(H-Alter) Čini se da obrazovni sustav sad ulaže napore prema ujednačavanju politika; da u osnovnim školama uz postojeći HNOS uvede i vanjsko vrednovanje, a da u srednjim olabavi grčevito praćenje nastavnih planova i programa.
U veljači su se u hrvatskom obrazovanju dogodile strateški važne stvari. 15. veljače Sabor je izglasao Zakon o hrvatskom kvalifikacijskom okviru, a tjedan prije toga održana je konstituirajuća sjednica Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje. Hrvatski kvalifikacijski okvir (HOK), projekt započet još za vrijeme ministra Dragana Primorca, određuje standarde prema kojima bi se trebale ravnati obrazovne institucije. Hrvatski kvalifikacijski okvir tim istim obrazovnim institucijama daje više autonomije u dolaženju do obrazovnih postignuća iliti standarda.
Skeptici će reći da kvalifikacijski okvir reafirmira ideju takozvane deregulacije i uvođenja tržišnog pristupa u obrazovanje, koja je prisutna pogotovo u anglosaksonskom svijetu. Ipak, uzimajući u obzir činjenicu da je naša birokracija neplodno tlo za bilo kakve brzinske i drastične promjene, morat ćemo pričekati i vidjeti kako HOK u našim uvjetima funkcionira. U svakom slučaju HOK, u kombinaciji s novim kurikulumom, predstavlja ulazak u jedno novo obrazovno razdoblje.
Cilj Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje, projekt iza kojeg stoji ministar Željko Jovanović, trebao bi, prema ministrovoj izjavi objavljenoj na web stranicama MZOS-a, biti rješavanje “ključnih, strukturnih problema”. Vijeće je ispunjeno širokom obrazovnom ekspertizom, te pretpostavljam da će imati neku vrst savjetodavne uloge prema ministru ili ministarstvu. Međutim, nije objavljeno što će konkretno vijeće raditi, niti u kojoj mjeri i u kojim vremenskim rokovima će njegovi dosezi, rasprave i preporuke biti javno dostupne, te na koji će način vijeće utjecati na rad samog ministarstva i njegovih agencija. U ovom tekstu želim s čitateljima razmotriti što bi točno mogli biti ti strukturni problemi, te na koji način bi se nacionalno vijeće trebalo s njima uhvatiti u koštac.
Kad ministar govori o strukturnim problemima, pretpostavljam da ne misli na plaće obrazovnih djelatnika, nego na obrazovne politike koje su, laički rečeno, neujednačene. Tako su za vrijeme ministra Primorca u osnovnim školama prvo uvedeni obrazovni standardi (takozvani HNOS), dok je u srednjim školama prvo uvedeno vanjsko vrednovanje (nacionalni ispiti i državna matura).
Čini se da sustav sad ulaže sve svoje napore prema ujednačavanju politika; tome da u osnovnim školama uz postojeći HNOS uvede i vanjsko vrednovanje, a da u srednjim školama olabavi grčevito praćenje nastavnih planova i programa. To je ekstenzija, i na neki način zadnja faza projekata započetih još za vrijeme ministra Primorca.
HNOS je nastavnicima dao više sloboda u predavanju. Ne moraju slijepo pratiti plan i program, sve dok mogu dokazati da mogu zadovoljiti standarde zadane HNOS-om. Međutim nije postojao sustavan način da nastavnici, a ni ministarstvo dokažu koliko su nastavnici i škole uspješni u provođenju tih nacionalnih standarda. Sve što su dosad imali bilo je vlastito nahođenje.
Postizanje standarda se obično prati vanjskim vrednovanjem, odnosno standardiziranim testovima. Ono bi trebalo služiti kao povratna informacija o radu nastavnika i to posredno, preko uspjeha njihovih učenika na testu u odnosu na sve ostale učenike u zemlji. Prema internetskim stranicama NCVVO-a, u izradi su takozvani završni ispiti za osnovne škole. Završni ispiti trebali bi nam dati bolju sliku o tome u kojoj mjeri su učenici ispunili zadane standarde. Ispiti su planirani za hrvatski i engleski jezik, povijest i fiziku. Prema strancima NCVVO-a, za nastavu matematike provodi se jedan sveobuhvatniji projekt.
Treba biti svjestan činjenice da će se završni ispiti biti provedeni na uzorku, a ne na cijeloj populaciji učenika. Ukoliko bi se ispiti provodili na cijeloj populaciji na mogli nazvati malom državnom maturom. Ukoliko bi se ispiti provodili na cijeloj populaciji na primjer osmaša, dobili smo nešto što bismo mogli nazvati malom državnom maturom. Kako stvari trenutačno stoje, čini se da nećemo imati malu maturu. To ne mora biti nužno loše: trošak provedbe male mature vjerojatno je previsok za ekonomsku situaciju u zemlji.
Treba također biti svjestan činjenice da su standardi i vanjsko vrednovanje u obrazovnoj literaturi vrlo kontroverzna tema. Uvođenje standarda i nacionalnih ispita ne mora nužno uvijek poboljšati neki obrazovni sustav. Popularnost standardiziranih ispita krenula je ranih devedesetih u Velikoj Britaniji i SAD-u, i dosad su standardizirane testove uveli mnogi obrazovni sustavi (osim finskog na primjer).
Dok neka istraživanja pokazuju da se standardi i vanjsko vrednovanje mogu iskoristiti za poboljšanje učenja i podučavanja (npr. više refleksije o podučavanju kod nastavnika, uvođenje inovativnih metode podučavanja, povećanje suradnje između učenika i nastavnika, više suradnje među samim nastavnicima), mnoga druga istraživanja ukazuju na negativne posljedice njihovog uvođenja (kao što su učenje prema testu, sužavanje školskog kurikuluma, učenje prema šabloni, a ne prema individualnim sposobnostima učenika, izbacivanje iz škole učenika koji ne pokazuju da bi mogli biti uspješni na testu, opterećivanje učenika dodatnim pripremama, ali i varanje na testovima).
Možda je strukturno pitanje u osnovnim školama koje bi moglo rješavati Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje pronalaženje načina prema kojem bi svi hrvatski nastavnici koristili HNOS kao alat koji im pomaže popraviti svoju nastavu uz pomoć standardiziranih testova, kako bismo kao sustav izbjegli negativne posljedice vanjskog vrednovanja. Na kraju, sve se svodi na pronalazak načina za učinkovito učenje i podučavanje.
U srednjim školama, pak, uvedeno je vanjsko vrednovanje, a da pri tom standardi nisu bili definirani. Ispitni katalozi državne mature time su implicitno postali novim standardima, kako za gimnazije, tako i za strukovne škole. Nastavnici su još uvijek dužni pratiti nastavne planove i programe, jer je to ono što pred inspekcijom svjedoči o njihovoj nastavničkoj kompetenciji. Svi gimnazijski planovi i programi koji su trenutno u uporabi napisani su 1993. ili 1994. godine, dakle, prije 20 godina. Imamo paradoks da nastavnici predaju prema tim planovima i programima, a da se njihovi učenici vrednuju prema ispitnim katalozima državne mature.
To je posebno vidljivo u razlikama između gimnazijskih i strukovnih programa, kao što je pokazalo nedavno istraživanje Zrinke Ristić-Dedić i Borisa Jokića za predmete biologiju, kemiju i fiziku. Autori također ukazuju na nedovoljno jasan cilj državne mature. Za gimnazijalce državna matura služi kao završni ispit srednjeg obrazovanja, dok je strukovnjacima uvjet za upisivanje na fakultet, a nastavnici jednih i drugih škola rezultate državne mature vide kao određeni orijentir i nepristranu evaluaciju njihovog rada.
Rekli smo kako standardizirani testovi funkcioniraju prema principu povratnih informacija. Povratne informacije s testova služe nastavnicima da vide gdje su njihovi učenici griješili i da razmišljaju o tome kako popraviti svoju nastavu. Međutim, u našem slučaju čini se da nastavnici iz rezultata mature ne dobivaju dovoljno detaljne povratne informacije. Na primjer, nemaju uvid u to kako su njihovi učenici riješili pojedinačni zadatak na ispitu. Prema tome, ne mogu znati s kojim dijelom gradiva su upravo njihovi učenici imali posebnih problema, što bi bio indikator da nastavnik/ica taj dio gradiva nije učinkovito obradio/obradila. Tek s takvom povratnom informacijom nastavnici mogu učinkovito razmišljati kako prilagoditi svoju nastavu.
Ne zaboravimo da bi nastavnici trebali integrirati povratne informacije iz vanjskog vrednovanja s nastavnim planovima i programima. Trenutačno naši srednjoškolski nastavnici prate spomenute nastavne planove i programe iz devedesetih godina, jednako kao i Nacionalni okvirni kurikulum, koji je stupio na snagu 2011. Nacionalni okvirni kurikulum je dokument koji bi trebao predstavljati temeljne ciljeve učenja i podučavanja u školama. On bi trebao biti “širi i dublji od nastavnog plana i programa” (NOK, str. 13), a na njemu bi se trebali zasnivati tzv. razlikovni (predmetni) kurikulumi te školski kurikulumi. Razlikovni kurikulumi još nisu formulirani, pa se nastavnici drže starih planova i programa.
Jedan ključan izazov i sustavni problem za Nacionalno vijeće, a i za ministarstvo, je proiznaći kako ćemo napraviti skok od sadašnjih planova i programa prema tipu podučavanja gdje su svi naši srednjoškolski nastavnici sposobni držati kvalitetna predavanja u odnosu na potrebe i sposobnosti svojih učenika, a u skladu sa zadanim standardima.
Zadnjih par godina uvedene su mnoge obrazovne mjere: HNOS u osnovnim, državna matura u srednjim školama, te Pedagoški standard, Pravilnik o ocjenjivanju, a i Nacionalni okvirni kurikulum koji vrijedi za sva četiri obrazovna ciklusa1 i dalje, te nedavni Hrvatski kvalifikacijski okvir. Razumljivo je da je za laika odnos između obrazovnih standarda, vanjskog vrednovanja, samovrednovanja, kurikuluma, nastavnih planova i programa zbunjujuć. On je zbunjujuć i za same obrazovne djelatnike, kako u školama tako i u obrazovnoj administraciji. Novi zahtjevi i očekivanja od nastavnika vjerojatno neće moći izbjeći ni diskusije o njihovim plaćama i takozvanom nastavničkom standardu, za koji se zalaže Pasi Sahlberg.
Rad Nacionalnog vijeća mogao bi biti vrlo koristan ukoliko bi vijeće snalazilo načine integriranja obrazovnih novina u postojeći sustav, te opisalo koje promjene novine donosi za škole, nastavnike, učenike i roditelje. Nadam se da će vijeće lobirati za ulaganje u obrazovanje, posebice u nastavnike, za privlačenje izvrsnih studenata u nastavničko zvanje, a ujedno smišljati načine za njihovu rigoroznu pripremu, te za stvaranje platforme koja bi nastavnicima omogućavala da svoja saznanja u praksi dijele ne samo jedni s drugima, nego i s cijelim obrazovnim sustavom. Uvjerena sam da ćemo uz zadovoljne, stručne i dobro pripremljene nastavnike u sustavu imati i zadovoljnije i uspješnije učenike.
Autor: Ivana Ćosić