Predrasude o nastavnicima

(H-Alter) Nastavnici su mediokriteti koji nisu dovoljno ambiciozni za “ozbiljnije” zanimanje, nastavnici zapravo imaju lagan posao, nastavnici uvijek predaju jedno te isto i rade na autopilot, nastavnici imaju više praznika od ostatka radnika u zemlji… Kako do boljih nastavnika u Hrvatskoj?

Posljednje dvije velike obrazovne teme koje su se provlačile kroz hrvatsku javnost bile su plaće nastavnika i zdravstveni odgoj. Naizgled jedna s drugom nema veze. Ipak, ono što ih povezuje jest činjenica da će upravo nastavnici podučavati taj nesretni zdravstveni odgoj. Svi uključeni u diskusije oko zdravstvenog odgoja kao da podrazumijevaju da će nastavnici diljem zemlje predavati zdravstveni odgoj baš onako kako piše u kurikulumu. Za vrijeme štrajka nastavnika na površinu je isplivalo još nekoliko predrasuda javnosti o nastavnicima: da su mediokriteti nedovoljno ambiciozni za “ozbiljnije” zanimanje, da ne rade puno, da rade na autopilot te da između ostaloga zaslužuju niske plaće jer imaju više praznika od ostalih. I dok ministarstvo obrazovanja ne radi ništa po pitanju stereotipizacije nastavnika od strane hrvatske javnosti, akademska literatura ukazuje na to da stereotipi o nastavnicima kvare kvalitetu obrazovnih sustava. Ako Hrvatska želi postati zemljom znanja, potrebni su joj nastavnici u koje građani mogu imati povjerenja.

John Hattie obrazovni je znanstvenik koji je 2009. godine objavio meta-sintezu svih istraživanja o faktorima koja utječu na učenje u školi. Došao je do zaključka da je upravo način podučavanja ono što čini najveću razliku u tome koliko su učenici uspješni. Nastavnici su glavni čimbenici kvalitete određenog obrazovnog sustava. OECD je tijelo koje provodi međunarodne testove kognitivnih sposobnosti učenika diljem svijeta. Rezultati takvih istraživanja omogućuju cijelim obrazovnim sustavima da se međusobno uspoređuju. Slično kao Hattie, OECD je u svojoj publikaciji iz 2009. godine također zaključio da obrazovni sustavi ne mogu biti bolji od nastavnika koji rade u tom sustavu. McKinsey je konzultantska firma koja je, baveći se obrazovnim politikama diljem svijeta, došla do sličnih zaključaka u svojoj publikaciji iz 2010. godine. Drugim riječima, autoriteti obrazovnih znanosti, uz organizacije koje se bave implementacijom obrazovnih politika reći će vam da bez dobrih nastavnika nema učinkovitog učenja. Uvođenje reformi, administracije, tehnologije i lijepe učionice nemaju velikog učinka bez kvalitetnih nastavnika.

Međutim, u Hrvatskoj vrijede druga pravila. Unatoč uvedenim reformama, prema nastavnicima se ponaša u skladu sa stereotipima, a da se ni ne pokazuje stvarna zainteresiranost za ono što zapravo ti nastavnici rade. To ne radi samo javnost bombastičnim naslovima u novinama, već nažalost i obrazovna administracija. Jedna srednjoškolska nastavnica hrvatskog jezika rekla mi je: “Sa svim tim promjenama, državnom maturom, administracijom, kurikulumom, kad mi zatvorimo vrata učionice, nikog zapravo ne zanima što mi tamo radimo”. Smatram da je to ozbiljan problem. Želim se pozabaviti hrvatskim stereotipima o nastavnicima te navesti čitatelja da razmisli o njima.

Nastavnici su mediokriteti koji nisu dovoljno ambiciozni za “ozbiljnije” zanimanje

Parafrazirat ću ravnatelja jedne hrvatske obrazovne institucije. U Hrvatskoj nijedno drugo zanimanje nema više osoba s visokom stručnom spremom kao što to ima školstvo. Drugim riječima, najviše najobrazovanijih hrvatskih građana radi upravo u obrazovnom sektoru. Prema tome, u usporedbi s ostatkom stanovništva, nastavnici ne mogu biti mediokriteti. Učenje i podučavanje su ozbiljni, emotivni i osobni procesi, pa ćete u učionici iskusiti neposredan dojam izloženosti i iskrenosti. Taj oblik interakcije nećete pronaći u takozvanom “stvarnom” radnom svijetu, gdje se možete skrivati iza “ozbiljnih” emailova, zakona ili viših sila. Svoje ambicije nastavnici troše na pomaganje mladim naraštajima u razvijanju njihovih kognitivnih sposobnosti kako bi jednog dana postali korisnim članovima društva. To zahtijeva kreativnost i inovativnost, sposobnosti koje su jako cijenjene u ostalim, takozvanim profitabilnim zanimanjima. Ali kad su kreativnost i inovativnost usmjerene na učenje i podučavanje, onda izgleda ne vrijede puno.

Nastavnici zapravo imaju lagan posao.

Jedan nastavnik, zaposlen puno radno vrijeme, predaje otprilike 20 nastavnih sati u tjednu. To je 900 minuta (iliti 15 sati) potpune koncentracije. Bez prekida, pauza, provjeravanja emaila, facebooka, ili vijesti. To je 900 minuta tjedno u kojima morate biti spremni na bilo koji eventualitet, u kojima ste potpuno odgovorni za skupinu mladih ljudi, njihove emocije, njihovo psihofizičko stanje, a prije svega njihovu pažnju i učenje. Uz to, ne možete birati kad vam najbolje odgovara ostvariti tih 15 sati potpune koncentracije tjedno – to je unaprijed zadano. Ako radite u uredu, možete se švercati i uzeti pauzu ako vam baš ne ide ili ako vam se ne da: možete otići na kavu, ne javiti se na telefon, pobjeći na čik pauzu – u nastavi to ne možete. Tko god je morao posvetiti cijelih 45 minuta u komadu jednom djetetu s ciljem da to dijete nešto nauči, zna na što mislim. Sad zamislite da morate raditi istu stvar s 25 učenika. Pa s 25 novih učenika – otprilike 100 mladih ljudi dnevno, iz dana u dan.

U rupama između nastave, nastavnici obavljaju administraciju, stoje na raspolaganju učenicima i njihovim roditeljima te se pripremaju za ostale satove. S obzirom na to da prema vani moraju moći dokazati da nisu prekršili nijedan obrazovni zakon i pravilnik, kako u pedagoškom tako i u didaktičko-metodičkom smislu, nastavnici svoje vrijeme provode ispunjavanjem formulara, pisanjem pisama, te proučavanjem zakona ili pravilnika o specifičnim slučajevima koje zateknu u svojoj praksi. Čitatelj mora biti upoznat s činjenicom da obrazovni zakoni i pravilnici nisu lako dostupni – znači ne nalaze se svi u svom najnovijem obliku na jednom mjestu, na primjer na jednoj preglednoj web stranici. Iz tog razloga mnogo nastavničkog vremena upravo odlazi na dolaženje do informacija.

Nastavnici uvijek predaju jedno te isto i rade na autopilot

Nastavnici ne samo da trebaju biti stručni u svom području, nego moraju stvoriti okruženje koje je podobno za učenje u razredu u kojem se nalaze. Svake godine morate biti spremni proučiti nove udžbenike i druge materijale i odrediti kako ćete ih koristiti u nastavi. Ako ste ikad morali nešto izlagati ili suvislo govoriti pred skupinom ljudi znat ćete da samo izlaganje nije kraj priče. Uz discipliniranu radnu rutinu s konkretnim ciljevima za svaki nastavni sat, trebate imati i socijalnu inteligenciju te pokazati dovoljno empatije i razumijevanja za svoju publiku.

Ono što s iskustvom postaje lakše u nastavničkom poslu jest da naučite bolje kontrolirati svoju pažnju i energiju – kvaliteta vaše nastave postaje održiva, neovisno o okolnostima, te se možete učinkovitije nositi s problemima koje zateknete što zbog kombinacije gradiva, načina učenja ili shvaćanja koji je specifičan učenicima s kojima se susrećete. Ali to još uvijek ne znači da iz godine u godinu govorite jedno te isto! Jedna nastavnica to je objasnila ovako: “Svi misle da je posao u školi dosadan jer svake godine ponavljaš isto, ali nije istina. Ti svaki sat imaš nešto novo. Svaki sat ulaziš u drugi razred, djeca su različita i svake godine su nove generacije. Ako je igdje dinamično, dinamično je s djecom.”

Nastavnici se prilagođavaju razredima – svaki razred ima svoju posebnu dinamiku i drugačije reagira na različite nastavne jedinice. Nastavnici s preko 30 godina radnog iskustva su mi rekli da još uvijek uče od svojih učenika, ali i da uče od mladih kolega. Vodi ih želja da postanu još bolji nastavnici. Međutim, predrasude o monotonom nastavničkom poslu rade protiv njih. Tako mi je jedan profesor povijesti rekao mi je da mu obrazovne agencije ne nude dovoljno stručnih usavršavanja na kojima bi učio o efikasnoj didaktici i metodici. Predrasude o monotonom podučavanju možda su bile najočitije prije dvije godine u odluci prema kojoj je nastavnicima ukinut plaćeni sat za vođenje stručnih aktiva. Smatram da su stručni aktivi vrlo korisni rudimenti starog sustava jer su jedino sigurno mjesto gdje nastavnici imaju prostora međusobno konstruktivno surađivati i učiti jedni od drugih s ciljem poboljšanja nastave.

Nastavnici imaju više praznika od ostatka zemlje

Kako sam gore objasnila, najvažniji dio nastavničkog posla je interakcija s učenicima, ali to nije jedini dio njihovog posla. Interakcija s učenicima je rezultat svih drugih aktivnosti koje nastavnik obavlja u pozadini, tako reći iza zastora. Nogometaš većinu svog vremena provodi na treningu, a ne na utakmicama, ali nikomu neće pasti na pamet da nogometaš između utakmica ne trenira. Praznike i slobodne dane nastavnici koriste da obave sav pozadinski posao koji je bitan da oni budu dobri nastavnici: koriste ih odvajajući vremena za vlastito učenje te odrađuju administrativne zaostatke. To uključuje razredna vijeća, nastavničko vijeće, a za razrednike i finaliziranje imenika, dnevnika, zapisnika sa razrednih vijeća, putovanja i roditeljskih sastanaka, upisivanje podataka u e-maticu za izradu godišnje statistike razreda, koji se potom prepisuju u dnevnik. Svi podaci se zatim još jednom ručno provjeravaju, tako da matične knjige, imenik i svjedodžbe imaju iste podatke.

Kako do boljih nastavnika u Hrvatskoj?

Nastavnici ne mogu biti bolji ako im mi za to ne damo prostora. Na primjer, Finska je zemlja čiji učenici konstantno ostvaruju dobre rezultate na međunarodnim testovima. Iz tog razloga Finska slovi kao zemlja koja ima uspješan obrazovni sustav. U Finskoj nastavnici imaju dobar status: samo najbolji maturanti mogu uopće upisati nastavnički smjer na fakultetima, podučavanje budućih nastavnika rigorozno je i detaljno, za stručno usavršavanje nastavnika izdaje se više novca nego što se ulaže u standardizirano testiranje, a najniža početnička plaća je 16 posto viša od prosječne plaće u zemlji (OECD podaci).

U Hrvatskoj nastavnici nemaju dobar status. Taj status im ne pomaže u izgradnji kvalitetnog obrazovnog sustava. Naši stavovi o nastavnicima svode se na to da su oni neka niža bića jer se nisu mogli izboriti za bolje zanimanje pa su zapeli u školi. Sva istraživanja ukazuju na to da bez dobrih nastavnika nema dobrih škola. Koji god razlog našim predrasudama o procesima u nastavi bio (možda jer smo i sami imali loše nastavnike ili smo naprosto bili ćudljive pubertetlije pa nismo voljeli školu), jedno je jasno: stereotipiziranje nastavnika nam neće pomoći da kao zemlja popravimo svoj obrazovni sustav.

Ivan Ćosić