(Glupost.hr) Tragom događaja u zagrebačkoj osnovnoj školi Otona Ivekovića zaputili smo se u MZOŠ. Da podsjetimo, radi nasilja koje djeca trpe od svog kolege iz razreda, svi roditelji učenika petih razreda ove škole prijete neslanjem svoje djece na nastavu. Zahvaljujući nedjelovanju MZOS-a i djelovanju nekoliko drugih ministarstva rješavanje ovog problema krenulo je prema svom raspletu.
Razgovor smo dogovorili s više rangiranim djelatnikom Ministarstva koji je unaprijed, zbog delikatnosti teme, zamolio da ostane neimenovan.
Teško breme odgovornosti
Nakon polusatnog čekanja naš sugovornik izronio je iz mraka dugog hodnika zgrade na Donjim Sveticama. Zakašnjenje je opravdao sastankom s kojeg se upravo vratio. Radilo se, kaže, o izboru voća za projekt “Sheme školskog voća”. Start projekta u završnoj je fazi.
– Zapelo je još samo oko boja jabuka: crvene jabuke su odbačene jer bi počele pljuštati optužbe kako u ministarstvima sjede „komunjare“. Žute također nisu dobar izbor. HSLS nije u koaliciji i ne znamo zašto bismo im išli na ruku. Iz istog razloga morali smo zatražiti dopunu ponude vrgoračkih proizvođača jagoda. Tražili smo da ponude svoje proizvode u još nekim bojama, da možemo birati… – teško breme svojih odgovornosti podijelio je s nama naš sugovornik.
Inzistiranje na preciznosti
Pokrenuo sam temu zbog koje sam došao: prijedlog pravilnika o kojem je pokrenuta javna raspravu još u travnju.
– Čini nam se da bi taj pravilnik trebao pokriti aktualnu situaciju u OŠ Otona Ivekovića – upitao sam.
– Kojeg pravilnika… Morat ćete biti precizni. Znate li vi koliko smo mi pravilnika predložili. Po tome želimo biti različiti od naših prethodnika koji se nisu iskazali u predlaganju pravilnika – glas više rangiranog službenika Ministarstva odavao je istovremeno osjećaj ponosa zbog efikasnosti institucije kojoj pripada, ali i nervozu zbog moje nepreciznosti.
Iz svog novinarskog notesa pažljivo sam pročitao: „Pravilnik o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima“.
P r a v i l n i k… o… n a č i n u… p o s t u p a n j a… o d g o j n o…- o b r a z o v n i h… r a d n i k a… š k o l s k i h… u s t a n o v a… u… p o d u z i m a n j u… m j e r a… za š t i t e… p r a v a… u č e n i k a… t e… p r i j a v e… s v a k o g… k r š e n j a… t i h… p r a v a… n a d l e ž n i m… t i j e l i m a… – upisivao je pažljivo kažiprstom desne ruke na tipkovnici svog računala više rangirani djelatnik Ministarstva.
Da, potvrdio sam ponovo polako čitajući iz svog novinarskog notesa: Pravilnik o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima.
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23 – brojao je pažljivo više rangirani djelatnik Ministarstva. Jesu li i kod vas točno dvadeset i tri riječi?
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23 – pažljivo je izbrojao vaš reporter. Jesu, točno su dvadeset i tri riječi – uskliknuo sam ne mogavši sakriti zadovoljstvo na ovakvu usklađenost u brojanju s više rangiranim djelatnikom Ministarstva.
Dakle… „Traži“ – odlučno je desnim klikom miša odabrao više rangirani djelatnik Ministarstva opciju na zaslonu svog računala. Dok si okom trepnuo iz dubine tvrdog diska njegovog računala na zaslonu se pojavio tekst na čijem je početku „boldom“ i veličinom fonta 24 bio istaknut naslov: „Prijedlog Pravilnika o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima“.
Logična objašnjenja
– Da, sjećam se – zamišljeno je govorio više sebi u bradu nego meni, više rangirani djelatnik Ministarstva. Na ovome su mjesecima radile gotovo sve naše službe.
– I…, što vas u vezi pravilnika zanima? – ponovo je njegova pažnja sa zaslona računala prešla na vašeg reportera.
Zašto pravilnik još nije donesen? – ispalio sam hrabro, bez obzira što bi on pitanje mogao shvatiti kao provokaciju.
– Da, da, da… – prebirao je po glavi, plitko udahnuo i nastavio: Ovim pravilnikom htjeli smo djelatnicima u školama pružiti okvir za brzo postupanje u slučajevima nasilja. Zapelo je na mobitelima.
– Na mobitelima? – nisam mogao sakriti čuđenje.
– Evo vidite ovdje napomenu kod članka 23. – pokazivao je na crveni tekst „Čekaju se mobiteli“.
Postao sam svjestan da se već neko vrijeme, nošen novinarskom znatiželjom, nalazim s njegove strane radnog stola i preko njegovog ramena buljim u tekst na računalu.
– Evo vidite, – čitali smo zajedno tekst: Kada učenik ne reagira na upozorenje iz stavka 1. i 2. ovoga članka, odgojno-obrazovni radnik dužan je zbog osiguravanja zaštite prava ostalih učenika pozvati stručnog suradnika ili razrednika/odgajatelja učenika koji će s njim razgovarati te odmah pozvati i roditelja učenika.
– Shvatili smo da sve ove pozive odgojno-obrazovni radnici ne mogu zadovoljavajućom brzinom obavljati bez mobitela. Sada samo čekamo da Vlada nabavi ovih desetak tisuća pametnih telefona. Ove koje sada koristimo na višim razinama prepustit ćemo odgojno-obrazovnim radnicima. Čujte, to su još dobri aparati! – slavodobitno mi je objašnjavao viši djelatnik u Ministarstvu sretan što je odgovorio na još jednu novinarsku provokaciju kakvih u njegovom radnom danu bude po nekoliko.
– A odgojno-obrazovni radnici ionako neće komunicirati preko interneta, nego običnim pozivima – efektno je zaokružio priču.
Prokušana strategija
Znajući da sam upravo dobio novinarsku bombu i vidjevši da je više rangirani djelatnik Ministarstva sad već dobro raspoložen, upustio sam se u rasvjetljavanje još jednog detalja.
Zanimalo me zašto se tako sporo reagira na nasilje u školama. Zašto Ministarstvo svojim primjerom ne demonstrira brzinu?
Sugovornik je moje pitanje dočekao posve spreman. Vidjelo se da se radi o već dobro razrađenoj i prokušanoj strategiji.
– Vratimo se na članak 9. – „skrolao“ je tekst viši djelatnik Ministarstva. – Vidite, ovdje se spominje pozivanje policije i traženje liječničke pomoći. Kada se policija zove za svaku sitnicu, Ostojić (Ranko Ostojić op.a.) mome šefu na Vladi postavlja neugodne primjedbe. Kada se traži liječnička pomoć za beznačajne ozlijede, ponovo Ostojić (Veljko Ostojić op.a.) mom šefu na Vladi postavlja neugodne primjedbe. Šef zna reći da je tih Ostojića u Vladi previše, a da je samo jedan Jovanović. Ali nemojte to pisati… – namigne mi sad već posve opušten više rangirani djelatnik Ministarstva.
– Svjesnim nedjelovanjem postižemo veće nasilje i veće ozljede, a time i uključenost većeg broja ministarstava čime je svakako lakše podijeliti i zamagliti odgovornost – viši djelatnik Ministarstva sad je već sa mnom razgovarao kao sa starim prijateljem.
Nažalost, zvonjava njegovog mobitela upropastila je priliku da još štošta saznam o tajnama vođenja hrvatskog školstva.
Pristojno sam zahvalio i požurio u redakciju kako moj šef ne bi zaključio da mu je puna kapa škola do bola.