Molitva za referendum

(DubrovnikNet) Učenici petog razreda jedne dubrovačke osnovne Å¡kole, jedanaestogodiÅ¡njaci, su na satu vjeronauka molili za uspjeh referenduma! Kakav referendum, o čemu referendum, Å¡to je uopće referendum – samo su neka od pitanja koja su postavili svojim roditeljima nakon povratka iz Å¡kole. Neki su preskočili sva ta pitanja i mudro svojim roditeljima postavili pitanja jesu li oni za ili protiv “toga nečega”. Jer, baÅ¡ oni koji su bili najstraÅ¡niji protivnici zdravstvenog odgoja u Å¡kolama, sada su roditelje doveli u situaciju da mnogoÅ¡toÅ¡ta trebaju objasniti svojoj djeci prije 1. prosinca kada će se u državi održati pravi ispit naÅ¡e tolerancije, graÄ‘anske svijesti, poÅ¡tivanja različitosti i prava svih na izbor.

Roditelji koji su nas nazvali, srednja viša klasa, intelektualci, katolici, praktični vjernici, bili su silno uzrujani takvom indoktrinacijom na satu vjeronauka kojega njihovo dijete pohađa.

Nije se molilo za očuvanje braka, nije se molilo za djecu koja će rasti u sretnim bračnim zajednicama bez nasilja, nije se molilo za zaposlenje roditelja na čijim je ramenima teret egzistencijalnog preživljavanja, nije se molilo za toleranciju meÄ‘u ljudima, nije se molilo za poÅ¡tivanje drugih, nije se molilo za mir u ljudima, nije se molilo za pravednost… ne!, molilo se da referendum uspije. Molilo se da u Ustav zemlje uÄ‘e jedna posve bezvezna stavka koja niÅ¡ta neće promijeniti, a čija provedba koÅ¡ta čak 50 milijuna kuna! Pobornik sam svih onih graÄ‘ana koji bi radije taj novac vidjeli u mjerama za nova radna mjesta, za izgradnju vrtića i Å¡kola, sportskih dvorana, za liječenja za koja u pravilu uvijek graÄ‘ani priskaču humanitarno… – bujica riječi je potekla iz roditeljskih usta.

Zašto se i stav o tome kako će svojoj djeci objasniti referendum koji „vršti“ iz svakog medija i „kanala“, sa svakog oltara, nije prepustio roditeljima, kao što se svojedobno to, od istih struktura, zahtijevalo u slučaju uvođenja zdravstvenog odgoja u školama?

A onda je, kako to već u naÅ¡oj zemlji biva, za i protiv dobilo i stranačka obilježja i podjelu na nekakve lijeve i desne, kao da članovi svake pojedine stranke, liste, kluba, udruge, čega kog, nemaju svoje glave, svoje svjetonazore, svoja uvjerenja… Zamoreni smo već i jednima i drugima, trećima, četvrtima, grupnim pripadnostima, ima li viÅ¡e igdje mjesta za ÄŒovjeka?

ZaÅ¡to se u Crkvama počinjemo osjećati kao na političkim mitinzima, političkim jednoploÅ¡nim skupovima, s kojih izlazimo „prazni“ i „ljuti“, „bijesni“, a ne ispunjeni duhovnim mirom propagirane ljubavi i želje za prihvaćanjem drugoga, radosnom viješću i Kristovim primjerima… A, tako je nekada bilo…

U osiromašenoj i od „naših Hrvata“ opljačkanoj zemlji koja mora puzati do novih zaduženja i novog dužničkog ropstva, koja se mora klanjati pred „svetim investitorskim teletom“, među narod koji prekopava po kontejnerima bacaju se „referendumske koske“, o svemu onome što razjedinjuje i o čemu svatko na svoj način može „razglabati“ i „laprdati“ do mile volje. Za kolikim stolovima po kafićima i okupljalištima ste čuli priče o „majku-oca“ homoseksualcima koji se propagiraju i uništavaju brakove, kvare djecu, koji su odjedanput postali glavni krivci što odumire institucija braka, što ima sve više razvoda, zbog netolerancije, sebičnosti, egoizma etc.etc.? A, za kolikim o opasnosti, npr. da nam prodaju Hrvatske vode koje okupljaju, primjerice, lokalne vodovodne sustave, a što prolazi tiho, pretiho?

Å kole (i Crkva) imaju preveliku odgovornost u odgoju i obrazovanju mladih naraÅ¡taja koji bi trebali konačno polako prestajati dijeliti „svijet“ oko sebe na crne, zelene, žute, crvene, bijele vragove…pa tako unatrag barem osamdeset godina. Uperimo konačno pogled tih malih – mladih ljudi prema naprijed. Nemojmo dozvoljavati da pogled naprijed za mlade znači pogled preko granica Hrvatske. NaÅ¡e domovine koja se uruÅ¡ava pod svakojakim podjelama i grupacijama koje na druge gledaju u svojim „pancirkama“.