Svaka budala se mogla sjetiti rezanja “svima jednako”

(T-portal) Linearnih uÅ¡teda na božićnicima i regresu, o kojima se ovih dana tako intenzivno pregovara, i rezanja ‘svima jednako’ – svaka se budala mogla sjetiti! Stoga nije presudno kako će zavrÅ¡iti aktualni pregovori Vlade i sindikata, nego hoće li se napokon dogoditi stvarne promjene u funkcioniranju državnoga i javnog sektora. Ili će politička podobnost i uhljebljivanje ‘svojih’ (usmenim ili e-mail nalozima, sasvim je svejedno) i dalje biti (naj)važniji?

Premda su pregovori Vlade i sindikata javnih službi o smanjenju nekih materijalnih prava – koji danas, evo, ulaze i u peti, vjerojatno i zavrÅ¡ni krug – sasvim očekivana i ni na koji način dramatična vijest, sudionici tih pregovora kao da im se svim silama trude dati tu toliko potrebnu dozu dramatike. Pojedini će sindikalni čelnici, tako, jednom pribjeći koriÅ¡tenju izlizane sintagme o ‘danu D’, drugi će put predstavnike Vlade i jednu sindikalnu predstavnicu optužiti da lažu i obmanjuju javnost kad tvrde da je postizanje dogovora blizu, a kad ni sve to ne bude dovoljno, čelnik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić javno će poručiti kako je zbog aktualnih pregovora čak i ‘u strahu za vlastiti život’.

Ni predstavnici Vlade u toj dramatizaciji pregovora ne ostaju dužni pa, osim Å¡to uporno poručuju kako novca za božićnice, regrese i slične stvari nema i kako je jedina alternativa takvoj Å¡tednji ‘grčki scenarij’, ovih dana, usred pregovora, preko noći mijenjaju zakon koji regulira dodatak na plaću i prijete raskidom kompletnih kolektivnih ugovora. Ako bismo baÅ¡ htjeli biti blagonakloni prema sudionicima tih pregovora, joÅ¡ bismo smo ih i mogli razumjeti: svi oni, naime, moraju opravdati očekivanja onih koje predstavljaju. Sindikalisti svome članstvu moraju pokazati da su se ‘lavovski’ borili, premda je i njima jasno da će u nečemu morati popustiti jer novac za božićnice, regrese i postojeće putne troÅ¡kove nije niti predviÄ‘en u državnome proračunu, dok Vladini pregovarači osiromaÅ¡enom i poreznom presijom i poskupljenjima pritisnutom stanovniÅ¡tvu, opustoÅ¡enom privatnom sektoru i sumnjičavim inozemnim kreditorima pod svaku cijenu žele pokazati svoju odlučnost u provoÄ‘enju mjera Å¡tednje i provedbi očekivanih reformi.

Sustav se ne mijenja

No, zagrebe li se malo dublje u aktualnu pregovaračku predstavu i sve ono Å¡to joj je prethodilo, moglo bi se zaključiti kako cijela ta gungula oko tih par stotina milijuna kuna može donijeti viÅ¡e Å¡tete negoli koristi, jer se pravi problemi oko funkcioniranja državnih i javnih službi time ne samo ne rjeÅ¡avaju, nego niti ne dotiču. Jer, ako je cijela ova viÅ¡emjesečna javna hajka na državne i javne službenike i namjeÅ¡tenike, koje se u pojedinim medijima i internetskim forumima sve češće prikazuje kao najobičnije ‘neradnike i parazite’ koji žive na račun tzv. realnoga sektora, provoÄ‘ena samo zato da bi im se ukinuli pojedini materijalni dodaci, a državna blagajna uÅ¡parala tih milijardu ili dvije kuna, onda je to bilo ‘prekomjerno granatiranje’ potpuno pogreÅ¡ne mete.

Ponajprije, nije istina da su naÅ¡i liječnici, medicinske sestre, učiteljice i profesori neradnici i paraziti. Mnogi od njih, često i u nemogućim uvjetima, predano i odgovorno obavljaju svoje poslove. Svi oni itekako ‘proizvode’: znanje naÅ¡oj djeci i mladima, zdravlje i skrb naÅ¡im bolesnicima… I, na kraju, ne žive oni na račun radnika u privatnome sektoru, nego žive od svoga rada, zadovoljavajući sasvim realne, često i nužne potrebe konkretnih i opipljivih ljudi. I iz njihovih se plaća i doprinosa, kao i kod radnika iz privatnoga sektora, pune i proračun i fondovi, i iz njihove se potroÅ¡nje ubiru porezi i potiče proizvodnja… Većini njih, uz to, ne treba ama baÅ¡ nikakav javni pritisak da bi se odrekli nekih svojih materijalnih prava i zbog ukidanja božićnice sasvim sigurno neće stupiti u Å¡trajk, dok desetine tisuća njihovih sugraÄ‘ana ostaju bez posla i ikakvih primanja. Å to se pak tiče famoznoga (ne)rada i neučinkovitosti u pojedinim državnim službama, tek bi valjalo proučiti koliko su za njih krivi sami djelatnici, a koliko loÅ¡a organizacija posla, prenormiranost i neusklaÄ‘enost državnih propisa i nestručnost rukovoditelja postavljenih po političkim i drugim vezama. Riječju, tek bi trebalo vidjeti radi li se tu o ‘krizi rada’ ili viÅ¡e o krizi upravljanja.

Sindikalni lider Ribić o ministru Mirandu Mrsiću

Bolni rezovi – da, ali u ustroju

Zbog svega bi se toga Å¡to prije s ovih sporednih tema – regresa i božićnica – valjalo prebaciti na one glavne. Ima li ova vlast, za razliku od prethodnih, volje, znanja i odlučnosti napraviti stvarne i kvalitativne promjene u djelovanju javnih i državnih službi, ali i javnih poduzeća? Kani li ona napokon ustrojiti takvu javnu upravu koja će biti kvalitetan i učinkovit servis i graÄ‘anima i gospodarstvu, ili će politička podobnost i uhljebljivanje ‘svojih’ (usmenim ili e-mail nalozima, sasvim je svejedno) i dalje biti (naj)važniji kriterij? Hoće li se prosvjetnim, zdravstvenim i drugima, svakome druÅ¡tvu nužno potrebnim djelatnicima, napokon početi poboljÅ¡avati uvjeti u kojima rade? I hoće li ministri koji su za njih zaduženi napokon početi stajati u obranu dostojanstva njihovih djelatnosti, ili će i dalje preÅ¡utno odobravati ili barem nijemo promatrati kako se omalovažava njihov profesionalni, ali i osobni integritet? To bi, napokon, bio početak pravih promjena u ovome druÅ¡tvu. Jer, nema te politike – državne, prosvjetne, zdravstvene ili neke druge – koja na kraju neće proći ili pasti na onima koji ju u konačnici trebaju provesti. A to nisu ni ministri ni njihovi zamjenici, prvi i ostali Vladini potpredsjednici, nego ‘obični’ učitelji, liječnici i Å¡alterski službenici.

No za takve je promjene potrebno puno viÅ¡e od običnoga grebanja po povrÅ¡ini. Jer linearnih uÅ¡teda o kojima se ovih dana tako intenzivno pregovara i rezanja ‘svima jednako’ svaka se budala mogla sjetiti!