Uživo iz hrvatskih škola

Prije nekoliko dana, na društvenoj mreži Facebook osvanulo je nekoliko grupa koje imaju jedan jedini cilj – objavljivati fotografije učitelja i nastavnika te ih popratiti što vulgarnijim i krajnje nepismenim komentarima, doskočicama, upadicama i neidentificiranim slovnim zapisima. Tako su se, ni krive ni dužne, na fotografijama našle mlađe učiteljice, najčešće snimljene s leđa, kako pišu po ploči, hodaju školskim hodnikom s dnevnikom u ruci, ispituju učenike i slično. Našle su se tu i fotografije koje su učenici očigledno „posudili“ jer je evidentno da su na njima učiteljice u društvu svojih muževa, djece, u shoppingu, na plaži, dakle u svoje slobodno vrijeme.

Osim toga, nekim je učenicima u školi dosadno pa su se odlučili zabaviti paljenjem dnevnika, dezodoransa pod tlakom, vježbanjem karate udaraca na školskim klupama, pokazivanjem gole stražnjice svekolikom pučanstvu, pušenjem u školskim wc-ima, upadanjem na sat maskirani s plastičnim pištoljima imitirajući pljačku i otmicu i tako dalje, i sve su to uredno dokumentirali na Facebooku. Kolega Miljenko Hajdarović obratio se novinarima i ravnateljima škola koje se na grupama spominju pa su neke od stranica ugašene, a fotografije su uklonjene. Međutim, sasvim je moguće da cijeli slučaj neće stati i zato treba odmah upozoriti: roditelji učenika, koji se ne libe javno predstaviti imenom i prezimenom, mogli bi snositi ne samo društvenu odgovornost, nego bi mogli biti i materijalno sankcionirani. Naime, određen broj objavljenih fotografija prikazuje ponašanje koje je izravno zabranjeno zakonom i za što su predviđene zakonske sankcije. Isto tako, ovdje se radi o mobingu, kršenju ljudskih prava na privatnost, nanošenju duševnih boli, ugrožavanju autoriteta, ugleda i časti te povredi prava osobnosti i uznemiravanju na radu. Sve navedeno podliježe tužbi pa bi se pojedinci mogli iznenaditi kad im na kućnu adresu stigne preporučena pošiljka u kojoj ih se poziva na sudjelovanje u sudskom postupku. Dok se jednom to ne dogodi, stvari se neće same od sebe riješiti. Pozivamo sve sudionike odgojno-obrazovnog procesa, roditelje i djelatnike resornog ministarstva da naprave sve kako bi došlo do što manje neugodnosti i da svi koji su u ovo uključeni shvate kakve bi mogle biti posljedice njihovih djela.

Ono što su mnogi ovdje smetnuli s uma je da su učitelji javne osobe, a osobine koje se od njih očekuju su sljedeće:
– visoki stupanj koncentarcije, mentalne kondicije i duševne uravnoteženosti
– suvereno vladanje materijom koju tumači
– sposobnost kontrole emocija
– realno ocjenjivanje stvarnosti u svakom trenutku
– spremnost za situacije u kojima se trpi neugodnost
– osjetljivost za potrebe drugih
– preuzimanje sve većeg broja uloga u odnosu prema učenicima (nastavnik, odgajatelj, savjetnik, psihosocijalni pomoćnik socijalnog djelatnika, socijalni djelatnik, zdravstveni odgajatelj, borac za dječja prava…)
– unutanji i vanjski pritisci da uvijek budemo uzor u svemu i idealni

Iako sebe ne smatramo svetim kravama, kako nas pojedinci nazivaju u svojim komentarima, niti mislimo da smo savršeni i idealni, vjerujemo da većina prosvjetara ne zaslužuje ovakav „tretman“.

Svaki učitelj pa čak i svaki prosječni građanin s nekim elementarnim spoznajama iz psihologije čovjeka zna da se promjene u ponašanju događaju ovisno o posljedicama ponašanja. One mogu smanjiti ili povećati vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja. Bude li se ignoriralo ovakvo ponašanja učenika ili ih se čak bude opravdavalo pod izlikom da „ne misle ništa loše i da se samo žele zabaviti“, možemo očekivati samo eskalaciju. No, smatramo da se pravovremenom i sveobuhvatnom reakcijom s jasno definiranim posljedicama ovaj neugodni trend može zaustaviti u samom začetku.

Na kraju, žalosno konstatiramo da su ovakva ponašanja učenika dijelom zapravo i posljedica raširenog društvenog poimanja učitelja kao nevažnog i dezavuiranog parazitskog društvenog sloja kojem značajno doprinosi i šikanirajući odnos samog ministarstva.

Također, vrijedi podsjetiti da je upravo zbog toga, kao i zvog brojnih drugih razloga, u listopadu 2012. godine, Udruga Nastavnici organizirano u suradnji s nastavnicima i učiteljima iz škola diljem Hrvatske, pokrenula peticiju kojom se od nadležnih vlasti tražitilo uvođenje pedagoških mjera koje bi trebale pomoći uspostavljanju reda u hrvatskim odgojno-obrazovnim ustanovama. Akcija je pokrenuta zbog sveprisutnog i sve učestalijeg nasilja među vršnjacima te učeničkog nasilja nad učiteljima i nastavnicima, kako verbalnog tako i fizičkog. U spontanoj raspravi pokrenutoj na forumu za nastavnike, zaključili smo da se bez obzira na godine staža, izgrađen autoritet i iskustvo rada u nastavi, gotovo svaki učitelj ili nastavnik suočava sa sve većim problemom održavanja discipline u razredu za vrijeme trajanja nastave.

Tada je predloženo da se po uzoru na zapadne zemlje uvede pedagoška mjera suspenzije za one učenike koji permanentno, namjerno te nakon izricanja važećih pedagoških mjera i dalje ometaju nastavni proces, devastiraju školsku imovinu, verbalno se sukobljavaju s vršnjacima, učiteljima i nastavnicima, donose u školsku ustanovu alkoholna pića, drogu te hladno i vatreno oružje.

Iako je peticiju tada potpisalo 8000 učitelja, nastavnika, ravnatelja, stručnih suradnika i roditelja, resorno ministarstvo nije pokazalo nimalo interesa za naš prijedlog. Štoviše, u obrazlaganju zašto je neke zahtjeve nemoguće provesti, poslužili su se i izravnim lažima (tako je rečeno da se zakon o obrazovanju više formalno ne može mijenjati jer je “doživio previše izmjena, nego je potrebno donijeti novi”, da bi nekoliko mjeseci kasnije isti zakon bio izmijenjen kako bi se u njega unijele neke tehničke stavke koje su, po sudu Ministarstva, očito važnije od uvođenja reda u hrvatske škole). Također, predstavnici udruge su doživjeli javno šikaniranje kad ih je na okruglom stolu na kojemu se raspravljalo upravo o ovom problemu, publika zviždanjem i javnim negodovanjem spriječila da iznesu svoje prijedloge podržane od strane 8000 kolega. Da pojasnimo, “publika” se sastojala od “stručnjaka” i “obrazovnih djelatnika” zaposlenih u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.

Nakon gotovo dvije godine, suočeni smo s još jednim oblikom školskog nasilja koje neće prestati samo od sebe, ma koliko odgovorni stiskali oči i pravili se da problem ne postoji. No, u jednome se možemo složiti s učenicima: ove grupe i fotografije zaista su dale dobar prikaz toga kako je danas u hrvatskim školama, više ili manje uživo, ali svakako dokumentirano.