Šnita crnog kruha za ministra Jovanovića

(T-portal) piše: Đurđica Klancir
‘Nadam se da će taj dan, dok članovi štrajkaju bez ijednog utemeljenog razloga, imati na umu i svoje kolege u realnom sektoru koji rade za njihove plaće i koji će taj dan morati brinuti gdje su njihova djeca’, obratio se priopćenjem, ledenim glasom spikera, u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar prosvjete Željko Jovanović, prosvjetarima i roditeljima, dvije večeri uoči štrajka u školama.

Zašto priopćenje? Zar su mu zabranili da govori osobno, zadali su mu u PR službi da se javi priopćenjem, da ne izgubi živce?

Ali zanemarimo formu komuniciranja, pogledajmo što nam ministar zapravo poručuje.

Obratio se nama, ‘iz realnog sektora’, poručio nam je da on nema ništa s tim, s tim ‘posve neutemeljenim štrajkom’, i da možemo, valjda ići direktno rješavati problem s prosvjetarima, jer mi ‘radimo za njihove plaće’, možemo možda ići nasrnuti na učitelje, profesore, ravnatelje: Vi, koji živite od naših plaća, izvolite i raditi kad i koliko mi želimo, izvolite nam ispunjavati sve želje, izvolite raditi od-do, da nama bude praktično pokupiti djecu? Ministar Jovanović kao da je ceremonijalno otresao dlanove, kao da je uvrijeđeno prepustio nama iz realnog sektora da to sami riješimo s onima koji su izrasli na našim plaćicama.

Problem je u tome da je nama ‘iz realnog sektora’ svašta izraslo na plaćama i da je zapravo bezobrazno kako nas se vadi za konfrontiranje s ljudima koji bi morali preživljavati za 4500 kuna mjesečno i još k tome obrazovati i odgajati našu i vašu djecu.

Možda je ministar zaboravio da i cijela njegova Vlada jaše na leđima realnog sektora? Da su svi, i realni i ‘nerealni’ sektor, njih, Vladu, pa i njega kao ministra prosvjete izabrali na demokratskim izborima da upravljaju državom, da trasiraju smjer kretanja ove nesretne države i društva? Pa kada već poručuje učiteljima i nastavnicima da povedu računa o realnom sektoru od čijeg rada oni žive je li pomislio da i on živi i radi od tog istog rada, da je izabran da smišlja rješenja i nalazi najbolje za sve nas u cjelini? Ima li ministar sve nas na umu? Ili nas samo želi uvrijeđeno usmjeriti: evo vam ih na, njih napadnite, njih grizite, oni nešto galame, vi ih ušutkavajte?

Je li ministar svjestan da je na temu školstva dostupan najčešće uživo kada želi pribiti na stup srama pojedinog ravnatelja, a da se sakriva iza suhih priopćenja ili nastupa svojih suradnika kada treba reći nešto suštinski o obrazovanju?

Prije nekoliko dana, pobjedonosno, kao da je osobno uhapsio Ivu Sanadera, izgovara imena opasnih ravnatelja, reda ‘krimene’, zapravo nepravilnosti kod upisa u srednje škole. Ministar tu istu prigodu, objavu sječe ravnatelja, nije iskoristio, primjerice, da nam objasni što je on to učinio na otklanjanju suštinskih problema koji su uzrokovali kaos oko upisa u srednje škole. Osim što je gromoglasnom objavom nalaza inspekcije pokušao uprljati cijelu profesiju? Valjda kao nekakvu pripremu za tjedan uoči štrajka?

Ministar Jovanović nije zapravo izrekao nikakvu svoju viziju školstva u Hrvatskoj, niti je govorio o ulozi učitelja i nastavnika, ovakvih stvarnih, kakve je zatekao. Niti je pokušao naći nekakav zajednički rječnik s njima. Izgleda da ih gleda kroz sindikate, dogodila mu se ‘mržnja’ s onima kojima bi trebao – pomagati, koje bi trebao razumjeti.

Kao suštinski smjer svoje ‘reforme’ obrazovanja on je najavio da namjerava uvesti obveznu godinu dana predškolskog odgoja, elektroničke imenike gdje je to moguće, zdravstveni i građanski odgoj u osnovnim školama, nove gimnazijske programe, elektroničke upise u srednje škole, te zabraniti učenicima da se poslije 31. ožujka sele iz jedne škole u drugu (osim ako je riječ o promjeni mjesta stanovanja). Uvodi i licenciranje ravnatelja, programske ugovore za visoko školstvo te umirovljenje profesora starijih od 65 godina.

Sjajno da ćemo imati elektroničke imenike, ali što nam to vrijedi kad u većini škola djeca uopće nemaju računala? Sjajno da se uvodi upis internetom, ali što nam to vrijedi kad ne znamo radi li se na ujednačavanju kvalitete nastave u višim razredima osnovne škole, što jedino može spriječiti nepravedne upise?

Je li zdravstveni odgoj doista suštinski reformski zahvat u školstvu? Ako se procjenjuje angažman ministra Jovanovića osobno, izgleda da jest: on koji se obraća priopćenjima kada je krizni trenutak u školstvu, s velikim je angažmanom asistirao kod promocije zdravstvenog odgoja stručnoj suradnici ministarstva, supruzi premijera Sanji Musić-Milanović. Kamo li sreće da je tako pozorno slušao neke učiteljice kao što je pozorno i s uvažavanjem slušao stručni ekspoze ekspertice Milanović, koja je savjetovala roditelje i učitelje, tako vizionarski za hrvatski trenutak, kako djecu s nezdravog bijelog kruha prebaciti na tanje šnite crnog kruha.

Možda je u Vladi toliko gurnut u stranu da ne može ništa bitno učiniti za resor kojim bi trebao upravljati, no, može li barem pokušati uspostaviti komunikaciju i pokušati razumjeti te ljude koji se bore da bi preživjeli i unatoč svemu, podučavali i odgajali djecu?

Tužno je da huška roditelje na nastavnike. Gotovo je nevjerojatno da ministar nije svjestan da mnogi roditelji, pa i iz njemu omiljenog realnog sektora, razumiju da se učitelje i profesore ponizilo ispod svake mjere, da postoje granice za koje je svima jasno da se ne može ispod. Da ti roditelji znaju nastavnike koji su fenomenalno objašnjavali matematiku, ili probudili interes za književnost kod najtvrdokornijih protivnika lektire, ili strpljivo podučavaju strane jezike (da bi ta ista djeca mogla što prije pobjeći iz Hrvatske?).

Da ti roditelji žele da i taj ministar ima na umu da živi i radi zapravo od njihove zarade. Da su ti roditelji dovoljno informirani da znaju i za drugačija rješenja. Npr. da se moglo prvo rezati u državnim poduzećima, gdje ima ‘previše ljudi s prevelikim plaćama a onda bi se moglo lakše dogovarati s javnim sektorom gdje ima previše zaposlenih ali u tehničkom osoblju’, kao što je predložio ekonomist Željko Lovrinčević. Ili da se prvo rezalo troškove po ministarstvima i raznim agencijama? To bi ipak bilo ‘populistički’.