(H-alter) Kultura prepisivanja rezultat je naÄina na koji su postavljena fundamentalna naÄela naÅ¡eg obrazovnog sustava. Kad bi nastavnici imali prostora procjenjivati uÄeniÄko razmiÅ¡ljanje, rjeÅ¡avanje problema i inventivnost, prepisivanje se ne bi moglo razviti u atraktivnu aktivnost u Å¡koli.
Svi smo znali prepisivati u Å¡koli. Na kraju krajeva, u Å¡koli smo i nauÄili prepisivati. Prepisivanje nije doÅ¡lo s nekom politiÄkom strankom – nije ga uveo nijedan ministar. Ono je, kako je jedna nastavnica rekla, “dio naÅ¡e obrazovne tradicije”, a prema jednoj ravnateljici ono spada u posebnu “vjeÅ¡tinu snalaženja”. Kultura prepisivanja rezultat je naÄina na koji su postavljena fundamentalna naÄela naÅ¡eg obrazovnog sustava, kao Å¡to su pravila unutar obrazovnog procesa, stupanj profesionalne autonomije nastavnika te naÄin uÄenja i poduÄavanja. Prepisivanje nije neÅ¡to Äega se pretjerano sramimo. Tako sam neki dan prisustvovala razgovoru magistarskih studenata jednog zagrebaÄkog fakulteta u kojem se jedna studentica hvalila da je seminarski rad prepisala od rijeÄi do rijeÄi s interneta, a profesor to nije primijetio. U srednjoj Å¡koli uÄenici prepisuju na razliÄite naÄine. Uz klasiÄno prepisivanje te Å¡alabahtere, uÄenici se koriste i mobitelom. Na primjer, u jednoj strukovnoj Å¡koli uÄenici su mi rekli:
“Mi smo zavrÅ¡ili zapravo cijeli Äetvrti razred tako da smo imali sluÅ¡alice u uÅ¡ima i onda kosu raspustim i onda nazovem nekoga tko sjedi u zadnjoj klupi i onda profesor pita neko pitanje i ona meni odgovori Å¡to sjedi u zadnjoj klupi i …”
“I usmeni i pismeni tako.”
Kultura prepisivanja toliko je rasprostranjena da se uÄenici njome služe kao valutom kojom se može kupiti socijalni status unutar razreda. Na primjer, pomagaÄi, odnosno oni od kojih se prepisuje, obiÄno su bolji uÄenici. Ti bolji uÄenici ispriÄali su mi da sami nikad ne bi prepisivali jer nisu dovoljno hrabri. Ono Å¡to im obiÄno nedostaje unutar razreda je status, prihvaćanje onih uÄenika koji su ‘cool’, odnosno koji obavljaju odreÄ‘enu funkciju voÄ‘e. Kako bi “kupili” ukljuÄenost u razrednu grupu, dobri uÄenici pomažu onima koji nisu tako dobri. Jedan razred mi je opisao kako su imali privatnu facebook grupu preko koje su se dogovarali. ZaÄetnica grupe bila je odliÄna uÄenica, predsjednica razreda, koja je uz regularnu srednju pohaÄ‘ala i srednju glazbenu Å¡kolu. Prepisivanje je alat preko kojeg su uÄenici spontano razvili suradniÄke strategije. Iako se koriste za prepisivanje, te strategije popravljaju koheziju unutar razreda. Same po sebi, suradniÄke strategije odliÄan su alat za uÄenje i rjeÅ¡avanje problema. Na naÅ¡em obrazovnom sustavu ostaje stvoriti uvjete koji bi nastavnicima omogućili nauÄiti uÄenike o važnosti i primjenjivosti legalnih suradniÄkih strategija.
Mnogi intervjuirani uÄenici željeli su znati može li se prepisivati na fakultetu. Pri polaganju državne mature priznali su da prepisivanja gotovo i nije bilo, iako bi, po njima, i to bilo moguće. Jedna uÄenica rekla mi je da se na jednom dijelu ispita iz njemaÄkog “snaÅ¡la”, dvije uÄenice su uspjele meÄ‘usobno provjeriti dio odgovora (iako je u razredu sjedila i osoba zadužena za nadzor provedbe mature), dok su mi ostali uÄenici objasnili da su možda i uspjeli Å¡kicnuti na papire s rjeÅ¡enjima kod drugih uÄenika, ali da to ne pomaže mnogo jer viÅ¡e vjeruju vlastitom sudu nego odgovorima nekog tko sluÄajno sjedi pokraj njih. Većina uÄenika s kojima sam razgovarala dala mi je do znanja da im se ne isplati varati na državnoj maturi jer su posljedice za prepisivanje vrlo ozbiljne. Jedna uÄenica gimnazije je, na primjer, rekla: “Nema Å¡anse, ne bih se usudila”, a jedan uÄenik strukovne Å¡kole: “Ne bih se usudio, prevelik je rizik”.
Jasna pravila unutar obrazovnog procesa
Državna matura pokazuje kako službenost procesa, jasna pravila, stroge mjere Äuvanja i visoke sankcije mogu smanjiti uÄestalost prepisivanja kod uÄenika. U redovnoj nastavi nema takvih sankcija za prepisivanje. Za nastavnike, s kojima sam razgovarala, sankcije protiv prepisivanja za vrijeme redovne nastave simboliÄke su prirode. Drugim rijeÄima, nastavnici nemaju konzistentan alat putem kojeg bi mogli kažnjavati prepisivanje. To vodi do toga da ne postoji jedno pravilo za prepisivanje koje vrijedi za sve uÄenike u zemlji; pa ni unutar iste Å¡kole. Pedagogica jedne strukovne Å¡kole objasnila mi je da se nastavnici razlikuju u naÄinu kažnjavanja prepisivanja: “Netko mu uzme Å¡alabahter, pa nastavi pisati, drugi profesor će uzeti Å¡alabahter i dati jedan. To ovisi o profesoru.” S obzirom da to da ne postoji konsenzus glede sankcioniranja prepisivanja na razini države, ne možemo ni oÄekivati da će nastavnici uvijek moći konzistentno kažnjavati prepisivanje. To nas dovodi u Ako je jedino Å¡to uÄenici uÄe u hrvatskim uÄionicama to da za sve postoji jedan apsolutni i ispravni odgovor, onda nemaju uvjete za stjecanje vjeÅ¡tina poput kritiÄkog razmiÅ¡ljanja, refleksije niti sastavljanja i nadogradnje vlastitih argumenta potencijalnu situaciju da kod prepisivanja nastavnici moraju djelovati od sluÄaja do sluÄaja, već ovisno o tomu koliko se uÄenik ili njegovi/njezini roditelji bune.
Nastavnici su mi objasnili da se obiÄno kazna za prepisivanje svodi na to da nastavnik daje negativnu ocjenu koja se poslije može ispraviti. U nedostatku nekog drugog vida kažnjavanja prepisivanja, nastavnici ocjenjuju neznanje – umjesto da sankcioniraju intenciju ili Äin varanja. Citat nastavnika jedne zagrebaÄke srednje Å¡kole pokazuje rezignaciju u neposrednom reagiranju na prepisivanje:
“Borba protiv Å¡alabahtera je borba s vjetrenjaÄama, uÄenici će ih uvijek imati. Lijepo im uzmem test kad ih uhvatim, ocijenim to Å¡to su napisali do tada i to je to. Ili ako vidim da je netko prepisao zadatak, prekrižim im zadatak i gotovo! Zapravo, ako ja ulovim uÄenika da prepisuje i da mu zaplijenim test, Å¡aljem ga kod ravnatelja i suspendiram ga, to bi bilo ispravno, po meni. Ali to mi ne možemo raditi, možda to može privatna Å¡kola, mi ne možemo. Po statutu Å¡kole ja njega izbacujem ako ga ulovim. On ima pravo na žalbu i ako ga suspendiram, on se žali, i onda to dokazivanje da je prepisao traje skoro do kraja Å¡kolske godine. UÄenici, ako nemaju pojma [o gradivu], znaju da nemaju Å¡to izgubiti, pa prepisuju. Postoje Äak i oni koji se ljute zaÅ¡to imaju slabu ocjenu, a znam da su sve prepisali.
Profesionalna autonomija nastavnika
SliÄna iskustva nemoći imaju i dvije gimnazijske nastavnice, dio Äijeg razgovora o prepisivanju prenosim niže u tekstu. Prema njima, nastavnici nemaju dovoljan autoritet u sankcioniranju prepisivanja zbog naÄina na koji su posložena pravila u naÅ¡em obrazovnom sustavu. Jedina moguća sankcija – jedinica – odaÅ¡ilje poruku da se sankcionira neznanje, a ne Äin ili intencija varanja. Istodobno nastavnice ukazuju na to da su i sami nastavnici internalizirali prepisivanje kao nastavnu pojavu te da se i njih treba osvijestiti da je Äin odnosno intencija varanja zapravo neÅ¡to Å¡to spada u uÄeniÄko vladanje i osobne vrijednosti, a ne u procjenu njihovog znanja ili neznanja:
“Ja im svima dajem jedinice za prepisivanje. Ali onda poslije toga trpim kritike zbog toga, jer oni se brane da kako mogu dobiti jedinice ako znaju to gradivo.”
“Ja sam za to da mu se kaže ne možeÅ¡ ispraviti tu jedincu od prepisivanja. Recimo da mu se u tom sluÄaju ukupna ocjena smanji, da bude za jedan manje recimo ako se bude varalo i prepisivalo.”
“Već vidim roditelje, nastavnike, inspektore.”
“Pa Å¡ta, dijete se snaÅ¡lo.”
“To bi ti rekao i inspektor.”
“Nije to poanta. Radi se o pravednosti. To je ozbiljna stvar. A [uÄenicima] je to smijeÅ¡no, oni joÅ¡ navijaju.”
“To je ta odgojna komponenta.”
“To bi trebalo dobro pripremiti jer i mi nastavnici joÅ¡ nismo spremni. Mi bismo isto bili spremni progledati to kroz prste. Ne uÄimo ih da je to varanje i kraÄ‘a, i dajemo im loÅ¡e smjernice za život ako to ne kažnjavamo. Ja uvijek vizualno to pokuÅ¡avam. Crveno zaÅ¡aram i zaklamam Å¡alabahter i stavim tri uskliÄnika.”
Faktografija i naÄin uÄenja i poduÄavanja
Vjerujem da većina Äitatelja ima iskustva s prepisivanjem u Å¡koli. Ali to ne znaÄi da ono mora ostati nužno prihvatljiva pojava u naÅ¡em obrazovnom sustavu. Kultura prepisivanja rezultat je nejasnih pravila za prepisivanje od strane obrazovne administracije, nepovjerenja sustava i roditelja u profesionalnu procjenu nastavnika, ali i faktografskog naÄina ispitivanja. Ako je jedino Å¡to uÄenici uÄe u hrvatskim uÄionicama to da za sve postoji jedan apsolutni i ispravni odgovor, onda ti uÄenici nemaju uvjete za stjecanje vjeÅ¡tina poput kritiÄkog razmiÅ¡ljanja, refleksije niti sastavljanja i nadogradnje vlastitih argumenta. Kad bi nastavnici imali prostora procjenjivati uÄeniÄko razmiÅ¡ljanje, rjeÅ¡avanje problema i inventivnost, prepisivanje se ne bi moglo razviti u atraktivnu aktivnost u Å¡koli. Å toviÅ¡e, mislim da se i postojeće uÄeniÄke suradniÄke strategije za prepisivanje mogu iskoristiti za uÄinkovito uÄenje. Ali, za to će naÅ¡a obrazovna administracija, zajedno s nastavnicima i javnosti, prvo morati zauzeti jasan stav prema prepisivanju, pokazati viÅ¡e povjerenja u profesionalne procjene nastavnika te inzistirati na nastavi koja se zasniva na razmiÅ¡ljanju, a manje na faktografskom uÄenju.
Ivana Ćosić
Autorica teksta zavrÅ¡ava doktorat iz obrazovnih politika na SveuÄiliÅ¡tu Cambridge. Citati koje koristi u tekstu proizaÅ¡li su iz njezinog doktorskog istraživanja.