(Monitor.hr) Gospodo, gotovo je. Osnovno školstvo postalo je ruglo ove države, ali i njeno ogledalo: tako nam je svugdje, sustavi su slabi i nemoćni stati na kraj nasilnicima koji silom uzimaju što god mogu, i kojima je postalo moguće suprotstaviti se samo većom silom. Od MZOS-a i ministra Jovanovića očekujem akciju sad i odmah: nikakve mlake izjave, već odlučnu akciju da se uznapredovala trulež školstva eliminira i spasi što se spasiti da: da se nastavnicima vrati autoritet potreban za obavljanje njihovog posla, da ih se zaštiti od sve očitije primitiviziranog društva i da se u sustav ponovo vrate odgovarajuća mjerila uspješnosti, a učenicima garantiraju ravnopravnost i najbolje moguće obrazovanje. Ako to nije u stanju, neka fotelju prepusti nekome tko jest.
Donedavno nisam bio siguran što je točno u pitanju. Sad jesam: kolumna od prije samo desetak dana špekulirala je koji motiv tjera roditelje krkane da prijete nastavnicima u želji da njihova vlastita djeca padnu razred i zar smo zaista tako duboko pali, no sad je povod nažalost postao očit: dogodio se još jedan barbarski čin, Jutarnji piše o još jednom napadu na nastavnicu: i ovaj put je otac krkan silom vlastitih šaka htio promijeniti sudbinu svojeg djeteta, a Slobodna jedina objavljuje i identitet nasilnika. Nažalost, ne mogu se složiti s Jutarnjim kako je riječ o nezapamćenoj brutalnosti jer događaj u Klisu demantira neslavnu “ekskluzivu”.
Moja špekulacija o tome kako neki roditelji ozbiljno razmatraju pad godine vlastitog djeteta kao priliku za upis u bolju školu pokazala se tako istinitom. To je svakako i odjek vremena u kojem živimo, vremena u kojem se “brižni” roditelj umjesto cjelogodišnjeg rada s vlastitim potomkom odlučuje silom ga “ugurati” u ponavljače kako bi dijete išlo dva puta u osmi razred i imalo priliku dobiti bolje ocjene. Tako, eto, roditelj krkan vidi rješenje nebrige nad vlastitim djetetom: neka ono lijepo ponavlja godinu, pa će bolje naučiti.
Koliko to ponavljanje košta porezne obveznike oca krkana naravno nije briga.
Kako će se to odraziti na psihu vlastitog djeteta u osjetljivom razdoblju odrastanja, niti to oca krkana nije briga.
A što taj čin mnogo više djece stavlja u neravnopravan položaj samo zato što njihovi roditelji nisu nasilni krkani, tek je to oca krkana ponajmanje briga.
Ovakve retrogradne ideje o obrazovanju vlastitog djeteta veliki su problem, ali one su samo posljedica jedne druge, iznimno pogibeljne činjenice kojoj svjedoče dva napada na nastavnike u ovako kratkom vremenu: naš sustav obrazovanja u jednom je svojem dijelu posve kolabirao.
Zaista, u trenutku kada roditelji šakama definiraju dobre ili (apsurdno, ali to je svijet u kojem živimo) loše ocjene svojeg djeteta, kada se dogodi da ravnatelj koji brani kolegicu od fizičkog napada nastrada i još pritom zaradi prekršajnu prijavu jer se usudio braniti ne samo svoju kolegicu, već prije svega slabu i nezaštićenu žensku osobu od napada testosteronom nabijenog idiota, možemo li u takvom vremenu o školskom sustavu ne govoriti nego kao o propaloj ruševini kojom vladaju agresivni anarhisti a ne za to nadležno ministarstvo?
Razgovarao sam s nekolicinom poznanika o ovome. Neki imaju članove obitelji koji su i sami učitelji, neki tek djecu koja polaze osnovnu školu. Svi se slažu kako je MZOS (sam po sebi utopljen u dva posve različita resora) strahovito zakazao i pokazao se nesposobnim rješavati situacije koje ispadaju iz okvira uobičajene, tzv. “ne talasaj” svakodnevnice.
Kaže mi tako jedan od njih nakon onog prvog napada na nastavnicu: “Da je Jovanović ‘pravi’, on bi odmah u školu poslao tim psihologa da rješava traume s djecom, sazvao bi presicu i rekao novinarima kako ministarstvo u potpunosti stoji iza učiteljice i kako će tražiti da se napadača kazni najoštrijom kaznom za pokušaj ubojstva. I onda stati iza toga na sudu, a sudac (tj. pravni sustav) takvom tipu treba odrezati najveću moguću kaznu bez mogućnosti skraćivanja.”
Jovanović nažalost “nije pravi”, pa se umjesto odlučne, oštre i nepokolebljive akcije zaustavljanja nasilja prema nastavnicima (a radi primjera sličnim majmunima) oglasio tek mlakim priopćenjem o tome kako se on, eto, nada da se to više neće ponoviti…
Oh, da – i moli policiju i pravosuđe da odrade svoj posao. A što je taj posao, evidentno je: roditelj krkan dobio je dva tjedna zatvora.
Hej, dva tjedna?!?!
Dobro, onaj nasilnik u Klisu dobio je mjesec dana pritvora… hej, mjesec dana?!?!
Nastavnici su posljednjih godina općenito postali lovina: izgubili su više ili manje sav autoritet, ukroćeni su besmislenim pravilima ponašanja i pretjeranom zaštitom djece, izloženi su osvetničkom ponašanju u obliku prijava i inspekcija, a odnedavno je, čini se, na njih proglašena i otvorena sezona lova.
Jer, želite li da vam potomak ima odlične ocjene, za to trebate samo naći kakvu nastavnicu, nabiti joj glavom par puta o stol, pritom što glasnije jebat’ mater svima i porazbijati nešto školskog inventara. Za kaznu ćete sjediti par tjedana u zatvoru (gdje možete razmjeniti pedagoške metode i roditeljske savjete s kolegama koji su istim povodom tu), zatim izaći van – a vaše dijete, ma nema boljeg odlikaša od njega!!!
Gospodo, gotovo je. Osnovno školstvo postalo je ruglo ove države, ali i njeno ogledalo: tako nam je svugdje, sustavi su slabi i nemoćni stati na kraj nasilnicima koji silom uzimaju što god mogu, i kojima je postalo moguće suprotstaviti se samo većom silom. Plaši me mogućnost da u nekoj bližoj budućnosti u crnoj kronici pročitam naslov: “Roditelj upao u učionicu i napao učiteljicu zbog loših/predobrih ocjena djeteta, učiteljica ga u samoobrani ustrijelila”.
Jer, što mogu učiniti profesionalno i moralno degradirani učitelji? Mogu zbog osobne zaštite u školu početi nositi oružje ili od škole tražiti cjelodnevnu zaštitarsku službu i zaključavanje škola. Mogu, naravno, potražiti i neki manje stresan i manje opasan posao. Mogu se prepustiti nihilizmu.
Mogu i štrajkati.
Je li štrajk rješenje? Nastavnici (po tko zna koji put) u štrajku i nisu neka sila. Ono, već viđeno. Malo će se buniti, malo će se pregovarati, na kraju se ništa značajno neće promjeniti.
S druge strane, je li rješenje u “bijelom štrajku”? To bi zapravo bilo idealno rješenje za nastavnike: lijepo svi učenici iz svih predmeta imaju petice. Znali ili ne znali, bili prisutni na nastavi ili ne, svi lijepo imaju petice iz znanja, zalaganja, rada i nerada, a ako neki roditelj dođe po koju dodatnu peticu – ma, nema problema! Evo, odmah dvije petice za dobru mjeru!
Ta perfidna shema posve bi sigurno zaštitila nastavnike od roditeljskog bijesa i efikasno zaustavila obrazovno krkanlučenje. Naravno, MZOS bi vjerojatno reagirao na neočekivani rast inteligencije i obrazovanosti populacije, ali to nije problem: “Kažete, ovo dijete ne zna za pet? Pa dobro, eno tamo mu je otac krkan, sjedi i gleda nas krvavim očima – dajte vi to sa njim riješite, a ja ću napraviti kako se vi dogovorite…”
Jedini problem te sheme je što bi kolateralno stradale doslovce generacije djece: nenaviknuti na rad, odlikaši bez imalo znanja zapeli bi čim bi napustili osnovnu školu (no to bi onda bio problem nekih drugih nastavnika – uostalom, zašto ne bismo imali sve same odlikaše i u srednjim školama?). Vjerojatno bi trebalo doslovce upropastiti nekoliko generacija djece da netko nadležan shvati koliko je sustav truo i kako ga hitno treba mijenjati. S druge strane, sustav kakav je sad truo je i bez te perfidne sheme, samo što je broj upropaštenih dječjih budućnosti manji: svako dijete kojemu otac krkan izbori povlastice argumentom vlastitih šaka znači i jedno bolje dijete koje sustav mora “poklopiti” kako bi stvorio prostor za krkanovo dijete.
I, naravno, najveće žrtve ovog trulog sustava: djeca. Ne samo ona traumatizirana djeca koja su morala gledati kako se krkan fizički obračunava sa slabašnom ženom, niti sirota djeca kojoj su takvi krkani roditelji – već i djeca koja o svemu tome čitaju u novinama. Što ih možemo naučiti? Samo tome da je sustav u kolapsu ida im ne može pružiti zaštitu: ako i oni nemaju barem jednog roditelja krkana sva je prilika da će ih prestići netko čiji roditelji su spremni fizički nasrnuti na nastavnika i čisto fizičkim formulama poboljšati prosjek ocjena svog djeteta. A ti mali ljudi nisu glupi i mogu razumjeti što se događa, pa i nepogrešivo shvatiti poruku koju im sustav šalje: “tko jači, taj kvači”.
Zbog svega toga nejasno mi je kako si možemo dozvoliti tako mlaku i bezveznu, da ne kažem bezmudu reakciju države? Kao da nismo svjesni da urušenim sustavom obrazovanja kopamo mračnu rupu samima sebi, rupu u koju ćemo upasti već za desetak ili najviše dvadeset godina? Da odgajamo generacije na ideji da u životu uspjeva samo čista sila i nepoštivanje autoriteta? Da odgajamo nove generacije krkana koji će učiteljicama lupati glavom o stol, i da će učiteljica biti sve manje a krkana sve više?
Očekujem zato reakciju države. Očekujem da pravobraniteljica za djecu reagira, jer je toliko djece traumatizirano strašnim slikama koje im upućujemo, jer im je oduzeta nada u bolju budućnost i jer im se primjerom pokazuje kako edukacija ne znači napredak, već napredak nose nasilje i primitivizam. Država tako pokazuje krajnju nebrigu prema vlastitoj djeci.
Očekujem i reakciju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, jer nezamislivo je da krkani mlate učiteljice; od situacije u kojoj muškarac tuče ženu užasnija je samo situacija u kojoj muškarac tuče ženu pred tridesetoro djece. Oprostite, zar smo se vratili u sedamnaesto stoljeće? Kakve li ironične pljuske UNICEF-ovoj inicijativi Škole bez nasilja!
A najviše očekujem od MZOS i ministra Jovanovića. Od njih očekujem akciju sad i odmah: nikakve mlake izjave, već odlučnu akciju da se uznapredovala trulež školstva eliminira i spasi što se spasiti da: da se nastavnicima vrati autoritet potreban za obavljanje njihovog posla, da ih se zaštiti od sve očitije primitiviziranog društva i da se u sustav ponovo vrate odgovarajuća mjerila uspješnosti, a učenicima garantiraju ravnopravnost i najbolje moguće obrazovanje. Ako to nije u stanju, neka fotelju prepusti nekome tko jest.
I ne, izjednačavanje statusa nastavnika sa statusom policajca nije rješenje problema već flaster kojim se samo sakriva smrdljiva, gangrenozna rana.
To nije moja ideja, niti sam iz malog prsta isisao te zahtjeve: već godinama ih u ovom ili onom obliku traže pedagozi i prosvjetni radnici, najbolnije svjesni spirale smrti u kojoj se školstvo već dugo nalazi. No, njihovi su apeli naišli na gluhe uši, na zid birokracije koja (rekao bih čak) nesvjesno radi na tome da se sustav dovede do kolapsa; upozorenja i dovici iz gomile koja je najintimnije vezana uz obrazovanje ne dopiru do kule bjelokosne.
Možda im je pristup pogrešan. Možda su previše uljudni i odgojeni, a tamo negdje postoji neki filter koji to filtrira. Krkanima očito bolje ide istjerivanje svoje volje, pa bismo možda trebali prilagoditi izričaj finim vibracijama krkanluka:
“Jovanoviću! Školstvo ti je ukurcu! U-KU-RCU! Sve se raspalo! A bit će još i gore!”(*)
Zaista, prošao je krajnji rok za popravljanje stanja i vremena za čekanje i mudrovanje više nema. Sustav je kolabirao i valja učiniti radikalne korake, a ne slati mlaka priopćenja i gurati krizu pod tepih.
Jer, situacija nije opasna samo za nastavnike. Ona je itekako opasna i za ministra i za njegovu stranku: SDP bi trebao jako dobro razmisliti kakvu poruku šalje njegov ministar kojem se raspada jedan od ključnih stupova ministarstva (ali i prosperiteta cijelog društva), a koji ne pokazuje namjeru nešto ozbiljno učiniti čak niti nakon ovako radikalnih incidenata koji vrlo jasno svjedoče rasulu i sustava i moralnih vrijednosti koje bi taj sustav trebao njegovati. Ta poruka ne sviđa se roditeljima niti njihovoj djeci, pa ako već dobrobit djece nije gdje bi trebala biti – na prvom mjestu – netko bi trebao staviti prst na čelo i upitati se: “Hoće li mi roditelji te djece ikad više dati glas na izborima?”
Krkani sigurno neće: oni imaju svoju stranku (koja im, ironično, sigurno ne bi tolerirala takvo ponašanje). A oni drugi, oni koji vide kako njihova djeca pate u lošem i neefikasnom sustavu koji im oduzima pravo na dostojanstveno odrastanje i primjeren život, hoće li ponovo (ili više ikad) dati glas nekome tko ima ministra koji puno priča i voli se raspravljati, ali kada treba odlučno reagirati zatvori se u svoju kulu od bjelokosti?
Zato, Jovanoviću, postupi ili odstupi!
(*) Da, pravilno bi bilo: “U KUR-CU”. Ali što krkan zna? I uostalom ćemu to sve? daj ti meni ljepo čevapčiče i pivu i pusti me da gledam TV. Jebo ti tu ed… eud… edu… ma, jebo školu!
Radoslav Dejanović