Pratim ove rasprave o uÄenicima koji stvaraju probleme na nastavi i samo bih istaknula neÅ¡to Å¡to mi se stalno mota po glavi. Većina pedagoga, psihologa i drugih suradnika iz Å¡kolskih pedagoÅ¡kih službi kao da živi i radi na nekom “drugom svijetu”, a ne u ovoj naÅ¡oj realnosti. Stalno se, pa i gospodja psihologinja iz priloga, govori kako su protiv udaljavanja s nastave i da nastavnik svakom djetetu (izgredniku) mora pristupiti individualno. Pitam se samo moram li kao nastavnik u istom trenutku dok svim pedagoÅ¡kim sredstvima koja su mi na raspolaganju (a njih i nema baÅ¡ puno) discipliniram jednog uÄenika isti taj individualni pristup primjeniti i na ostale (Äitaj pristojne) uÄenike, npr. koji rade po prilagodjenom programu, koji imaju individualizirani pristup i onom jednom genijalcu koji se prirema za državno natjecanje, a koji sjede tog trenutka u istom razredu. (JoÅ¡ nisam naÅ¡la naÄin kako da to izvedem.) Suradnici u pdagoÅ¡koj službi već jednom moraju shvatiti da mi nastavnici radimo s velikim grupama (20-32) djece razliÄitih sposobnosti i interesa, koja dolaze iz razliÄitih obiteljskih situacija s razliÄitim odgojem, a ne kao oni, s pojedincima i manjim, homogenijim skupinama djece (nekoliko s problemima u ponaÅ¡anju ili uÄenju ili nekoliko nadarenih). Ovim komentarom zaista ne podcjenjujem niÄiji rad, ali oÄekujem da neki pokuÅ¡aju realnije sagledati u kakvoj se situaciji nalaze nastavnici u takvim situacijama i da je udaljavanje neposluÅ¡nog i nepristojnog uÄenika sa sata zaista dobro rjeÅ¡enje za onu neproblematiÄnu većinu (naravno, pod uvjetom da taj uÄenik bude pod nadzorom jer nitko od nas nastavnika ne želi u tom trenutku brinuti kakvu joÅ¡ nepodopÅ¡tinu isti može izvesti).
Draga Anna,
i sam spadam među one za koje s pravom kažete da kao da žive u „drugom svijetu“. Nažalost ona narodna: DALEKO OD OČIJU, DALEKO OD SRCA!, vrijedi uvijek i u svakoj situaciji.
Trudim se „uÄi u cipele“ Nastavnika i recimo da mi to i uspijeva. Obući VaÅ¡u kožu već je nemoguće! Samo Vi znate Å¡to je to znojiti se u vrevi razreda i reagirati na bezbrojne zamisli koje izlaze iz tridesetak pametnih glavica – nekih manje, a nekih viÅ¡e nestaÅ¡nih.
Prijelomnim i svom gledanju na rad u razredu smatram rijeÄi uÄiteljice koja mi je tužno rekla: Kad vam se obratimo s nekim problemom, umjesto da nam pomognete, vi i ravnatelj tražite u Äemu smo pogrijeÅ¡ili.
Otprilike je to obrazac na koji prosvjetne vlasti reagiraju na inicijativu Udruge o osiguranju uvjeta za kvalitetno Å¡kolovanje za svu djecu.
Problem postoji, znaÄajan je i RJEÅ IV. Samo treba pronaći prava rjeÅ¡enja. Guranje problema pod tepih sigurno nije put.
I naravno, djeca brzo odrastaju (pravilno ili pogreÅ¡no) zbog Äega smo obvezni rjeÅ¡enja tražiti odmah!
Pratim ove rasprave o uÄenicima koji stvaraju probleme na nastavi i samo bih istaknula neÅ¡to Å¡to mi se stalno mota po glavi. Većina pedagoga, psihologa i drugih suradnika iz Å¡kolskih pedagoÅ¡kih službi kao da živi i radi na nekom “drugom svijetu”, a ne u ovoj naÅ¡oj realnosti. Stalno se, pa i gospodja psihologinja iz priloga, govori kako su protiv udaljavanja s nastave i da nastavnik svakom djetetu (izgredniku) mora pristupiti individualno. Pitam se samo moram li kao nastavnik u istom trenutku dok svim pedagoÅ¡kim sredstvima koja su mi na raspolaganju (a njih i nema baÅ¡ puno) discipliniram jednog uÄenika isti taj individualni pristup primjeniti i na ostale (Äitaj pristojne) uÄenike, npr. koji rade po prilagodjenom programu, koji imaju individualizirani pristup i onom jednom genijalcu koji se prirema za državno natjecanje, a koji sjede tog trenutka u istom razredu. (JoÅ¡ nisam naÅ¡la naÄin kako da to izvedem.) Suradnici u pdagoÅ¡koj službi već jednom moraju shvatiti da mi nastavnici radimo s velikim grupama (20-32) djece razliÄitih sposobnosti i interesa, koja dolaze iz razliÄitih obiteljskih situacija s razliÄitim odgojem, a ne kao oni, s pojedincima i manjim, homogenijim skupinama djece (nekoliko s problemima u ponaÅ¡anju ili uÄenju ili nekoliko nadarenih). Ovim komentarom zaista ne podcjenjujem niÄiji rad, ali oÄekujem da neki pokuÅ¡aju realnije sagledati u kakvoj se situaciji nalaze nastavnici u takvim situacijama i da je udaljavanje neposluÅ¡nog i nepristojnog uÄenika sa sata zaista dobro rjeÅ¡enje za onu neproblematiÄnu većinu (naravno, pod uvjetom da taj uÄenik bude pod nadzorom jer nitko od nas nastavnika ne želi u tom trenutku brinuti kakvu joÅ¡ nepodopÅ¡tinu isti može izvesti).
Draga Anna,
i sam spadam među one za koje s pravom kažete da kao da žive u „drugom svijetu“. Nažalost ona narodna: DALEKO OD OČIJU, DALEKO OD SRCA!, vrijedi uvijek i u svakoj situaciji.
Trudim se „uÄi u cipele“ Nastavnika i recimo da mi to i uspijeva. Obući VaÅ¡u kožu već je nemoguće! Samo Vi znate Å¡to je to znojiti se u vrevi razreda i reagirati na bezbrojne zamisli koje izlaze iz tridesetak pametnih glavica – nekih manje, a nekih viÅ¡e nestaÅ¡nih.
Prijelomnim i svom gledanju na rad u razredu smatram rijeÄi uÄiteljice koja mi je tužno rekla: Kad vam se obratimo s nekim problemom, umjesto da nam pomognete, vi i ravnatelj tražite u Äemu smo pogrijeÅ¡ili.
Otprilike je to obrazac na koji prosvjetne vlasti reagiraju na inicijativu Udruge o osiguranju uvjeta za kvalitetno Å¡kolovanje za svu djecu.
Problem postoji, znaÄajan je i RJEÅ IV. Samo treba pronaći prava rjeÅ¡enja. Guranje problema pod tepih sigurno nije put.
I naravno, djeca brzo odrastaju (pravilno ili pogreÅ¡no) zbog Äega smo obvezni rjeÅ¡enja tražiti odmah!