Povećali smo si plaće novcem od školarina zato jer su premale!

(Jutarnji list) Kako fakulteti u Zagrebu troše novac iz vlastitih prihoda? Dovoljno je pregledati financijske izvještaje za 2011. Iako nema obrazloženja na što se točno troše školarine, nemoguće je ne primijetiti da je razlika između onoga što im se uplati iz proračuna za plaće zaposlenika i rashoda za zaposlene – upravo dvije trećine školarina.

Tako je, prema izvještaju za 2011., Ekonomski fakultet imao prihode od 148,7 milijuna kuna. Rashodi su bili 146,7 milijuna kuna. Iz proračuna su dobili oko 59 milijuna kuna – za plaće radnika i novaka. Od školarina, programa usavršavanja i osposobljavanja te znanstvenih i istraživačkih projekata uprihodili su oko 83,7 milijuna kuna. Od školarina 74,3 milijuna kuna, a od ostalog su dobili 9,4 milijuna kuna. Za zaposlene, vanjske suradnike i isplatu autorskih honorara potrošili su oko 115 milijuna kuna.

Znači, točno 56 milijuna kuna više nego što im je za plaće doznačeno iz državnog proračuna. A to je točno 67 posto novca koji su dobili od školarina i ostalih vlastitih prihoda.

Slično je i na Pravnom fakultetu.

Ukupni prihodi iznosili su 85,8 milijuna kuna, a rashodi su iznosili 80,7 milijuna.

Od države su dobili 39 milijuna kuna za plaće.

Od školarina su uprihodili još 45 milijuna.

Na plaće su pak potrošili 64 milijuna kuna.

Dakle, točno 19 milijuna više nego što su dobili iz državnog proračuna.

Filozofski fakultet, koji je 2011. imao prihod od 186,8 milijuna kuna i rashod od 179,6 milijuna, godišnje od države dobije 147 milijuna kuna. Samo za plaće radnika i znanstvenih novaka država im uplati 135 milijuna kuna.

Od školarina i programa usavršavanja dobiju 38 milijuna kuna.

Prema financijskom izvješću, za zaposlene, vanjske suradnike i autorske honorare isplate oko 146 milijuna kuna. Za zaposlene 139 milijuna, a za vanjske suradnike oko 6. Točno 11 milijuna kuna više nego što im se uplati iz državnog proračuna.

O tome kako troše novac od školarina i koliko je novca od uplata studenata otišlo na unaprjeđivanje djelatnosti, željeli smo razgovarati i s dekanima Filozofskog, Ekonomskog i Pravnog fakulteta.

Na razgovor je pristao samo Damir Boras, dekan Filozofskog. Dekan Pravnog fakulteta Zoran Parać, pošto smo ga zvali tjedan dana, posjetili u dekanatu i slali pitanja preko maila, nije želio razgovarati. Od njegove tajnice Renate Požgaj dobili smo odgovor: “Sve što vas zanima je na internetskim stranicama fakulteta”. Što, naravno, nije istina.

Dekan Ekonomskog Tonči Lazibat također nije imao vremena, ali nam je preko Blanke Kundih Plavevski, v.d. voditeljice Službe za financije i računovodstvo, odgovorio da je najveći dio sredstava za investicije utrošen na adaptaciju objekta 64 sveučilišnog kampusa Borongaj.

Koliko točno i u što su sve drugo ulagali, nije nam odgovoreno, kao ni na pitanje koliko godišnje Ekonomski fakultet uprihodi od školarina.

Nesuradnja Fakulteta oko pitanja financijskih izvještaja dobro je poznata i znanstveniku Anti Baji s Instituta za financije, čije je istraživanje 2008. pokazalo da tri četvrtine školarina završe u džepovima nastavnika. Smatra da se od tada ništa nije promijenilo.

– Vi jednostavno ne znate koliko ljudi radi na sveučilištima, kakvi su im stvarni financijski izvještaji, koliko imaju studenata.

Zato se i događa da dobijete samo formalne financijske izvještaje koji zadovoljavaju Vladu ili ministra financija, ali ne i na što je točno potrošen novac. Zbog toga i ne možete znati koliki su rashodi sveučilišta, kolike naknade primaju od školarina i kroz autorske honorare. Nema detaljnijih analiza – kaže Bajo.

Dekan Filozofskog Damir Boras kaže da vrlo malo uzimaju iz vlastitih prihoda i daju zaposlenicima.

– Imamo 800 zaposlenih. Oko 400 ih ima doktorat. I imaju plaću 6200 kuna. Ne dobiju gotovo nikakvu naknadu – odgovara.

Kad je riječ o reviziji iz 2011. i rezultatima koje je pokazala, Boras kaže da je za svaku reviziju sveučilišta i fakulteta i da svi trebaju poslovati transparentno. No, bez upliva države.

– Nemam ništa protiv čistih računa i kontrole. No, nonsens je da se Ministarstvo ponaša kao naše računovodstvo. Mi imamo autonomiju – kaže Boras.

– Pa ne radi se upravljanju, nego o tome da država zna kako trošite novac – kažem.

– To je suprotno ideji cjelovitog iznosa. Ne tiče se njih koliko ću ja kuna potrošiti na čistačicu ili na nešto slično. Zar bi Ministarstvo trebalo imati još 500 ljudi koji bi to sve nadgledali? – dodaje Boras, čija je plaća 17 tisuća kuna.

Kaže da više od 40% vlastitih prihoda ulažu u unaprjeđenje djelatnosti. Za unaprjeđenje znanstvenog istraživanja, romske kolegije, za pjevački zbor, u Centar za jezike…

– A u opremu – pitam.

– To stalno kupujemo – odgovora.

– Što ste kupili – pitam.

– Ne znam napamet. Kad je riječ o naknadama, znam da tehničkom osoblju i čistačicama dajemo stimulacije jer su im plaće iznimno male – kaže.

Ideju da onim fakultetima koji imaju veliku dobit i koji većinu vlastitih prihoda troše na naknade profesorima država da manje novca iz proračuna pozdravlja, ali i propituje.

– Većina nas radi više od 150 posto preko norme. A mi ne možemo isplaćivati novac za to. Ako država za određeni novac dobije određeni proizvod, zašto bi je se ticalo kako trošimo novac – kaže.

Na česte kritike koje kažu da zagrebačko Sveučilište nema ugled u svijetu, Boras je poludio.

– Mi radimo kvalitetno koliko nam država daje novca. U EU je naše sveučilište među 100, u regiji među 20, a na Balkanu smo prvi. Nismo najbolji, ali smo odlični u društvenim znanostima. Imamo vrhunske indologe, slaviste, germaniste, sociologe, psihologe – kaže.

– Kolika je norma profesora – pitam.

– Šest sati predavanja tjedno, a usto imate i pripreme za predavanja, vježbe, konzultacije. Vi kao profesor, uz nastavničku djelatnost, morate imati znanstvenu produktivnost, kao da radite na institutu. A ljudi na institutu ne moraju imati predavanja, a kad ih imaju, to im se plaća. Na njih se zaboravlja, a po nama se udara. Što neki instituti u Zagrebu znače za svjetski nuklearni program? Ništa. Da nestanu svi fizičari u Hrvatskoj, ne bi se dogodilo ništa u svijetu. Da nestanu naši indolozi, germanisti i slavisti, bio bi potres u svijetu u tim strukama. A to se zaboravlja – kaže Boras.

Tomislav Mamić

Share This