(Jutarnji List) ZaÅ¡to je gotovo 7000 hrvatskih prosvjetara potpisalo peticiju kojom traže mjeru suspenzije uÄenika problematiÄnog ponaÅ¡anja s nastave postane jasnije kad se Äuje samo nekoliko relativno recentnih primjera iz hrvatskih uÄionica… Neka djeca na satu laju, mjauÄu, rokću, drugi alkoholizirani drijemaju, nisu viÅ¡e sasvim rijetki ni oni koji na loÅ¡u ocjenu bacaju stolice, izvikuju vulgarnosti, pljuju po uÄiteljicama, prijete Å¡estarima, skalpelima, drže sluÅ¡alice na uÅ¡ima s glasnom glazbom pa i ne Äuju da su prozvani, a i kad shvate, odbijaju komunicirati…
Rijeka jada
U svega dva dana otkako je zagrebaÄka profesorica kemije Sanja Lukić na nastavniÄkom forumu pozvala kolege da opiÅ¡u Å¡to sve doživljavaju u razredu, internetom se izlila rijeka jada, nevjerojatnih primjera na granici Å¡okantnosti i bizarnosti, koji upućuju na poremećaje kod neke od djece i obitelji, ali i cijelog sistema te objaÅ¡njavaju zaÅ¡to uÄitelji i profesori tvrdoglavo pozivaju na uvoÄ‘enje mjera suspenzije. Nastavnica koja na forumu pod nickom Eris opisuje stanje u nekoliko Å¡kola u Slavoniji, želeći ostati anonimna, za Jutarnji listkaže: “Ljudi Å¡ute jer se boje da ih se ne proglasi nesposobnima, Äesto nemaju potporu niti od ravnatelja koji su i sami izloženi pritiscima, mnoge Å¡kole nemaju struÄnu službu, eventualno imaju pedagoga, ali trebamo defektologe, socijalne pedagoge, psihologe…
Ako obitelj odbija bilo kakvu suradnju, tu treba ukljuÄiti i centre za socijalni rad, a u onim krajnjim situacijama, kad roditelji odbiju preporuÄenu obiteljsku terapiju kod psihologa, onda je to već i za sud kao zadnju instancu… Sve se svodi na to da je nastavnik kriv. Imala sam grÄeve, dobila Äir na želucu, nisam htjela zavrÅ¡iti na tabletama i kod psihijatra, zato sam dala otkaz. Radila sam u toj Å¡koli prije Äetiri godine, na odreÄ‘eno vrijeme. Ostala sam bez polovice primanja, godinu dana radila u drugoj Å¡koli na pola satnice, ali su mi živci bili spaÅ¡eni. Smetalo mi je najviÅ¡e Å¡to su baÅ¡ svi Å¡utjeli i niÅ¡ta se nije poduzimalo.â€
Ne poštuju nikoga
Sanja Lukić, nastavnica u Osnovnoj Å¡koli MaleÅ¡nica, komentira: “Jasno da postoje i nastavnici koji ne znaju uvesti disciplinu, no ovo Å¡to opisujemo dogaÄ‘a se i kolegama koji inaÄe nemaju problema s izražavanjem svog autoritetaâ€.
U 20 godina dosadaÅ¡njeg staža radila je po Å¡kolama u Kninu, Zadru, Zagrebu, Hrvatskom zagorju… Svugdje je disciplina problem. “Uvijek je bilo nasilja, ali brine to da ga je sve viÅ¡e. I sama sam kao Å¡kolarka bila fakin, pa me zapravo malo toga može sablazniti ili zaÄuditi, no ovo viÅ¡e nije normalno, u mnogim se razredima situacija sve teže drži pod kontrolom. To su djeca koja ne poÅ¡tuju ni autoritet nastavnika, ni autoritet vozaÄa autobusa, ni autoritet službenika u banci… baÅ¡ nikoga. Ono Å¡to izgovaraju spremaÄicama i kuharicama u Å¡koli je neponovljivo.
Ne smijem ga otjerati!
Kad na satu, primjerice, psuju, ponekad se kolege nastavnici prave da ne Äuju ili im kažu ‘pripazi na rjeÄnik’, svaÅ¡ta podnose jer im je jasno da nemaju pravu mjeru kojom bi mogli uspjeÅ¡no reagirati. Nije rijedak sluÄaj da roditelji, Äak i kad upozoravamo, odbijaju vidjeti problem, smatraju da im je dijete izazvano, da ga nastavnik ne voli…â€
Ivana Valjak Ilić uÄiteljica je njemaÄkog jezika u Osnovnoj Å¡koli Dubrava nedaleko od Vrbovca. “U naÅ¡oj se Å¡koli znalo dogoditi da uÄenik donese nož u Å¡kolu, pokuÅ¡a napasti drugog uÄenika, a kad smo zvali roditelja, otac je izjavio da je baÅ¡ on djetetu dao džepni nožić za samoobranu… Prva pedagoÅ¡ka mjera je zapisnik, komad papira, koji uÄenicima poslije Äak i ne ulazi u dokumentaciju, ne vidi im se pri upisu u srednju Å¡kolu… Da se vozite 150 kilometara na sat po gradu i da vam policajac napiÅ¡e zapisnik kao kaznu, bi li vas to sprijeÄilo da brzo vozite? Ako imate struÄnu službu, uÄenika nakon ekscesa Å¡aljete na razgovor pedagogu, psihologu… No, Å¡to je s puno podruÄnih Å¡kola u kojima struÄna služba i ne postoji? Ili pedagog i ravnatelj rade ujutro, a vi problem u razredu imate poslijepodne. UÄenika koji izaziva eksces ne smijete ni iskljuÄiti s nastave, niti ostaviti bez nadozra, ne smijete ga ni poslati kući. A i slanje na razgovor kod struÄne službe takvi Äesto doživljavaju kao nagradu, jer su se izvukli sa sata. Zato se i zalažemo za mjeru suspenzije, jer mnogi uÄenici problematiÄnog ponaÅ¡anja, Äim izgube publiku, kažu: ‘Oprostite, viÅ¡e neću, rado bih se vratio u razred’â€.
Dolaze iz dobrih obitelji
Dok smo razgovarali, zagrebaÄka uÄiteljica Lukić uzalud je po svom kabinetu tražila “jednu crnu bilježnicu†u kojoj je prije par godina vodila dnevnik ponaÅ¡anja vrlo problematiÄnog razreda osmaÅ¡a. “To je bila strava, kolege su Äupale kosu kad bi imali nastavu u tom razredu. Razrednica, iskusna i stroga profesorica koja do tada nikada nije imala problema s uvoÄ‘enjem reda, na koncu je otiÅ¡la na bolovanje. ViÅ¡e nije mogla. Mnoge kolege ne vole o tome priÄati jer smo jako samokritiÄni, neki govore da smo nesposobni nametnuti red. Govore nam da su to ‘djeÄji nestaÅ¡luci’. Pogledajte koliko je toga po uÄionicama, pa nisu valjda svi nastavnici ludi i nesposobni? Kad dobijemo dijete u Å¡kolu, mi možemo samo odgojno nadograÄ‘ivati to mlado biće koje je već donekle formirano kući, u obitelji, stiglo u Å¡kolu. U Å¡koli ćemo napraviti sve prije nego Å¡to upozorimo centar za socijalnu skrb, Å¡to je krivo. Sve je viÅ¡e agresivne djece i iz naoko dobrih obitelji.â€