(H-Alter) ÄŒini se da obrazovni sustav sad ulaže napore prema ujednaÄavanju politika; da u osnovnim Å¡kolama uz postojeći HNOS uvede i vanjsko vrednovanje, a da u srednjim olabavi grÄevito praćenje nastavnih planova i programa.
U veljaÄi su se u hrvatskom obrazovanju dogodile strateÅ¡ki važne stvari. 15. veljaÄe Sabor je izglasao Zakon o hrvatskom kvalifikacijskom okviru, a tjedan prije toga održana je konstituirajuća sjednica Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje. Hrvatski kvalifikacijski okvir (HOK), projekt zapoÄet joÅ¡ za vrijeme ministra Dragana Primorca, odreÄ‘uje standarde prema kojima bi se trebale ravnati obrazovne institucije. Hrvatski kvalifikacijski okvir tim istim obrazovnim institucijama daje viÅ¡e autonomije u dolaženju do obrazovnih postignuća iliti standarda.
Skeptici će reći da kvalifikacijski okvir reafirmira ideju takozvane deregulacije i uvoÄ‘enja tržiÅ¡nog pristupa u obrazovanje, koja je prisutna pogotovo u anglosaksonskom svijetu. Ipak, uzimajući u obzir Äinjenicu da je naÅ¡a birokracija neplodno tlo za bilo kakve brzinske i drastiÄne promjene, morat ćemo priÄekati i vidjeti kako HOK u naÅ¡im uvjetima funkcionira. U svakom sluÄaju HOK, u kombinaciji s novim kurikulumom, predstavlja ulazak u jedno novo obrazovno razdoblje.
Cilj Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje, projekt iza kojeg stoji ministar Željko Jovanović, trebao bi, prema ministrovoj izjavi objavljenoj na web stranicama MZOS-a, biti rjeÅ¡avanje “kljuÄnih, strukturnih problema”. Vijeće je ispunjeno Å¡irokom obrazovnom ekspertizom, te pretpostavljam da će imati neku vrst savjetodavne uloge prema ministru ili ministarstvu. MeÄ‘utim, nije objavljeno Å¡to će konkretno vijeće raditi, niti u kojoj mjeri i u kojim vremenskim rokovima će njegovi dosezi, rasprave i preporuke biti javno dostupne, te na koji će naÄin vijeće utjecati na rad samog ministarstva i njegovih agencija. U ovom tekstu želim s Äitateljima razmotriti Å¡to bi toÄno mogli biti ti strukturni problemi, te na koji naÄin bi se nacionalno vijeće trebalo s njima uhvatiti u koÅ¡tac.
Kad ministar govori o strukturnim problemima, pretpostavljam da ne misli na plaće obrazovnih djelatnika, nego na obrazovne politike koje su, laiÄki reÄeno, neujednaÄene. Tako su za vrijeme ministra Primorca u osnovnim Å¡kolama prvo uvedeni obrazovni standardi (takozvani HNOS), dok je u srednjim Å¡kolama prvo uvedeno vanjsko vrednovanje (nacionalni ispiti i državna matura).
ÄŒini se da sustav sad ulaže sve svoje napore prema ujednaÄavanju politika; tome da u osnovnim Å¡kolama uz postojeći HNOS uvede i vanjsko vrednovanje, a da u srednjim Å¡kolama olabavi grÄevito praćenje nastavnih planova i programa. To je ekstenzija, i na neki naÄin zadnja faza projekata zapoÄetih joÅ¡ za vrijeme ministra Primorca.
HNOS je nastavnicima dao viÅ¡e sloboda u predavanju. Ne moraju slijepo pratiti plan i program, sve dok mogu dokazati da mogu zadovoljiti standarde zadane HNOS-om. MeÄ‘utim nije postojao sustavan naÄin da nastavnici, a ni ministarstvo dokažu koliko su nastavnici i Å¡kole uspjeÅ¡ni u provoÄ‘enju tih nacionalnih standarda. Sve Å¡to su dosad imali bilo je vlastito nahoÄ‘enje.
Postizanje standarda se obiÄno prati vanjskim vrednovanjem, odnosno standardiziranim testovima. Ono bi trebalo služiti kao povratna informacija o radu nastavnika i to posredno, preko uspjeha njihovih uÄenika na testu u odnosu na sve ostale uÄenike u zemlji. Prema internetskim stranicama NCVVO-a, u izradi su takozvani zavrÅ¡ni ispiti za osnovne Å¡kole. ZavrÅ¡ni ispiti trebali bi nam dati bolju sliku o tome u kojoj mjeri su uÄenici ispunili zadane standarde. Ispiti su planirani za hrvatski i engleski jezik, povijest i fiziku. Prema strancima NCVVO-a, za nastavu matematike provodi se jedan sveobuhvatniji projekt.
Treba biti svjestan Äinjenice da će se zavrÅ¡ni ispiti biti provedeni na uzorku, a ne na cijeloj populaciji uÄenika. Ukoliko bi se ispiti provodili na cijeloj populaciji na mogli nazvati malom državnom maturom. Ukoliko bi se ispiti provodili na cijeloj populaciji na primjer osmaÅ¡a, dobili smo neÅ¡to Å¡to bismo mogli nazvati malom državnom maturom. Kako stvari trenutaÄno stoje, Äini se da nećemo imati malu maturu. To ne mora biti nužno loÅ¡e: troÅ¡ak provedbe male mature vjerojatno je previsok za ekonomsku situaciju u zemlji.
Treba takoÄ‘er biti svjestan Äinjenice da su standardi i vanjsko vrednovanje u obrazovnoj literaturi vrlo kontroverzna tema. UvoÄ‘enje standarda i nacionalnih ispita ne mora nužno uvijek poboljÅ¡ati neki obrazovni sustav. Popularnost standardiziranih ispita krenula je ranih devedesetih u Velikoj Britaniji i SAD-u, i dosad su standardizirane testove uveli mnogi obrazovni sustavi (osim finskog na primjer).
Dok neka istraživanja pokazuju da se standardi i vanjsko vrednovanje mogu iskoristiti za poboljÅ¡anje uÄenja i poduÄavanja (npr. viÅ¡e refleksije o poduÄavanju kod nastavnika, uvoÄ‘enje inovativnih metode poduÄavanja, povećanje suradnje izmeÄ‘u uÄenika i nastavnika, viÅ¡e suradnje meÄ‘u samim nastavnicima), mnoga druga istraživanja ukazuju na negativne posljedice njihovog uvoÄ‘enja (kao Å¡to su uÄenje prema testu, sužavanje Å¡kolskog kurikuluma, uÄenje prema Å¡abloni, a ne prema individualnim sposobnostima uÄenika, izbacivanje iz Å¡kole uÄenika koji ne pokazuju da bi mogli biti uspjeÅ¡ni na testu, opterećivanje uÄenika dodatnim pripremama, ali i varanje na testovima).
Možda je strukturno pitanje u osnovnim Å¡kolama koje bi moglo rjeÅ¡avati Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje pronalaženje naÄina prema kojem bi svi hrvatski nastavnici koristili HNOS kao alat koji im pomaže popraviti svoju nastavu uz pomoć standardiziranih testova, kako bismo kao sustav izbjegli negativne posljedice vanjskog vrednovanja. Na kraju, sve se svodi na pronalazak naÄina za uÄinkovito uÄenje i poduÄavanje.
U srednjim Å¡kolama, pak, uvedeno je vanjsko vrednovanje, a da pri tom standardi nisu bili definirani. Ispitni katalozi državne mature time su implicitno postali novim standardima, kako za gimnazije, tako i za strukovne Å¡kole. Nastavnici su joÅ¡ uvijek dužni pratiti nastavne planove i programe, jer je to ono Å¡to pred inspekcijom svjedoÄi o njihovoj nastavniÄkoj kompetenciji. Svi gimnazijski planovi i programi koji su trenutno u uporabi napisani su 1993. ili 1994. godine, dakle, prije 20 godina. Imamo paradoks da nastavnici predaju prema tim planovima i programima, a da se njihovi uÄenici vrednuju prema ispitnim katalozima državne mature.
To je posebno vidljivo u razlikama između gimnazijskih i strukovnih programa, kao što je pokazalo nedavno istraživanje Zrinke Ristić-Dedić i Borisa Jokića za predmete biologiju, kemiju i fiziku. Autori također ukazuju na nedovoljno jasan cilj državne mature. Za gimnazijalce državna matura služi kao završni ispit srednjeg obrazovanja, dok je strukovnjacima uvjet za upisivanje na fakultet, a nastavnici jednih i drugih škola rezultate državne mature vide kao određeni orijentir i nepristranu evaluaciju njihovog rada.
Rekli smo kako standardizirani testovi funkcioniraju prema principu povratnih informacija. Povratne informacije s testova služe nastavnicima da vide gdje su njihovi uÄenici grijeÅ¡ili i da razmiÅ¡ljaju o tome kako popraviti svoju nastavu. MeÄ‘utim, u naÅ¡em sluÄaju Äini se da nastavnici iz rezultata mature ne dobivaju dovoljno detaljne povratne informacije. Na primjer, nemaju uvid u to kako su njihovi uÄenici rijeÅ¡ili pojedinaÄni zadatak na ispitu. Prema tome, ne mogu znati s kojim dijelom gradiva su upravo njihovi uÄenici imali posebnih problema, Å¡to bi bio indikator da nastavnik/ica taj dio gradiva nije uÄinkovito obradio/obradila. Tek s takvom povratnom informacijom nastavnici mogu uÄinkovito razmiÅ¡ljati kako prilagoditi svoju nastavu.
Ne zaboravimo da bi nastavnici trebali integrirati povratne informacije iz vanjskog vrednovanja s nastavnim planovima i programima. TrenutaÄno naÅ¡i srednjoÅ¡kolski nastavnici prate spomenute nastavne planove i programe iz devedesetih godina, jednako kao i Nacionalni okvirni kurikulum, koji je stupio na snagu 2011. Nacionalni okvirni kurikulum je dokument koji bi trebao predstavljati temeljne ciljeve uÄenja i poduÄavanja u Å¡kolama. On bi trebao biti “Å¡iri i dublji od nastavnog plana i programa” (NOK, str. 13), a na njemu bi se trebali zasnivati tzv. razlikovni (predmetni) kurikulumi te Å¡kolski kurikulumi. Razlikovni kurikulumi joÅ¡ nisu formulirani, pa se nastavnici drže starih planova i programa.
Jedan kljuÄan izazov i sustavni problem za Nacionalno vijeće, a i za ministarstvo, je proiznaći kako ćemo napraviti skok od sadaÅ¡njih planova i programa prema tipu poduÄavanja gdje su svi naÅ¡i srednjoÅ¡kolski nastavnici sposobni držati kvalitetna predavanja u odnosu na potrebe i sposobnosti svojih uÄenika, a u skladu sa zadanim standardima.
Zadnjih par godina uvedene su mnoge obrazovne mjere: HNOS u osnovnim, državna matura u srednjim Å¡kolama, te PedagoÅ¡ki standard, Pravilnik o ocjenjivanju, a i Nacionalni okvirni kurikulum koji vrijedi za sva Äetiri obrazovna ciklusa1 i dalje, te nedavni Hrvatski kvalifikacijski okvir. Razumljivo je da je za laika odnos izmeÄ‘u obrazovnih standarda, vanjskog vrednovanja, samovrednovanja, kurikuluma, nastavnih planova i programa zbunjujuć. On je zbunjujuć i za same obrazovne djelatnike, kako u Å¡kolama tako i u obrazovnoj administraciji. Novi zahtjevi i oÄekivanja od nastavnika vjerojatno neće moći izbjeći ni diskusije o njihovim plaćama i takozvanom nastavniÄkom standardu, za koji se zalaže Pasi Sahlberg.
Rad Nacionalnog vijeća mogao bi biti vrlo koristan ukoliko bi vijeće snalazilo naÄine integriranja obrazovnih novina u postojeći sustav, te opisalo koje promjene novine donosi za Å¡kole, nastavnike, uÄenike i roditelje. Nadam se da će vijeće lobirati za ulaganje u obrazovanje, posebice u nastavnike, za privlaÄenje izvrsnih studenata u nastavniÄko zvanje, a ujedno smiÅ¡ljati naÄine za njihovu rigoroznu pripremu, te za stvaranje platforme koja bi nastavnicima omogućavala da svoja saznanja u praksi dijele ne samo jedni s drugima, nego i s cijelim obrazovnim sustavom. Uvjerena sam da ćemo uz zadovoljne, struÄne i dobro pripremljene nastavnike u sustavu imati i zadovoljnije i uspjeÅ¡nije uÄenike.
Autor: Ivana Ćosić