(H-alter) Kultura prepisivanja rezultat je načina na koji su postavljena fundamentalna načela našeg obrazovnog sustava. Kad bi nastavnici imali prostora procjenjivati učeničko razmišljanje, rješavanje problema i inventivnost, prepisivanje se ne bi moglo razviti u atraktivnu aktivnost u školi.
Svi smo znali prepisivati u školi. Na kraju krajeva, u školi smo i naučili prepisivati. Prepisivanje nije došlo s nekom političkom strankom – nije ga uveo nijedan ministar. Ono je, kako je jedna nastavnica rekla, “dio naše obrazovne tradicije”, a prema jednoj ravnateljici ono spada u posebnu “vještinu snalaženja”. Kultura prepisivanja rezultat je načina na koji su postavljena fundamentalna načela našeg obrazovnog sustava, kao što su pravila unutar obrazovnog procesa, stupanj profesionalne autonomije nastavnika te način učenja i podučavanja. Prepisivanje nije nešto čega se pretjerano sramimo. Tako sam neki dan prisustvovala razgovoru magistarskih studenata jednog zagrebačkog fakulteta u kojem se jedna studentica hvalila da je seminarski rad prepisala od riječi do riječi s interneta, a profesor to nije primijetio. U srednjoj školi učenici prepisuju na različite načine. Uz klasično prepisivanje te šalabahtere, učenici se koriste i mobitelom. Na primjer, u jednoj strukovnoj školi učenici su mi rekli:
“Mi smo završili zapravo cijeli četvrti razred tako da smo imali slušalice u ušima i onda kosu raspustim i onda nazovem nekoga tko sjedi u zadnjoj klupi i onda profesor pita neko pitanje i ona meni odgovori što sjedi u zadnjoj klupi i …”
“I usmeni i pismeni tako.”
Kultura prepisivanja toliko je rasprostranjena da se učenici njome služe kao valutom kojom se može kupiti socijalni status unutar razreda. Na primjer, pomagači, odnosno oni od kojih se prepisuje, obično su bolji učenici. Ti bolji učenici ispričali su mi da sami nikad ne bi prepisivali jer nisu dovoljno hrabri. Ono što im obično nedostaje unutar razreda je status, prihvaćanje onih učenika koji su ‘cool’, odnosno koji obavljaju određenu funkciju vođe. Kako bi “kupili” uključenost u razrednu grupu, dobri učenici pomažu onima koji nisu tako dobri. Jedan razred mi je opisao kako su imali privatnu facebook grupu preko koje su se dogovarali. Začetnica grupe bila je odlična učenica, predsjednica razreda, koja je uz regularnu srednju pohađala i srednju glazbenu školu. Prepisivanje je alat preko kojeg su učenici spontano razvili suradničke strategije. Iako se koriste za prepisivanje, te strategije popravljaju koheziju unutar razreda. Same po sebi, suradničke strategije odličan su alat za učenje i rješavanje problema. Na našem obrazovnom sustavu ostaje stvoriti uvjete koji bi nastavnicima omogućili naučiti učenike o važnosti i primjenjivosti legalnih suradničkih strategija.
Mnogi intervjuirani učenici željeli su znati može li se prepisivati na fakultetu. Pri polaganju državne mature priznali su da prepisivanja gotovo i nije bilo, iako bi, po njima, i to bilo moguće. Jedna učenica rekla mi je da se na jednom dijelu ispita iz njemačkog “snašla”, dvije učenice su uspjele međusobno provjeriti dio odgovora (iako je u razredu sjedila i osoba zadužena za nadzor provedbe mature), dok su mi ostali učenici objasnili da su možda i uspjeli škicnuti na papire s rješenjima kod drugih učenika, ali da to ne pomaže mnogo jer više vjeruju vlastitom sudu nego odgovorima nekog tko slučajno sjedi pokraj njih. Većina učenika s kojima sam razgovarala dala mi je do znanja da im se ne isplati varati na državnoj maturi jer su posljedice za prepisivanje vrlo ozbiljne. Jedna učenica gimnazije je, na primjer, rekla: “Nema šanse, ne bih se usudila”, a jedan učenik strukovne škole: “Ne bih se usudio, prevelik je rizik”.
Jasna pravila unutar obrazovnog procesa
Državna matura pokazuje kako službenost procesa, jasna pravila, stroge mjere čuvanja i visoke sankcije mogu smanjiti učestalost prepisivanja kod učenika. U redovnoj nastavi nema takvih sankcija za prepisivanje. Za nastavnike, s kojima sam razgovarala, sankcije protiv prepisivanja za vrijeme redovne nastave simboličke su prirode. Drugim riječima, nastavnici nemaju konzistentan alat putem kojeg bi mogli kažnjavati prepisivanje. To vodi do toga da ne postoji jedno pravilo za prepisivanje koje vrijedi za sve učenike u zemlji; pa ni unutar iste škole. Pedagogica jedne strukovne škole objasnila mi je da se nastavnici razlikuju u načinu kažnjavanja prepisivanja: “Netko mu uzme šalabahter, pa nastavi pisati, drugi profesor će uzeti šalabahter i dati jedan. To ovisi o profesoru.” S obzirom da to da ne postoji konsenzus glede sankcioniranja prepisivanja na razini države, ne možemo ni očekivati da će nastavnici uvijek moći konzistentno kažnjavati prepisivanje. To nas dovodi u Ako je jedino što učenici uče u hrvatskim učionicama to da za sve postoji jedan apsolutni i ispravni odgovor, onda nemaju uvjete za stjecanje vještina poput kritičkog razmišljanja, refleksije niti sastavljanja i nadogradnje vlastitih argumenta potencijalnu situaciju da kod prepisivanja nastavnici moraju djelovati od slučaja do slučaja, već ovisno o tomu koliko se učenik ili njegovi/njezini roditelji bune.
Nastavnici su mi objasnili da se obično kazna za prepisivanje svodi na to da nastavnik daje negativnu ocjenu koja se poslije može ispraviti. U nedostatku nekog drugog vida kažnjavanja prepisivanja, nastavnici ocjenjuju neznanje – umjesto da sankcioniraju intenciju ili čin varanja. Citat nastavnika jedne zagrebačke srednje škole pokazuje rezignaciju u neposrednom reagiranju na prepisivanje:
“Borba protiv šalabahtera je borba s vjetrenjačama, učenici će ih uvijek imati. Lijepo im uzmem test kad ih uhvatim, ocijenim to što su napisali do tada i to je to. Ili ako vidim da je netko prepisao zadatak, prekrižim im zadatak i gotovo! Zapravo, ako ja ulovim učenika da prepisuje i da mu zaplijenim test, šaljem ga kod ravnatelja i suspendiram ga, to bi bilo ispravno, po meni. Ali to mi ne možemo raditi, možda to može privatna škola, mi ne možemo. Po statutu škole ja njega izbacujem ako ga ulovim. On ima pravo na žalbu i ako ga suspendiram, on se žali, i onda to dokazivanje da je prepisao traje skoro do kraja školske godine. Učenici, ako nemaju pojma [o gradivu], znaju da nemaju što izgubiti, pa prepisuju. Postoje čak i oni koji se ljute zašto imaju slabu ocjenu, a znam da su sve prepisali.
Profesionalna autonomija nastavnika
Slična iskustva nemoći imaju i dvije gimnazijske nastavnice, dio čijeg razgovora o prepisivanju prenosim niže u tekstu. Prema njima, nastavnici nemaju dovoljan autoritet u sankcioniranju prepisivanja zbog načina na koji su posložena pravila u našem obrazovnom sustavu. Jedina moguća sankcija – jedinica – odašilje poruku da se sankcionira neznanje, a ne čin ili intencija varanja. Istodobno nastavnice ukazuju na to da su i sami nastavnici internalizirali prepisivanje kao nastavnu pojavu te da se i njih treba osvijestiti da je čin odnosno intencija varanja zapravo nešto što spada u učeničko vladanje i osobne vrijednosti, a ne u procjenu njihovog znanja ili neznanja:
“Ja im svima dajem jedinice za prepisivanje. Ali onda poslije toga trpim kritike zbog toga, jer oni se brane da kako mogu dobiti jedinice ako znaju to gradivo.”
“Ja sam za to da mu se kaže ne možeš ispraviti tu jedincu od prepisivanja. Recimo da mu se u tom slučaju ukupna ocjena smanji, da bude za jedan manje recimo ako se bude varalo i prepisivalo.”
“Već vidim roditelje, nastavnike, inspektore.”
“Pa šta, dijete se snašlo.”
“To bi ti rekao i inspektor.”
“Nije to poanta. Radi se o pravednosti. To je ozbiljna stvar. A [učenicima] je to smiješno, oni još navijaju.”
“To je ta odgojna komponenta.”
“To bi trebalo dobro pripremiti jer i mi nastavnici još nismo spremni. Mi bismo isto bili spremni progledati to kroz prste. Ne učimo ih da je to varanje i krađa, i dajemo im loše smjernice za život ako to ne kažnjavamo. Ja uvijek vizualno to pokušavam. Crveno zašaram i zaklamam šalabahter i stavim tri uskličnika.”
Faktografija i način učenja i podučavanja
Vjerujem da većina čitatelja ima iskustva s prepisivanjem u školi. Ali to ne znači da ono mora ostati nužno prihvatljiva pojava u našem obrazovnom sustavu. Kultura prepisivanja rezultat je nejasnih pravila za prepisivanje od strane obrazovne administracije, nepovjerenja sustava i roditelja u profesionalnu procjenu nastavnika, ali i faktografskog načina ispitivanja. Ako je jedino što učenici uče u hrvatskim učionicama to da za sve postoji jedan apsolutni i ispravni odgovor, onda ti učenici nemaju uvjete za stjecanje vještina poput kritičkog razmišljanja, refleksije niti sastavljanja i nadogradnje vlastitih argumenta. Kad bi nastavnici imali prostora procjenjivati učeničko razmišljanje, rješavanje problema i inventivnost, prepisivanje se ne bi moglo razviti u atraktivnu aktivnost u školi. Štoviše, mislim da se i postojeće učeničke suradničke strategije za prepisivanje mogu iskoristiti za učinkovito učenje. Ali, za to će naša obrazovna administracija, zajedno s nastavnicima i javnosti, prvo morati zauzeti jasan stav prema prepisivanju, pokazati više povjerenja u profesionalne procjene nastavnika te inzistirati na nastavi koja se zasniva na razmišljanju, a manje na faktografskom učenju.
Ivana Ćosić
Autorica teksta završava doktorat iz obrazovnih politika na Sveučilištu Cambridge. Citati koje koristi u tekstu proizašli su iz njezinog doktorskog istraživanja.