Nema toga automobila u kojem Željko Jovanović može pobjeći od javnosti

(Politika Plus) Ministar prosvjete možda je najvažnije mjesto u državi. Kada je Stjepan Radić 1925. i 1926. ušao u Pašićevu vladu i probao mijenjati jugoslavenski truli sustav iznutra, postao je ministar prosvjete.

Prvu stvar koju je napravio, podigao je plaće učiteljima. Barem je tako tvrdila moja pokojna baka po majci, koja je tada bila u učiteljskoj školi, moj djed, njezin budući suprug, već je radio kao učitelj, a njezini roditelji bili su također u učiteljskoj službi.

Stjepan Radić, ostao bi ovako ili onako u dobrom sjećanju moje obitelji, ali zbog ovoga poteza, ostao je u sjećanju zapisan zlatnim slovima. Naime, rijetko koja vlast se odnosi prema učiteljima, nastavnicima i profesorima s poštovanjem.

Ljudi koji imaju kontakt s djecom, ljudi koji uče pisati i čitati mlade duše, ljudi koji doživotno ostaju u sjećanju svakome čovjeku, kanta su za napucavanje svake vlasti. Pogotovo onih lijevih. Teror koji su prolazi učitelji poslije Drugoga svjetskoga rata, najbolje se očituje u rečenici komunističkog Titovog doglavnika Vladimira Bakarića da osoba koja sluša svoga učitelja jedino zna što učitelj zna, a ako ga ne slušaju da znaju više od njega, dakle učitelje ne treba slušati jer eto ograničavaju obzore. Općenito, hrvatska ljevica gaji neopisivi prijezir spram ičega građanskoga, a obrazovanje je temelj građanskog mentaliteta.

Naime, ono što se zaboravlja, početkom 20. stoljeća, na području današnje Hrvatske bilo je funkcionalno pismenih oko 10 do 15 posto. Dakle, veći dio naroda bio je nepismen. Kroz 20. stoljeće taj broj je rapidno narastao, zakašnjela modernizacija, pomalo apsurdno, baš pod komunizmom, ipak je opismenila ovaj nesretni narod. Doduše, ako čitamo internetske rasprave, pravopis je najveći neprijatelj internetske populacije.

S druge strane, svako poticanje da se jezik donekle koristi prema pravopisnim normana, biva često proglašeno težim oblikom fašizma, jer eto korištenje vlastitog jezika najveći je zločin u očima domaćih salonskih ljevičara. Uvijek pokušavam pisati prema normi, ali naravno, kao i svi, znam pogriješiti i ne sramim se to priznati. Ali normu treba poštivati.

Jedna od manjih knjiga Staroga zavjeta, ali i vrlo utjecajnih, knjiga je o proroku Joni. Ima samo četiri poglavlja, ali skoro svako malo dijete zna da je Jonu progutao veliki zločesti kit. Važnost te kratke knjige je u tome da Božja milost ne poznaje granice, ali također od Boga se ne može pobjeći. Koliko god da Jona bježao od Boga i odbijao surađivati s Bogom, Bog je uvijek jači i Božja volja uvijek pobjeđuje.

Jednako tako, ministar Željko Jovanović može bježati od učitelja, nastavnika i profesora u svome skupocjenom novom automobilu. Može se praviti autističan koliko god želi, ali prije ili kasnije, tim nadmenim oličenjem nemilosrdne bahatosti morat će stati među svoje zaposlenike i morat će objasniti zašto njima reže prava i prihode, a na sebi nema namjeru štediti. Barem dok ga ne pritisnu mediji.

Učiteljski poziv jedan od najtežih na svijetu. Danas kada učitelji gube svoju autonomiju, kada bijesni roditelji misle da njihova djeca moraju imati prosjek 5.0, danas kada se učenici i roditelji učenika fizički obračunavaju s učiteljicama i učiteljima, danas kada mlade učiteljice i učitelji idu od zamjene do zamjene i ne mogu naći stalni posao, baš danas postavimo si pitanje što je važnije, učiteljska sreća ili pravo jednog ministra da rasipa budžetski novac na luksuzne automobile?

Autor: Mislav Miholek