(Jutarnji list) Vladina namjera da smanji dodatke na plaću u javnom sektoru naišla je na najveći otpor u obrazovanju, čiji sindikati tvrde da će ionako potplaćeni sektor još više zaostajati za prosječnom plaćom u Hrvatskoj. Budući da je obrazovanje glavni stup u izgradnji društva znanja i veće konkurentnosti, teško je podržati štednju baš na obrazovanju. Hrvatska za javno obrazovanje izdvaja oko četiri posto BDP-a, manje od usporedivih zemalja (zemlje EU, SAD, Japan) koje u prosjeku u tu svrhu izdvajaju oko pet posto BDP-a.
Rasipanje novca
Međutim, analize pokazuju da, s obzirom na ostvarene rezultate, Hrvatska zapravo rasipa javni novac namijenjen obrazovanju. Ekonomist Petar Sopek smatra da nije dovoljno gledati iznos potrošnje kao udjel u BDP-u, već treba uzeti u obzir i druge pokazatelje, primjerice, koliko se novca troši po jednom studentu ili učeniku, koliko imamo nastavnika na jednog učenika i kakav rezultat hrvatski učenici ostvaruju na testovima PISA-e (međunarodni program procjene učeničkih postignuća u više područja).
Kad se sve to uzme u obzir, Sopek na temelju raznih analitičkih modela zaključuje da se u Hrvatskoj rasipaju sredstava za obrazovanje, a razlozi su višestruki. Na prvom je mjestu visok udjel učenika i studenata u javnim institucijama i slabo privatno školstvo. Gotovo 99 posto učenika i studenata u Hrvatskoj polazi neku od javnih institucija, a prosjek za EU je 82,8 posto.
Pao broj učenika
“Osnovno i srednje privatno školstvo u Hrvatskoj je još nedovoljno razvijeno, a javni sektor mora osigurati više sredstava nego što bi trebao u slučaju da je razvijeniji privatni sektor”, ustvrdio je Sopek u radu “Učinkovitost javne potrošnje na obrazovanje” koji je predstavio na nedavnoj dubrovačkoj konferenciji HNB-a. Privatno ulaganje u obrazovanje prisutno je uglavnom na predškolskoj i fakultetskoj razini.
Kad je riječ o rezultatima koje hrvatski učenici postižu na međunarodnoj razini, prema PISA-i, Hrvatska je u regiji srednje i jugoistočne Europe negdje u sredini. Sopek primjećuje da su Slovačka, Lihtenštajn, Luksemburg i Japan, koje manje izdvajaju za javno obrazovanje, ostvarile bolje rezultate. Zaključuje da je po tom kriteriju Hrvatska blago neučinkovita s obzirom na očekivani rezultat.
Jedan od razloga slabije efikasnosti potrošnje javnog novca u obrazovanju je i velik broj slabo plaćenih nastavnika. Od 2000. broj učenika i studenata smanjio se 10 posto, a broj nastavnika porastao 21 posto. Istodobno, broj raspoloživih škola porastao je 2,5 posto. Prije deset godina na jednu je školu dolazilo 217 učenika ili studenata, a danas 190. U isto vrijeme, broj nastavnika na jednu školu u prosjeku je porastao sa 17 na 20.
Višak od 5000 osoba
Analiza pokazuje da Hrvatska na 100 studenata ili učenika ima 9,2 nastavnika, a prosjek za EU, SAD i Japan jest omjer osam prema sto. Samo Austrija, Litva, Švedska, Island i Lihtenštajn imaju više nastavnika na 100 učenika i sve su ostvarile bolje rezultate na PISA testovima. Višak nastavnog osoblja pritom je prisutan u srednjim školama i na fakultetima, a osnovne su škole potkapacitirane. Prema prosjeku s usporedivim zemljama, Hrvatska u srednjim školama ima 4,8 profesora više na 100 učenika, a na fakultetima 2,8 profesora. Istodobno, u osnovnim i nižim srednjim školama ima 1,2 nastavnika manje od prosjeka u drugim zemljama. Da bi se uklopila u prosjek, trebala bi zaposliti još 5441 učitelja i nastavnika i istodobno otpustiti 10.394 profesora u srednjim školama i na fakultetima, što znači gotovo četvrtinu. Kad se sve uzme u obzir, Sopek zaklju-čuje da je u Hrvatskoj moguć višak od oko pet tisuća nastavnika.
Ne gleda se rad, već staž
– Racionalizacija nastavnog osoblja na prosjek promatranih zemalja vodila bi smanjenju fiskalnog troška i rigidnosti koje ograničavaju prostor za diskrecijske rezove kratkotrajnih troškova u obrazovanju – objašnjava Sopek. U tom slučaju, povećala bi se satnica ostalim stalno zaposlenim profesorima koji sada imaju relativno nisku normu od 16 do 22 sata tjedno.
Iako se drži da je za razvoj učenika i studenata najvažnije da su u manjim nastavnim grupama, istraživanje OECD-a je pokazalo da bolje učenike ne stvaraju manji razredi, već dobro plaćeni učitelji. No, u Hrvatskoj veću plaću može dobiti samo nastavnik koji ima duži staž, a ne zahvaljući svom radu i kvalitatama.
Hrvatska velik novac izdvaja i za subvencije u obrazovanju, ali analiza pokazuje da siromašni od toga imaju malu korist. Većina školarina i nagrada, kaže Sopek, odlazi onima s boljim postignućima koji uglavnom dolaze iz bolje stojećih obitelji.