Objavljujemo pismo koje smo dobili od kolegice koja predaje strani jezik u osnovnoj školi. Dio koji se tiče nastave objavljujemo u cijelosti. Osobni podaci poznati uredništvu.
U raspored poslova ove sam školske godine dobila i dva prva razreda u jednoj od osnovnih škola. Rad u jednom od ta dva razreda prava je noćna mora. Jedan učenik sustavno provodi agresiju nad drugom djecom, kako u razredu tako i vani na hodnicima i u toaletu škole. Sjediti na mjestu u razredu za njega je nemoguća misija. Uglavnom šeta razredom a kada ne prima dovoljno pažnje postaje izrazito agresivan i velikom snagom napada mušku djecu. Kako smo mi nemoćni, što vam je dobro poznato, djeca uzimaju stvar u svoje ruke i česti su fizički obračuni na samom satu. Da bi spriječila povrede, često ga fizički držim za mojim radnim mjestom na način da mu ne dozvoljavam da ustane ili sklizne sa stolice držeći ga za ruke. Pri tom trošim mnogo vlastite snage i često sam gruba, jer drugog načina da omogućim kakav takav rad u razredu ne vidim. Iznenađuje rječnik kojim vrijeđa i mene i druge dvije učiteljice ali i drugu djecu. Od “Ubit ću te!”, “Smeće jedno!”, “Kurvo!” pa sve do “J… se za svoj sud” (što god u njegovoj glavi to značilo). Iskreno se ispričavam na ovim riječima koje sam stavila na papir, no da sam napisala da upotrebljava neprimjerene riječi i vrijeđa učiteljicu i ostalu djecu ne vjerujem da bi dobili pravu sliku. Mi učiteljice koje radimo u tom razredu osjećamo se očajno kad nam takve riječi bivaju upućene. Ne mogu opisati stres kojem smo izložene. Najteže je njegovoj učiteljici koja provodi najviše vremena u takvom razredu, pokušava održati disciplinu i pri tom djecu naučiti najvažnijim vještinama i osnovama za daljnje školovanje (pisanje, čitanje i računanje do 10). Žrtve nisu samo djeca u razredu kojoj je uskraćeno pravo da mirno i uspješno usvajaju sadržaje, već i djeca iz iste smjene iz drugih razreda koja strahuju otići u toalet ili izići na hodnik. Osobno se teško nosim sa strahom da bi druga djeca mogla stradati uslijed fizičkih povreda. Često ona i bivaju povrijeđena. Razvijam mržnju prema agresivnom djetetu iako znam da ne bih smijela i mislim da je i meni potrebna pomoć psihijatra. Pedagoginja škole odrađuje zamjenu za kolegicu na porodiljnom i kada sam ga njoj odvela, ona je odbila pomoći s isprikom da je on već bio kod nje i odbijao je svaki razgovor te sve nema smisla!!! O majci bih mogla napisati čitavu priču. Dovoljno je reći kako odbija prihvatiti problem, koji je najviše leži u njoj samoj a pokušava krivnju svaliti na učiteljice. Ravnateljica prijeti prijavom u policiju, jer radi se o agresiji, no majka još uvijek ne uviđa pravu prirodu stvari. Prvo bi nju samu trebalo preodgojiti.
Nakon odrađenog jednog sata u tom razredu, došavši kući danas, nisam mogla doći sebi i malo je nedostajalo da uzmem Normabel. Odlučila sam da moram dati svoj doprinos, iako moj posao u toj školi za tjedan dana završava. Očekuje se dolazak asistentice, no uvjerena sam da to neće omogućiti bolju radnu atmosferu u razredu.
Sve vaše prijedloge u cilju poboljšanja radne atmosfere u školama prihvaćam, s tom razlikom što sam još radikalnija i smatram da bi djecu trebalo udaljiti ali i tražiti zbrinjavanje od strane samih roditelja. Kada bi roditelji morali razmišljati hoće li dobiti otkaz što moraju dolaziti po svoje dijete koje ne poštuje školska pravila i hoće li dijete položiti predmetne ispite, svakako bi ulagali više truda kako bi svoju djecu pravilno odgajali od samog početka. Pomoć pri odgoju trebalo bi omogućiti već u samoj vrtičkoj dobi organiziranjem radionica i predavanja. Škola bez radne atmosfere nema smisla i bolje bi bilo ukinuti je takvu.
Kada je u pitanju ovakvo dijete koje sam opisala, smatram da bi ga trebalo isključiti permanentno, nadzirati psihijatrijsko liječenje i majke i njega samog i primiti ga natrag tek ukoliko promjeni svoje ponašanje.
Ovo kao da profesorica opisuje razred mog djeteta. To je nažalost naša realnost. I onda se na kraju postavlja pitanje zašto nam djeca imaju loše rezultate na testovima znanja. Zato što profesori velik dio vremena i energije moraju posvećivati problematičnim učenicima.
jako mi je poznata ova prica…. jer i kod nas se tako nesto desava….vjerujem da je uciteljica vec na rubu zivaca al najgore u svemu sto ispastaju i druga djeca, boje se uciteljice mada znaju da uciteljica tako reagira jer je izluduje to djete….iskreno zao mi je te zene..al isto tako zao mi je i nase djece koja ispastaju zbog pojedinca…svakako uciteljice drzite se….
Trebalo bi uvesti suspenziju i naravno sve mjere koje proizlaze. Nažalost i 1 dijete koje od najranijeg djetinjstva se ponaša tako kako se ponaša treba se “hladiti” kod kuće. Ako ne uspiju ovakve mjere da se mene pita ja bih i novčanu kaznu za njegove roditelje….
Sreća što kolegica još nije dobila šamar ili prijavu prosvjetnoj inspekciji od strane roditelja!
Svemu se posvećuje više pažnje umjesto da se korigira odnos škola-učenik-roditelji.
Jel ovo mozda priča iz Ogulina?
Ne. Ali, kao što netko reče, svaka škola ima bar jednog takvog. Samo što neki šute, na štetu ostale djece.
To je priča iz gotovo svake škole, ako ne i svakog razrednog odjela, na žalost!
Ne znam da li je moguće u ovakvim slučajevima pozvati roditelje da odmah dođu po dijete i izvijestiti Centar za socijalnu skrb, a ako roditelj ne dođe onda pozvati djelatnika Centra da odmah preuzme dijete i poduzme mjere iz svoje nadležnosti. Pa svaki put tako
Nadam se da će netko pod hitno nešto napraviti i prvo kravu od matere naučiti pameti,
poprskajt ga svetom vodom, vidjet ce te sve. Ako je čovjek, vjerovatno je pod upravljanjem ne nužno zaposjedanjem sotone. A ako je njihov duhovni entitet, molite se, sam će napustit školu. Molim obmanjene nevjernike da ne troše vrijeme komentirajući ovo,ljudima stvarno treba pomoć , ne filozofirat i psihijatrirat,jer je situacija izgleda ozbiljna ( ne jedina takve vrste u svijetu)
Ni slučajno prskati svetom vodicom. Ako se dezintegrira ili izgori, opet će škola biti kriva. Ili učiteljica koja ga je poprskala.
Poštovani,
Ja sam roditelj prvašića i kad čitam nešto ovako smrznem se.
Teško je zamisliti da jedno dijete od 7 godina na ovaj način može terorizirati učiteljicu i čitav razred.
Hvala Bogu u razredu mog sina nema takvih problema i djeca su koncentrirana na rad, a ne na brigu o vlastitoj sigurnosti koju im škola uz obrazovanje treba i pružiti, a ne da se ja uz stres i napor na svom poslu još moram misliti je li mi se sa djetetom što dogodilo na nastavi.
Po meni tu ostali roditelji trebaju stati uz učiteljicu i svoju djecu i ne dopustiti takvo teroriziranje, pa i po cijenu da se neko vrijeme bojkotira nastava.Dijete nije krivo što je takvo, kriv je roditelj, a ukoliko nezna kako sa takvim djetetom izaći na kraj, postoje institucije koje bi mogle pomoći.
Nadam se brzom rješenju Vašeg problema.
Lijep pozdrav
I sama sam profesorica u jednoj osnovnoj školi i mogu reći da sam upravo razrednica jednom takvom djetetu, i to u razredu u kojem je svako dijete priča za sebe. Smatram da su najveći problem roditelji, kako je kolegica lijepo uočila u članku, i da sustav (i država) previše tolerira neodgovornost roditelja. Kada ćemo prestati govoriti o odgovornostima škole i sustava i o pravima djece, a početi govoriti o dužnostima i odgovornostima roditelja?!
Potpuno se slažem, problem su roditelji.Roditelji takve problematične djece koji ne žele pristupiti problemu treba kazniti, i novčano i neka odrade neke društveno korisne radove. A super su mi ravnateljice kojima se zatresu gaće čim neki roditelj kaže da će ih tužiti. Pa nek tuže bar će na vidjelo izaći tko je kriv. Ravnateljica bi bila ali samo da može lelujati bez da se kontkretno založi za svoje profesore i stotinu drugih učenika. I nju bi ja smjenila…
Svaka čast nastavnicima, ja bi tog malca vjerovatno raspucala šakom :)))) šalim se. Mislim da definitivno je potrebna podrška ostalih roditelja obzirom da nadređeni ne žele nikako kazniti neodgovorne roditelje i na kraju to dijete. Svi smo mi nekada bili klinci i nije nam palo na pamet ponašati se ružno,a kamo li vrijeđati starije od sebe. Nastavnika smo se bojali više nego roditelja…. Prije 13 godina sam završila osnovnu školu; tada iako nije više bilo dopušteno fizičko kažnjavanje, bilo je profesora koji su znali neodgojeno dijete povući za uši pa bi mi ostali bili mirni kao bubice… danas je nažalost također vrlo moderna “demokracija” pa si mnogi roditelji uzimaju za pravo pustiti dijete da raste slobodno…no ne shvaćaju da ostvari dijete postaje monstrum jer nema granice u okviru kojih se mora ponašati…znate danas mnogi i pse dresiraju da ne postanu divlji…ovo dijete je potrebno zatvoriti u 4 zida i s njim raditi mjesecima da bi se vratilo u normalne granice ponašanja jer očito je da kućnu atmosferu preslikava na ponašanje prema okolini….najgore što se može napraviti je da ga se izbaci na ulicu jer time postaje budući klošar,kriminalac,ubojica…..a tada postaje teret cijelom društvu…stoga kao što je jednom netko rekao: “gasite požar u susjednom dvorištu da ne dođe do vas”
Dragi svi,
Jednostavno me zapanjuje činjenica da većina od komentara na pismo, kao ni samo pismo učiteljice ne bavi se pravim problemom. Kao da je dijete 1. razreda osnovne škole krivo zbog svoje agresije. To dijete se može još tisuću puta promijeniti, problem je u roditeljima i socijalna bi služba se trebala pozabaviti tom obitelji. Osobito je to očito u rečenici:” “J… se za svoj sud” (što god u njegovoj glavi to značilo).” Misli li netko da se takve stvari uče u vrtiću ili gdje je to dijete moglo takve stavri čuti…
Lp,
A
Pozdrav svima, mislim da je prilično jasno tko je odgovoran za ponašanje dotičnog dijeteta ( roditelji!). Pitam se, zašto su meni kao nastavniku (predajem povijest u srednjoj školi) uskraćena “moja” prava? Kako da se ja recimo nosim sa 10-ak sličnih učenika? U mojoj školi u 2. razred konobara ide 10 učenika koji su problem poput ovog jednog. Škola je dosta ograničena u svojim mogućnostima (ne svojoj krivicom!) suzbijanja problema. Inspekcija koja će doći u školu izvrijeđat će i profesora i ravnatelja i sve ostalo, odnosit će se prema meni kao da sam ja silnik, a ne ovo 10-ero djece. Da se to samo meni u razredu događa,razumio bih ali ovako.
Ministarstvo zatvara oči pred svime. I još jedan organ isto,a to je-SINDIKAT!
Oni bi trebali štiti nastavnike i učitelje i NJIHOVA PRAVA, a oni to ne rade. Rade kad dođe voda do grla (pitanje plaća!). u redu, ali što je sa našim osnovnim pravima? Kako da radim u školi u kojoj nema papira za printanje, ili pak tonera ili pak printera? kako da radim u školi koja nema geografskih karti (nužne za povijest!)? kako da radim bez informatičke opreme (ipak smo 21. st. i zemlja znanja!!!)?
zapravo, tragično je i roditeljstvo i ministarstvo i zakoni. Profesor se u tom košmaru osjeća kao Don Kihot, jer niti roditelj ne pruža podršku profesoru, a bogami ni ministarstvo a ni sindikat. Profesor je prepušten sam sebi, poput gore navedene profesorice.
LP
Krivnja je prvenstveno na roditeljima i sustavu koji ih kao takav podržava u njihovoj ne brizi za djecu.
Susrela sam se s tim problemom u razredima moje djece. Razrednice su bile izvan sebe, cijeli razred je trpio iživljavanje dvojice učenika. Najgore je što su naša djeca i fizički stradavala, a nikakvo rješenje se nije nalazilo. Bilo je odlazaka na hitnu, prijava na policiju, poziva socijalne službe… no kad sustav ne funkcionira i kad razne službe nisu povezane onda nikakve koristi od svega toga.
Nadam se da će ministarstvo obrazovanja zajedno sa ministarstvom socijalne skrbi i unutarnjih poslova krenuti sa hitnim i konkretnim koracima koji će zaštiti učenike, učitelje i u konačnici problematično dijete.
Žalosno je, ako ne i tragično, da se za zdravstveni odgoj ima volje, vremena i novaca, a za nasilje u školi i rješavanje gorućih socijalnih pitanja ništa od toga.
Valjda je važnije da djeca znaju pravilno se hraniti! Barem će zdravi malteretirati druge!
Mirno rješavanje sukoba i nenasilno ponašanje dio su zdravstvenog odgoja, štoviše, cijeli jedan modul.
Znam, samo teško ćemo djecu naučiti tome ako u vlastitom domu svjedoče nasilju i zanemarivanju.
Prvo se trebalo pristupiti sveobuhvatnom rješavanju problema nasilja u školama pa bi onda i taj modul mogao polučiti rezultate. Ovako, mi krećemo od kraja cijele priče…
Poštovanje,
imam dvoje djece. djevojčicu 6 razre i dječa u vrtiću. Naime problem se nadzire već u vrtičkoj dobi, gdje tete iamju jedno dijete koje tuče ostale viće i radi užasne nekontrolirane radnje. Na žalost cijeli vrtić sa pedagozima je nesposoban a mi ostali moramo trpjeti ili ispisati svoju djecu – takav je sustav. Roditelji i takva djeca su zaštićeni dok ostali koji su u skladu ponašanja nisu. I ja se pitam tko je tu lud a tko normalan.
slijedeće godine kada to dijete se upiše u prvi razred biti će totalno isto a sustav će baljezgati treba ovo i ono ne smije se dirati takvo dijete, a što će postati od njega to nitko ne rješava u korjenu.
Uciteljica koja je napisala ovo pismo se ocito nalazi u teskoj situaciji,ali ju dodatno pogorsava jer svaljuje krivnju na dijete dok su u ovom slucaju krivi,ponajvise,njegova majka ali i uciteljica sama zajedno sa pedagogicom i ravnateljicom koje jednako tako samo rade na tome da slucaj prebace na nekog drugog.Problem ne moze biti u djeci i nikada nije u djeci nego u onima tko ih odgaja!
Učiteljica je u lošoj poziciji jer je ucjenjena plaćom-mora se jesti. Vaše reagiranje jednostavno nema smisla. Ono što je osnovno jest da sustav ne funkcionira i da Ravnatelj te o.š. nije dao profesionalnu podršku nastavnici.
Nastavnica ne bi radila to što mora raditi,a da je Ravnatelj reagirao kako treba.
Osobno sam to isto/nešto blaže doživio pa znam o čemu se tu radi.
Roditelj sam i potpuno razumijem ovaj problem, kojeg ima baš u svakoj školi u hrvatskoj osnonoj i srednjoj. Mislim da bi riješenje bilo zakonska odredba isključenja iz škole s odredbom da je učenika roditelj dužan upisatu u drugu školu ali najmanje 10 km udaljenu od one u koju je išao. Ukoliko je upitanju srednja škola to iključenje bi moralo biti mnogo lakše jer nije obavezna, pa nek u životu kopa kanale.
Upravo tako! zašto bi svi išli u školu ako nisu za to?
Vidimo da je u većini škola ista situacija što dokazuju i gornji navodi, kojima se pridružujem.
Šta rade one puste agencije i koja je njihova uloga u našem školskom sustavu? “Drago” mi ih je onako skockane vidjeti u vijestima dok promoviraju zdravstveni odgoj ali nek jednom već počmu raditi posao za kojeg su plaćeni.
Sustav ne funkcionira. Ravnatelj, pedagog i psiholog zbog nefunkcioniranja sustava ne rade svoj posao. Trpi nastava, a nastavnik ima osim uloge nastavnika ulogu “čuvara stada”.
Rezultat je zaostajanje naših učenika na međunarodnim natjecanjima i sve slabija konkurentnost.
PREPORUKA UČENICIMA ELEKTROTEHNIČKIH STRUKOVNIH ŠKOLA ili da uče za KUHARE ili da uče NJEMAČKI jer će se teško uaposliti u RH gospodarstvu. Njemačka je otvorila granice od 01.08.2012.
Kao što je moj djed prije 2. svjetskog rata otišao u “Jameriku” tako i meni predstoji Njemačka, Norveška …ili kuhača.
Naši nastavnici NEMAJU normalne uvjete za rad u osnovnimi srednjim školama. Razlog je nemar i loš rad institucija sistema i vrlo perfidan utjecaj politike na svekoliki život pa i prosvjetu u RH.
Ja kao roditelj, svakako ne bih htjela da moje dijete bude u istom razredu sa ovakvom dijetetu i bude izloženo na takav riječnik (kojeg mi je neugodno cak i napisati) a ponajmanje na fizicke napade. Obzirom da se majka oglusuje na misljenje pedagoga, direktora skole i uciteljice, te da krivnju prebacuje na njih, da sam ja na mjestu skolske direktorice, slucaj bih prijavila socijalnoj sluzbi – neka se malo vise pozabave sa ovom obitelji i pronadze se razlog od kud u tako malom bicu takve rijeci i takav odnos prema drugoj dijeci i ucitelja. Mislim da bi se trebalo dijelovati sto je brze moguce, jer nazalost ako nitko ne preuzme brigu o ovom idjecaku, on ce brzo prerast u delikventa bez ikakvih osjecaja za druge…
Roditelj sam, a i nastavnica u srednjoj školi. Iz vlastitog iskustva jako dobro znam kako je raditi u takvim uvjetima, s time da se u tzv. muškim smjerovima poput mehaničara često desi da je većina razreda takva. Nemali broj puta se osjećam poput krotitelja u cirkusu, jer nastavni sat u takvom razredu ni nije drugo nego cirkus. Problem je u manjku ili nepostojanju kućnog odgoja, te sveopćoj kulturi gluposti koja je zavladala u našoj zemlji. Što veću glupost ta djeca izvedu, više će se popesti na svojoj ljestvici. Roditelja ima svakakvih, a kao razrednica sam često čula: “Dajte vi nešto s njime napravite, mene ništa ne sluša.” I sada bih ja kroz sat ili dva tjedno trebala popraviti štetu koja je nastajala 15 godina. A tzv. stručne službe škole lijepo ispisuju zapisnike o navodnim mjerama koje su primjenjene ili bi ih trebalo primijeniti. Papir svašta trpi. Socijalna služba isto. Sve se svodi na pisanje kojekakvih zapisnika. I onda nek nastavnik sam smisli kako će se nositi sa situacijom u razredu. I nakon toga ode doma popiti Normabel.
A da li je nekome palo na pamet da je to dijete sa posebnim potrebama i da se drugačije ne zna izraziti jer ima nesreću da živi u ovakvom sistemu, od roditelja, države, učitelja i da ne nabrajam, koji problem niti ne prepoznaje, a kamoli da se pravilnim pristupom izvuče najbolje iz njega!? Iz opisa ponašanja, u najmanju ruku to je dijete sa ADHD-om i tko zna čime još!?
Ovdje svi podjednako trebaju uložiti snage da se takvom djetetu pomogne, nitko nije jedini krivac, naravno ukoliko ima želje da se pomogne i nekome drugome a ne samo sebi, a ne odmah “šakom u glavu”. Nitko ne zna što mu donosi sutra i da li će se njemu na ovaj način suditi.
Pozdrav
možda bi najbolje bilo da se prvo pomogne roditelju tog djeteta, pa onda ak ni to ne pomogne, njegovom djedu i baki, pa možda i prabaki i pradjedu, ziher i njima svima treba poseban tretman, imaju ADHD i ostale poremećaje u ponašanju… najbolje bi možda bilo da se cijeli razred prebaci na poseban program razumjevanja tog nasilnika i nj obitelji
A je li nekome palo na pamet da dvadeset i više djece ima nesreću provesti osam godina školovanja s takvim učenikom u razredu? Da ih pojedinac terorizira, a roditelji ne prihvaćaju argumente i iskaze učenika i učitelja?
Pravilni pristup je za početak primjerom pokazati prihvatljive oblike ponašanja i ukazati na neprihvatljive oblike ponašanja.
To što netko ima ADHD i kojekakve druge izmišljotine, to ga ne amnestira od odgovornosti.
Pa kaj, moj muž ima PTSP i to bi mu valjda trebao biti izgovor da nekoga namlati bez veze na cesti ili ubije nekoga? Halo?
Točno tako! Danas su svakojake dijagnoze samo izlika za neodgojenost i divljaštvo…lažnih dijagnoza ko i lažnih branitelja! Čak niti hiperaktivno dijete-razumijemo, ne može dugo sjediti na miru, itd.-ali ne smije učiteljici govoriti “k….” To nije ADHD, nego nešto drugo.
Moram priznati da već duže vrijeme razmišljam o tome kako smo mi uopće izrasli u normalne ljude, sa odgovornim poslovima i općom kulturom ponašanja. Ja sam 1975. godište i dok sam išao u osnovnu školu imao sam problematičnog kolegu u razredu. On je isto imao svoje “žute” minute kad je razbacivao stvari po učionici, psovao i urlao na sav glas. Nastavnica je pozvala direktora škole(tada su još bili direktori škole), on je došao po njega i odveo ga s nastave. Pozvao mu je roditelje u školu i s njima rješavao situaciju. Mi smo bez problema mogli pratiti nastavu, a njega se poslije smjestilo u školu za djecu s posebnim potrebama.
ADHD je problem, ali masu roditelja koji su razmazili svoju djecu i koji sami nisu bili dovoljno jaki i odgovorni da svojoj djeci katkad kažu “Ne!”, ADHD koriste kao svoje opravdanje. Slažem se da djeca nisu kriva, ali nas su roditelji odgajali kod kuće, a nisu nas puštali neodgojene u školu sa logikom “Ma, zašto bih se ja brinuo/brinula o njemu, ima nastavnike koji će ga odgojiti.”
Kada sam nekoc davno isao u osnovnu skolu, samnom je isao jedan klinac sa identicnim ponasanjem. Pametno dijete iz ugledne obitelji sa ocitom hiperaktivnoscu i manjkom paznje roditelja. Teror svih oko sebe kroz 8 godina, bez da bi itko ista ucinio. Profesori i ucenici u strahu zbog jednog neodgojenog derista. Dolazenje policije u skolu nekoliko puta, hrpa ukora i prijetnji, koje naravno nista ne znace. Takvo ponasanje se ocito i nastavilo jer zadnje sto sam cuo o njemu je da je u zatvoru zbog pljacke i silovanja.
Ja bih (uz pedagoginju i ravnateljicu) zvala i inspekciju i savjetnicu(na poziv anonimnog roditelja dolaze u roku odmah) po hitnom postupku, istelefonirala doktoricu (koja je dala potvrdu za polazak u školu) i skupila taj tim (koji bi stvarno kad već postoji na papiru trebao i funkcionirati) da raspravi i donese konkretne smjernice za dalje, uz obavezni zapisnik! Nakon toga bih upriličila sastanak s roditeljima (pedagog, razredno vijeće, ravnatelj) i prenijela informacije sa sastanka s konkretnim zaključcima (ne znam, ponovna kategorizacija, pregledi, mišljenja stručnjaka, nadzor socijalne i sl.) Dijete nije krivo, definitivno. Treba mu pomoći. Pitanje je ima li se volje za to. Na žalost, sve pada na učitelja. On je taj koji mora pokrenuti, sve bilježiti (to me naučila jedna stara pedagoginja, svi vjeruju samo u ono što piše,a i moje iskustvo je pokazalo da je to tako jer nemam generacije bez sličnog djeteta). Protokol promatranja je jako koristan-datum, ponašanje. Kod mene su se stvari počele pomicati kad sam krenula ovako, uporno i kompleksno. Odjednom su se svi ustrčali i stvari su se počele kotrljati. Zašto čekati da netko drugi zove inspekciju. Ma ja ću je zvati! Meni treba pomoć! Pa da vidimo, hoće li doći i što će savjetovati. Inače, ovakav slučaj ostavi vas bez posla za čas! No, problem je u tome što mi u školama nemamo pravnika koji bi nas savjetovao što i kako. Moraš se sam sjetiti, da ne kažem, usput “završiti” i pravo.
Potpuno se slažem. Kad već Filipović spominje postojanje nekakvih mobilnih timova, ajmo ih onda mobilizirati pa neka se iskažu na terenu.
Nevjerojatno je da se ovdje tako malo ljudi sažalilo na to dijete! Pa što je vama svima? Koliko pedagoga ima tu i gdje ste vi učili pedagogiju? Dijete je tu najmanje krivo i vjerojatno je zlostavljano, zakazali su više svi oko njega, uključujući učiteljicu koja se ne pita gdje je otac i sve svaljuje na majku, a vjerojatno je otac taj koji kod kuće majci govori “kurvo” i slično. Ma sram vas bilo, nabacujete se drvljem i kamenjem na prvašića koji ima tko zna kakav problem. Pa da – najbolje da logore otvorimo za takve. Davno sam napustila svoju struku, ali se sjećam dana kad sam ulazila u jedna osnovnoškolski razred i kad su me odmah upozorili ne samo na “problematičan” razred već i na listu “nemogućih” učenka koji skupa sa svojim roditeljima samo stvaraju probleme. Ne samo da s nikim od njih nisam imala problema, nego su i obožavali moj predmet i pokazali zavidnu želju da ga i uče. A imala sam jako malo godina i gotovo nikakvog iskustva, samo puno ljubavi za posao koji sam radila i za SVU djecu, pogotovo onu za koju sam vidjela da imaju nekih teškoća. Zato nam i djeca postaju delikventi već u osnovnoj školi jer su zakazali oni koji ih trebaju voditi. Učiteljicu treba žaliti? A tko je rekao da postoji posao koji je uvijek lagan. I zakaj uopće ima normabele doma? Ja to nemam i ne trebam. A moj posao je isto težak. Sram vas bilo još jednom sve koji se niste barem na trenutak zamislili nad crnim svijetom u kojem vjerojatno živi to jadno dijete.
bravo!konačno netko nešto pametno govori!
drage gospođe,
kako to da se vi niste zamislile da to dijete maltretira dvadesat ostalih i kod njih izaziva stresove i šokove?Je li učiteljica žandar?Dosta je gnjavaže da on ima problema.Nek te probleme riješi psihijatar i ostali stručnjaci, a ne učiteljica koja ima pravo raditi u miru sa svom djecom!
Nisu sva djeca,koja imaju problema hiperagresivna,puno više pate neka povučena i tiha djeca.Toliko o pedagogiji:i znate li da su Ameri neke agresivce podvrgnulu oštroj vojničkoj torturi ne bi li od nijh stvorili koliko-toliko normalnog pojedinca?
Uspješnom pedagogu kao što ste vi jedan odgovor profesora Podnara:”Pokušaji preodgoja psihopata i sociopata razgovorom i pregovaranjem upravo su komično naivni i samo učvršćuju zlikovca u uvjerenju da može i dalje nekažnjeno činiti zlo.”
Na žalost, budući sam i sama žrtva agresivnog oca ne mogu biti na strani agresivnog djeteta koje se ponaša kao i moj otac u svom djetinjstvu, iako realno znam da je i to dijete koliko zlostavljač, toliko i žrtva. Na strani sam djece koja gledaju agresiju svakodnevno i često je osjećaju na svojoj koži. Jako mi je dobro poznat osjećaj udarca po glavi i borit ću se verbalno do kraja da se fizičko maltretiranje djece u ovom razredu zaustavi.
Pitam ja vas: Kako se niste vi sažalili nad svom tom djecom koja doma dolaze sa masnicama, ogrebotinama do krvi, primaju udarce u trbuh pri čemu strahujemo da ne zadobiju unutrašnje ozljede???
I pročitajte niže što drugi vele o Normabelu…
Nije istina da se nitko nije sažalio! Nitko skoro nije ni okrivio dijete, ali nije u redu niti da ga branite…ako ste tako super stručnjak za svoj posao, zašto ga i dalje ne radite?? Izluđuje me ta filozofija prema kojoj su prava poremećenog (bolesnog, oštećenog, itd.) pojedinca veća od prava SVIH ostalih…
Učiteljica sam koja je anonimno napisala ovo pismo.
Moram napomenuti da je, prema mojim saznanjima, stručna služba, od učiteljice-razrednice, liječnice školske medicine, ravnateljice i psihologinje učinila SVE što je zakonom predviđeno. Razočarana sam jedino pedagoginjom na zamjeni koja me i danas uputila u to kako je njena uloga u školi savjetodavne naravi. Ista me vratila u razred zajedno s agresivnim djetetom i njegovom žrtvom, dječakom koji je zaradio do krvi ogrebano čelo a kasnije je isti zamalo olovkom ozlijedio djevojčicu koja sjedi iza njega. Na kraju sam pukla i pozvala majku telefonom i mali se agresivac istog časa smirio. Što mislite zašto?
Roditeljima djece koja su u istom razredu s agresivnim djetetom upućena je molba da se strpe jer je sustav spor u zapošljavanju asistentice. Danas se asistentica pojavila na nastavi, ali zamislite, to je samo pripravnica i ne ulazi na satove jezika i vjeronauka!!! Ona se danas zbiljski trudila, ali jedno mi se djete požalilo kako je i pod matematikom, u prisustvu i asistentice i učiteljice dobilo udarac u trbuh.
TREBA MJENJATI SISTEM, ZAKONE, PROCEDURE. Ponavljam, stručna je služba učinila sve (izuzevši pedagoginju na zamjeni) , ali mi učiteljice, na prvoj liniji fronte, i dalje strahujemo da se nešto ozbiljnije ne dogodi. Učiteljici-razrednici stalno se povraća od muke a ja sama ovih dana imam totalni poremećaj spavanja s ubrzanim kucanjem srca. Tko na nas misli? Jedino što zamjeram stručnoj službi je to što smo ostavljene na milost i nemilost, na prvoj liniji fronte.
svaka vama čast, majka sam djeteta koje ide u razred sa dotičnim dječakom, stvari koje mi priča dijete da se dešavaju su van svake pameti! ja sam bogme rekla svom djetetu da mu slobodno vrati, a “pipne” li “dotični” moje dijete nema koga neću dignut na noge – od centra, policije, ministarstva obrazovanja, novine sa punim imenom i prezimenom majke djeteta!
majka sam djeteta koje ide u razred sa “dotičnim” učenikom! vama svaka čast što ste u javnost iznijeli problem! dijete kad mi priča stvari koje se dešavaju sa tim malim u razredu – to je van svake pameti! ja sam svome djetetu rekla ako ga mali samo pipne ima da mu vrati (inače nisam pobornik načela “oko za oko”). ali i da se mom djetetu nešto desi, pa nema institucije koju ne bih na noge digla, od raznoraznih nadležnih ministarstva, centra za socijalnu skrb, policije, pa čak i novina sa punim imenom i prezimenom majke djeteta. a i to što asistentica koja je dodijeljena dječaku ne sudjeluje na stranom jeziku i vjeronauku ide samo djetetu na ruku da si može što više dati oduška upravo na tim satovima (ali po pričanju moga sina ni sa asistenticom stvari nisu krenule najbolje). za pedagoginju nemam riječi, očito je postala pedagog samo da može diplomu okačiti na zid!
učiteljice,ovo je prestrašno kako vi govorite o ovom dječaku koji ima vjerojatno 7 godina.Djetetu treba pomoć a vi pijete tablete i nemožete spavati zbog sedmogodišnjeg djeteta,meni je to nezamislivo!Ovdje čujem da treba djetetu vratiti i neznam kakvih sve komentara nije.Po mojem treba djetetu pomoći ako roditelji ne surađuju ima i zato lijeka,ali vas molim da ne govorite tako o djetetu koji ima samo sedam godina,ako sam dobro shvatila da je u pitanju prvi razred.Treba se obratiti ministru ako treba ali ovom djetetu je podhitno potrebna pomoć i radite svi na tome da se pomogne a ne na način osuđivanja djeteta,njega treba odgojiti ako to nemogu roditelji ima lječnika,psihologa, itd.
Niste me dobro čitali. Nikako nisam za to da djetetu treba vratiti, ali djeca to ipak čine. Rekla sam da ih vjerojatno potiču roditelji ali nikako mi učitelji. A morate shvatiti da agresija rađa agresiju, i da se čitav razred uči agresiji svjedočeći joj svakodnevno, gledajući makljanje svakodnevno. (Pa što mislite zašto se ja tresem???) A govorimo još o školi s nultom tolerancijom na zlostavljanje i agresiju. Ovdje se radi o tome da sistem i zakon ne razmišlja o žrtvi. Citiram profesora Ozrena Podnara:” Nastavnik, ravnatelj i školski psiholog moraju zaštititi žrtvu i osigurati trajan prekid zlostavljanja” ili “Roditelji i nastavnici imaju zakonsku i moralnu obvezu spriječiti i onemogućiti svako zlostavljanje”. Ovdje se radi o PRESPOROJ PROCEDURI KOJA TRAJE MJESECIMA!!! Učinjeno je sve, ali ljudi moji, to traje i traje i traje. Jučer je jedna djevojčica srećom laganije ozlijeđena olovkom centimetar ispod oka. Koliko moramo čekati a da se nešto dogodi. Ja osobno ne bih imala hrabrosti poslati svoje dijete u takvu školu…
pa nije tu učiteljica da (pre)odgaja djecu, tu je da im usadi znanje i priprema na život, zar ne? pedagoginja i psihologinja su te koje trebaju utjecati na dječaka i njegovo ponašanje, ali prije svega roditelji. neke stvari ipak dolaze od kuće!
Ne znam zašto neki očekuju da nastavnik koji dijete vidi par puta tjedno po 45 min., u skupini s još dvedesetero ili više djece, ima neku čudnotvornu snagu ili nadzemaljsku moć da to dijete PROMIJENI…? Oni koji tako misle ne znaju kako je grozan osjećaj nemoći kada te maltretiraju djeca, a ti im ne možeš apsolutno ništa…a ona to itekako dobro znaju.
Dijete ima problema koje ne moze samo rijesiti niti verbalizirati zato ih pokazuje – vjerojatno je uz to sto ima u sebi puno agresije i nadprosjecno inteligentan. problem je u obitelji ili dijelu obitelji, to svi znamo – ali roditelji se nece promijeniti, mogu postati jos gori – mozda bi ih trebalo uplasiti. djetetu treba pruziti sigurnost u skoli, da se tu osjeca voljen kad vec kod kuce to nije- kad vec tamo moze dobiti ljubav, treba mu jako puno ljubavi sa strane, posebno od ove uciteljice – agresija problematicnog djeteta je iskljucivo i samo bol – ova uciteljica umjesto da se boji treba imati snagu da zapravo zavoli ovo dijete. suspendirati ovo dijete nece donijeti nista dobro ni njemu ni drustvu i ostaloj djeci niti u razredu niti kasnije.
drugačiji bi vaš komentar bio da vaše dijete dijeli učionicu sa takvim “milim i dobrim djetetom koje samo traži ljubav”. suspenzija bi mnogo toga dobroga donijela ostaloj djeci (jer ne možete tvrditi da suspenzija neće donijeti ništa dobro djeci koja svakodnevno trpe njegove agresivne ispade)
Potpisujem sve što ste napisali i dobro ste sve zaključili. Radi se o inteligentnom djetetu. No, dijete nije reagiralo na ljubav od strane razrednice…
Tražila sam da psihijatar bude u vezi i s nama, učiteljicama…Mislim da uspjeh liječenja prilično ovisi i o suradnji svih aktera u priči. Osim toga i meni treba pomoć…Tijekom svog školovanja nisu me učili kako se nositi s ovakvim problemima. No nismo to dobili…
Kažete ne suspendirati…A kako spriječiti povrede na satu? Možete li me vi uputiti?
Puno je upitnika u ovoj priči koja je teška nadasve za ovo dijete….. i druge naravno. Razumijem nastavnicu ali ne razumijem da ona misli kako će fizičkim držanjem djeteta za ruke što riješiti…. i unatoč stresu kojem je izložena mislim da je i njoj potrebna pomoć jer žena zaista ne zna gdje griješi a griješi!!! i pitam se u ovoj njenoj priči kada kaže da … kada je došla kući skoro je uzela Normabel….. pa se pitam od kuda joj Normabel u kući…. zašto ga ima… tko joj ga je propisao i koja dijagnoza… Normabel nije aspirin da se može tek tako i bez recepta i dijagnoze kupiti…. eto bez uvrede… priča je nadasve složena……
Pa evo, ja bih ponudio neke odgovore na ovo.
Hoće li držanjem djeteta za ruke nešto riješiti? Rekao bih da hoće. Za početak, spriječit će da dijete nekome zabode olovku u oko.
Odakle joj Normabel u kući? Pa, treba joj jer radi u ovakvoj školi.
Ako imate još kakvo pitanje, slobodno pitajte, rado ćemo odgovoriti. Hvala na javljanju.
haha pa danas svi imamo normabel u kući, postao je neizostavni dio kućne apoteke, nije to morfij da se ljudi isčuđavaju!
nema mjesta isčuđavanju! normabel je uobičajeni lijek koji doktori propisuju uz npr. ketonal radi ublažavanja raznoraznih bolova u leđima, rukama, itd.
Imam ja i normabel i lijekove za tlak za koji je mjerenjem dokazano da mi je doma u redu, a na poslu povišeni.
potpisujem u potpunosti!
Draga Jasminka, Normabel nije samo za one koji su ludi 1/1, on se također u kombinaciji s ibuprofenom daje kod lupanja srca, jačih bolova i ukočenosti leđa i sl, a propisat će ti ga za takve dijagnoze 95% doktora u Hrvatskoj. Dakle žena nije luda! Suosjećam s njom. Moja sestra je profesorica u jednoj tehničkoj školi, od milja zvanoj Texas ilitiga Divlji zapad. Mene još čudi kako ona uspije izdržati pritisak na poslu, a pogotovo pred kraj godine kad roditelji zovu na i na fiksni i na mobilni telefon te mole ocjene, đake u isto vrijeme nije briga, a institucije su redovito tu samo da zgaze profesora i načine idiota od istog. u ovoj priči možete upirati prstom u svih osim u profesore jer njihova su prava/ovlasti zaista mizerni, postali su najmarginaliziranija
struka u zemlji. Prije si bio gospodin čovjek kao profesor, a danas ti se smiju ili pak upućuju poglede pune sažaljevanja. Eto toliko od jedne djevojke koja nije htjela biti profesor nakon fakulteta već se vratila zdravstvu (ne kažem da je tu išta bolje)
Vjerujem da i Vi imate sličan problem i možda ste i sami majka jednog takvog djeteta (ne tvrdim, samo nagađam). Umjesto da napadate nastavnicu i postavljate pitanja otkuda joj Normabel, a svi dobro znamo da se on bez problema može kupiti u ljekarnama, predložite rješenje problema. Imajte na umu da ta nastavnica odgovara za još dvadesetoro djece i ne može (a po mom osobnom mišljenju i ne mora) svu svoju energiju trošiti na jedno dijete.
Dijete sigurno nije krivo što ima probleme, ali da djeca znaju iskorištavati situaciju to isto svi vrlo dobro znamo.
Poznata mi je ova priča. 4 godine sam imala takvog učenika i nažalost ništa nisam mogla ni ja ni roditelji, jer takva djeca se moraju socijalizirati s ostalaom djecom.Jedino što amo dobili asistenta u nastavi koji nam je pomagao tj. izvodio ga je iz učionioce kada je imao napadaje bjesa.Sada je on 8. razred i puno je bolji nego kada je bio kod mene.Bitno je da sam nastavnik pronađe svoje metode rada, a ne kako propisuje psihologija.
Kada bi se obje strane koje se ovih dana prepucavaju oko zdravstvenog odgoja u školi stvarno htjele suočiti s ovakvim problemima u školi (a to su vrlo velike anomalije) tada bi se takve slučajeve moglo ispravljati, jer to dijete nije baš ništa krivo što je pogrešno odgajano i naučeno.
Moram i sama nešto dodati.
Nisam jedina koja drži dijete za ruke. Čini to i njegova učiteljica (razrednica). To je jedini način za preživjeti sat. U suprotnom sve može završiti sličnom scenom cipelarenja koju smo nedavno vidjeli na televiziji nakon onog pokušaja atentata jer vjerujem da su dječaci iz razreda dobili upute svojih roditelja da vrate istom mjerom. Meni se to dogodilo nekoliko puta nakon čega sam odlučila da ću agresivno dijete držati. Upoznata je s tim i njegova majka, no nije sretna što ga navlačimo!!! Ne mislite valjda da treba dozvoliti da druga djeca stradaju i budu povrijeđena.
Pokušavale smo obje lijepim, posebice razrednica. I biva pretučen od strane djece, i na hodniku, i u dvorištu i u razredu, ali uporno nastavlja.
Normabel je propisala moja liječnica opće medicine. Je li to sporno?
Kao što rekoh otkaz pedagoginji , pazite koji je njen komentar.”Pedagoginja škole odrađuje zamjenu za kolegicu na porodiljnom i kada sam ga njoj odvela, ona je odbila pomoći s isprikom da je on već bio kod nje i odbijao je svaki razgovor te sve nema smisla!!! ” Otkaz !!! Ravnateljica isto. Neka sposobna ravnateljica i pedagoginja odrade svoj posao. Nije lagano ali to im je posao. Obavijestiti sve nadlezne i potrebne institucije, obaviti razgovore sa roditeljima, i prijaviti sve jer jedno dijete NE MOŽE i NE SMIJE zlostavljati drugu djecu i nastavnike. Riba smrdi od glave pa krenimo od toga.
Mama sam predškolca, sa zanimanjem pratim ove teme.
Za malog prvašića – može li mama (ili otac) sjediti s njim na nastavi neko vrijeme ?
Postoji li ta mogućnost ?
Govori mi svekrva, koja je radila kao učiteljica u OŠ, da su kod nemirne i agresivne djece
(a bilo ih je uvijek u jednoj generaciji) roditelji na satu pomagali (u to doba još nije bilo asistenata).
Učitelj/ica neka si postave laptop na ‘katedru’ i prištekaju web kameru. Kamera košta 100-tinjak kuna. Na početku sata uključite snimanje pa da se vidi i poslije pokaže i dokaže koliko su i jesu li djeca neotesana i bezobrazna. Tada je puno lakše dokazivati ovo o čemu je učiteljica pisala u pismu i reagirati.
Službe koje bi trebale reagirati po dojavi a ne rade svoj posao, zna se – prijava odgovornom ministarstvu, urudžbirana, a i zatražiti hitni prijam te intervenciju odgovornih
.
Možda bi prije svega trebalo reagirati osobno. Problematičnog učenika uhvatiti čvrsto pod ruku i držati ga posjednutog dok ne izgubi volju za “kopitanjem”. I mali razulareni psi dresiraju se na sličan način. Kada shvate tko je gazda i vođa čopora, ili mu se priklone ili šute u prikrajku.
Ako je pak to slučaj sa odraslijom djecom koje ne možemo “prisilno” posjesti, nastavnik lijepo pokupi svoje stvari i izađe iz učionice te prijavi problem ravnatelju. I tako par-sto puta dok ne pukne film i ravnatelju zbog čestih dolazaka profesora. Netko mora snositi odgovornost za učenikov bezobrazluk a to sigurno nisu nastavnici!
A ova “prava djece”, “prava ovih i onih”…
to je i dovelo do ovakve situacije: “tata i mama, ako budete još jednom vikali na mene, prijavit ću vas!”, kaže devetogodišnja djevojčica i nastavi se šminkati i lakirati nokte, smijuljeći se na proste sms poruke njenog dečka sa kojim je “u vezi” već tri godine, kako sama kaže. Po izlasku iz kuće spotakne se na knjigu iz matematike, sočno poput pijanog mornara opsuje i šutne knjigu nogom pod krevet. Zalupivši vratima, dala je roditeljima do znanja da je ona “odrasla” i ima svoja prava.
Učitelj/ica neka si postave laptop na ‘katedru’ i prištekaju web kameru. Kamera košta 100-tinjak kuna. Na početku sata uključite snimanje pa da se vidi i poslije pokaže i dokaže koliko su i jesu li djeca neotesana i bezobrazna. Tada je puno lakše dokazivati ovo o čemu je učiteljica pisala u pismu i reagirati.
Službe koje bi trebale reagirati po dojavi a ne rade svoj posao, zna se – prijava odgovornom ministarstvu, urudžbirana, a i zatražiti hitni prijam te intervenciju odgovornih
.
Možda bi prije svega trebalo reagirati osobno. Problematičnog učenika uhvatiti čvrsto pod ruku i držati ga posjednutog dok ne izgubi volju za “kopitanjem”. I mali razulareni psi dresiraju se na sličan način. Kada shvate tko je gazda i vođa čopora, ili mu se priklone ili šute u prikrajku.
Ako je pak to slučaj sa odraslijom djecom koje ne možemo “prisilno” posjesti, nastavnik lijepo pokupi svoje stvari i izađe iz učionice te prijavi problem ravnatelju. I tako par-sto puta dok ne pukne film i ravnatelju zbog čestih dolazaka profesora. Netko mora snositi odgovornost za učenikov bezobrazluk a to sigurno nisu nastavnici!
A ova “prava djece”, “prava ovih i onih”…
to je i dovelo do ovakve situacije: “tata i mama, ako budete još jednom vikali na mene, prijavit ću vas!”, kaže devetogodišnja djevojčica i nastavi se šminkati i lakirati nokte, smijuljeći se na proste sms poruke njenog dečka sa kojim je “u vezi” već tri godine, kako sama kaže. Po izlasku iz kuće spotakne se na knjigu iz matematike, sočno poput pijanog mornara opsuje i šutne knjigu nogom pod krevet. Zalupivši vratima, dala je roditeljima do znanja da je ona “odrasla” i ima svoja prava.
Ja sam snimala potajno ovo dijete o kojem sam pisala za vrijeme napadaja, tj. kamera je bila na ormariću, ali što mi to znači kada djecu ne smijemo snimati i nisam to nigdje mogla upotrijebiti..
Nažalost zakonom zabranjeno…A rado bih snimila. Jer svi ovi moji opisi ne mogu dočarati scene koje se odigravaju u razredu, pogotovo ne izraz lica zlostavljača.
Možda bi učiteljica trebala promijenit svoj pristup tom djetetu….ništa mu ne znači ako ga fizički drži da sjedi na stolici….kod njega to izaziva još veći revolt… pobogu pa dijete je…. svi bi neke službe navukli…socijalna ovo…ovaj ono…ma dok bi dijete prošlo kroz “njihove” ruke,pogubilo bi se skroz….dajte malo odvojite vremena za to dijete, a ne ga osuđivati…k vragu,tek je počelo u školu ić…. mislim da većina ljudi kad vidi malenog kuštravog psića na cesti ga poželi dotaknuti:”vidi ga,kako je sladak,lijep i sl.”… pa dajte primjeite sličnu taktiku…pokušajte djetetu prić bolje i ljepše nego bi se tom psiću…. iznenadit će se jer je to nešto na što se dječačić nije navikao…probudit ćete znatiželju…Naravno da treba vremena….ali da se malko,bar malko suosjeća,valjda bi vam pala na pamet nekakva ideja,taktična,za to maleno stvorenje…. ono ne smije ovo,ne smije ono…ja vjerujem da mališan niti ne kuži bit riječi NE…jer je možda sluša cijeli život…. ma potrudite se ostat s njim 20-tak minuta ekstra,ali da za to ne tražite još jednu plaću..pružite mu priliku,k veragu…a ne ga dodatno istraumatizirati….
Ha…Ha…Ha…
Vidi se da ne poznajete situaciju u tom razredu.
Djetetu treba pomoć. Ali ne na način da se svi prave da je sve u redu.
Gdje ide ovaj svijet? Protiv nasilja u školi se ne bori Jumbo plakatima kao “Zaustavimo nasilje u školama!” Žalosno:-(
Parole kao :”Zaštitimo djecu” se u praksi koriste u svrhu zaštite djeteta-nasilnika, koje vrši TEROR nad svom ostalom djecom u razredu.
Nad nekima fizički TEROR a nad svima (uključujući i jadnu učiteljicu) PSIHIČKI TEROR. Djeca iz tog razreda se sigurno vesele odlasku u školu jer im je jako lijepo. I zanimljivo! Jer nikad se ne zna koga će od njih sljedeći put napasti.
Ostala djeca baš uživaju.
Prelijepo je to djetinjstvo. I super uspomena iz škole.
Mislim da ljudi preolako shvaćaju ovakve situacije – Jona, to dijete je bolesno. I tom djetetu je potrebna stručna pomoć, psihoterapija, nadzor i što li već, ne samo njemu, nego cijeloj obitelji.. Nitko nikog ne navlači, socijalna ovo, ovaj ono..
Govorim iz iskustva da kad iskoristiš sve moguće metode, taktike, kad daš cijelog sebe kako bi pomogao takvom djetetu, a napretka nema – iscrpiš se, umoriš i jako razočaraš. A to dijete nije jedino koje treba dobivati tvoju pažnju i ljubav u tom razredu.
Situaciju sa fizičkim držanjem djeteta na stolcu (svi znamo što je stolica, nadam se) naravno da nije preporučljiva, ali dijete u trenutku napada ne može kontrolirati svoje ponašanje i agresiju, a opet govorim, kolegica nema samo njega u razredu.
Ja u takvom trenutku nisam ni mogla izaći iz učionice kako bih nazvala mamu ili bilo koga drugog (jer sam sama bila u školi) pa sam čekala dok se ne smiri kako bismo zajedno otišli do telefona.
Kolegice, nemam riječi kojima bih pomogla u ovoj situaciji, ali bih ukratko podijelila i svoje iskustvo.. Naime, nemam mnogo radnog iskustva u struci, tek četiri godine. Nakon prve prekrasne godine rada u jednoj maloj školi sa normalnom djecom i roditeljima, primljena sam na zamjenu u područnu školu te dobila prvašiće. Bila sam diskretno upozorena na jednog učenika koji je pokazivao znakove socijalne zapuštenosti i psihičkih problema još u predškoli, no ništa više od toga. Nakon mjesec dana i prilagodbe na školu i učitelje, dijete je počelo maltretirati i zlostavljati sve oko sebe. Bila sam uvjerena da će se to smiriti, dala si truda i vremena, vjerovala da svojim ponašanjem i pristupom mogu pomoći tom djetetu.
To je učenik koji živi u jednoj nesređenoj obiteljskoj situaciji, otac zlostavljač, majka je pohađala specijalnu školu, tu je još nekoliko članova očeve obitelji koji maltretiraju majku koja je nažalost bespomoćna u toj situaciji.
Dijete je bilo sposobno, inteligentno, vrlo milo i drago, no u trenucima “napadaja” (obično nakon prvog ili maksimalno drugog sata) počelo bi vrištati i režati na mene, ganjati djecu po učionici, pikati ih olovkom, pljuvati, psovati. U tim trenucima bilo bi mokro od znoja i svo crveno. Bilo je situacija u kojima je djecu znalo gurnuti sa stolca na pod, gristi ih, puzati ispod stolova, zavijati, vijačom vezati učenike (jednom, i od tada vijača više nismo imali u učionici jer nisam imala ormar pod ključem), za vrijeme jela bi udaralo i ometalo djecu, čupalo ih, i ostalo. Nije bilo dana kada taj učenik nije napravio neki incident. Na satovima tzk-a i u nekim glazbenim igrama na satovima gk-a aktivnosti nije bilo moguće ptovesti do kraja. Šetnje parkom i izleti su na bile nemoguće misije.
Napisali smo izvješća i izvješća, pedagog, defektolog i ja, dostavili ih Centru za soc. skrb, zvali ih, molili da pomognu.. I to je trajalo do pred kraj prvog polugodišta kada je konačno primljen na hospitalizaciju u Kukuljevićevu. Kada je primljen, istog trena je stavljen pod terapiju lijekovima, vezan, pikan jer ga nisu mogli umiriti. Nakon promatranja, takvo dijete je vraćeno u normalno razredno odjeljenje. Bio je doslovno nadrogiran, slina mu je curila, spavao je pod satom, bio blijed i usporen. Na nalazima je pisala dijagnoza F nešto (ne sjećam se trenutno točno koji broj) i to je bilo to. Pio je svoju terapiju te i dalje imao napadaje. Centar je krenuo u nadzor nakon 5 mjeseci od zaprimanja izvješća i osobnog kontaktiranja.
Tako smo došli do kraja prvog razreda i, hvala Bogu, vratila se kolegica koju sam mijenjala.
Radivši s takvim djetetom i strahujući svaki dan hoće li se što dogoditi dok sam na poslu je ostavilo dosta posljedica i na mom zdravlju (psihičkom, a što je uzrokovalo i fizičke tegobe).
Danas to dijete još uvijek pohađa redovnu nastavu, situacija se malo smirila kaže kolegica (ja bih prije rekla da su se već navikli jedni na druge i da je djeci takvo ponašanje postalo normalno)..
Ljuta sam jer sam svjesna da smo bespomoćni.
Kada bi institucije ZAISTA radile svoj posao, učenik bi već nakon hospitalizacije i nadzora bio oduzet obitelji i smješten u neki specijalizirani dom i školu (koje naravno također nisu ono što bi trebale biti – govorim o domovima, iz vlastitog iskustva).
Sretno i nadam se da ću biti pametnija i možda više sačuvati sebe u takvoj sličnoj idućoj situaciji.
@jedna
Svaka vam čast na izboru riječi. Radili ste sa normalnom djecom i roditeljima??? Ma predivno.
Nadam se i ja da ćete biti pametniji kada se vama ili nekome bliskom dogodi “takvo” dijete.
dajte onda vi predložite bolji antonim opisanom: “otac zlostavljač, majka je pohađala specijalnu školu” i djete koje ima psihijatrijsku dijagnozu. rekla bih da je upravo “normalna djeca i roditelji” suprotnost od navedenog.
i da, predivno je raditi s normalnom djecom koja imaju normalne roditelje, hvala na pitanju. to je ono za što se većina nas ovdje školovala.
Pa lijepo, idite onda u Normalnozemsku pa tamo radite sa normalnom djecom i njihovim roditeljima. Ovo je stvaran život i ima onih, na žalost sve više, koji nisu bili tako sretni da se rode ili odrastaju “normalni”. Te “nenormalne” ne možete gurnuti pod tepih, a ovdje se radi o DJETETU za koje nije kasno da mu se pomogne. Ali dok se ne radi o vlastitoj koži skloni smo upirati prstom.
A vama, sudeći po profesiji kojom se bavite, ne bi trebao biti problem napisati koje slovo više i upotrijebiti izraz kao npr. djeca uredne razvojne linije, ili djeca bez poteškoća, a vjerujem da ste sposobni i sami smisliti neki naziv.
naravno, jer uvijek je bolje, u maniri američke političke korektnosti, reći “vizualno izazvan” nego “slijep”. pa ćemo onda za normalnu djecu i njihove roditelje reći da su “djeca bez poteškoća” i “roditelji djece bez poteškoća”, da se oni drugi ne bi uvrijedili.
draga morisela, rado bih otišla raditi u normalnozemsku, ili bilo koju drugu zemlju u kojoj bih kao učiteljica/nastavnica/profesorica predavala svoj predmet, a ne bih morala u isto vrijeme glumiti psihologa, psihijatra, defektologa i socijalnog radnika. jer niti jedno od nabrojanog nisam, niti sam obrazovana, ni osposobljena za to.
jako mi je žao što netko vama blizak, očito, ima poteškoća, ali to ne znači da dvadeset učenika i cijela zbornica moraju biti taoci djeteta koje ima ozbiljnih problema i roditelja koji ništa ne poduzimaju da se ti problemi riješe. ako dijete s poteškoćama ima pravo na obrazovanje i socijalizaciju, nemaju li ga i ostala djeca u tom razredu? uz, naravno, pravo da budu zaštićeni od verbalnog maltretiranja i tjelesnog ozljeđivanja kojem su izloženi od učenika u pismu anonimne učiteljice i jedne, i još mnogih njima sličnih.
Slažem se sa vama da ostala djeca u razredu imaju pravo na obrazovanje i socijalizaciju. Imaju pravo dolaziti u školu bez straha da će biti na bilo koji način napadnuta, učitelji imaju pravo podučavati svoj predmet, roditelji ne bi trebali strahovati za svoje dijete dok je u školi itd. I zaista mi je žao svih uključenih. Djece kojima treba drugačiji pristup biti će na žalost uvijek, a da bi se izbjegli ovakvi događaji problem treba biti prepoznat prvo u roditeljskom domu, dalje ako roditelji ne vide problem tu je pedijatar kojemu treba kliknuti da nešto ne štima. Ne mogu razumjeti da je ovo nesretno dijete uspjelo upisati prvi razred i da je prošlo sve procedure koje valjda (nemam školsku djecu pa ne znam koji je put upisa) uključuju nekakve razgovore sa psihologom i drugo gdje se moralo vidjeti da dijete ima problem (osim ako preko noći nije postao takav u što sumnjam). A onda ga uputiti na potrebne dijagnostičke obrade, vidjeti kakvo je obrazovanje najbolje za njega, da li u redovnoj školi uz asistenta ili drugo.
Sada su svi uključeni u priču nesretni, a moglo se dječaku pomoći da ostvari puni potencijal, djeci u razredu se moglo omogućiti da uče o različitostima, toleranciji i pomaganju drugima, što nam svima jako fali, sudeći po postovima.
Ionako ovo naše piskaranje ništa neće riješiti u konkretnom slučaju niti u budućim, previše je odgovornih koji zakazuju u svojim područjima, zaboravljam s vremena na vrijeme gdje živim.
I ne, nemam dijete sa poteškoćama što me ne sprječava da gledam na problem sa više strana.
Ispričavam se, trebala sam napisati teško bolesno dijete. Jer to po dijagnozi stručnjaka i je. Oni koji razumiju situaciju, shvatili su što sam htjela reći.
I nemate pravo govoriti o tome da guram nešto pod tepih i upiranju prstom jer niste proveli ni jedan dan sa mnom u razredu da vidite moj način rada.
Da znate koliko sam sebe dala za to dijete, vjerujem da ne biste komentirali moje iskustvo na takav način, no zato ja znam i to mi je dovoljno. To što sam napisala na kraju da hvala Bogu što se vratila učiteljica, znači samo to da više ne moram bespomoćno gledati to dijete kako propada jer mu ja nisam mogla pomoći više ni na koji način. Ja kao njegova učiteljica.
Bravo! Sramota da se danas zbog iz Amerike uvezene političke korektnosti više ne smije reći popu pop, a bobu bob.
“Nadam se i ja da ćete biti pametniji kada se vama ili nekome bliskom dogodi “takvo” dijete.”
Ako će mi dijete imati sličnih problema, bit ću dovoljno pametna da pravovremeno potražim stručnu pomoć. I ja ću svoje dijete voljeti, a ovaj maleni nažalost to od svojih roditelja nije osjetio, no od mene je. Zato me u trenucima svjesnosti, zdravosti, normalnosti (ne znam kako da se izrazim da me opet krivo ne shvatite) grlio i bio stalno uz mene.
Pokušalo se lijepo, ne ide…
Citiram ponovo profesora Podnara:” Pokušaji preodgoja psihopata i sociopata razgovorom i pregovaranjem upravo su komično naivni i samo učvršćuju zlikovca u uvjerenju da može i dalje nekažnjeno činiti zlo.”
Suosijećam s učiteljicom. Poznato mi je da se u RH u prosvjeti teret rada s učenicima prevalio na nastavnika pa uglavnom samo o njemu ovisi kako će izaći na kraj s razredom.
Najbolje je pričekati da odraste pa počne pucati po razredu. Možda se onda i ministar pokrene pa kaže da mu je žao.
Ma kad zapuca, opet će ga žaliti…nije ono krivo što je odraslo u takvoj-i-takvoj obitelji…krivi su profesori, škola, što to nisu na vrijeme primijetili i reagirali…hehehe…tako bi išla priča. Ljudi jednostavno ne mogu shvatiti da ogromna većina nas koji radimo ovaj posao – unatoč svemu!! – taj posao volimo, jer nemamo apsolutno nikakvu drugu privilegiju, nit financijsku, nit društvenu, dapače, izvor smo podsmijeha i sažaljenja…dakle, na stranu prodike da se mi nastavnici/učitelji/profesori moramo više truditi, više voljeti takvu djecu…to se sve podrazumijeva. Ali treba se shvatiti nešto drugo: nisu sva djeca anđeli. Da, neka se rađaju kao zločinci i psihopati. Je li kriva genetika, obitelj, okolina, štogod…i takve pojedince treba izdvojiti iz društva ostale, NORMALNE, djece. To ne pomaže nikakva pedagoška teorija niti moraliziranje. Dečko koji je bio sličan ovom slučaju, iako ponešto blaži, danas guli svoje zbog silovanja. Pitam se kako je curi koju je silovao, NJENIM roditeljima, braći, sestrama…a možda i nekim drugima kojima je vjerojatno naudio, a nisu ga imale hrabrosti prijaviti…tko njih žali, pitam se!? (Taj dečko je u osnovnoj školi nosio na sat ogromni umjetni penis i nakon škole nas ganjao na putu do kuće i plašio nas s tim penisom…tko mu je što mogao? Nitko ništa! Sigurno je neki “pametni” pedagog ili socijalni radnik rekao da je to dijete jedno, i da mu “treba pomoć”…)
vidim svatko ima prijedloga, osuđuju učiteljicu zbog njenih riječi, itd. pa eto, pošaljite jedan dan svoje dijete u taj isti razred, pa kad vam dođe kući i kaže da ga je netko uboo olovkom, iglicom sa panoa, odalamio šakom u stomak, izgrebao po čelu, … (da ne nabrajam dalje), pa da vidimo onda koliko bi vas zadržalo svoja mišljenja ili biste (kao i ja) rekli svom djetetu da mu vrati (na sreću – moje dijete nije nikada osjetilo bijes ili agresiju ovoga dječaka, ali shvaćam roditelje čija djeca jesu i koja su rekla djeci da uzvrate). ali isto tako smatram da su ti roditelji čija su djeca neposredno svaki dan ugrožena trebali napraviti frku u školi, a ne čekati da to netko drugi napravi za njih
U kakvoj državi živimo svjedoči i večerašnja emisija na HTV-u Paravan o otkazima 14 Ravnatelja.
S jedne strane imamo ravnatelje koji su dobili razrješenje,a da su pogrešno utvrđene činjenice.
S druge strane imamo ravnatelje koji nisu uopće priznali da su protuzakonito upisali s nedovoljno bodova upisali u 4. godišnje škole.
Ti “drugi” ravnatelji i nikomu nije palo na pamet da su time oštetili škole, profesore u 3-godišnjim školama. Manje učenika->manje školskih sati. Prošle godine izgubio sam posao tj. sate u 3-godišnjoj školi jer se premalo učenika upisalo . Imao sam ugovor na određeno vrijeme!
Ukoliko tko čita iz te škole POZDRAVLJAM Ravnatelja koji je bio korektan. U toj školi nemam komu što zamjeriti, cca. 10.07. sam upozoren da bih mogao ostati bez sati!!!
I mene jako zanima što rade pedagozi? Za što su oni plačeni? I zašto su uvijek mame krive za sve?
Pročitavši različita mišljenja učesnika u ovoj raspravi odlučio sam i sam priložiti svoje mišljenje kao dugogodišnji profesor (odradio sam 40 godina u tom zvanju i sada sam već godinama u zasluženoj mirovini).S radom sam počeo na osnovnoj školi šezdesetih godina prošog stoljeća pa preko gimnazije do fakulteta kada sam umirovljen. U tih 40 godina rada svašta sam proživio. Za moj rad i odnos s bivšim učenicima i studentima vežu me vrlo lijepa sjećanja. Kad god se sretnemo, to su uvijek srdačni susreti s osmjehom. Iz tih susreta, bilo namjernih-proslave godišnjica mature, diplome na sveučilištu ili slučajnih na ulici,koji mi puno znaće, vidim da iz tih lica zrače zadovoljstvo, poštovanje i zahvalnost za ono što smo im ja i moji kolege dali svojim radom i zajedničkim zalaganjem.
Međutim znam se prisjetiti i vrlo neugodnih pojedinosti prigodom kojih je malo nedostajalo pa da zauvijek odem iz prosvjete, s “dasaka koje život znaće”. Istovremeno prisjećam se i svog školovnja gdje su rad, red, odnos do učenja i znanja, a nadasve poštovanje naših učitelja, roditelja, starijih itd bili na zamjernoj razini. Kao školski drugovi a i kasnije kao kolege na fakultetu isto tako smo poštovali i cijenili jedni druge. Znalo je biti sitnih zadirkivanja ali ovako nešto što se danas događa (iživljavanje, cipelarenje pa i smrt), toga nije bilo iako je u razredu znali biti i do 35 učenika. Zašto nije bilo?….zato jer si se bojao posljedica. Znao si što te čeka, ako si napravi neku svinjariju u školi ili izvan nje, a to se sazna. U školi (učitelj i njegove pedagoške mjere), kod kuće (tata, mama ali i oboje zajedno-prvo uvjeravanje a onda lijepo batine za pamčenje) i nedaj Bože u miliciji ili kasnije u popravnom domu koji je isto tako odigrao svoju ulogu. Da se razumijemo svakako i uvijek sam bio protiv grubosti i batina (svoju djecu nikada nisam udario). Učitelji u OŠ rješavali su poteškoće sa pojedincima u razredu na sebi svojstven način bez pedagoga, policije, prosvjetne inspekcije, tužbi, odvjetnika, ravnatelja, napisa u novinama itd. Učitelj je bio neprikosnoveni gospodar stanja u razredu i znao se je nositi sa svime što se u razredu i izvan razreda događa, jer mi đaci nismo imali prava kakva danas imaju. Učitelj je sve rješavao s roditeljima, koji su mu bili potpora u svakom pogledu i nisu zagovarali svoju djecu, posebice ako su znali što je njihovo dijete napravilo (djevojčice nisu nikada bile kažnjene, posebice ne nekom pljuskom ili slično). Odrastali smo u takvom ozračju i postali ljudi, danas skoro sedamdesetogodišnjaci (69 god.) s obiteljima, djecom i unučadi. Od nas 33 u razredu, 30 nas je završilo fakultet, neki su doktorirali, napravili karijere doma i u inozemstvu itd. Pitati ćete se zašto tako dug uvod?….., evo odgovora.
Negdje 70-tih godina, radeći na OŠ imao sam u 5. ili 6. razredu jednog učenika, koji je doslovce maltretirao cijeli razred. Ustajao usred sata, odlazio iz razreda i dolazio natrag kad i kako je htio, lupao vratima, vikao, putem rušeći sve sa klupa, čupajući djevojčice za kose, dečkima, iz čista mira, onako u prolazu opaliti pljusku,udariti u leđa da su ostajali bez daha, izmaknuti stolicu, mene poslati u PM itd. I ja sam to stoički kao razrednik, uz puno uvjeravanja dotičnog učenika da to ne radi, trpio. To se nije događalo samo za vrijeme moje nastave nego na svim satima nastave, te tako ometao i onemogućavao sve učenike u radu.
Ispostavio sam njegov slučaj, jer smo roditelji i ja zahtijevali da se nešto učini s njim. Imali sastanke sa roditeljima, pedagoginjom, ravnateljem, ped.inspekcijom, ministarstvom, psihijatrom (bio je na promatranju). Predlagali smo da ga se premjesti u drugu školu, ali je rečeno da je za njega najbolje da ostane u istom razredu i u istoj školi. I ostao je na opće zgražanje i nemoć sviju nas. No jednoga dana, pišući na tablu (premjestio sam ga u prvu klupu), začuo sam tri krika. Naglo sam se okrenuo i u njegovoj ruci ugledao 30 cm dugu oštru iglu koju je zabadao u krvavu ruku svog sudruga u klupi, koji je zbog toga primao injekcije i 3 tjedna odlazio na previjanje u bolnicu). I tad je puklo. Visok sam i snažan, ali vrlo smiren i nikada nisam svoju snagu nigdje i na nikome ispoljavao. Skočio sam do njega, oduzeo mu iglu i dobro ga isprebijao. U razredu tajac. I od tada s njim više nije bilo nikakvih poteškoća na cijeloj školi do kraja školovanja. Ja sam imao određenih poteškoća i skoro ostao bez posla, no upravo potpora koju su mi dali roditelji i kolege me je spasila od gubitka radnog mjesta.
Eto toliko pa prosudite.
Dragi kolega, hvala na vašem podužem komentaru. Prvi dio pisma u potpunosti potpisujem. Mogla bih vam biti kćer, ali i moje bih djetinjstvo i mladenaštvo opisala na sličan način. Hvala vam na vremenu i trudu. Samo kad bi se netko zamislio oko svega toga.
Nažalost, praksa je pokazala da agresivci poznaju jedino jezik agresije. Poznajem i druge priče starijih profesora koji su stvari rješavali na takav način i to u četiri oka. I bilo je rezultata. No tako to funkcionira samo među muškarcima. U današnje vrijeme bi vas za takvo nešto razapeli.
Jasno i glasno. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Djeca znaju da su sve te “mjere” samio prazne priče i rade budale od odraslih…nemojte zaboraviti da djeca znaju biti vrhunski manipulatori. Nažalost, da samo čvrknem nekog po glavi iz šale, vjerojatno bi me roditelji prijavili prosvjetnoj inspekciji.
Nemam vremena citat sve komentare, ali je li ikome mozda vec palo na pamet da se radi o nekom od poremecaja slicnih ADHD-u?
Jedan mali u siroj familiji to ima, vozali su ga po neurolozima, pretragama ovim, onim, upravo zbog simptoma slicnim goreopisanima, dijagnoza postavljena, tabletica prepisana i sve pet.
Ono sto je bitno, hocu reci, je da se mozda radi o poremecaju koji ima i fiziolosku pozadinu i dijete ga ne moze, sve da hoce, ispraviti samo bihevioralnom terapijom.
Da ne bi bilo zabune, nisam za to da se dijete nadrogira da bi odraslima bilo lakse, i medikamenti svakako trebaju biti zadnja opcija s obzirom da ne postoji lijek bez nuspojava, ali mozda je u ovom slucaju upravo to jedina i prava? Trebalo bi mozda preispitati i taj aspekt…Sretno svima!
Djeca s ADHD – om itekako mogu korigirati svije ponašanje, ali im netko treba reći istinu, a istina je da su drugačiji.
Njihov je interes isključiv. Kad nešto zavole onda bi samo to radili, a kad im nešto nije po volji ili im je dosadno, onda svim silama to pokazuju i odbijaju suradnju.
Problem je u tome što se sami roditelji boje takve svoje djece i ne mogu im objasniti zašto je to tako pa im govore da su jednaki kao i ostali i silno ih pokušavaju ukalupiti u zajednice u kojima ne žele da za njihovo dijete vrijede ista pravila kao i za druge. žele da je dijete prihvaćeno i da ga se ne etiketira, a istovremeno traže da prema njemu budemo drugačiji. Ok. Možda roditelji to mogu tražiti od mene, ali bi bilo skroz neozbiljno to isto razumijevanje tražiti od njegovih vršnjaka koja su također samo djeca.
Na nastavi jednostavno ne smijem dozvoliti da netko iz dosade šestarom ubode u oko drugog učenika. Moram to spriječiti makar i upotrebom fizičke sile. Kasnije možemo razgovarati.
Evo javljam se kao mama djecaka kojeg je agresivni djecak izgrebao do krvi, neznam u cemu je problem ali zelim reci da me nitko o tome nije obavijestio ni rekao ni a u skoli, dok moj sin nije dosao kuci sav izgreban. Kad je govorio da se doticni obraca uciteljicama sa kurvo ostala sam u velikom soku. A ostaloj djeci govori da su govna…I sama sam majka i dajem sve za svoje dijete…ali dali je sigurno puštati ga u školu gdje se nad ostalom dijecom vrši naselje i samo da slusa takve rijeci…Moj sin u skoli ima odlicne rezultate i potvrđujem vam da za rijec KURVO nikad nije cuo dok nije krenuo u školu koja ima status ŠKOLA PROTIV NASILJA…Iskreno dijete nije nista krivo, krivi su roditelji u ovom slucaju njegova samohrana majka koja na vrijeme nije i ne zeli uvidjeti da se ovdje radi o ozbiljnoj traumi i trajno poremecenim odnosima unutar obitelji. A vama učiteljice iz engleskog kao i razrednici svaka čast što sve to trpite…poduzet cemo i mi roditelji nešto i uz vas sam u potpunosti!!!
Poštovana gospođo, čitava situacija toliko je mučna i nešto se mora poduzeti. Drago mi je što se i vi sada uključujute u zaštitu ne samo svoje djece nego i mnoge druge djece širom Hrvatske koja doživljavaju slične stvari. Učionica nije mjesto gdje se ovakvi problemi rješavaju. Naše Ministarstvo mora se trgnuti i početi zapošljavati ljude koji će se znati nositi s takvim problemima, umjesto da kupuju nove automobile u zamjenu za 5 godina stare!!! Želim vam snagu i upornost u vašim nastojanjima i ne prihvaćajte na sutrašnjem sastanku uvjeravanja da se drugačije ne može. Odvajanje agresivnog djeteta bit će dobro i za vašu djecu i za njega samog. Smirit će se s vremenom, pa će opet u razred.
Imam samo jednu molbu. U vašoj borbi ne ističite majku i njezino dijete. Oni su u teškoj situaciji i treba im pomoći. Lov na vještice može biti samo kontraproduktivan. Ja sam već izišla vani s dovoljno detalja. Žao mi je što sam ih morala iznijeti, no ovo je ipak malo uzburkalo stvari. Ako je sve to uzdrmalo institucije i potakne ih da počnu rješavati probleme, posebno centar za socijalnu skrb koji se stalno izmotava, već je puno učinjeno. Ne odustajte. I ja sam vama podrška.
Kad je u pitanju ovakvo dijete-svi bi gurali sve pod tepih, osim onih koji to trpe-nastavnika i roditelja druge djece. Što se ljubavi prema problematičnoj djeci tiče-ispada da svi imaju više ljubavi od nas koji smo posvetili skoro cijeli život toj djeci, dakle, nismo ih dobili slučajno u razred, mi smo se mukotrpno školovali, ulagali vrijeme, novac, trud da bi postali nastavnici. Vjerujem da ovoj učiteljici dotični dječak nije prvo dijete s problemima u ponašanju, no, upitajte se svi dobro koliko je nju koštao ovaj izlazak u javnost. Rado se priča o našim praznicima i našem slobodnom vremenu…što mislite, da mi ovo pišemo sa sata? Svaki put kad mi spomenu plaću trgovca (koja jest premalena, a posao nije lagan), pitam koliko godišnjih odmora su proveli u pripremi za satove i koliko dnevno, izvan radnog vremena, rješavaju probleme s posla.
Svaka Vam čast kolegice na hrabrosti jer ste izašli u javnost. Vjerujte da svaka škola ima barem jednog ovakovog učenika i da se to zataškava. Nastavnik u ovakvim slučajevima ne može ništa napraviti bez podrške sustava. Postoje ljudi koji su i kompetentniji od nas (nastavnika jezika, matematike, povijesti) za rješavanje ovakvih situacija, za pomaganje djetetu (koje jest žrtva, predobro mi to znamo). Ti ljudi zbog toga imaju ovlasti koje mi nastavnici nemamo, pa prema tome imaju i neke dužnosti. Što mislite, dok dijete udara i vrijeđa po razredu (ostavljajući posljedice po svu djecu), zašto nastavnica pije Normabele? Zašto ih ne pije psiholog, pedagog, socijalna radnica, zakonodavac koji je osmislio zakone kojima možemo pribjeći? Normabele će popiti i koja mama kad joj se dijete nađe na putu ovom dječaku, ne bojte se. Možda jednog dana i dijete kad mu se traume iz razreda vrate.
U mojoj zbornici se sve češće plače, plačemo mi, zbog nepravde, nepoštovanja koje doživimo u razredu (pogotovo s roditeljima). Ovo više nije normalno….
Hvala Vam kolegice na razumijevanju. Zaista, koštao me ovaj izlazak u javnost. Noćima nisam spavala, tek po nekoliko sati. No sada sam malo mirnija, jer nešto smo svi zajedno ipak uzburkali. Kada mi je teško, dozovem u sijećanje one male nježne djevojčice i one dječake koji su vrlo emotivno znali reagirati, pa mi je drago, jer sam učinila nešto za njih. Nije me zanimalo hoće li me nazvati nesposobnom. Jedino što nisam očekivala je etiketa fašističkog pedagoga i to od jedne školovane novinarke.
U beznadnim situacijama uvijek se sjetim filma Shawshank Redemption:”Pressure and time…” Puno pritiska svi zajedno i strpljenja…i bit će…
Samo se treba staviti u kožu ostale, normalne djece u tom razredu.
Zamislite da svaki dan morate biti 5 sati zajedno u prostoriji sa nekim tko maltretira i tuče vaše prijatelje u razredu (neovisno o tome žašto to radi, svejedno). I vi to morate gledati SVAKOG DANA. I pitati se :”Kad sam ja na redu?”. Zaista traumatično iskustvo. Skoro kao u koncentracionom logoru.
To će sigurno ostaviti dubokog traga na njima. NAŽALOST!
Kako nam je dobar zakon (a o brzini reakcije nadležnih institucija da i ne govorimo), uskoro će i pedofili imati svoju stranku kao u Nizozemskoj. To je demokracija ?
Zaštitimo zlostavljače naše djece!