalmacija) Nemirni su, u školi im je dosadno, stalno nešto zapitkuju, prekidaju učitelje, gradivo koje njihovi vršnjaci pozorno upijaju oni su već svladali, a da uopće ne moraju biti odlikaši – to nisu nužno problematična djeca, nego često mali genijalci, nedovoljno prepoznati kao takvi, prepušteni entuzijazmu učitelja koji obično nisu ni plaćeni, a mnogi ni educirani, za rad s takvom djecom.
Dok u mnogim europskim zemljama postoje veliki centri koji se bave istraživanjem darovitosti i pomažu darovitima da što više iskoriste svoju osobitost, hrvatsko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta uopće ne raspolaže podacima koliko je darovite djece u našim osnovnim i srednjim školama. Nemamo ni podatke o tome koliko je učenika “preskakalo” razrede.
Procjene govore da se oko 10 posto djece smatra darovitom. Da bi se i u Hrvatskoj praksa promijenila, svjetlo dana napokon je ugledao novi Prijedlog pravilnika o načinu uočavanja, školovanja, praćenja i poticanja darovitih učenika u osnovnoj i srednjoj školi, koji je do 22. travnja u javnoj raspravi. Kod nas su na snazi stari pravilnici, i to onaj za darovite učenike u osnovnim školama još iz 1991. godine, a za srednjoškolce iz 1993. godine.
Sustavno praćenje
Godinama se na tom planu ništa nije mijenjalo, pa i Prijedlog novog pravilnika leži u ladici još od 2009. godine. Za to vrijeme mnogi su sjajni učitelji i ravnatelji sami vodili brigu, organizirali i pripremali darovitu djecu. No, mnoge škole nemaju ni uvjete, ni posebno educiran nastavnički kadar, ni financijsku potporu da bi se dodatno pozabavile darovitima.
Novim pravilnikom to se želi promijeniti: jedna od novosti jest sustavno praćenje darovite djece od najranije, vrtićke dobi, s tim da bi se svi podaci o stručno-identifikacijskom postupku darovitog djeteta trebali prenositi iz vrtića u osnovnu školu te iz osnovne u srednju školu. Svako darovito dijete bi trebalo dobiti mapu u koju će biti upisani svi postupci utvrđivanja darovitosti koje je prošao, programi u kojima je sudjelovao, postignuća…
Posebno je važna novost to što će se sa svakim takvim djetetom raditi prema individualiziranom kurikulumu prilagođenom specifičnim potrebama svakog darovitog učenika, a koji će izraditi školski tim i mentor učenika.
– Konkretno, to znači da će se za učenike izraditi programi ovisno o njihovim individualnim sklonostima, potrebama i interesima. Sadržaji učenja prilagodit će se darovitoj djeci u obliku ubrzanja, sažimanja, mijenjanja, prilagodljivog tempa rada, korištenja naprednijim i složenijim materijalima i konceptima. Također, takvom djetetu davat će se intelektualno zahtjevniji problemski zadaci, pitanja otvorenog tipa koja pokreću višu misaonu razinu, otkrivanje novoga i slično.
Zanimljivo je da ubuduće darovito dijete neće morati čekati da ga kao takvo prepoznaju samo učitelji i stručni suradnici u školi – svi oni, ali i roditelji, stručnjaci iz određenih strukovnih udruga, pa čak i “obični” pojedinci, susjedi, rođaci, bilo tko tko prepozna da bi neko dijete moglo biti darovito, moći će nastavničkom vijeću škole podnijeti pismeni zahtjev, a ono će potom donijeti odluku o provedbi postupka utvrđivanja darovitosti.
Taj postupak provodit će školski tim za darovite učenike, u kojemu će sjediti učitelji i stručni suradnici škola, te po potrebi i drugi stručnjaci koji će u suradnji s nadležnim agencijama osiguravati stručnu pomoć koja danas nedostaje darovitoj djeci.
Mjerenje standardiziranim psihologijskim testovima provodit će stručni suradnici psiholozi, a ako škola nema zaposlenoga stručnog suradnika psihologa, morat će ga osigurati osnivač, i to iz mjesno najbliže škole. Učitelji i ostalo osoblje morat će kontinuirano prolaziti edukaciju za rad s darovitom djecom.
Preskakanje razreda
Darovita djeca i dalje će moći završiti razred u kraćem vremenu od propisanoga prelaskom u viši razred, odnosno završavanjem dvaju razreda u jednoj školskoj godini. Sve to lijepo zvuči, no jači angažman školskih timova sigurno će zahtijevati i pojačane troškove, što u vremenima kad se reže na sve strane neće biti nimalo lako.
No, u Ministarstvu tvrde da su dodatna sredstva predviđena u proračunu, no ne navode o kolikom je iznosu riječ. Na upit kada će pravilnik stupiti na snagu, iz MZOS-a su odgovorili da će se nakon javne rasprave obraditi pristigle primjedbe “te će se ići u daljnju proceduru”.
Mladi matematičari volonterski rade s pomlatkomDok u školama za rad s genijalcima često nema vremena ni novca, o darovitima se – brinu daroviti. U Zagrebu, primjerice, već šest godina postoji udruga Mladi nadareni matematičari “Marin Getaldić”, koju potpuno besplatno vodi 20-ak studenata – mentora pretežito Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i FER-a. Riječ je o darovitim djevojkama i mladićima koji su i sami kao učenici bili državni prvaci u matematici ili su sudjelovali na državnim i međunarodnim natjecanjima, a sada svake subote volonterski u prostorijama PMF-a održavaju predavanja i okupljaju mlade srednjoškolce, zaljubljenike u matematiku. Okupi ih se i do 25, a udruga organizira i ljetne te zimske kampove. – Na predavanja dođe tko god želi, a ostanu uglavnom najbolji matematičari, sve redom daroviti učenici. Njih veseli matematika, rješavanje matematičko-logičkih problema, vole teže zadatke, to im je izazov. Provesti sate uz neki zadatak, a onda se pojavi ideja i rješenje, to je uspjeh! Tu razvijate način razmišljanja, primjenu znanja u svakodnevnom životu. Ne kažem da u školama nema profesora koji se trude, ali ta su djeca često prepuštena sebi, a pitanje je hoće li roditelji prepoznati njihov dar. Zato smo mi tu da ih motiviramo da ne zapuste svoj talent – kaže Gabriela Clara Racz, predsjednica Udruge i studentica treće godine matematike na PMF-u. |
Centri izvrsnostiPrema prijedlogu pravilnika, i lokalna bi se vlast trebala uključiti u rad s darovitima, i to osnivanjem centara izvrsnosti za više škola na svojem području. Žele li “lokalci” te centre, morat će sami osigurati novac. Programi u tim centrima za darovite provodili bi se kao moduli, igraonice, tečajevi, radionice, ljetne škole, kampovi, istraživački rad…
|
Cvetković-Lay: Prepoznavanje u trećem osnovne je prekasnoDonošenje pravilnika iznimno važnim smatra i jedna od najvećih autoriteta za rad s darovitom djecom Jasna Cvetković-Lay, osnivačica i voditeljica Centra “Bistrić” u Zagrebu. – Poznajem odlične škole kojima ne treba pravilnik. Ima sjajnih ravnatelja koji uspiju pribaviti novac koji ulažu u edukaciju učitelja. Znam i škole koje ni tri nalaza psihologa da je riječ o darovitom djetetu ne mogu potaknuti na veći angažman i rad s tim učenikom, pa dolaze prosvjetne inspekcije – kaže Jasna Cvetković-Lay. Njezin je prijedlog da se u novi pravilnik svakako uvrsti mogućnost stručne identifikacije darovite djece i prije trećeg razreda osnovne škole, kako stoji u danas važećem pravilniku. |
Mentori se ne stižu bavitiVećina učitelja može prepoznati darovitu djecu, ali više je onih koji imaju pretrpanu satnicu, koji se ne stignu baviti takvom djecom, mnogi rade bez ikakvih naknada. Neki učitelji, čak i iz zagrebačkih škola, nemaju dovoljno iskustva u pripremanju te djece za državna ili međunarodna natjecanja, pa ih šalju upravo mladima u udruzi “Marin Getaldić” na obuku. – Volim matematiku, i sama sam bila državna prvakinja, znam što znači kada netko vjeruje u vas i hoće vam pomoći. Udruga želi motivirati te mlade ljude da vide da nisu u manjini. Svi su iznimno talentirani i jedni druge potiču na rad, što je izuzetno važno – kaže mlada entuzijastica Gabriela Clara Racz. Odnedavno organiziraju i program “Radar” za učenike od petog do osmog razreda koji se provodi jednom mjesečno, a osnovci imaju priliku posjetiti, primjerice, laboratorije na FER-u, gdje mogu vidjeti 3D printere, robote… |
Poznata je praksa ministarstva – kad nisi kadar riješiti neki problem, stvori novi Pravilnik, naziva nipošto kraćeg od skraćenog izdanja Rata i mira!
Imaju li u MZOS – u barem podatak o broju pravilnika koji su trenutno u upotrebi, i o koristi koju društvo ima od njih?
Eto, jedno pitanje, koje se nameće samo od sebe – tko će profesorima plaćati naknadu za rad s darovitom djecom?
Naime, kako dolaze mlađe snage, broj onih koji se drže budalaština tipa – mi to sve radimo iz ljubavi, ovo je poziv, sve za naše učenike, kontinuirano opada!
Darovitost je izuzetno rijetka. Piši kući propalo. Kao i s individualiziranima i prilagođenima, jedan učitelj radi sa skupinom, a sa svima ovima bi se trebalo raditi individualno. Mi smo država na prosjačkom štapu, krešemo učiteljima, ni u ludili neće zaposliti ljude koji bi mogli provesti ove programe. A najbolja mi je flosluka da će u povjerenstvu sjediti stručnjaci. Evo, neki dan sama sastavila zahtjev za prilagođenim jer sam, kao razrednica, najstručnija za to (buha-ha-ha-ha), ali nigdje nije predviđen moj potpis. U potpisu je komisija koja dijete nije nikada vidjela, niti će mu ikada predavati. Samo će se potpisati. Na moj tekst. FARSA!
Mislim da bi svaki učitelj (kojemu je to zvanje prvi izbor,a ne da je tu zbog sigurne državne službe) vrlo rado brinuo o nadarenoj djeci.Takvi učenici imaju i snažnu podršku obitelji(što kod prilagođenih često nije slučaj).Roditelji bi sigurno rado uložili novac za dodatne materijale,čak i platili dodatni rad nekom kome to nije teško(često su i sami roditelji mentori djeci,rođaci,starija braća ili sestre).Nažalost,moram reći da me ovakvi stavovi razočaravaju- jer i učitelji su roditelji,pa gledam po sebi.
Krivo mislite!
Za to niste Vi krivi, podosta je faktora utjecalo na taj nebulozni stav dijela javnosti kako bi profesori trebali biti majke Tereze! Vrlo često su i sami kolege davali povoda takvom razmišljanju!
Volio bih da ste u svom postu točno naveli koji Vas to stavovi razočaravaju?
Želite li reći kako bi svaki učitelj ( kojem je to zvanje prvi izbor, a nije tu zbog sigurne državne službe ) trebali biti dežurni redikuli, pro bono odrađivati posao, pritom uglavnom nikad ne dobiti za to priznanje ni od ministarstva, ni ravnatelja, ni roditelja, ni javnosti?
Ja ću Vam reći što bi svaki pravi profesor kojem je stalo do struke trebao – trebao bi napokon prestati misliti tuđom glavom, početi koristiti svoju, imati vlastite stavove, i boriti se za dignitet struke! Samo, za dignitet struke ne bore se oni koji pristaju raditi sa VSS za plaću manju od državnog prosjeka!
Recite – kad vodite dijete pedijatru, očekujete li da ga on beskrajno voli, da daje sebe za njega, da radi besplatno, da Vam je na raspolaganju od 0 do 24? Ne očekujete? Pa kako to, zar nije liječnik, nije li položio Hipokratovu zakletvu? Ne spašava li živote?
Kad idete na izbore, očekujete li od predstavnika vlasti da daju sebe za narod, da rade besplatno, jer, kao veliki rodoljubi, neće valjda vlastitoj domovini, u koju se toliko kunu, ispostaviti račun?
Ne očekujete?
Ma, hajte!
Pa po kojoj onda logici očekujete upravo to od profesora?
Nije li vrijeme da se riješimo takvih stavova?
Što to “kod prilagođenih često nije slučaj”? Podrška obitelji?
Valjda mislite da ste vi ili netko vaš “genijalni”, a bulaznite o nečemu o čemu pojma nemate.
Draga osobo(gospoda ne uptrebljavaju vulgarizme),nadam se da niste prosvjetni djelatnik, i ja ne izmišljam već govorim na temelju dvadesetogodišnjeg nastavničkog iskustva.
Nastavnici s dvadesetogodišnjim iskustvom trebali bi barem znati pisati – nakon znaka interpunkcije dolazi razmak. Ispred zagrade također. Djeca s prosječnom sposobnošću opažanja to nauče gledajući tuđe tekstove.
Na vaše omalovažavanje djece s teškoćama u razvoju (koje nazivate „prilagođenima“) i požrtvovnosti njihovih roditelja premalo je reći da bulaznite. Bulaznite, lupetate i vrijeđate! Takva je istina – gola i vulgarna.
Inače, zovu se djeca s posebnim potrebama,a naziv “prilagođeni” je kolokvijalni. Problem nije u razmaku na tastaturi zbog kojeg (opet) vrijeđate, nego u pogotku “u sridu” iznesenom u mom prvom komentaru-vi ste (očigledno) slučaj prosvjetara koji se ne zalaže u radu jer je najlakše raditi s prosječnim učenicima,a teže s darovitima i onima sa smanjenim sposobnostima.Meni,eto, moj rad ne pada teško.
Zovu se djeca s teškoćama u razvoju. Teškoće mogu biti intelektualne ili tjelesne. Oni s intelektualnim teškoćama mogu se školovati po prilagođenom programu. Valjda ste iz naziva programa izvukli kolokvijalni naziv „prilagođeni“. U sredini u kojoj radim ne nazivamo ih tako.
Djeca s posebnim potrebama skupni je naziv za djecu s teškoćama u razvoju i nadarenu djecu, jer jedni i drugi imaju posebne, iako različite, potrebe.
Iz vašeg prvog komentara apostrofirao sam samo nonšalantno nazivanje jedne skupine djece i omalovažavanje truda njihovih roditelja. Moje je iskustvo da su roditelji djece s teškoćama u razvoju često vrlo predani u pomoći svojoj djeci.
Zato nikako ne shvaćam odakle vam to da jedni od njih imaju snažnu podršku obitelji, a drugi je često nemaju? Za istinske roditelje, dijete je dijete. Ima li teškoće, to je samo dodatni razlog da mu se više posvete.