‘ZBOG ZLOSTAVLJANJA VRÅ NJAKA MOM SINU JE DIJAGNOSTICIRAN PTSP’ Otac optužuje Å¡kolu koja nije zaÅ¡titila njegova sina

(Jutarnji list)Trinaestogodišnji dječak u posljednjih je šest godina 20-ak puta završio na hitnoj pomoći zbog ozljeda koje su mu u školi nanijeli njegovi vršnjaci. Bio je zaključan u svlačionicu, slomljene ruke, a modrica je imao stotine.

Trinaestogodišnji dječak u posljednjih je šest godina 20-ak puta završio na hitnoj pomoći zbog ozljeda koje su mu u školi nanijeli njegovi vršnjaci. Bio je zaključan u svlačionicu, slomljene ruke, a modrica je imao stotine.

Prošle veljače prestao je govoriti. Ukočio se i bio je bijel kao zid. U Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež dr. Zorana Bujas Petković dijagnosticirala mu je PTSP i uputila ga na timsku obradu kod psihijatra, psihologa i defektologa. Dječaku je utvrđeno da uopće nema serotonina, “hormona sreće”.

Od proÅ¡log ožujka pije gomilu lijekova – normabele, zolofte, depakine chrono i petinimide bez kojih ne može funkcionirati.

– U jednom trenu me grli i ljubi. U sljedećem pada u nesvijest, a zatim kida novine. Savjetovali su nam da nabavimo puno starih novina, na taj se način rjeÅ¡ava bijesa. Nakon toga plače. Njegov PTSP se manifestira takvim grčevima u rukama i nogama da ne može funkcionirati ni stajati. Zatim ruÅ¡enjem. Ponekad se zna sruÅ¡iti 10 puta zaredom. Tijelo ga iznevjeri. Njegov prag tolerancije je nula – pojaÅ¡njava Kristijan Jeren, dječakov otac.
Gluhi na preporuku

Sve je počelo prije šest godina, kada je osnovana Osnovna škola Sesvetska Sela. Došlo je do spajanja više škola koje su teritorijalno pripadale njoj i formirani su novi razredi. Prvi sukob je izbio u drugom razredu.

– Kada sam doÅ¡ao po njega, bio je krvave glave i objasnili su mi da ga je kolega iz razreda sruÅ¡io s leÄ‘a, uhvatio za kosu i udarao glavom u pod. Tada sam prvi put otiÅ¡ao na razgovor kod ravnateljice Å¡kole. Tada mi je rekla da će to rijeÅ¡iti – prisjeća se Jeren.

No, u trećem razredu sin mu je prvi put rekao da ne želi ići u školu. U četvrtom razredu bila je katastrofa, a u petom kulminacija.

– Tom momčiću nitko nikada nije stavio granicu pa je u meÄ‘uvremenu razbio prozor na Å¡koli, pobjegao od kuće, nasrnuo na svoje roditelje, profesori viÅ¡e nisu mogli normalno držati nastavu – očajan je Jeren. Unatoč preporuci iz Poliklinike za zaÅ¡titu djece Grada Zagreba da je potrebno poduzeti mjere u Å¡kolskom okruženju kako bi se dječaka zaÅ¡titilo od ugrožavajućih postupaka i ponaÅ¡anja drugih učenika te mu se pružila pomoć i podrÅ¡ka u socijalizaciji s vrÅ¡njacima, kako kaže Jeren, Å¡kola nije poduzela gotovo niÅ¡ta.
Kad prijavi, izdajica je!

– Podigao sam privatnu tužbu protiv Å¡kole jer smatram da zbog njihova nemara moj sin sada ima PTSP. Obratio mi se njihov odvjetnik i ponudio da nam plate 25.000 kuna ako potpiÅ¡em da Å¡kola nije kriva za njegovo stanje. Kada smo tu ponudu odbili, postalo je joÅ¡ gore – kaže Jeren.

Što je škola poduzela kako bi zaštitila svog učenika, nismo uspjeli doznati.

Ravnateljica OŠ Sesvetska Sela, Gordana Vojnović, odbila je dati bilo kakav komentar slučaja, a u Ministarstvu obrazovanja, kod kojeg je obitelj također zatražila pomoć, kažu da su Samostalna služba prosvjetne inspekcije i Agencija za odgoj i obrazovanje poduzele sve što je u njihovoj nadležnosti.

Otac se dva puta obratio i dječjoj pravobraniteljici Mili Jelavić, no tvrdi da ni ona nije rekla ništa nego je predmet prebačen u Osijek, a njezina tajnica mu je nedavno rekla kako su primili samo prijavu iz škole da postoji učenik koji ima problema u ponašanju i da se roditelji ne brinu za njega.

– Ja sam sinu stalno savjetovao da nekome prijavi kad ga maltretiraju, a Å¡kolska defektologinja je zaključila da je on izdajica i da ga sigurno zato druga djeca ne vole. DoÅ¡lo je do toga da je izoliran. Iako je dječak koji ga je prvi put napao prebačen u drugu Å¡kolu, uključila su se i druga djeca. Neka su se bojala družiti s njim, a neka su se priključila maltretiranju – kaže otac nesretnog dječaka koji se najviÅ¡e prepao kada je, kako kaže, profesor nasrnuo na njegova sina. Prema Jerenovim riječima, psihologinja koja konstantno radi s dječakom sugerirala mu je da se samostalno integrira u vrÅ¡njačku skupinu s obzirom na to da mu u Å¡koli u tome ne žele pomoći. Savjetovala mu je da se druži s drugom djecom.
Å kola bez nasilja

– Moj sin je dječaka s kojim je inače dobar zagrlio, a on je to valjda protumačio kao napad. Profesor je mog sina uhvatio za vrat i odgurnuo u zid. Tu je riječ mog bolesnog djeteta protiv riječi odraslih koji negiraju taj dogaÄ‘aj. PokuÅ¡ao sam razgovarati s profesorom, a on je protiv mene podigao prijavu za napad. Policija me pritvorila na 6 sati u stanicu jer sam inzistirao da pregledaju snimke sa Å¡kolskih nadzornih kamera koje dokazuju da nisam kriv. Bio sam u pravu, no snimke su u meÄ‘uvremenu nestale, a ja 27. ožujka moram na sasluÅ¡anje – prepričava Jeren. Obitelj je čak razmiÅ¡ljala o tome da se preseli na more kako bi promjenom sredine pomogli dječaku, no iz Centra za socijalnu skrb su im rekli da ne mogu donositi odluke kako žele jer su sada pod njihovim nadzorom.

Otac neće kao odgovor sustava prihvatiti slijeganje ramenima niti će se prepustiti nemoći.

Ima sina od 13 godina s dijagnosticiranim PTSP-om i smatra da netko mora reagirati jer svako dijete ima pravo na normalno odrastanje i Å¡kolovanje bez nasilja.
Začarani krug

Iako je između 11 i 15 posto djece koja se jave na Hrabri telefon doživjelo vršnjačko nasilje, kaže dr. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, ipak je rijetkost da se djetetu dijagnosticira PTSP. Ta činjenica sama po sebi ukazuje o koliko je ozbiljnom problemu ovdje riječ.

– Ne ulazeći u konkretan slučaj, mogu reći da je PTSP dijagnoza koja se rjeÄ‘e postavlja. Najčešće se radi o simptomima koji upućuju na PTSP poput, primjerice, izbjegavanja podražaja koji izaziva traumu, odnosno izostajanja s nastave. Zatim se mogu manifestirati noćne more, napetost, stalni oprez i strah da bi se neÅ¡to loÅ¡e moglo dogoditi, smetnje u koncentraciji – kaže dr. Buljan Flander. Kao veliki problem navodi činjenicu da djeca ne znaju kome se obratiti za pomoć ili se boje prijaviti zlostavljanje jer misle da će time samo pogorÅ¡ati situaciju.

– Do ovakvih slučajeva dolazi jer se premalo sredstava i energije ulaže u prevenciju. U Å¡kole treba uvesti programe socijalnih i emocionalnih vjeÅ¡tina, kao i naučiti djecu kome se mogu obratiti za pomoć. Pogotovo ako se radi o djeci koja se ne znaju braniti i zauzeti za sebe, onda je na profesorima da to prepoznaju i zaÅ¡tite ih. Ali nije ni profesorima uvijek lako jer su i oni često žrtve nasilja koje djeca, najčešće iz disfunkcionalnih obitelji, provode nad njima. I to je začarani krug u kojem je sustav zakazao u prevenciji – kaže Marina Trbus, voditeljica CAP programa prevencije zlostavljanja djece za Hrvatsku iz udruge roditelja Korak po korak.

Pravobraniteljica: Nemamo ovlasti konkretno djelovati!

“U postupanju na pojedinačnoj razini Ured pravobraniteljice za djecu može pratiti poduzimanje mjera svih državnih sustava i institucija te im upućivati preporuke i prijedloge za aktivnosti zaštite prava i interesa djeteta. Nema ovlasti donositi konkretne odluke i rješenja niti izrijekom nalagati poduzimanje mjera”, kaže Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu.

“U svim prijavljenim slučajevima nasilja tražimo izvješća škole, najčešće i centra za socijalnu skrb, o poduzetim mjerama u zaštiti djece od nasilja te upućujemo prijavu prosvjetnoj inspekciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i Agenciji za odgoj i obrazovanje”, piše u dopisu Ureda pravobraniteljice za djecu. “Agencija provodi nadzor nad stručno-pedagoškim radom škola, a ovim tijelima se i roditelji mogu izravno obratiti. Ovisno o konkretnom slučaju tražimo i izvješće policije. Ako postupanje škole i nadležnih institucija ne daje rezultate, potrebno je omogućiti da škola izvana dobije stručnu pomoć koja uključuje pružanje stručne podrške učenicima i roditeljima te učiteljima i stručnim suradnicima. Također je nužno kontinuirano educirati učitelje i školske stručnjake za provođenje programa prevencije nasilja, ali ih i osnažiti da se znaju i mogu uhvatiti u koštac s problemima s kojima će se nužno susretati.”