(Dnevno.hr) Pročitajte pismo profesora i sindikalnog povjerenika, koji je zgrožen stanjem u našem školstvu i izjavama i djelovanjima ministra Jovanovića u javnosti odlučio ‘otvoriti dušu’ i reći koje ses sv nepravde događaju u prosvjeti u državi koja bi trebala biti
– Ministarstvo je bez oklijevanja krenulo u rigoroznu borbu protiv nezakonitih upisa u srednje škole. Bio sam iznenađen podrškom smijenjenim ravnateljima, ali treba reći smijenjeni su jer su kršili zakon – kazao je ministar znanosti Željko Jovanović u Opatiji pred više od 300 srednjoškolskih ravnatelja i učeničkih domova.
Kad sam ovu rečenicu ministre pročitao dva su mi pitanja blicnula pred očima: Jesu li nezakoniti upisi učenika u srednje škole rak rana hrvatskoga školstva? I, krše li određeni ravnatelji i druge zakonske odredbe, ali bez – iskreno rečeno – najstrože kazne: razriješenja. Ako je na prvo pitanje potvrdan odgovor, onda Vi ministre doista niste upućeni u problematiku naših škola. Ako i drugo pitanje nosi pozitivan odgovor onda je Vaša dijagnoza puno ozbiljnija – nedosljednost ili, bit ću otvoreniji, dvoličnost. Svaka čast ljudima, pa i ravnateljima, koji časno i pošteno odrađuju svoj posao, prije svega za dobro naših učenika. Ali, ako su razriješenja dostojni ravnatelji koji su povrijedili odredbe oko učeničkih upisa, i koji, nota bene, tuže ministarstvo zbog nezakonitosti otkaza, što je radila prosvjetna inspekcija prije i ostale službe ovlaštene za nadzor naših poslodavaca? Kako to nisu razriješeni i drugi ravnatelji koji su izvodili makinacije kod zapošljavanja, koruptivnih radnji, sklapanja nezakonitih ugovora, mobinga nad određenim zaposlenicima, pa oni prijavljeni za kaznena djela ili prekršaje, a što sve predstavlja kršenje ovoga ili onoga zakona.
Moja – valjda sreća – pa kao sindikalni povjerenik, a i bivši član Školskoga odbora upoznat sam s postupcima određenih ravnatelja koji, unatoč aferama, nepomično sjede u svojim foteljama. Prosvjetne inspekcije ih miluju, ispravljaju im pogreške, a oni tutta forza naprijed. Evo idealne prilike da Vam ministre potvrdim kako nezakoniti učenički upisi nisu karcinom naših škola. U školi u kojoj radim ravnatelj je originalan i osebujan poslodavac, takav da mu se pola kolektiva klanja kao svetoj kravi, a pola ga kolektiva ne želi vidjeti ni sa ni bez optičkih pomagala. Sklon jednima, drugima nesklon, dok jedne pokriva i mazi, nad drugima provodi torturu i diktaturu. Jednima dopušta sve, drugima ništa. Jedni ga hvale, drugi ga optužuju za provođenje mobinga. S nekima se gosti, čak i u zbornici, druge ne može na oči. Pojma nema što mu učiteljice u suprotnoj smjeni na poslu rade, i je li rade i kako rade, jer ga u školi nema ni do kraja prve smjene. Samo mu trebaš dati do znanja da si njegov, odigrati kada mu zatreba, zaboraviti na otpor, pokriti ga, i nema razloga ni brige za radno mjesto. Što kolektiv o njemu misli – posve je neopterećen, barem dok su ga birali fikusi postavljeni u školskom odboru. Ako te i uhvati briga, sve završi po narodnoj: „Psi laju, karavane prolaze“.
Tri člana uredno je dobijao od županije prema vlastitom „ukusu“, a neka još jednoga koleg(ic)u iz škole zavrti u ‘svoj krug’ uz mali ustupak na poslu, ima ih dovoljno (natpolovičnu većinu!) da može cijeli mandat spavati zimskim snom. Stigne čovjek obavljati i privatne poslove, letati iz auta u auto, iz škole u maslinik, iz ravnateljskoga odjela u poljoprivrednu uniformu. Stigne čovjek i ne doći na radno mjesto, a da mu tajnica zbog toga ne umanji mjesečni dohodak. Stigne otići i na sudsko ročište, a da školski odbor nikada nije bio informiran zbog kojega predmeta i da ga nikada nije prozvao ili zatražio od njega očitovanje, što zahtjeva normalna i redovita procedura. Da bude neviđeni apsurd, ni tajnica mu ne stigne na radno mjesto prema radnome vremenu kako joj je označeno na uredskoj prostoriji, a i kad stigne skuplja informacije po hodnicima kako bi joj na radnom mjestu bilo uzbudljivije. Joj, da mi ih je vidjeti negdje kod privatnika; vjerujte mi, brzo bi zaboravili u kojoj su tvrtci radili.
No, upravo takav poslodavac drugima je mjerio i mjeri svaku minutu, uvijek istima nadzirao pedagoški rad, stavljao ih u red izdavajući pisana upozorenja zbog kršenja obveza iz radnoga odnosa (Bog će dragi znati koliko ih je izdao!), kontrolirao radnicima bolovanja, neke doslovno maltretirao do tableta, tjerao ljude na sudske tužbe, proglasio obrazovanijega čovjeka od sebe nesposobnim za pedagoški rad (a koji ga sada gonja na sudu), u nekoliko navrata ljudima pokušao kruh uzeti, a autoru ovoga teksta samo zato što se svoj posao trudi obavljati časno i pošteno, kao i funkciju sindikalnoga povjerenika, u lice je sasuo sljedeće: „Ti ne znaš što ti ja sve mogu učiniti“. Što? Podignuti prekršajnu prijavu? Samo za koji prekršaj? Podignuti kaznenu prijavu onako kako su je podizali protiv njega neki bivši radnici zbog sumnji u krivotvorenje službenih isprava. Sva sreća pa sam nesposoban, bolje reći ne umijem krivotvoriti službene isprave. Ili me možda tužiti, ali po kojoj osnovi? Proglasiti moj rad nepedagoškim ili me možda prozivati, kao što je to činio u pisanoj formi, da trebam surađivati s ravnateljem u realizaciji odgojno–obrazovnoga rada i biti ravnateljev najbliži suradnik? Vidite ministre, takvu pisanu izjavu shvaćam i prevodim ovako: zaposlenik se nije i ne želi ulizati poslodavcu. Točno je: nisam i ne želim niti ću, pogotovo ne čovjeku koji me kleveče po školskoj ustanovi pred ostalim – njemu podobnim – zaposlenicima, koji žele ušutkivati sindikalne članove, koji osporava zakonitost moga izbora za sindikalnoga povjerenika jer njegov „kandidat“ nije izabran, koji se petlja u sve moguće unutarškolske izbore, koji me optužuje za političku aktivnost u školi, koji spominje moju nekakvu političku pripadnost stranci (?), a što je u konačnici kao kleveta utuživa tvrdnja. Sva sreća pa imam i pisani trag takve ravnateljeve histerije.
Da apsurd bude veći, upravo je naš poslodavac lokalni šerif političkoj stranci za koju ne znam ima li uopće predstavnika u hrvatskome parlamentu. Upravo je naš poslodavac politički aktivan i u lokalnome općinskom vijeću, čija niti jedna sjednica nije bila bez njegove intervencije, upita ili ispravka ili prijedloga ili traženja. Upravo je naš poslodavac u svim mogućim strukturama, odborima i ovim i onim. Unatoč tomu, to ne priječi našega suvremenoga Napoleona da diktatorskim metodama drugima osporava pravo na javno iznošenje vlastita mišljenja, na primjedbe u skladu s ovlastima, na prigovore i ispravke ili upozoravanje na nezakonite radnje ili postupke. Jer on jednostavno svima smije sjediti za vratom, a njemu – nitko. Očito je zaboravio da je već mogao, bolje reći trebao, biti smijenjen kod trgovanja hipotekarnim zemljištem. Što ovakva ponašanja ravnatelja ne dokaže prosvjetna inspekcija koja ga je često posjećivala ili tko već drugi? Ako ministre prekršaji ne zastarijevaju, što ne utvrdite znatno teže prekršaje od nezakonita upisa učenika?
Moj ministre, 14 razriješenih ravnatelja teška su demagogija našega sustava, Vašega ministarstva, obična farsa koja prikriva stvarne probleme hrvatskih škola, a sve pod krinkom takozvane borbe ministarstva za kvalitetnije škole. Niti bi – budimo iskreni – bili razriješeni da inspekcija nije primila nalog iz centrale, niti ćete ministre takvom odlukom dobiti pohvale iz europskih centara moći. Prije packu što se godinama tolerirao nered po školama bez ispravnih intervencija nadležnih institucija. Zašto? Zato jer bi prema težini povrede zakona i neki drugi ravnatelji, među kojima i moj, sigurno već bili u ropotarnici povijesti. Sa zanimanjem ću iščekivati ishod sudskih postupaka po tužbama razriješenih ravnatelja. Ako ministre izgubite sudske sporove, moral poziva na ostavku, a ljudskost i profesionalnost traže da odštetu snosite Vi, a ne porezni obveznici.