(Novi List) Pedagog Zlatko Miliša smatra da bi široka primjena tableta u školi bila poguban izbor u razvoju hrvatskog školstva, a spuštanje dobne granice u kojoj se djeca koriste internetom pedagoški je nedopustivo
D ok tisuće učenika u državama Europske unije u svojim razredima isprobavaju tablete kao zamjenu za udžbenike, i u više hrvatskih učionica od ove jeseni tableti su postali sastavni dio nastave.
Dok se ministar obrazovanja Željko Jovanović iz petnih žila trudi osigurati mladima u Hrvatskoj uvjete za učenje kakve imaju njihovi vršnjaci u Europi i svijetu, pedagozi nisu uvjereni da je to pravi put u bolje obrazovanje hrvatskih školaraca.
Današnja djeca, upozoravaju stručnjaci, ionako previše sjede za kompjutorom u slobodno vrijeme, a korištenje tableta i modernih tehnologija u nastavi samo produžuje vrijeme koje je, umjesto u komunikaciji s nastavnikom ili drugim učenicima, rezervirano za druženje – s ekranom.
Ne sporeći prednosti koje nudi stalna umreženost s informacijama kakvu pruža tablet na školskoj klupi, profesor zadarskog sveučilišta Zlatko Miliša , pedagog kojem je prekomjerno korištenje interneta u dječjoj dobi u fokusu interesa, smatra da bi široka primjena tableta u školi bila poguban izbor u razvoju hrvatskog školstva.
Potreban oprez
– Zaboravlja se da su djeca u osnovnoj školi, da ne kažemo u srednjoj školi, informatički pismenija ne samo od svojih roditelja, nego i od nastavnika, pa čak i od nastavnika informatike. Njima ne treba informatička pismenost, tableti ili internet, već odgoj za medije, da bi stekli osnovne medijske kompetencije – upozorava Miliša.
Djeca bi, smatra ovaj pedagog, trebala prvo dobro proučiti prednosti i nedostatke interneta, prevenciju internetskog zlostavljanja.
Djeca danas internet koriste za videoigrice i društvene mreže, a odraslima on služi za dostupnost informacija i e-učenje.
– Tableti i internet izvrsna su stvar za visoke škole i sveučilišta, a tamo se i koriste sa sjajnim rezultatom. Uvođenje tableta u osnovnu i srednju školu, osim kad je riječ o udaljenim ili otočnim školama gdje je to potrebno, eksperiment je koji bi trebalo tako i tretirati, odnosno najprije provesti pilot-istraživanje da se na vrijeme uoče posljedice – smatra Miliša.
Kupovati djeci tablete da bi uz pomoć njih pratila nastavu nesuvislo je, kaže, u situaciji gdje šest posto škola u Hrvatskoj još uvijek radi u tri smjene, gdje na učenike padaju stropovi ili nemaju dvorane za tjelesni odgoj. Ujednačeni standardi, dodaje, samo su jedan element koji bi trebalo zadovoljiti prije uvođenja e-škole. Drugi je zrelost, i djece i roditelja koji o posljedicama novih medija ne znaju gotovo ništa. Spuštanje dobne granice u kojoj se djeca koriste internetom pedagoški je nedopustivo, tvrdi Miliša, koji nikad, ni po koju cijenu, ne bi računalo smjestio u dječju sobu. Roditelji to, međutim, često čine, a porazni su podaci po kojima u Slavonsko-brodskoj županiji čak sedam posto predškolaca ima svoj Facebook-profil, upozorava zadarski pedagog.
Kakvi roditelji
– Pitam se, kakvi su to roditelji?! Oni ne prate istraživanja i nemaju elementarna znanja o medijskim manipulacijama – veli Miliša koji se boji da bi Hrvatska prije mogla dobiti kliniku za odvikavanje djece od interneta, nego odgoj za medije kao preventivni program u školama.
Autor projekta »Deset dana bez ekrana«, koji se proveo u više desetaka škola u Hrvatskoj, smatra da je ključno pospješiti »pokidanu« komunikaciju između djece i njihovih roditelja, a isto tako i komunikaciju u školi.
Cilj je tog projekta potaknuti učenike osnovnih škola na selektivno korištenje medija u razdoblju od deset dana. Desetodnevna apstinencija od svih medijskih sadržaja, s posebnim naglaskom na sadržaje koji nisu obrazovnog karaktera, pokazala se dobrim načinom za povratak komunikacije u obitelj.
Je li to dobar put, hoće li e-škole odgajati i obrazovati djecu bolje i uspješnije nego današnji, tradicionalni školski sustavi, i jesu li u pravu skeptici koji se boje prevelike informatizacije škola, pokazat će se tek nakon što generacije đaka završe nove hi-tech škole.
Autor: Ljerka Bratonja Martinović