(Globus) Kolerični Riječanin koji se teško suzdržava od teških riječi i ulaženja u vatrene javne polemike, otkriva kako su ga mučni pregovori sa sindikatima stajali mirnoga sna. Kad su počeli pregovori sa sindikatima o pravima iz kolektivnih ugovora, podsjetio sam ga, rekao je da će dati ostavku bude li smanjenja plaća u prosvjeti. Plaće prosvjetara smanjenje su, međutim Jovanović je i dalje ministar. Nije dao ostavku.
Zašto ste se predomislili?
– Nisam se predomislio. Rekao sam da kao ministar obrazovanja neću pristati da se smanjuju plaće u prosvjeti, a da u ostalim sektorima ostanu iste ili rastu. I danas stojim kod te izjave. Loša gospodarska situacija tražila je da zajedno sa sindikatima za pregovaračkim stolom nađemo rješenje za očuvanje radnih mjesta i plaća. Nažalost, pregovori s dijelom sindikata nisu uspjeli, a za to nismo krivi ni Vlada ni ja kao ministar. Davati ostavku bilo bi, stoga, besmisleno. Zbog moje ostavke plaće prosvjetara ne bi rasle, a bio bi to na neki način i kukavički potez. Ostajem ministar i nastavljam se boriti da se ova nepovoljna situacija što prije promijeni.
Tko je onda odgovoran što su prosvjetari ispali najveće žrtve ušteda u javnom sektoru?
– Čelni ljudi sindikata obrazovne vertikale od početka su bili nespremni za dijalog, opterećeni taštinama i željni konflikta. Prijedlog Vlade je bio da se svi u javnom sektoru moraju odreći regresa i božićnice, smanjile bi se svima dnevnice, ali učiteljima i nastavnicima plaće bi usprkos tome rasle 2,3 posto. U tom bi dijelu njihov položaj bio znatno povoljniji u odnosu na druge zaposlenike u javnom sektoru. Kao što znate, pregovori nisu uspjeli i do toga nije došlo. Kad sam postao ministar, zatekao sam praksu da se prosvjetarima isplaćuje tzv. Dodatak 3579. Taj dodatak u biti nije zakonit, jer je uredba prestala važiti 2005. godine, ali još u siječnju sam rekao sindikatima da neću dovoditi u pitanje taj dodatak, nego da ga planiram prilikom pregovora o Temeljnom kolektivnom ugovoru (TKU) ozakoniti, da postane sastavni dio plaće. Međutim u ovim pregovorima sindikati nisu pokazali interes ni za to. Kako smo i mi u resoru obrazovanja morali postići uštede, morali smo to postići ukidanjem tog dodatka. Sindikalni čelnici, dakle, krivi su za pad plaća prosvjetara. I kakvi su to sindikalni čelnici koji od 2005. do 2012. nisu bili u stanju zakonski regulirati uredbu 3579?
Zar Vlada nije mogla zakonski urediti taj dodatak i bez sindikata ako vam je stalo do prosvjetara?
– Veliki je problem ove Vlade nasljeđe HDZ-ove Vlade. Da, rekli smo da se nećemo pravdati nasljeđem, ali ne pristajem da me bilo tko napada za loše stanje u prosvjeti zbog mojih prethodnika. Neću pristati snositi odgovornost za tuđe greške, to mora biti svima jasno. Iskreno sam se ispričao prosvjetarima, skupa s premijerom, i rekao da će ta mjera biti privremena. Dat ću sve od sebe da se već u pregovorima o novom TKU i pripremi proračuna za iduću godinu zakonski regulira i dodatak 3579. Ne samo to, potrudit ću se da tu uredbu ozakonimo na puno pravedniji način. Bivša uredba 3579 zapravo je primjer svojevrsne uravnilovke. Ne mogu svi učitelji i nastavnici imati jednake plaće, mora postojati stimulacija za najkvalitetnije. Učitelji čija djeca osvajaju medalje na olimpijadi moraju biti nagrađeni. Toga sad u TKU nema, ali zato postoji naknada za sindikalni rad. Istovremeno, plaće moramo promatrati i u kontekstu hrvatske gospodarske situacije. Znam da ću ja nekima biti omražen ministar zato što želim uvesti reda u prosvjetu, znanost ili sport, ali ne bojim se takvog statusa. Između ostalog, to znači da neću prestati preispitivati i odgovornost sindikalnih čelnika koji su s bivšom vladom trgovali ispod stola. Tako, npr., za rad svog sindikata Vilim Ribić dobiva iz proračuna godišnje 2,4 milijuna kuna. Koji još sindikat ima takvo pravo?
Kaže ministar da je prije podjela dodatka 3579 bila uranilovka, hoće reći SVIMA JEDNAKO. Ovo će onda po njegovom biti NEKIMA SVE jer očito je ponukan slučajem profesorice s naslovnice Foruma čiji je učenik osvojio zlatnu medalju na matematičkoj olimpijadi.
Nemam ništa protiv dotične profesorice, ona sigurno dobro radi svoj posao, ali pitam se bi li joj učenici osvojili nagrade da predaje u obrtničkoj školi.
Ovako, neki profesori su najprije nagrađeni što rade s najboljim učenicima, a nakon toga opet s povećanim koeficijentom.
Po ministrovim riječima zaključujem da bi trebala biti neka vrsta natjecanja između učitelja, pa čiji učenici više osvoje njihovi učitelji će imati veću plaću. Za takvo što trebaju i ulazni uvjeti biti isti, evo sad su Olimpijske igre, kako bi to bilo da netko trče u sprintericama, a netko u sandalama i onda se jednako ocjenjuje postignuto vrijeme.
A na kakvim natjecanjima će medalje (pa i veće plaće) osvajati učiteljice i učitelji u razrednoj nastavi?
Najbolje se trči bos!