Sustav ne valja, treba prepoloviti mjesta na fakultetima!

(Jutarnji List) Iako se kasni sa završetkom Strategije znanosti i obrazovanja, šef radne grupe za njenu izradu, savjetnik premijera za znanost Neven Budak najavljuje njen skori ulazak u Vladu i Sabor. U razgovoru analizira boljke školstva i znanosti te predlaže veće promjene, poput revizije bolonje i drastično smanjenje broja studijskih mjesta.

Zašto gospodarstvo nema više koristi od znanstvenika?

– Mislim da tu krivnja viÅ¡e leži u gospodarstvu nego u znanosti. Struktura gospodarstva nam je takva da većinu firmi čine manja ili srednja poduzeća, koja vode ljudi koji nisu educirani da bi mogli prepoznati koristi od inovacija. Neki istraživački instituti u velikim firmama su se ugasili ili izgubili na važnosti. Ipak, mislim da ima naznaka da situacija ide polako nabolje.

Kako potaknuti poduzetnike na akciju usmjerenu prema inovacijama?

– Austrija je nekoliko godina potroÅ¡ila na edukaciju poduzetnika da prepoznaju korist koju imaju ako unaprijede svoju tehnologiju. S druge strane, ulaganje novca u znanost moralo bi biti honorirano poreznim olakÅ¡icama ne bi li se stvorio interes poduzetnika. To je problem Hrvatske. Ona ne izdvaja tako malo novca iz državnoga proračuna za znanost, no izdvaja malo novaca iz BDP-a upravo zato Å¡to gospodarstvo ulaže malo novca u znanost. A pokazuje se da one firme koje ulažu u inovacije uspijevaju.

Spominjete Austriju koja nam je opozitna po broju zaposlenih, no ni ona nema visok postotak visokoobrazovanih. Zašto se onda kod nas propagira rješenje problema nezaposlenosti povećanjem stope visokoobrazovanog stanovništva?

– S jedne stane visoki postotak visokoobrazovanih trebao bi jamčiti inovativnost druÅ¡tva, no tu imamo dva problema. Prvi je struktura visokoobrazovanih jer oni ne mogu biti u velikoj većini iz druÅ¡tveno-humanističkih znanosti, a da istovremeno imamo premalo onih iz područja tehnike, biotehnologije i biomedicine. Drugi problem je Å¡to sveučiliÅ¡ta mogu obrazovati veći broj visokoobrazovanih, no pitanje je gdje će se oni zaposliti ako gospodarstvo ne osigura radna mjesta.

Nije li nam se već dogodila negativna hiperprodukcija visokoobrazovanih?

– Hiperprodukcija postoji, jer nema dovoljno radnih mjesta, ali ne postoji s obzirom na poželjnu obrazovnu strukturu stanovniÅ¡tva. Pitanje odreÄ‘ivanja upisnih kvota nije jednostavno regulirati trenutačnim stanjem na tržiÅ¡tu rada. Ako prema sadaÅ¡njem stanju na tržiÅ¡tu odredite upisne kvote, dok upisani diplomiraju za pet do sedam godina situacija se može promijeniti. Nekog kadra opet će nedostajati, nekog će biti previÅ¡e. Ta mantra koja se često čuje da treba kvote regulirati prema tržiÅ¡tu rada ne stoji do kraja, posebice u naÅ¡im sadaÅ¡njim okolnostima.

Kako onda riješiti problem neusklađenosti kvota s potrebama tržišta rada?

– U ovom trenutku vidim potrebu za reduciranjem broja studijskih programa. Hrvatska trenutačno ima 130 posto slobodnih upisnih mjesta za svaku generaciju zavrÅ¡enih maturanata. Ne samo, dakle, da se svaki maturant može upisati na studij, nego joÅ¡ možemo 30 posto generacije uvesti izvana. Očito je da imamo previÅ¡e studijskih mjesta. Kada bismo to sveli na 60 ili 70 posto generacije zavrÅ¡enih srednjoÅ¡kolaca, to bi joÅ¡ uvijek bilo sasvim dovoljno, pri čemu bismo kapacitete visokih učiliÅ¡ta mogli reducirati gotovo za polovicu, a ujedno koncentracijom kadrova poboljÅ¡ati kvalitetu na održivim programima.

Kako to učiniti? Zna li se koji su studiji nepotrebni?

– Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje izradilo je mrežu visokih učiliÅ¡ta. Ona doduÅ¡e ne kaže koja trebaju opstati, a koja ne, već je to popis kriterija koje treba zadovoljiti studijski program da bi dobio dopusnicu i tako opstao. U sljedećem koraku novo Nacionalno vijeće trebalo bi inicirati postupak vrednovanja svih studijskih programa i onda bismo mogli znati Å¡to je suviÅ¡no od studija, a Å¡to nije.

Planirate reviziju bolonjskog procesa?

– Revizija bolonje je nužna. Bolonju treba provesti na način da se na razini preddiplomskog studija dobije kvalifikacija, Å¡to bi zapravo bio diplomski studij. Ono Å¡to se sada zove diplomski studij trebao bi biti magistarski.

To će biti vaš prijedlog?

– To je moje osobno miÅ¡ljenje. Strategija govori o potrebi revizije bolonje jer ovako ne ispunjava zadaću. Opterećenje studenata nije usklaÄ‘eno s bolonjskim načinom studiranja, jer da jest ne bi studiranje ponovo trajalo sedam godina – glavni cilj bolonje bio je da se studiranje skrati. Većina studenata morala bi biti u stanju petogodiÅ¡nji studij zavrÅ¡iti za pet godina. Ako ih većina ne zavrÅ¡ava, jesu li krivi programi jer su preteÅ¡ki, ili neÅ¡to nije u redu s načinom ispitivanja, ili je problem u nastojanju studenata da Å¡to dulje zadrže studentska prava u situaciji kada ne mogu dobiti posao. To sigurno za državu nije jeftino.

A koliko novca zahtijevaju promjene koje predlažete?

– Puno toga Å¡to strategija predviÄ‘a ne koÅ¡ta niÅ¡ta, poput revizije bolonje. Dužnost je profesora da unapreÄ‘uju studijske programe u sklopu svog radnog vremena, dakle, niti novi studijski programi ne bi trebali niÅ¡ta koÅ¡tati. Imamo razmjerno velika sredstva na raspolaganju iz strukturnih fondova, prema tome ne mislim da bi do 2020. trebalo biti problema oko financiranja svega ovoga Å¡to strategija predviÄ‘a. Nemale uÅ¡tede mogu se ostvariti u samom sustavu i prekidu neracionalnog troÅ¡enja novca.

Otkud biste počeli?

– Imamo previÅ¡e zaposlenih u obrazovnom sustavu, pa i u visokom obrazovanju imamo puno viÅ¡kova. Ako imamo tako puno studijskih programa, onda imamo i viÅ¡ak profesora. I tu bi se dalo uÅ¡tedjeti, kao i u raznim segmentima u cijelome sustavu.

Strategija zadaje ambiciozne ciljeve. Na primjer, govori o potrebi da Hrvatska postane svjetski kompetetivna u obrazovanju. Koliko je to realno s obzirom na produkte našeg školstva?

– Hrvatska stoji loÅ¡e s ovakvim sustavom obrazovanja i znanosti, no ne i katastrofalno. Postoje realne mogućnosti da se kroz 15-ak godina stvari bitno promijene nabolje. Bilo bi nerealno očekivati da se popnemo na vrh ljestvice po obrazovnim i znanstvenim rezultatima, ali da se pomaknemo prema europskom prosjeku, to bi se već moglo postići.

Unatoč manjkovima u proračunu?

– Ulaganja nisu dostatna, no nisu niti mala.

Zašto smo onda loši po svjetskim kriterijima? Koja znanja nedostaju učenicima?

– Problem naÅ¡eg obrazovnog sustava je Å¡to se ne bavi poticanjem cjelovitog holističkog razvoja osobe, Å¡to je svojim sadržajima i pristupima uvelike odvojen od stvarnosti, Å¡to nedostatno potiče razvoj viÅ¡ih kognitivnih procesa, kreativnosti, inovativnosti i sposobnosti rjeÅ¡avanja problema.

Što će se postići uvođenjem devetogodišnje škole? Dojam je da roditeljima i dalje nije jasno zašto bi djecu slali u školu godinu dana ranije?

– To je jedan od alata postizanja jednakih mogućnosti za sve u obrazovanju jer produljenje općeg obrazovanje vodi brisanju razlika kod učenika koje proistječu iz različitog kulturnog ili socijalnog okruženja.

Na koji bi način takve razlike mogla izbrisati jedna godina?

– Raniji polazak u Å¡kolu i produljeno opće obrazovanje vode boljim rezultatima u odraslijoj dobi. Tu je i niz drugih argumenata, od toga da se kasnije napuÅ¡ta srednja Å¡kola, a i kad se radi o opredjeljivanju za srednje Å¡kole djeca su zrelija ako kreću ranije u Å¡kolu.

Tko će raditi kurikularne reforme?

– Ne možemo zadržati postojeće programe u Å¡kolama jer je očito da su rezultati loÅ¡i. Kurikularna reforma ne može se ozbiljno napraviti za manje od dvije godine. Tek nakon toga možemo govoriti da ćemo biti spremni za postupno uvoÄ‘enje u Å¡kole. Radi se o zahtjevnom projektu u koji moramo krenuti Å¡to prije. Istovremeno moramo krenuti u hitnu reviziju sadaÅ¡njih programa, moramo ih rasteretiti! Većinu onih koji će kreirati nove kurikulume trebaju činiti kvalitetni učitelji i nastavnici, uz suradnju ljudi sa sveučiliÅ¡ta.

Naš obrazovni sustav ne valja

Nedavno ste bili u Australiji. Sigurno vas je netko pitao kakav je hrvatski obrazovni sustav. Å to ste mu rekli?

– Rekao bih da su njegovi osnovni problemi Å¡to je koncentriran na usvajanje faktografije, Å¡to učenici samo pasivno usvajaju znanja koje im prenose nastavnici, a pritom nema aktivne participacije učenika u nastavi. U takvoj atmosferi nema prostora za inovativnost, kreativnost, ne usvajaju se vjeÅ¡tine. ÄŒitav sustav je užasno krut, sve je prenormirano… Dio problema leži i u ravnateljima, jer uz aktivne i poduzetne ravnatelje Å¡kole ostvaruju bolje rezultate.

Predlažete rigorozne kriterije za izbor ravnatelja škola?

– PredviÄ‘amo da ravnatelj može postati samo netko tko je proÅ¡ao program edukacije za ravnatelje. Cilj je profesionalizirati ulogu ravnatelja, a ne da se netko prijavi za ravnatelja samo zato Å¡to viÅ¡e ne želi biti u razredu. Poanta je da onaj tko se kvalificira do mirovine radi kao ravnatelj, po mogućnosti ne nužno i u istoj Å¡koli. Njegova edukacija bi se sastojala od predmeta pravne i ekonomske struke te menadžmenta, dakle naglasak je na upravljačkim kompetencijama.

Hoće li učitelji imati više slobode u poučavanju, recimo poput sveučilišnih profesora?

– Hoće. Å kole će na primjer viÅ¡e nego sada moći kreirati svoje kurikulume, dok će učitelji imati slobodu u kreiranju vlastitih metoda rada, koriÅ¡tenju nastavnih pomagala, a dijelom i u izboru nastavnih sadržaja.

Ne vodi li takav koncept još većim razlikama među školama?

– Da, Å¡kole i učitelji će se naći pred novim izazovima kojima će se sigurno različito prilagoÄ‘avati. No, kako bi se smanjivale razlike i poticao ravnomjerni razvoj Å¡kola, planira se ustroj trajnog sustava vanjskog vrednovanja i praćenja rada Å¡kola.

Studiji za nova zanimanja

Studije pokazuju da će dobri poslovi postupno nestajati, a ostat će oni najniži i oni vrhunski. Bavi li se strategija tim izazovom?

– Svi moraju biti spremni prilagoÄ‘avati se tržiÅ¡tu rada kada se suoče sa situacijom da se njihovo zanimanje viÅ¡e ne traži te da se prekvalificiraju u najkraćem mogućem vremenu.

Sustav pritom mora biti u stanju proizvesti istom brzinom nove studijske programe.

Zašto strategija ne daje odgovor na pitanje koja ćemo zanimanja u budućnosti trebati?

– To mora biti predmet nekih drugih strategija, poput gospodarske ili industrijske. Strategija se bavi osiguravanjem jednakog pristupa obrazovanju svima i kompetetivnoj znanosti u svjetskim okvirima koja mora služiti razvoju gospodarstva i cijelome druÅ¡tvu.

Autor: Mirela Lilek