(Monitor.hr) Gospodo, gotovo je. Osnovno Å¡kolstvo postalo je ruglo ove države, ali i njeno ogledalo: tako nam je svugdje, sustavi su slabi i nemoćni stati na kraj nasilnicima koji silom uzimaju Å¡to god mogu, i kojima je postalo moguće suprotstaviti se samo većom silom. Od MZOS-a i ministra Jovanovića oÄekujem akciju sad i odmah: nikakve mlake izjave, već odluÄnu akciju da se uznapredovala trulež Å¡kolstva eliminira i spasi Å¡to se spasiti da: da se nastavnicima vrati autoritet potreban za obavljanje njihovog posla, da ih se zaÅ¡titi od sve oÄitije primitiviziranog druÅ¡tva i da se u sustav ponovo vrate odgovarajuća mjerila uspjeÅ¡nosti, a uÄenicima garantiraju ravnopravnost i najbolje moguće obrazovanje. Ako to nije u stanju, neka fotelju prepusti nekome tko jest.
Donedavno nisam bio siguran Å¡to je toÄno u pitanju. Sad jesam: kolumna od prije samo desetak dana Å¡pekulirala je koji motiv tjera roditelje krkane da prijete nastavnicima u želji da njihova vlastita djeca padnu razred i zar smo zaista tako duboko pali, no sad je povod nažalost postao oÄit: dogodio se joÅ¡ jedan barbarski Äin, Jutarnji piÅ¡e o joÅ¡ jednom napadu na nastavnicu: i ovaj put je otac krkan silom vlastitih Å¡aka htio promijeniti sudbinu svojeg djeteta, a Slobodna jedina objavljuje i identitet nasilnika. Nažalost, ne mogu se složiti s Jutarnjim kako je rijeÄ o nezapamćenoj brutalnosti jer dogaÄ‘aj u Klisu demantira neslavnu “ekskluzivu”.
Moja Å¡pekulacija o tome kako neki roditelji ozbiljno razmatraju pad godine vlastitog djeteta kao priliku za upis u bolju Å¡kolu pokazala se tako istinitom. To je svakako i odjek vremena u kojem živimo, vremena u kojem se “brižni” roditelj umjesto cjelogodiÅ¡njeg rada s vlastitim potomkom odluÄuje silom ga “ugurati” u ponavljaÄe kako bi dijete iÅ¡lo dva puta u osmi razred i imalo priliku dobiti bolje ocjene. Tako, eto, roditelj krkan vidi rjeÅ¡enje nebrige nad vlastitim djetetom: neka ono lijepo ponavlja godinu, pa će bolje nauÄiti.
Koliko to ponavljanje košta porezne obveznike oca krkana naravno nije briga.
Kako će se to odraziti na psihu vlastitog djeteta u osjetljivom razdoblju odrastanja, niti to oca krkana nije briga.
A Å¡to taj Äin mnogo viÅ¡e djece stavlja u neravnopravan položaj samo zato Å¡to njihovi roditelji nisu nasilni krkani, tek je to oca krkana ponajmanje briga.
Ovakve retrogradne ideje o obrazovanju vlastitog djeteta veliki su problem, ali one su samo posljedica jedne druge, iznimno pogibeljne Äinjenice kojoj svjedoÄe dva napada na nastavnike u ovako kratkom vremenu: naÅ¡ sustav obrazovanja u jednom je svojem dijelu posve kolabirao.
Zaista, u trenutku kada roditelji Å¡akama definiraju dobre ili (apsurdno, ali to je svijet u kojem živimo) loÅ¡e ocjene svojeg djeteta, kada se dogodi da ravnatelj koji brani kolegicu od fiziÄkog napada nastrada i joÅ¡ pritom zaradi prekrÅ¡ajnu prijavu jer se usudio braniti ne samo svoju kolegicu, već prije svega slabu i nezaÅ¡tićenu žensku osobu od napada testosteronom nabijenog idiota, možemo li u takvom vremenu o Å¡kolskom sustavu ne govoriti nego kao o propaloj ruÅ¡evini kojom vladaju agresivni anarhisti a ne za to nadležno ministarstvo?
Razgovarao sam s nekolicinom poznanika o ovome. Neki imaju Älanove obitelji koji su i sami uÄitelji, neki tek djecu koja polaze osnovnu Å¡kolu. Svi se slažu kako je MZOS (sam po sebi utopljen u dva posve razliÄita resora) strahovito zakazao i pokazao se nesposobnim rjeÅ¡avati situacije koje ispadaju iz okvira uobiÄajene, tzv. “ne talasaj” svakodnevnice.
Kaže mi tako jedan od njih nakon onog prvog napada na nastavnicu: “Da je Jovanović ‘pravi’, on bi odmah u Å¡kolu poslao tim psihologa da rjeÅ¡ava traume s djecom, sazvao bi presicu i rekao novinarima kako ministarstvo u potpunosti stoji iza uÄiteljice i kako će tražiti da se napadaÄa kazni najoÅ¡trijom kaznom za pokuÅ¡aj ubojstva. I onda stati iza toga na sudu, a sudac (tj. pravni sustav) takvom tipu treba odrezati najveću moguću kaznu bez mogućnosti skraćivanja.”
Jovanović nažalost “nije pravi”, pa se umjesto odluÄne, oÅ¡tre i nepokolebljive akcije zaustavljanja nasilja prema nastavnicima (a radi primjera sliÄnim majmunima) oglasio tek mlakim priopćenjem o tome kako se on, eto, nada da se to viÅ¡e neće ponoviti…
Oh, da – i moli policiju i pravosuđe da odrade svoj posao. A što je taj posao, evidentno je: roditelj krkan dobio je dva tjedna zatvora.
Hej, dva tjedna?!?!
Dobro, onaj nasilnik u Klisu dobio je mjesec dana pritvora… hej, mjesec dana?!?!
Nastavnici su posljednjih godina općenito postali lovina: izgubili su viÅ¡e ili manje sav autoritet, ukroćeni su besmislenim pravilima ponaÅ¡anja i pretjeranom zaÅ¡titom djece, izloženi su osvetniÄkom ponaÅ¡anju u obliku prijava i inspekcija, a odnedavno je, Äini se, na njih proglaÅ¡ena i otvorena sezona lova.
Jer, želite li da vam potomak ima odliÄne ocjene, za to trebate samo naći kakvu nastavnicu, nabiti joj glavom par puta o stol, pritom Å¡to glasnije jebat’ mater svima i porazbijati neÅ¡to Å¡kolskog inventara. Za kaznu ćete sjediti par tjedana u zatvoru (gdje možete razmjeniti pedagoÅ¡ke metode i roditeljske savjete s kolegama koji su istim povodom tu), zatim izaći van – a vaÅ¡e dijete, ma nema boljeg odlikaÅ¡a od njega!!!
Gospodo, gotovo je. Osnovno Å¡kolstvo postalo je ruglo ove države, ali i njeno ogledalo: tako nam je svugdje, sustavi su slabi i nemoćni stati na kraj nasilnicima koji silom uzimaju Å¡to god mogu, i kojima je postalo moguće suprotstaviti se samo većom silom. PlaÅ¡i me mogućnost da u nekoj bližoj budućnosti u crnoj kronici proÄitam naslov: “Roditelj upao u uÄionicu i napao uÄiteljicu zbog loÅ¡ih/predobrih ocjena djeteta, uÄiteljica ga u samoobrani ustrijelila”.
Jer, Å¡to mogu uÄiniti profesionalno i moralno degradirani uÄitelji? Mogu zbog osobne zaÅ¡tite u Å¡kolu poÄeti nositi oružje ili od Å¡kole tražiti cjelodnevnu zaÅ¡titarsku službu i zakljuÄavanje Å¡kola. Mogu, naravno, potražiti i neki manje stresan i manje opasan posao. Mogu se prepustiti nihilizmu.
Mogu i Å¡trajkati.
Je li Å¡trajk rjeÅ¡enje? Nastavnici (po tko zna koji put) u Å¡trajku i nisu neka sila. Ono, već viÄ‘eno. Malo će se buniti, malo će se pregovarati, na kraju se niÅ¡ta znaÄajno neće promjeniti.
S druge strane, je li rjeÅ¡enje u “bijelom Å¡trajku”? To bi zapravo bilo idealno rjeÅ¡enje za nastavnike: lijepo svi uÄenici iz svih predmeta imaju petice. Znali ili ne znali, bili prisutni na nastavi ili ne, svi lijepo imaju petice iz znanja, zalaganja, rada i nerada, a ako neki roditelj doÄ‘e po koju dodatnu peticu – ma, nema problema! Evo, odmah dvije petice za dobru mjeru!
Ta perfidna shema posve bi sigurno zaÅ¡titila nastavnike od roditeljskog bijesa i efikasno zaustavila obrazovno krkanluÄenje. Naravno, MZOS bi vjerojatno reagirao na neoÄekivani rast inteligencije i obrazovanosti populacije, ali to nije problem: “Kažete, ovo dijete ne zna za pet? Pa dobro, eno tamo mu je otac krkan, sjedi i gleda nas krvavim oÄima – dajte vi to sa njim rijeÅ¡ite, a ja ću napraviti kako se vi dogovorite…”
Jedini problem te sheme je Å¡to bi kolateralno stradale doslovce generacije djece: nenaviknuti na rad, odlikaÅ¡i bez imalo znanja zapeli bi Äim bi napustili osnovnu Å¡kolu (no to bi onda bio problem nekih drugih nastavnika – uostalom, zaÅ¡to ne bismo imali sve same odlikaÅ¡e i u srednjim Å¡kolama?). Vjerojatno bi trebalo doslovce upropastiti nekoliko generacija djece da netko nadležan shvati koliko je sustav truo i kako ga hitno treba mijenjati. S druge strane, sustav kakav je sad truo je i bez te perfidne sheme, samo Å¡to je broj upropaÅ¡tenih djeÄjih budućnosti manji: svako dijete kojemu otac krkan izbori povlastice argumentom vlastitih Å¡aka znaÄi i jedno bolje dijete koje sustav mora “poklopiti” kako bi stvorio prostor za krkanovo dijete.
I, naravno, najveće žrtve ovog trulog sustava: djeca. Ne samo ona traumatizirana djeca koja su morala gledati kako se krkan fiziÄki obraÄunava sa slabaÅ¡nom ženom, niti sirota djeca kojoj su takvi krkani roditelji – već i djeca koja o svemu tome Äitaju u novinama. Å to ih možemo nauÄiti? Samo tome da je sustav u kolapsu ida im ne može pružiti zaÅ¡titu: ako i oni nemaju barem jednog roditelja krkana sva je prilika da će ih prestići netko Äiji roditelji su spremni fiziÄki nasrnuti na nastavnika i Äisto fiziÄkim formulama poboljÅ¡ati prosjek ocjena svog djeteta. A ti mali ljudi nisu glupi i mogu razumjeti Å¡to se dogaÄ‘a, pa i nepogreÅ¡ivo shvatiti poruku koju im sustav Å¡alje: “tko jaÄi, taj kvaÄi”.
Zbog svega toga nejasno mi je kako si možemo dozvoliti tako mlaku i bezveznu, da ne kažem bezmudu reakciju države? Kao da nismo svjesni da uruÅ¡enim sustavom obrazovanja kopamo mraÄnu rupu samima sebi, rupu u koju ćemo upasti već za desetak ili najviÅ¡e dvadeset godina? Da odgajamo generacije na ideji da u životu uspjeva samo Äista sila i nepoÅ¡tivanje autoriteta? Da odgajamo nove generacije krkana koji će uÄiteljicama lupati glavom o stol, i da će uÄiteljica biti sve manje a krkana sve viÅ¡e?
OÄekujem zato reakciju države. OÄekujem da pravobraniteljica za djecu reagira, jer je toliko djece traumatizirano straÅ¡nim slikama koje im upućujemo, jer im je oduzeta nada u bolju budućnost i jer im se primjerom pokazuje kako edukacija ne znaÄi napredak, već napredak nose nasilje i primitivizam. Država tako pokazuje krajnju nebrigu prema vlastitoj djeci.
OÄekujem i reakciju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, jer nezamislivo je da krkani mlate uÄiteljice; od situacije u kojoj muÅ¡karac tuÄe ženu užasnija je samo situacija u kojoj muÅ¡karac tuÄe ženu pred tridesetoro djece. Oprostite, zar smo se vratili u sedamnaesto stoljeće? Kakve li ironiÄne pljuske UNICEF-ovoj inicijativi Å kole bez nasilja!
A najviÅ¡e oÄekujem od MZOS i ministra Jovanovića. Od njih oÄekujem akciju sad i odmah: nikakve mlake izjave, već odluÄnu akciju da se uznapredovala trulež Å¡kolstva eliminira i spasi Å¡to se spasiti da: da se nastavnicima vrati autoritet potreban za obavljanje njihovog posla, da ih se zaÅ¡titi od sve oÄitije primitiviziranog druÅ¡tva i da se u sustav ponovo vrate odgovarajuća mjerila uspjeÅ¡nosti, a uÄenicima garantiraju ravnopravnost i najbolje moguće obrazovanje. Ako to nije u stanju, neka fotelju prepusti nekome tko jest.
I ne, izjednaÄavanje statusa nastavnika sa statusom policajca nije rjeÅ¡enje problema već flaster kojim se samo sakriva smrdljiva, gangrenozna rana.
To nije moja ideja, niti sam iz malog prsta isisao te zahtjeve: već godinama ih u ovom ili onom obliku traže pedagozi i prosvjetni radnici, najbolnije svjesni spirale smrti u kojoj se Å¡kolstvo već dugo nalazi. No, njihovi su apeli naiÅ¡li na gluhe uÅ¡i, na zid birokracije koja (rekao bih Äak) nesvjesno radi na tome da se sustav dovede do kolapsa; upozorenja i dovici iz gomile koja je najintimnije vezana uz obrazovanje ne dopiru do kule bjelokosne.
Možda im je pristup pogreÅ¡an. Možda su previÅ¡e uljudni i odgojeni, a tamo negdje postoji neki filter koji to filtrira. Krkanima oÄito bolje ide istjerivanje svoje volje, pa bismo možda trebali prilagoditi izriÄaj finim vibracijama krkanluka:
“Jovanoviću! Å kolstvo ti je ukurcu! U-KU-RCU! Sve se raspalo! A bit će joÅ¡ i gore!”(*)
Zaista, proÅ¡ao je krajnji rok za popravljanje stanja i vremena za Äekanje i mudrovanje viÅ¡e nema. Sustav je kolabirao i valja uÄiniti radikalne korake, a ne slati mlaka priopćenja i gurati krizu pod tepih.
Jer, situacija nije opasna samo za nastavnike. Ona je itekako opasna i za ministra i za njegovu stranku: SDP bi trebao jako dobro razmisliti kakvu poruku Å¡alje njegov ministar kojem se raspada jedan od kljuÄnih stupova ministarstva (ali i prosperiteta cijelog druÅ¡tva), a koji ne pokazuje namjeru neÅ¡to ozbiljno uÄiniti Äak niti nakon ovako radikalnih incidenata koji vrlo jasno svjedoÄe rasulu i sustava i moralnih vrijednosti koje bi taj sustav trebao njegovati. Ta poruka ne sviÄ‘a se roditeljima niti njihovoj djeci, pa ako već dobrobit djece nije gdje bi trebala biti – na prvom mjestu – netko bi trebao staviti prst na Äelo i upitati se: “Hoće li mi roditelji te djece ikad viÅ¡e dati glas na izborima?”
Krkani sigurno neće: oni imaju svoju stranku (koja im, ironiÄno, sigurno ne bi tolerirala takvo ponaÅ¡anje). A oni drugi, oni koji vide kako njihova djeca pate u loÅ¡em i neefikasnom sustavu koji im oduzima pravo na dostojanstveno odrastanje i primjeren život, hoće li ponovo (ili viÅ¡e ikad) dati glas nekome tko ima ministra koji puno priÄa i voli se raspravljati, ali kada treba odluÄno reagirati zatvori se u svoju kulu od bjelokosti?
Zato, Jovanoviću, postupi ili odstupi!
(*) Da, pravilno bi bilo: “U KUR-CU”. Ali Å¡to krkan zna? I uostalom ćemu to sve? daj ti meni ljepo ÄevapÄiÄe i pivu i pusti me da gledam TV. Jebo ti tu ed… eud… edu… ma, jebo Å¡kolu!
Radoslav Dejanović